Hrvatske legende

[News]

News

[Stats]

Stats

[Dany]

                          
HAJDUCI

Hajduci su naoružana skupina pobunjenih seljaka kojoj je osnovni cilj nanijeti turcima što veće gubitke te od istih oteti imovinu i podijeliti je sa osiromašenim kršćanskim kmetovima. Djelovali su u 18. i 19. stoljeću. Skupine su brojale od
pet do deset momaka, na čijem čelu se nalazio harambaša (arambaša). Arambaša
je gotovo uvijek imao skupocjenu kićenu odoru i bio je jako cijenjen među skupinom i u narodu.
Hajduci su se skrivali u brdima i tu na pogodnim mjestima, po brdskim
puteljcima i klancima, presretali age i begove te njihove bogate poslušnike, oduzimali im plijen a iste vrlo često i ubijali. Narod im je pomagao jer su
Turske „dadžbine i nameti“ postali neizdrživi, ali su kod pružanja potpore
trebali biti vrlo oprezni,  jer ako bi bili otkriveni to bi platili glavom.
Družine su se skrivale i u Biokovskim pećinama odakle bi kretali u gerilske akcije diljem Hercegovine. Tamo su Turci još dugo ostali na vlasti nakon što je Imotska krajina potpala pod austrijsku upravu. Narod je bio bez posla, i bos i gol pa su mnogi u hajduke krenuli jer im je to bio jedini način da rasterete siromašnu
obitelj.
Mnogi nisu išli u hajduke da čine zlo, ali kad se neuk čovjek jednom odmetne
od ljudskoga društva i oslobodi svake vlasti, on počne jedan uz drugoga i zlo
činiti. Tako su neke hajdučke družine počele da unesrećuju i svoj narod.
Narodni pjesnik pjeva o hajdučkom junaštvu i o tome kako su dočekivali Turke dok nose novce od ubranih nameta. Ali kako je toga sve manje bivalo počeše da dočekuju domaće trgovce i slučajne putnike, pljačkaju ih ali ne likvidiraju.
Krenuli su i na kuće domaćeg puka gdje su gazdovali dobrostojeći domaćini poharavši sve redom: od novca, zlata, robe i oružja. Ako bi domaćin bio slabe
ruke ili sakrio plijen odvodili bi mu sina ili brata i ucjenjivali otkupninom.
Pravi hajduci to nikada nisu radili i nikada nisu ubili nevina čovjeka .
Samo je pravih hajduka bivalo sve manje. Harambaše bi obično u selu imali
svog saveznika „jataka“ koji bi za njih vršio pregovore. Jatak bi došao u
bogatiju kuću i zatražio ono što bi ajduci rekli. Domaćina bi uputio na mjesto
u planini gdje mora donijeti „porez“. To bi obično bilo ili pečeno janje ili ovan,  mišina vina, tikvica rakije a obavezno i dva kruva sa komina. Ako gazda ne
izvrši obavezu sutra mu gori pojata a znala je platiti i kuća.
Najpoznatiji hajduk koji je posjećivao Župu i Biokovu bijaše Andrijica Šimić. Pričali su mi stari da je bio čvrst i „brz ko zmija“. Kažu da je mogao smjesta preskočiti magarca i daje smjesta skočio na dvanaestu skalinu pred kućom
Bepa Luetića. Kao djeca i mi smo prolazeći Biokovom pogledavali po pećinama tražeći skriveno blago koje je, po pričama župljana, oteo Turcima i u pećini
negdje oko Malog Osova sakrio narodni junak, legendarni hrvatski hajduk Andrijica Šimić.
 
Andrijica Šimić rodio se u Alagovcu kod Gruda u Hercegovini  02. listopada
1833. godine. Umro je 05. veljače 1905. u Runovićima. Za života je postao legendom među Hrvatima u Dalmaciji i Hercegovini. Vjerovati je da je njegova hajdučija ohrabrila hercegovačko pučanstvo da u Gabeli digne ustanak protiv turskih vlasti. Dugo je uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, ali je uhićen u Runoviću u kući obitelji koja ga je izdala za tisuću dukata u zlatu.
Nakon što je uhićen  33 je godine proveo u austrijskom zatvoru u Kopru.
Po izlasku iz zatvora htio je svratiti do domaćina koji ga je izdao i da mu za to
oprosti. Ivan Garac njegov izdajnik nije dočekao susret sa svojom žrtvom.
Umro je par dana prije. To je očito puno dirnulo Andrijicu da ga je izdala snaga
i volja za životom. Zadnje riječi su mu bile:
 „ Draga moja braćo, Imoćani,
    moji su se izbrojali dani.
    Teško mi je osvetu premostit,
    al još teže tuđinu oprostit.
    Al za ljubav Krista raspetoga,
    svim opraštam od sveg srca svoga.“
Pokopan je tu u Runoviću do groba svoga izdajnika.
Čitavo vrijeme svog boravka u zatvoru i dugo nakon svoje smrti ostao je
velikom legendom hrvatskog puka kako u Hercegovini tako i u Zabiokovlju.
 
                                                                                                  

[Dany]

Priča o Divi Grabovčevoj

Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti
Print Tekstprethodnosljedeće
Vezani sadržaji
» Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680.) – hrvatska mučenica
22.11.2009 u 16:44 Hercegovina
Tagovi: divagrabovčeva
Kronika i martirologij Franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. Samo ju je ramski puk u nemirnom tijeku vjekova legendom spašavao od zaborava.
Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Tek, međutim, poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.

Poruka mučenice Dive Grabovčeve


Govori vam vaša Diva:


Davno to bijaše.
Pričalo se da sam najljepša u Rami.
Danas moja ljepota živi u vama sestrice moje i kršna braćo.
U vašim očima zrcale se još vode i livade moje mladosti, dišem s vama miris Vrana, čujem vašu pjesmu čas prkosnu, čas tužnu...


Hvala vam što ste došli u Vran planinu i pohodili svoju Divu. Tako bih voljela da vam moja priča pomogne da okrilatite ljubavlju, da zagrlite život i braću svoju i sestre, svoj život, svoju djecu i ovu svoju zemlju.


Ovo je moja priča:


Moji roditelji Luka i Luca izmolili su me kod Boga kao dar. Ja sam i odrasla kao dar.
Kad sam prvi puta mogla razumjeti što nam je fratar pripovijedao na zidinama spaljene Gospine crkve u Rami o ljubavi Isukrstovoj, njemu čast i dika, u moju dušu se nastanilo nešto što me pratilo kamo god bih išla: kad bih čuvala ovce, kad bih tjerala zahumski ječam u mlin na Rami, kad bih pjevušila s prijateljicama na bunaru. To nešto, dublje od osjećaja, čarobnije od glasa, ljepše od glazbe govorilo mi je:


Diva, ti si voljena!
Diva, ti si slobodna!


Bilo je ugodno živjeti s tim glasom u sebi. Ponekad bih mu prigovorila.
Rekla bih: Kako to da sam slobodna, a sve je moje poniženo.
Glas bi nadjačao.
S glasom i ja sam jačala. Postajala sam sve ljepša.
Postajala sam sve snažnija živjeti ljubav i slobodu istovremeno, kako nas Isukrst uči, njemu čast i dika.


Moje su me prijateljice držale malo čudnom zbog ovog unutarnjeg razgovora, koji sam im povjerila.


A sve se ovo razriješilo naglo.


Susrela sam zlo u liku Tahir-bega.
On me ubio jer sam cvala cvijetom koji nije mogao gledati živa.


Pričat ću vam kako se zbilo:


Još u doba moje bake svaka Ramkinja sanjala je udati se u obitelj Kopčića. Bili su plemići, imali i svoj grb s crveno-bijelim šahovskim poljima, a preko njih ptica kobac.
Onda se odjednom sve promijenilo. Njihov djed je bio pohlepan, pa je negdje u tu|ini pomogao turskoj vojsci da pobjedi kršćane. Za uzvrat dobio je od sultana čudnu nagradu: sve je trebalo njemu pripasti što objaši na konju za jedan dan. Obilazio je u galopu čitav dan duvanjsko polje, ali kad se vraćao u Ramu nadomak Kopčića srušio se mrtav i on i njegov konj.
Svi kršćani su se čudili i tugovali što se ova plemićka obitelj zbog imetka i sile odrekla svoje duše, udaljila se od Isukrsta, njemu čast i dika.


Njihov brat Matija, koji je u ime obitelji trgovao s Dubrovčanima, kad je čuo da su mu braća pogazila Isukrstovo ime, čast mu i dika, umro je od tuge u Dubrovniku. Eno mu i danas groba u klaustru Male braće u Dubrovniku.


Tako je moj ubojica rastao u blizini pogažene ljepote, u strahu od pitanja i s prezirom prema sjećanju.


A mogao je kao naš kum Arslanaga iz Varvare, koji me kao svoje dijete pazio i čuvao, i na drugi način pročitati Isukrstovu poruku, njemu čast i dika, da je svatko voljen, da je ljubav jača od svačije smrti, da sve što ljubav ra|a postaje dio neba.


No, moj ubojica je stid zamijenio bahatošću, pokajanje novim zlima, radost u vladanju mrtvim stvarima.


A ja sam bila živa i lijepa.
Ja sam napunila Ramu radošću.
Ali on je htio nešto što ja nisam.
I kad me ubio ništa nije dotakao od onoga što ja jesam.
Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini slobodna nedodirljivom slobodom i voljena ljubavlju što prepora|a.


Eto, to je moja priča, draga moja braćo i sestrice!
Moja priča miriše dušom moga naroda a zna je i Nebo.
Jer, kako bijaše onda, tako i sada i navik vridi:


Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi.
Kad odeš s moga groba upali životom koje svjetlo da ljubav progleda.
Voli vas vaša Diva.
Volim vas dušom svih naših mučenika.
Volim vas ljepotom svih naših svjedoka ljubavi i slobode.


Neka vas vazda snaži ljubav Gospodinova!
Njemu čast i dika, po sve vike vikova.

[Dany]

Mijat Tomić           



Kada se 1463. godine, nakon pustošenja i osvajanja Bosne, sultan Muhamed II vraćao od Jajca kući, dao je na milodražu kod Fojnice vikaru bosanskih franjevaca fra Andjelu Zvjezdoviću  carsko pismo zvano Ahdnama, koje daje kršćanima slobodu vjere, a franjevci da mogu bez smetnje vršit službu Božju. Želio je da se opustošena zemlja vrati u normalno stanje. Ali Turski upravitelji nisu se držali tog pisma, su za Hrvate koji ostadoše vjerni svojoj katoličkoj vjeri nastala zaista teška vremena. Turske nepravde, zulumi i nasilje izazvali su rwevolt kod naroda, te se mnogi ljudi odmetnuše u šume i planine na svoj način potraže pravde. Tako nastadoše vremena hajduka. Ali u hajduke se išlo i zbog pljačke pa zato narodna predaja dobro razlikuje jedne od drugih.

Mijat Tomić



Narodna pjesma "Mijat Tomić odmeće se u hajduke" govori o tom zbog čega se Mijat odmetnuo u planinu. Turci su čitavo duvaljsko polje prisvojili i pretvorili u svoj begluk. Tako je u njihove ruke došla i Jabuka livada Mijata Tomića.         

Jednog dana Suzica kadija "silo Ture od Županjca grada" skupio oko 200 kosaca da pokose Mijatovu livadu Jabuku. Za vođu im odredi samog Mijata Tomića. Svi se kosci skupili a Mijata nema. Ne bi dugo kad eto i Mijata. Nije to bilo pravo Muratu subaši (poljaru) pa on Mijatu progovara: "Bre, đidijo Vlašće neoprano! Turski begluk u tebe je šala?" Traže sablju htjede Miji odsjeći glavu. Skoči Mijat i dohvati šaru pušku. Puče šara i pogodi Murata "u zlo mjesto gdje mu srce kuca". Tad Mijat reče:  "Stan'te, kosci, ne kos'te livade! Jabuka je moja djedovina, dok mene u životu bude, da vidimo ko smije kosit? Ko je junak neka za mnom ide: evo njima haran harambaša!" I tako se odmetnu Mijat Tomić u hajduke. Pošao je sa svojom družinom koja je brojala između 20 i 40 ljudi, u Vran planinu. Odatle su poduzimali svoje haračke pohode širom Bosne i Hercegovine. U bližoj okolini Vran planine nalazilo se selo Pomen kao i Doljani. Preko Makljena, Prozora i Pomena vodio je jedan od glavnih turskih putova za Hercegovinu i Dalmaciju. Drugi turski put vodio je dolinom Neretve do ušća Rame, a zatim preko Tovarnice. Oba ova puta su se sastajala u Doljanima. Put je dalje vodio preko Risovca ka Blidinjskom jezeru, gdje se opet granao na više strana. Kako su na Pomenu živjele Hrvatske obitelji Mijat nije na putu koji je išao preko Pomena dočikao Turke ni njihove trgovce. Ali zato je na Turskom drumu preko Tovarnice imao prostrte kabanice i od Turskih trgovaca naplaćivao prolazninu. Na svakog robom natovarenog konja vlasnik je morao Mijatu platit 5 zlatnih dukata ili koliko bi Mijat odredio. Ako bi e netko suprotstavio i nije htio platit, pa se još mašao oružja da će pucat na Mijata, ne bi imao vremena završit što je naumio, jer bi prije zapucali hajduci raspoređeni oko puta. U takvim slučajevima bi katkad uspjeli zarobit kakvog bogatog Turskog trgovca ili nekog dostojanstvenika te bi za njega tražili otkupninu ili zamjenu za svog zarobljenog druga. Veći dio plijena: robe, novca i oružja oni su dijelili sirotinji. Poslije takvih okršaja hajduci ne bi više na tom mjestu pazili ni čuvali postavljenu kabanicu. Nego su išli širom Bosne i Hercegovine i postavljali su druge zasjede na druge Turske putove. Doljanski kraj je bio veoma za hajdukovanje, jer je brdovit i šumovit, kroz njega su prolazili važni turski putovi. Tu je bilo Mijatovo glavno gnijezdo. Tu je on imao svoje jatake i kumove. Tu je i poginuo. Po svom junaštvu Mijat Tomić se pročuo po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer je Turcima natjerao strah u kosti. A isto tako pročuo se Mijat po svojoj dobroti , jer je štitio i pomagao siromašne i potlačene. Povijest Doljana ne može se zamislit bez junaka i hajduka Mijata Tomića. Grob Mijata Tomića danas se nalazi u groblju sv. Ilije u Doljanima. Početkom II svjetskog rata netko je sa spomenika skinuo Mijatovu sliku želeći je sačuvat. Ali se ona nije sačuvala sad se na spomeniku stećku nalazi slika koju je oslikao Karlo Mijić oko 1930 godine u Zagrebu. Na nadgrobnom spomeniku stoje ove riječi. 

MIJAT TOMIĆ

HRVATSKI NARODNI JUNAK

+1656 GOD. U DOLJANIMA

"PA JA ODOH TRAŽIT PRAVDE

U BOGAZE I TIJESNE KLANCE"

PODIŽE HRVATSKI NAROD I

HRV. K.D. "NAPREDAK" U SARAJEVU

O ILIN-DANU 1937. GOD.

 

Seoba hrvatskih obitelji s Pomena u Doljane pod zaštitom hajduka

S pojavom Mijata Tomića i njegovih hajduka na području Vran planine i Doljana učestale su borbe s Turcima. Zbog toga su Turci organizirali veće oružane čete koje su imale zadatak tražit hajduke i njihove jatake. Obično bi tada one dvije Hrvatske obitelji na Pomenu Stipanoviće i Tutiše  bile prve na udaru. Njih su uvijek ispitivali o hajducima i sumnjičili da ih pomažu. Turci ipak nisu uspjeli doznat da je Mijat kod njih dolazio skoro svaki dan, te da je kod njih tri zime zimovao. Da bi izbjegli neprestana ispitivanja i sumnjičenja mještani sela Pomen sele se u Doljane. Hajduci im obećaše da će ih pomagat kao ih Turci počnu progonit, a neće ih moć više optuživat da znaju nešto o hajducima. Stipanovići odluče napravit kuću u Orlovcu, a Tutiši u Stuparima. I izabrali su ta mjesta kako bi Mijatu bili od koristi. Stipanovići će dojavljivat Mijatu kretanje Turaka preko Pomena a Tutiši preko Tovarnice. Pošto je tada sva zemlja u Doljanima bila pod turskom vlašću oni su morali iskrčiti šumu da bi se nastanili u Doljanima. Dok god ove dvije obitelji nisu učvrstile u svom novom boravištu Mijat im je dolazio i pomagao.

[Dany]

Kletva kralja Zvonimira



Kralj Zvonimir bio je jedan od najboljih kraljeva.
Postene je pomagao, a neposhtene progonio. Nije mogao podnositi nepravdu. Dobri su ga voljeli, a zli mrzili. Zemlja je bila sretna, bogata, a gradovi
puni zlata i nakita. Nisu se bojali ubogi da ce im oteti bogati. Nisu
se bojali slabi da ce im uzeti jaki, ni sluga da ce mu gospodar uciniti
nepravdu. Kralj Zvonimir ih je sve shtitio. Kako sam nije nepravedno
stjecao, nije to ni drugima dopushtao.

Veliko blagostanje bilo je kako u Zagorju, tako i u Primorju za vrijeme pravednog kralja Zvonimira. Zemlja je bila tako bogata i puna svakojakog blaga, da je
bilo vishe vrijedna nakita na djevojkama, mladicima i konjima nego
drugdje na cijelom imanju. Obilovala je Zvonimirova kraljevina rakoshi.
Nikoga se nije bojala, niti joj je tko mogao nauditi, osim gnjeva
Gospodina, jer zapisano je: "OCI ZOBASHE KISELO GROZDJE, A SINOVIMA
ZUBI UTRNUSHE..."

Cesar rimski uz odobrenje sv. oca pape
poshalje u to vrijeme glasnika s porukom kralju Zvonimiru: "Brata
nasheg, dostojnog kralja Zvonimira, molimo da okupi gospodu i sav narod
svoje poshtovane kraljevine pa da im svima procitate ovu poruku i da
nam date na znanje volju svoju i odluku vitezova i barona s voljom
gospodstva vasheg."

Sveti kralj Zvonimir, nakon sto je primio poruku Svetog oca i cesara rimskog, sazove kod Pet crkvi na Kosovu polju zbor.
Okupljenim dostojanstvenicima i narodu slavni i dobri kralj Zvonimir procita
poruku s voljom Sv. oca pape i rimskoga cesara: "Brata nasheg,
dostojnog kralja Zvonimira, molimo da s gospodom i narodom zemlje i
kraljevstva njegova odlucite, da li uz pomoc ostale gospode krscanske
pristajete k nashoj volji, koja je s dopushtenjem Bozjim i Sina
Njegova, koji je porodjen od Djevice Marije, trpio, krv prolio i ubijen
na krizu, cija je smrt bila za otkupljenje svijeta. Dopushtenjem
njegovim, pomocu u Njega vjerujucih, odlucili smo osloboditi mjesta
koja je za nashu ljubav okrvavio."

Kad su to culi "nevjerni Hrvati", koji su - ne mnogo prije, s nemilostivim sinom i oruzjem u ruci prognali iz zemlje dragog svoga gospodina kralja Radoslava, ne
dopuste mu poruku do kraja procitati. Skoce i ne samo da ne pristanu na
dostojnu molbu Sv. oca pape i cesara rimskog da sveta mjesta iz
poganskih ruku oslobode, vec poceshe vikati na dobroga kralja, tuzeci
se i vapijuci da vishe nece nikad vidjeti djecu, zene i domovinu svoju.
"Bolje da jedan umre, nego toliki narod!", vapili su kao psi.
"Bolje da on sam pogine, nego da nas iz djedovine nashe odvede radi Boga daleke krajeve osvajati!"
I kao psi kad idu na vuka lajuci, tako oni krenushe na kralja Zvonimira.
Nisu mu dali da dodje do rijeci, nego galameci izvade oruzje i poceshe
ga sjeci.

Ispushtajuci dushu, lezeci sav u krvi, prokle poshteni
kralj Zvonimir nevjerne Hrvate, da nikada ne bi imali gospodara svoga
jezika.