EVO VAM PORTAL! NA!
  Forum hrvatskih branitelja - dragovoljaca Domovinskog rata
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.
20. 10. 2014., 14:00

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
News
Stats
152750 Postova u 787 Tema od 1417 Članova
Najnoviji Član: dado43
Traži:     Napredno pretraživanje
* Forum Forum Pomoć Prijava Registracija
Forum hrvatskih branitelja - dragovoljaca Domovinskog rata  |  Forum  |  DOMOVINSKI RAT  |  Tema: Učionica.hr 0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu. « natrag naprijed »
 Str: 1 [2] 3 4 ... 6 Dolje Ispis
Autor Tema: Učionica.hr  (Posjeta: 23702 puta)
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #15 na: 17. 10. 2012., 19:32 »


UZ OBLJETNICU ROĐENJA - Hrvatski Ban Josip Jelačić


Jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelačić, rođen je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu.

Josip Jelačić školovao se u bečkome Theresianumu - akademiji na kojoj su se stjecala znanja za vojna i upravna zanimanja. U Beč je otišao sa osam godina i tamo proveo sljedećih deset. Imao je dar za strane jezike, povijest i zemljopis. Po svršetku školovanja, odlazi na prvu vojnu službu u Galiciju gdje se ističe kao odlučan i hrabar vojnik. Zahvaljujući naobrazbi i prirodnom talentu za vojničko zvanje počinje njegov uspon u časničkoj hijerarhiji.

Josip Jelačić 1830. imenovan je potkapetanom Treće graničarske pukovnije u Ogulinu. Stigavši u ogulinsku pukovniju, dobio je zapovjedništvo nad jednom kordunaškom satnijom sa središtem u Drežniku uz samu tursku granicu.        

1835. Jelačić se kao kapetan prvog razreda vratio u Ogulin i zapovijedao graničarskom ogulinskom pukovnijom koja se posebno iskazala u svim francuskim ratovima.

Nalazio se kao zapovjednik čete sa svojom pisarnom u Frankopanskom kaštelu u Ogulinu. Jelačić je bio vrlo omiljen u narodu, zbog svoje pravednosti, poštenja, srdačnosti i odlučnosti.

Zbog svojih kvaliteta i sposobnosti brzo napreduje, pa je tako 1837. dobio čin bojnika, a 1841. čin pukovnika glinske regimente.

God. 1848. zbog opasnosti mađarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomađari", Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda.

Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na sveopće oduševljenje cijele Hrvatske. Mađari i njihove sluge "mađaroni" nisu se mogli pomiriti s činjenicom da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Među nama samo mač može odlučiti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraća sva dostojanstva i časti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuće navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Vojskovođa i ban Jelačić s povikom: "Što Bog da i sreća junačka!" kreće sa svojom vojskom 11. rujna iz Varaždina. Tako kod Schwechata, nadomak Beču, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuče topovima po mađarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlučnim jurišima potpuno razbija. Jelačić je tako 1. studenog ušao u Beč kao prvi vojskovođa nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma bečke revolucije, 13. kolovoza god. 1949. slomljena je i mađarska revolucija.


Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelačić je za samo godinu dana bio promaknut čak tri puta: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva (feldzeugmeistera), što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.

Vlastitu obitelj Jelačić je osnovao relativno kasno, oženio se s mladom groficom Sofijom Stockau, 22. srpnja 1850. u Moravskoj. Pet godina kasnije rađa im se jedino dijete, kći koja već 1856. umire od kolere ne navršivši niti godinu dana.

Veći dio svoga života Jelačić je imao problema sa zdravljem. Teško se razbolio u ranim dvadesetim godinama, a bolest ga usprkos dugotrajnim liječenjima prati do kraja života, kulminiravši u ljeto 1858. godine.

Hrvatski ban, vojnik, političar, ali i pjesnik koji je 1825. objavio svoju prvu zbirku poezije „Trenutak uspomene", umro je pola sata iza ponoći 20. svibnja 1859. u Zagrebu.

U noći između 19. i 20. svibnja 1859. veliko zvono zagrebačke prvostolnice oglasilo je smrt Josipa Jelačića Bužimskog, dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog bana, već za života miljenika hrvatskog naroda. Pogreb se pretvorio u veličanstvenu slavu hrvatskog otpora i ponosa, čiji je Jelačić bio simbol u stalnoj borbi protiv tuđina.


Grob bana Jelačića

Pokopan je na svojem imanju Novi Dvori kraj Zaprešića.

Zagreb i Hrvatska odužili su se svome prvom banu preimenovanjem središnjega gradskoga trga u Trg bana Jelačića (1848.) i podizanjem spomenika (1866.) na istoimenom trgu. Sklulpturu je izradio austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn. Spomenik je 1947. Komunistička vlast uklonila s trga i trg preimenovala u Trg Republike. Ime i spomenik središnjem gradskom trgu vraćeni su 16. listopada 1990. godine.

Hrvatski ban Josip Jelačić ličnost je koja je i danas u svijesti naroda prisutna zbog borbe za državnu i narodnu neovisnost.

<a href="http://www.youtube.com/v/HyXdHqaxxJc?version=3&amp;amp;hl=hr_HR" target="_blank">http://www.youtube.com/v/HyXdHqaxxJc?version=3&amp;amp;hl=hr_HR</a>

Izvori:
zkvh.org.rs - Katarina Čeliković
krk.fcpages.com
ogulin.hr
youtube.com - objavio tcuzic
« Zadnja izmjena: 17. 10. 2012., 19:48 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #16 na: 23. 10. 2012., 19:06 »

SINN FEIN

Hrvatska i Irska

Na prekjučerašnjoj sjednici Hrvatskog narodnog zastupstva (14. kolovoza 1924) rekao je predsjednik Stjepan Radić i ovo:

"Monarhija je danas fakat i to međunarodno priznati fakat, ali nije dobila priznanja Hrvatskog sabora. Vidovdanski ustav nije ni toga ni mnogih drugih velikih pitanja riješio, nego je sve zabašurio. Laž je trojedini narod i jedinstvena država, stvorena Versailleskim ugovorom. Treba reći: postoje međunarodno priznate granice i narodi i državni programi. Konstitucioni akt ne može sačinjavati volja pojedinih stranaka i grupa, nego državnih i nacionalnih jedinica."

Potpisujemo ove riječi, kojima je jezgrovito fiksirano današnje stanje SHS-a. Njima je nedvoumno pokazan smjer, kojim po jugoslavjanskoj pustoši kreće jedna silna karavana. Čuje se lavež pasa, ali karavana kreće mirno dalje prema svojoj zelenoj oazi.

Još je Radić rekao i ovo važno:

"Čičerin se prilikom našeg dolaska u Biograd bojao, da ćemo biti fanatici i da ćemo se držati forme, a ne stvari. Rekao mi je: mi smo ranije mislili, da Vi uopće nećete doći u Biograd ili ako dođete, da ne ćete priseći pa da ćete sami sebi zatvoriti vrata parlamenta. Međutim Pašić Vam je zatvorio vrata, premda ne vodite sinfainovske politike i premda bismo mi i ovo potonje odobrili. Ja sam odgovorio: naš i srpski odnošaj nije kao irski i engleski. Mi i Srbi imamo mnoge zajedničke interese i zajedničke patnje."

Pravo imade Radić, da hrvatski i srpski odnos nije kao irski i engleski. Ali razloga za to nije naveo. Jer ono, što je rekao o "zajedničkim interesima i patnjama", to je krivo ili barem površno. To je floskula, koja pokazuje, kako ni sam stoglavi Radić ne zna naći snažnih i uvjerljivih razloga za nuždu hrvatske i srpske zajednice. To pače stoji u opreci s mnogim ostalim istodobnim njegovim izjavama. Napose stoji u protimbi s njegovom standard-izjavom, da "Mi Hrvati nismo Balkan ni geografski, ni politički, ni kulturno."

Ne spadamo li pako na Balkan, to ne može biti ni mnogo zajedničkih interesa, ni zajedničkih patnja. I doista takovo što u historiji do Verzaljskog mira nije ni bilo. A kad je ono, što je tim mirovnim ugovorom stvoreno, jedna laž, onda su i zajednički interesi laž! Patnje nasuprot, šestgodišnje patnje, te nisu laž. I baš te zajedničke patnje prouzročene su ili barem potencirane fikcijom zajedničkih interesa! Mi ćemo ovdje iznijeti temeljitije razloge, zašto se Hrvatska danas ne može uspoređivati s Irskom.

Usporedba Hrvatske s Irskom bila je prilično točna u bivšoj monarhiji, kad se je Hrvatska nalazila, kao Irska, u sklopu drevne imperije, snabdjevene golemim internacionalnim poštovanjem i silnim nizom ugovora i temeljnih zakona, kojima je kontinuitet i autoritet rastao kroz stoljeća.

Ni tada takovo uspoređenje nije poteklo od Hrvata, kako to mnogi misle, već je ono izvorno englesko. Pokojni Arthur Griffith, kojeg općenito drže pravim organizatorom Sinn Féina, za irski je pokret i ciljeve tražio uzorke u Magjarskoj i njenom otporu protiv Beča. Napisao je i studiju o Uskrsnuću Ugarske (Resurrection of Hungary). Nasuprot tomu engleski su političari, kad je potkraj prošlog stoljeća irsko pitanje prvi puta postalo goruće, stali studirati Hrvatsko-ugarsku nagodbu, da analogno položaju Hrvatske u zemljama krune sv. Stjepana izrade kakav-takav Home Rule za Irsku.

Irci su tada već imali svoj pokret poznat pod imenom Sinn Féin. Doslovno te dvije riječi znače: "Mi sami", otprilike isto, što i pravaška krilatica: Bog i Hrvati.

Ali tada još nije bilo novog javnog prava Europe. Nije bio međunarodno postavljen princip narodnog samoodređenja. Irci su morali, da dođu do svojih narodnih ciljeva, upotrijebiti revolucionarne metode bojkota, terora, ustanaka i krvavih pučeva. Dugo vodili su oni takovu borbu. Podlijegali su i nanovo se dizali. Napokon je došao princip samoodređenja. Primijenila ga i prva velevlast na svijetu prema jednom svom malom narodu.

Irska, usprkos Ulsteru, koji je bio za jedinstvo, postala je Slobodna Država (Free State of Ireland) u sklopu britanske imperije. Jedan i to veći dio sinnféinovaca postao je "slobodnjacima" (Free Statere). Preuzeo je vladu u Slobodnoj Državi, u kojoj je engleski kralj tek blijeda sjena. Ali za drugi dio pravih i nepomirljivih republikanaca pod vodstvom Eamona De Valere taj je kralj ostao crvena krpa. Ti pravi republikanci nastoje oboriti slobodnjake, da posve odcijepe Irsku, da ta ne bude više ni formalno u britanskoj imperiji. Lozinka njihova je: bullet not ballot (olovne, ne gumene kuglice). Sa Slobodnom Državom irski pokret za slobodu nije dovršen!

A Irci, kad su prihvatili načelo: "Mi sami", nisu imali svog svježeg državnog prava. Nisu bili izgubili ništa, jer nisu imali ništa. Oni su htjeli dobiti, prvi puta dobiti. Hrvati hoće da se uspostavi stanje od 29. listopada 1918., dakle vrlo nedavno stanje. Irci upustili su se u borbu, u krvavu borbu s najvećom svjetskom silom, bez zaleđa u velikom svijetu. Hrvati nemaju svjetske sile, nemaju velevlasti proti sebi, a imaju uza se već sav prosvijetljeni svijet. Irci dobili su svoje pravo, čim je princip samoodređenja došao na snagu. Hrvati su to svoje pravo i sva druga baš tada izgubili!

Hrvatska doživjela je strasnije stvari od Jrske. Hrvati imaju isti cilj kao i Irci. Nije dakle čudo, da Čičerin (a i mnogi drugi državnik Europe) potpuno razumije, kad bi se Hrvati prihvatili sinfajnovske politike. Jer ta politika je jedno, a položaj Irske i njezin odnos prema Engleskoj posve nešto drugo. Ipak Hrvati se ne hvataju sinfainovske politike, De Valerine republikanske politike. Ne će se toga valjda ni trebati hvatati. Barem ne tako dugo, dok njihovo narodno zastupstvo ustraje barem na takovom stanovištu, na kakovom stoje najkoncilijantniji Irci. To najpomirljivije irsko stanovište glasi, prema Shaw Desmondu (The Drama of Sinn Féin, New
York, 1923.), ovako:

"Veza (s Engleskom) mora biti temeljena na vječnoj bazi slobode: partneri moraju biti slobodni za ujedinjenje, slobodni za razlaz. Jedino u separaciji leži unifikacija." (The union must be based upon thè eternai basis of freedom, thè partners free to unite, free to separate. In separation alone lies unification.)

Hrvatsko pravo, XVII, br. 4780, str. 1-2; Zagreb, 16. kolovoza 1924.
Izvor: MILAN SUFFLAY - IZABRANI POLITIČKI SPISI
Priredio DUBRAVKO JELČIĆ

« Zadnja izmjena: 03. 11. 2012., 18:25 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Dany
Dragovoljac General
**********
Spol: Ženski
Postova: 1714


Email
Odg: Učionica.hr
« Odgovor #17 na: 23. 10. 2012., 21:14 »



<a href="http://www.youtube.com/v/HyXdHqaxxJc?version=3&amp;amp;hl=hr_HR" target="_blank">http://www.youtube.com/v/HyXdHqaxxJc?version=3&amp;amp;hl=hr_HR</a>



[/quote]

Kada će se opet doživjeti da ovako svi pjevaju kao jedan!
Evidentirano
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #18 na: 31. 10. 2012., 00:51 »

CRVENA HRVATSKA

Dubrovnik i Boka kotorska

Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema ni narodne svijesti bez kolektivnog pamćenja, bez nacionalne historije. Zato takozvani historicizam ili pozivanje na narodnu historiju nije nikakav snobizam ili igrarija pojedinih učenjaka, već kategorički imperativ narodnog "mistva" (od "mi", analogno kao jastvo od "ja"), narodne svijesti. Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne njezine značajke i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj. Latentne sile svog naroda on može pretvoriti u žive sile, a žive pojačati.

Danas, kad na geografskoj mapi Evrope ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža tisućljetno neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo. Danas, kad se radi o uskrsnuću Hrvatske, historijski blijeda slika Crvene Hrvatske treba napose da dobije svježe boje. Prvi spomen Crvene Hrvatske javlja se u takozvanom Ljetopisu popa Dukljanina. U toj latinskoj kronici, koja je nastala u Baru (Antibari) oko god. 1200., čudesnom se mješavinom sna i jave, slavenskih pričanja, romanskih nazora, rimsko-bizantinskih tradicija, a pod dojmom crkvene borbe Bara i Dubrovnika, pa Rima i Bizanta, odmata sneni film najvažnijeg sredovječnog isječka istočne jadranske obale, Duklje usredotočene oko drevnog grada Skadra.

Barski popò pripovijeda ovo: "Na saboru na Duvanjskom polju kralj Sventopelek (Svetopuk) razdijelio je Primorje u dvije provincije. Prva sizala je od mjesta Duvna do Vinodola; zvala se je Bijela Hrvatska, također i Donja Dalmacija. Druga sezala je od Duvna do Drača. To je bila Crvena Hrvatska ili Gornja Dalmacija (Croatia Rubea quae et Superior Dalmatia dicitur)" Pojam obiju Dalmacija, kako je ovdje fiksiran, bio je u vrijeme popa Dukljanina još posve svjež. Od Duklje sa svojim gradovima, koji su nekoć pripadali Dračkom tematu, i od južne Dalmacije na sjever do Neretve stvorena je pod bizantinskim carem Emanuelom Komnenom jedna jedinica. Odgovarala je donekle starorimskoj provinciji Praevalis. Na čelu joj je "dux Dalmatie et Dioclee" (1166.). Na području od Zrmanje do Neretve vlada iz Splita "dux Dalmatie et Croatie" (1171. - 1180.). Time biva i posve razumljivim, što grčki pisci iz doba Komnena nazivaju i Srbe Dalmatincima i stavljaju njihov grad Ras u Dalmaciju. Nije nimalo začudno ni to, što se prema Stjepanu Prvovjenčanomu Skadar nalazi u "pravoj Dalmaciji", a prema splitskom arciđakonu Tomi (f 1265.)

Ulćinj i Bar u Superior Dalmatia. Bijela Hrvatska popa Dukljanina pokriva se doista s teritorijem, na kojem je hrvatsko ime najprije postalo dominantno. Nu kako su to pokazali Rešetar i Jagić, postojali su od XII. do XVI. vijeka od Drave sve do u Zetu široki pojasi, u kojima nije bilo u običaju ni hrvatsko, ni srpsko ime, već opći etnički termin "slovjenski". Ovamo je na primjer na sjeveru pripadala čitava stara Slavonija između Drave i Gvozda, na jugu pako poglavito kraj između rijeka Neretve i Drina-Bojane (1292., et dieta Sclavonia intelligatur a loco qui dicitur
Orenta usque in flumen Lessi).

Kao što je srpsko narodno ime u "slovjenskom" mediju isprva bilo vezano na razmjerno malen teritorij između Pive, Tare i gornje Drine, tako je i hrvatsko ime imalo svoj najsnažniji centar između Zrmanje i Cetine, a naročito istočno od Zadra u okolini Nina (Nunac) i Knina (Tininium). Kninski biskup nazivan je par excellence "hrvatskim biskupom", posve analogno, kao što je krujski biskup u arbanaskom centru bio nazivan "arbanaskim biskupom". Nu zarana vidi se već rasezanje hrvatskog imena u Bosni do gornje Neretve, pa na rijeci Sani u bosanskim "donjim krajevima". Tu sjedi u XIII.
vijeku jako pleme Hrvatin, Hrvatinić. Kod ovoga plemena stvorilo se je i vlastito ime Hrvoje, što je deminutiv imena Hrvatin.

Najodličnijim nosiocem tog imena bio je veliki vojvoda Bosne i Splita, Hrvoje Vukčić Hrvatinić (f 1416.). Nu da su izbojci hrvatskoga centra sezali i daleko na jug i tu se sretali sa žarenjem srpskoga centra, o tom imade izravnih i neizravnih dokaza. Grčki pisci Skilitzes (1081.) i Zonaras (1118.) govore o "hrvatskom plemenu (ethnos), koje neki zovu i Srbima", i o "srpskom plemenu, koje zovu i Hrvatima". Ovo potonje, po pripovijedanju Skilitza, provalilo je oko god. 1075. u Bugarsku (!). Zonaras govori i o plemenima Hrvata u višebroju (ta ethne) i to baš na teritoriju južno od Neretve. U mjesecu kolovozu 1203. boravi, čekajući na dozvolu prelaza kroz bizantinski Drač, bugarski nadbiskup Bazilije, poslan od svog cara Kalojana k papi Inocentu III., u selu "in villa Cravatochori". To "selo Hrvata" zacijelo je identično s današnjim mjestom Hrvati u Donjoj Prespi.

Da su ovakovi izbojci hrvatskog etnosa već zarana sezali preko Neretve, preko okoline Dubrovnika, preko Boke kotorske sve do Bojane i Crnog Drina, gdje je bila najgušća arbanasko-rumunjsko-slovjenska mješovita zona. U arbanskom jeziku imade slavenskih pozajmica iz hrvatskog čakavskog
dijalekta. Prema istraživanju srpskog filologa A. Belića čakavci-ikavci sačinjavaju najstariji slavenski sloj u Dubrovniku. God. 1404. spominje se u dubrovačkim knjigama neki "Thomas filius Pavel de Pilloto partium Albanie". Pilot zvao se je kraj oko Crnog Drina. Oblik imena Pavel ne upućuje nikako na štokavski medij. Jednako je i ime "Ivan", što ga god. 1416. nose dva stanovnika velikog sela Kupelnik u Donjem Pilotu, karakteristično za primorski pojas od Bara i Dubrovnika na sjever do Istre. I otac Skenderbegov naziva se u svojim slavenskim poveljama "gospodin Ivan", a tako ga zovu i mletački latinski spomenici (Ivan Castrioth 1407. — 1443.).

II.

Crvena Hrvatska popa Dukljanina imade dakle realnu hrvatsku etničku podlogu. Nu ona imade i realni geografski substrat, koji je donekle još i danas sačuvan na istom tlu. Kako sam to drugdje ("Obzor" 1925., 28. svibnja i Srbi i Arbanasi, Beograd, 1926.) pokazao, prostirale su se u kasnom srednjem vijeku, uz sjeverozapadnu obalu Skadarskog jezera sve do grada Budve dvije župe ili bolje jedna župa s dva imena, od kojih je jedno bilo slavensko (Crmnica), drugo arbanasko (Kučeva), a obadva znače "crvenu župu". S tim u svezi bez dvojbe stoji i ime današnjeg crnogorskog plemena Kuci, koje je i po imenu i po krvi arbanaskog podrijetla (arb. Kuć znači "crven"), a javlja se prvi puta oko god. 1335. uz istočnu obalu Skadarskog blata. Nu za nekadašnju realnost Crvene Hrvatske postoji još jedan i to drevan indicij u okolnosti, što je uzorak Crvene Hrvatske pronađen u samoj zakarpatskoj
pradomovini Hrvata. U jednoj od posljednjih svojih rasprava (Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, "Hrvatsko kolo", 1928.) konstatira prof. Klaić, da u zakarpatskoj pradomovini dolazi ime Bijeli Hrvat, Bijela Rusija i Crvena Rusija.

Između Buga i Sana postojao je grad Crven (spomenut već god. 871.). Oblast toga grada nosila je ime Červonaja Rus, Crvena Rusija. U tu oblast spadao je grad Sambor na gornjem Dnjestru, a mi imamo Samobor kod Zagreba i stari grad Samobor blizu sutoka Pive i Tare. Dnjestar ima pritoke Lomnicu i Bistricu, koji dolaze i u Hrvatskoj. U Bosni imamo rijeku Sanu, a po njoj imali smo i sansku župu, dok je župa Bužani bila između Otočca i Gospića. Takovo opetovanje nije slučajno. Ono se osniva na prastarom običaju, da iseljenici redovito nazivaju rijeke, gore i naselja u svojim novim obitavalištima imenima iz stare postojbine. Tako su i Hrvati, sjećajući se svoje sjeverne domaje oko Crven-grada, prozvali i jedan dio svoje nove domovine Crvena Hrvatska.

Crvena Hrvatska popa Dukljanina bez dvojbe je dakle postojala. Obasizala je dalmatinsko primorje južno od Neretve, okolinu Dubrovnika, Boku kotorsku i Crnu Goru. Slavenski prasjedioci ovih zemalja bili su uglavnom Hrvati, izmiješani s ljudima, koji su se nazivali "Slovjenima", pa s Arbanasima i s Morlacima ili Crnim Vlasima.

Srpsko ime dolazi u ove krajeve usporedno s političkom moću i sa širenjem pravoslavlja, i to tek počev od početka XIII. stoljeća. Najezda turska izazvala je počev od zadnje četvrti XIV. vijeka golem niz etničkih i migracionih ciklona na čitavom Balkanu, napose pako u staroj dukljanskoj zoni. Ti ciklom trajali su kroz stoljeća i po više puta izmijenili su pučanstvo u sjevernoj Albaniji, Boci kotorskoj, okolini Dubrovnika, a i u Crnoj Gori. O takovim izmjenama pučanstva u okolini Dubrovnika dobro piše beogradski profesor Ilija Sindik u svojoj studiji Dubrovnik i okolina ("Etnografski zbornik Srpske akademije", 28, Beograd, 1926.).

O stanovništvu Boke kotorske i njenoj istovjetnosti s onim Crne Gore postoji studija beogradskog profesora dr. Jovana Erdeljanovića u "Glasu Srpske akademije", 90, (1920.), koja je u jednom feljtonu zagrebačkog profesora Dabinovića (O etničkoj istovjetnosti Bokelja i Crnogoraca, "Obzor", 1928., 19. septembra) dobila izvrstan korektiv. Dabinović, sam rodom Bokelj, dokazao je, da starinci u Dobroti
(doseljenici u XV. i XVI. vijeku) potječu iz stare Duklje ili iz okoline Skadra.

Pantheon, I, str. 2-4; Zagreb, 1929.

Izvor: MILAN SUFFLAY - IZABRANI POLITIČKI SPISI
Priredio DUBRAVKO JELČIĆ

Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #19 na: 03. 11. 2012., 21:42 »

Izvor: kupresonline.com

KUPRES


Prvi tragovi čovjeka na Kupreškom polju datiraju još iz novijeg kamenog doba, oko 3000 godina p.n.e., no ne zna se kojem su narodu pripadali ti najstariji stanovnici. Znaci njihova obitavanja su ostaci starih gradina Kupreški Poganac i Grad iznad Ravnog.

U razdoblju poslije neolita pa sve do doba rimske prevlasti kupreški kraj nastanjuju Iliri, tj. Dalmati i Kelti. Kelti su u ove krajeve provalili početkom IV. stoljeća prije Krista, a iza sebe su ostavili neprijeporne dokaze svoje vještine u izradi predmeta od željeza i bronce.

Iliri, koji nisu poznavali pismo, novac ni privatno vlasništvo, potisnuti su od Grka, Kelta i konačno Rimljana. Raštrkani u skupinama po ostalim narodima, iza sebe su ostavili male tragove u nomenklaturama, a u jeziku jednog albanskog plemena ostale su do danas sačuvane neke riječi.

Rimska vlast se utvrdila u ovim krajevima nekoliko godina prije Krista (oko 9. godine pr. Kr.), nakon gušenja Batonovog ustanka. Njihova dugotrajna vladavina i na Kupresu je (kao i svugdje gdje su bili dominantni) ostavila duboki trag. S ovog područja su iskoristili obilje drveta i stoke, kojom su održavali svoju mnogobrojnu vojsku. Rimljani su bili ti koji su u ovom kraju prvi sagradili prometnice koje su Kupreško polje presijecale u četiri smjera.

Nakon propasti Zapadnorimskog carstva (476. g.) ovim je krajevima kratko vladao Bizant, koji je u to vrijeme ratovao sa Gotima. Odmah nakon borbe sa Gotima po prvi puta se pojavljuju Slaveni, koji uskoro osvajanjima zahvaćuju veliki dio sjeverozapadnog dijela Balkanskog poluotoka, posebice Panoniju i Dalmaciju.


Nakon velike seobe Slavena u VI. I VII. stoljeću, oni svoju novu postojbinu nazivaju starim imenom, Bijela Hrvatska. Ona se prostirala od Cetinje do Zrmanje, a pružala se u unutrašnjost preko Livna i Duvna do razvodnog gorja između gornjeg Vrbasa i Bosne. Hrvatskom u to vrijeme prvo vladaju knezovi, a od 925. godine kraljevi, s Tomislavom na početku.

U vrijeme Stare Bosne, livanjski, duvanjski, glamočki i kupreški kraj, nazivao se Tropolje ili Završje. Do pada bana Mladena Šubića (1332) bile su u sastavu kraljevine Hrvatske i Dalmacije U borbama nakon Šubićevog pada , mirnim dogovorom na kraju borbi, livanjski vojvoda Mihovilović pripaja (1326) svoj kraj Bosni kojom vlada Stjepan II Kotromanić.

Ljudevit Veliki na kratko (1356-1382) vraća krajeve Hrvatskoj, no njegovom smrću oni ponovno pripadaju Bosni, sve do pada pod Turke.

Nakon pada Jajca (1463) turski sultan Mehmed II. Osvajač, ostavio je područje Mahmud-paši, koji je njim kratko vladao. Iste je godine naime, hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin oslobodio Kupres. Budući se nije gubila svijest o hrvatskom bitku na tim prostorima, ti krajevi se nazivaju Turska Hrvatska, što se odražavalo ne samo u predaji nego i u službenom odnosu Europe u diplomatskim i znastvenim krugovima. Ovakvo stanje traje sve do pripajanja cijele Bosne u Austrougarsku monarhiju.

Nakon početnog zanosa uvođenjem reda i mira, nicanjem novih građevina i podizanjem standarda slijedi novo razočaranje, jer se nije uredio gotovo kmetski odnos prema ljudima i njihovoj zemlji.

Nakon pada monarhije Kupres ulazi u sastav kraljevine SHS, koja poslije mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija. Nakon podjele države u Banovine, Kupres potpada pod Primorsku banovinu sa sjedištem u Splitu.

Samo pet nakon toga počeo je II. Svjetski rat napadom na Poljsku, a nedugo zatim i Jugoslavija je u par dana okupirana. Kupres je dodijeljen talijanskoj operacionoj i u to doba Kupres (uz stradanje u ratu 1992) doživljava svoje najteže trenutke u povijesti, jer biva skoro potpuno spaljen i uništen.


Uza sve prirodne ljepote koje nam nudi kupreški kraj, Kuprešaci su izuzetno ponosni i na svoju bogatu etnografsku baštinu. Narodne nošnje sa Kupresa samo su jedan primjer bogatstva i ljepote kupreškoga kraja, koje nas često ostavljaju bez daha. Naši stariji Kuprešaci i Kupreške su u njima proveli svoju mladost, dok su pjevali kupreške pjesme i igrali kola. Život je tada bio mnogo opušteniji, a ljudi povezaniji s prirodom i njenim bogatstvima. Oni su tada iz prirode stvarali umjetnost na samo njima svojstven način. Izrađivali su drvene predmete, bojali svoje nošnje pomoću kore jošike, a na tkalačkom stanu izrađivali najljepše autohtone primjerke, raznih boja i oblika. Oni su svojim mukotrpnim radom stvarali umjetnička djela koja su ostavili nama u nasljeđe, kako bi ih mi čuvali i njima se ponosili.

Stalna Etnografska izložba kupreškoga kraja u Hrvatskom domu Kupres podsjeća nas na ta davna, čarobna vremena koja su iščezla. Ovom izložbom pokušavamo ih oteti zaboravu i njihovom ljepotom zadiviti sve one koji će svoj posjet Kupresu uljepšati posjetom našoj etnografskoj baštini.

______________________________________________________________________

Izvor: javno.ba
Četvrtak, 01 Studeni 2012 22:21

18 godina od operacije Cincar i oslobađanja Kupresa - simbola hrvatstva u BiH


KUPRES - Operacija Cincar bila je prva združena operacija HVO-a i Armije BiH nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. Tijekom ove operacije oslobođen je Kupres i veći dio Kupreškog polja. Trajala je od 1. studenog do 3. studenog 1994.

Tijekom listopada 1994. Armija BiH je započela značajnije napadne operacije u zapadnoj BiH. Jedan od pravaca napada bio je i u području Kupresa u odgovornosti 7. korpusa Armije BiH. Područje Kupresa bilo je u rukama bosanskih Srba, uključujući strateški važan prijevoj Malovan i još važniji prijevoj Kupreška vrata.

Cilj operacije

Oslobođenje Kupresa i Kupreškog polja, otvaranje puta prema Bugojnu i prema Livnu i otklanjanje opasnosti od napada na Šuicu.

Rezultati operacije

Oslobođeno je područje ukupne površine 400 četvornih kilometara, vojska bosanskih Srba je odbačena dalje od planine Cincar, otvorena je cesta Bugojno - Livno, oslobođen je veći dio strateški važnog Kupreškog polja te sam gradić Kupres i okolna sela.

Ali možda i najvažniji uspijeh je dobra koordinacija HVO-a i ARBiH.

<a href="http://www.youtube.com/v/Kr-4wEsq56U?version=3&amp;amp;hl=hr_HR" target="_blank">http://www.youtube.com/v/Kr-4wEsq56U?version=3&amp;amp;hl=hr_HR</a>

<a href="http://www.youtube.com/v/LpoIcvz9a0Y?version=3&amp;amp;hl=hr_HR" target="_blank">http://www.youtube.com/v/LpoIcvz9a0Y?version=3&amp;amp;hl=hr_HR</a>

Čija je ono livada, čija je ono trava
Čija li je divojka rumena i plava
Ivanova livada, Ivanova trava
Ivanova divojka, rumena i plava

Odvela nam Ivana, ta sudbina kleta
Odvela sa Kupresa priko bijela svijeta
Ostala je samo jedna želja jaka
Zapjevati pjesmu kupreškog junaka

Moj Ivane, pobratime mio
Jesi l' skoro na Kupresu bio
Jel' kupreško polje uzorano
Jel' na njemu žito posijano

Vratit će se Ivan s tisuću momaka
Pjevat će se pjesme naših kuprešaka
Pokosit će Ivan livadu i travu
Oženit će divojku rumenu i plavu
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #20 na: 09. 11. 2012., 01:13 »

Mladen Houška

VITEŠKI RED TEMPLARA - od osnivanja do ukinuća


Osnivanje reda

Viteški red templara osnovan je 1119. godine u Jeruzalemu inicijativom dvojice francuskih vitezova Huguesa de Payensa i Geoffraya de Salnt - Omera. Njihova zamisao je bila da se osnuje viteški red koji će štititi hodočasnike koji dolaze u Jeruzalem i to od napada Saracena i beduinskih pljačkaša. Baudoin II, kralj Jeruzalema dao im je na korištenje palaču uz nekadašnji Salomonov hram na Svetoj gori prema kojem su se braća nazvala vitezovima hrama Salomonovog (Fratres militiae Templl Salomonls) ili ukratko templari. U prvih devet godina postojanja broj templara polako se povećavao, te Ih je 1128. godine bilo četrnaest.

Te su godine službeno priznati od Svete Stolice na koncilu u Troyesu. Za kodeks po kojem će živjeti kao redovnici, templari su uzeli Pravila Sv. Benedikta. Nakon službenog priznanja od Svete Stolice, viteški red templara brzo je rastao. Osnovni razlog tome je bila okolnost što su objedinjavali dva Ideala srednjovjekovnog života - Ideal viteštva i ideal redovništva. Pristupao lm je sve veći broj plemića, a dobivali su sve brojnije donacije, uglavnom u vidu zemljišnih posjeda.

Sveti Bernard je sudjelovao u izradi templarskih pravila sažetih u 75 članaka, koja su bila slična pravilima cistercitskog reda, iz kojeg je bio njihov autor. Godine 1139. papa Inocent II potvrdio je instituciju reda templara svojom bulom "Omne datum optimum". Otad se templarski red još brže širio, tako da je godine 1147. samo u Jeruzalemu brojlo 350 vitezova i oko 2000 braće u raznim službama. Iz Jeruzalema se templari šire Europom, te u Parizu osnivaju svoje prvo europsko središte, koje s vremenom postaje i sjedište templarskog reda.

Djelovanje reda

Templari širom Europe osnivaju svoje templarske pokrajine: u Francuskoj (Provansa, Franclja-lle de France, Poitou i Bourgogne), Engleskoj, Španjolskoj (Aragon, Katalonija, Kastilja), Portugalu, Italiji (Toscana, Lombardija, Sicilija - Apullja), Ugarskoj, Hrvatskoj i Njemačkoj (Magdeburg, Mainz). Na Bliskom Istoku osnivaju se pokrajine Jeruzalem, Trlpoll i Antlohija. Svaka pokrajina je Imala poglavara koji se zvao magistar. Sve pokrajine i sva Imovina bili su podložni "generalnom kapitulu", skupu poglavara koji je jedini imao ovlasti određivati poglavare pojedinih pokrajina. Na čelu Reda stajao je veliki magistar ("veliki meštar"), Drugi po časti bio je senešal koji je zamjenjivao velikog magistra. Maršal je bio vrhovni vojni zapovjednik.

Osim što su se borili protiv nevjernika I štitili hodočasnike, templari su razvili bogatu gospodarsku djelatnost. Razvili su bankarsku djelatnost te posuđivali novac uz kamatu do 10%. Ukoliko nisu sami posuđivali novac, znali su dati jamstvo odnosno osiguranje za pozajmicu koju su davale druge ustanove. Templari su također osiguravali proviziju od rente i mirovine. Plaćale su im se duhovne i svjetovne usluge. Tako im se moglo platiti za "spasenje duša darovatelja", a i za zaštitu posjeda. Tko je platio zaštitu imao je pravo na svom posjedu istaknuti templarski križ, što je bilo Izuzetno učinkovito. Templari su radili i kao državni službenici, odnosno često su bili u službi papa i kraljeva. Bili su izuzetno pouzdani, jer su radili u interesu svog reda, a ne u interesu pojedinih dinastija. Templari su postali moćniji i bogatiji od bilo kojeg vladara, te si time priskrbili brojne neprijatelje.

Ustroj i oprema templara

Viteški red templara bio je organiziran prema Pravilniku (La Regle du Temple). Pravilima je bila propisana odjeća i oprema, ponašanje viteza od buđenja do molitve prije spavanja, unutarnji ustroj reda, ustroj i ponašanje u ratu.

Pripadnici viteškog reda templara dijele se u više skupina: vitezovi templari, serežani, turkopuli, te braća koja ne nose oružje (zanatlije, liječnici, kuhari, administratori i ostali). Vitezovi templari mogli su postati samo pripadnici višeg plemstva. Oni su nosili bijele tunike kao znak čistoće. Godine 1147. papa Eugen III. udijelio im je pravo nošenja crvenog križa kao znaka mučeničke krvi. Osim na tunici, križeve su isticali i na štitovima. Od opreme su templari imali žičanu košulju, kacigu, štitnike za potkoljenice, navalno koplje, mač, turski mlat, štit i tri noža različite dužine.

Serežani su bili ratnici templarskog reda ali bez viteških ostruga , odnosno bez statusa viteza. Za razliku od vitezova nosili su crne tunike sa crvenim križem. Na glavi su nosili kacige. Štitovi su im bili crne boje sa crvenim križem. Od streljačkog oružja imali su samostrele. Kroz dva stoljeća postojanja, templari su razvili prepoznatljivo znakovlje u kojem su se isticale tri boje: bijela, crna i crvena. Crna boja je predstavljala redovništvo i na zastavama se nalazila u gornjem polju. Bijela boja je označavala duhovnu čistoću. Crveni križ je simbolizirao krv Isusovu.

Templari u borbi

Poredak templara u borbi bio je strogo propisan. Vitezovi templari nalazili su se u sredini na svojim bojnim konjima. Na lijevom krilu bila je laka konjica - turkopuli, a na desnom krilu serežani. U drugom redu iza vitezova bili su njihovi štitonoše na konjima. U trećem redu nalazili su se pješaci i paževl sa pričuvnim konjima i oružjem. Osnovna taktička postrojba templara bio je eskadron. U Pravilniku je propisano da deset vitezova štiti glavni stijeg templara, a da se pričuvni stijeg razvija samo ako je glavni stijeg izgubljen. Templaru nije dozvoljeno napuštati bitku sve dok se vije ijedan prijateljski stijeg. U pravilu oni su ostajali u borbi do kraja i ginuli do posljednjeg.


Bitka na rijeci Šajo 1241. godine. Nacrtao Milivoj Ćeran

(Tatarska vojska je 11, travnja 1241. g. kod rijeke Šajo teško porazila hrvatsko-ugarsku vojsku koju je vodio kralj Bela IV. U toj bici su veliku hrabrost pokazali vitezovi templari koji su svi izginuli.)

Templari u Hrvatskoj

Povijesni izvori koji se odnose no templare u Hrvatskoj su malobrojni i šturi, tako da se ne može sa sigurnošću reći kada su zapravo templari došli u naše krajeve. Templari se pojavljuju u hrvatskim krajevima kada je Latinsko kraljevstvo u Jeruzalemu na vrhuncu moći i kada sve više hodočasnika iz Europe odlazi u Svetu zemlju. Hodočasnici su bili na ovom jugoistočnom dijelu Europe ne samo izgubljeni, već i fizički ugrožavani od domaćeg stanovništva. "Putnicima su trebala uporišta, kršćanska i obrambena, a to su im mogli pružiti upravo ratnici redovnici, vitezovi Hrama. To su shvatili i svi voditelji tadašnje politike: rimski papa, ugarsko-hrvatskl kraljevi, nadbiskupi i biskupi i drugi uglednici, pa su templari bili rado primani" (L. Dobronić).

Hrvatsko-ugarski kraljevi bili su skloni naseljavanju templara širom kraljevstva, te su ih podupirali. Donacije templarima možemo pratiti od druge polovine 12. stoljeća, počevši od kralja Stjepana III., njegova nasljednika Bele III., pa do Emerika. Svi su oni potvrđivali templarima već ranije stečene donacije ili im darovali nove. U 12. st. templari su u Hrvatskoj stekli Zdelu (na sjeverozapadnim izdancima Bilogore), Haco (Gorska županija), Glogovnicu, selo Kupa selo Krešeno (Hresno?), Goru i Senj. Papa je templarima darovao samostan sv. Grgura u Vrani, a rimski biskup im je darovao crkvu sv. Petra u Bojišću u Ravnim kotarima.

Nakon građanskog rata između Emerika i Andrije, te Emerikove smrti, na prijestolje dolazi Andrija. Najveći Andrijin dar templarima bila je zemlja Sv. Martina. Taj veliki i bogati posjed prostirao se Istočno od današnjih Sesveta (zapadna međa) do Lupoglava i rječice Zeline (na istoku), potoka Črneca na jugu te na sjeveru do današnje Donje Zeline. Templari su zadržali taj posjed te njime upravljali sve do ukinuća reda, kada posjed prelazi u vlasništvo viteškog reda Ivanovaca. U više isprava 13. i 14. stoljeća posjed se spominje pod nazivom "Sveti Martin kod Zeline" (1292.g.), odnosno "domus sancti Martini de Zelina". Lelja Dobronlć smatra da se tim imenom "valjda htio označiti položaj tog posjeda koji se prostirao nedaleko od Zeline - Imena koje se tada odnosilo na današnju Donju Zelinu." Važniji posjedi koje su templari imali tokom 13. stoljeća u Hrvatskoj osim naprijed navedenih su još Klis, Gacka, Dubica, Zablaće, zagrebačka Nova ves, Nova Rača kod Bjelovara, Biograd na Moru. Viteški red templara je kroz svoje posjede tokom 12. i 13. stoljeća upravljao znatnim dijelom Hrvatske, te na taj način imao veliki utjecaj na razna područja, od kulture i graditeljstva do gospodarstva.

Ukinuće reda

Na vrhuncu moći templari su imali više od 9000 posjeda, a spominje se i brojka od 3000 burgova, utvrda i drugih zgrada. Red je brojio 20 000 vitezova. Samo u Templu, sjedištu reda u Parizu bilo je oko 4000 vitezova i druge braće Reda. Svrha postojanja reda postala je upitna nakon pada Ake, posljednjeg kršćanskog uporišta u Svetoj zemlji 1291. godine. Predloženo ujedinjenje viteških redova templara i ivanovaca, templari nisu prihvatili. Ujedinjenje je odbio Jacques de Molay, posljednji veliki magistar templara i time zapečatio sudbinu reda. Francuski kralj Filip Lijepi vidio je u templarima smetnju, a trebao je I novac. Želio je i sam ući u templarski red, ali ga nisu primili. Lažno je templare optužio, te ih 13. listopada 1307. godine širom Francuske dao pohvatati i baciti u tamnice. Stotinu i četrdeset templara u Francuskoj bilo je podvrgnuto najtežim torturama i ubijeno. Sam veliki magistar Jacques de Molay spaljen je na lomači u Parizu 18. ožujka 1314. godine. Viteški red templara raspušten je na koncilu u francuskom gradu Vlenneu 3. travnja 1312. godine. Papa je ipak uspio spasiti imovinu templara od francuskog kralja Filipa Lijepog, te je ona pripala viteškom redu ivanovaca.
____________________________________________________________________________

Gradonačelnik Grada Dugog Sela Vlado Kruhak

"ZEMLJA SVETOG MARTINA" 1209.-2009.

Pojam "Zemlje svetog Martina" prvi puta se javlja u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. datiranoj 1209. godinom. Spomenutu zemlju kralj tada "za spas svoje duše" daruje moćnom crkvenom viteškom redu templara čiji je nastanak vezan uz križarske ratove, a na hrvatskom tlu svi templarski posjedi spadaju pod njihovu središnju upravu - Vranski priorat. Ukidanjem reda templara, početkom 14. stoljeća, zemlju preuzima srodni crkveni red Ivanovaca, a potom njome upravljaju plemićke obitelji Tahy i Zrinski. Pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, Zrinskima bečki carski dvor oduzima posjede, a "Zemlju svetog Martina" koja se, u međuvremenu, sve češće naziva i Božjakovina, po narodnom nazivu templara (templari=božjaci) dobiva u zalog plemićka obitelj Drašković koja se kao vlasnik dijelova posjeda, te po manje ili više sačuvanim građevinama, na ovom području sačuvala gotovo do
naših dana.

Povijesna znanost dvoji o sjedištu templarskog upravnog središta na "Zemlji svetog Martina", no neprijeporna je činjenica da se u narodu zadržalo vjerovanje o drevnoj crkvi Svetog Martina na Prozorju kao ključnom lokalitetu šireg područja, a upravo je ta crkva i danas najčvršća veza Dugoselaca s njihovom osamstoljetnom prošlošću. Samo naselje Dugo Selo prvi se puta spominje u 16. stoljeću, a veći značaj dobiva tek ukidanjem feudalizma, sredinom 19. stoljeća, a posebice sedamdesetih godina tog stoljeća, nakon izgradnje željezničke pruge. Nagli rast naselje bilježi u 20. stoljeću, a posebice pred sam njegov kraj kada i službeno dobiva status grada (1997,g.) koji danas s ponosom ističe da ima 20 000 stanovnika i tendenciju daljnjeg rasta jer spada među gradove koji su svojim prirodnim položajem, te izgrađenošću infrastrukture, najugodniji za život u cijeloj Zagrebačkoj županiji.

Izvor : TEMPLARI I NJIHOVO NASLIJEDE - 800 GODINA OD DOLASKA TEMPLARA NA ZEMLJU SV. MARTINA, Nakladnik: MUZEJ SV. IVAN ZELINA, LISTOPAD 2009.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #21 na: 14. 11. 2012., 08:14 »

Dalmacijanews.com/trogir.hr
srijeda, 14.studenog 2012
slika: trogir.hr

Legende o svetom Ivanu Trogirskom:
Nakon brodoloma hodao po valovima, od malo grožđa napravio puno mošta..
.


Vraća se gotovo izgubljeno ranorenesansno djelo

U čast sv. Lovre prvomučenika, zaštitnika grada Trogira koji se slavi 10. kolovoza, župnik katedrale don Pavao Piplica svečano ce preuzeti kip sv. Ivana Krstitelja iz trogirske krstionice kojega su godinama konzervatori čuvali u izolaciji zbog teških oštećenja i opasnosti od njegova daljnjeg uništavanja.
 
Kip sv. Ivana je 1468. godine izradio Nikola Ivanov Firentinac, sljedbenik Donatella, za novu krstionicu trogirske katedrale, a vrsnoćom izrade pripada u malobrojni krug elitnih umjetničkih ostvarenja zbog kojega je 1997. grad Trogir uvršten na listu svjetske baštine.

Bez suvremenih restauratorskih metoda kip, čija se površina u potpunosti osolila, ljuskala i otpadala, ostao bi samo skica umjetnine bez dragocjene obrade kipareva dlijeta koja kamenu daje umjetnički izraz. U novim prostorijama Hrvatskog restauratorskog zavoda, dijelu nekadašnje vojarne Draćevac, pod vodstvom Zoraide Demori Staničić tim vrsnih restauratora predvođen Marinom Barišićem ostvario je gotovo nemoguć zadatak, konsolidirao je kamen zaustavivši proces daljnjeg osoljavanja. Kipu je restauratorskim metodama vraćen snažan umjetnički izraz iz vremena nastanka, a u grad skulpture vratilo se gotovo izgubljeno ranorenesansno remekdjelo.
[
/center]

O životu svetog Ivana Trogirskog zna se jako malo, ali osim legendi koje se o njemu i danas prenose važniji su njegov život i djela koji se i danas obilježavaju na dan 14. studenog kao dan na koji se slavi njegova svetost.

Živio je u 11. stoljeću, a službu trogirskog biskupa obavljao je više od četrdeset godina (1064. - 1111.). Ona mu je pripala nenadano kada su Trogirani u drugoj polovini 11. stoljeća, nakon smrti svog biskupa, tražili od papinskog legata, kojega je papa Aleksandar II. poslao da smiri tada vrlo žive sukobe nastale dubokom podjelom, da im odredi novoga biskupa. Odlučio se tada za Ivana, kamaldolenskoga benediktinca iz samostana sv. Petra u Osoru, koji je bio i dobar prijatelj splitskog nadbiskupa Lovre. Upravo iz tog razloga što je u Trogir stigao iz Osora javila se netočna tvrdnja kako je sv. Ivan potjecao iz poznate rimske obitelji Orsini, zbog čega se u ispravama pojavljuje kao Auserinus ili Osorinus. Znakovito je, pak, kako su i sv. Ivan Trogirski i njegov prijatelj, splitski nadbiskup Lovre, bili izrazito ustrajni u nastojanju da se provede potrebna crkvena obnova u Dalmaciji i Hrvatskoj, što ih čini sudionicima važnih crkvenih, ali i društvenih zbivanja koja sežu puno šire od njihove biskupije.

U svojoj je biskupiji, a naročito u Trogiru, sv. Ivan Trogirski svojim djelovanjem ostavio duboki trag - razvio je živu pastoralnu djelatnost čime se aktivno uključio u veliku grgurovsku obnovu koja je išla za reformom Crkve. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova, zbog čega s njegovo ime, uz ono nadbiskupa Lovre, nalazi na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. U bremenitim vremenima u kojima je živio, a u kojima je u isto vrijeme vidio uspon hrvatskih vladara i gubitke domaće dinastije, pozivao je na mir, zalagao se za pravednost i ljudske živote, a među zavađenima je posredovao u njihovom pomirenju.

Sveti Ivan Trogirane je, ali i Hrvatsku, zadužio i time što je 1105. uspio u sprječavanju hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana u ozbiljnoj prijetnji da razori Trogir, a osnovao je i samostan benediktinki u Trogiru. Trogirani su stoga, kako se do danas prenosi, među sobom prepoznali čovjeka iznimnih ljudskih, ali i svetačkih osobina. O njegovom skromnom, pokorničkom, životu i mudrosti piše i Toma Arhiđakon opisujući ga kao učenog i dobrog čovjeka, a njegovi sugrađani pripisivali su mu velika čuda zbog čega ga, zajedno sa cijelom katoličkom zajednicom, štuju sve do danas. Ne čudi, stoga, što je proglašen i zaštitnikom Trogira gdje se nalazi i njegovo počivalište u kapeli svetog Ivana Trogiranina kamo je njegovo tijelo prebačeno 1681. godine, a koja je jedan od najljepših renesansnih spomenika u cijeloj Europi. Godina njegove smrti nije poznata, ali sigurno je da je umro prije 1111. godine.

Osim o njegovoj naravi koju je krasila blagost i istaknuta miroljubivost, te zaslugama kojima ih je zadužio, Trogirani do danas najradije prepričavaju legende o svom zaštitniku. Prema jednoj od njih biskupu Ivanu je za vrijeme misnog slavlja s neba na glavu sletjela golubica kao znak Duha Svetoga i njegovog mirotvorstva. Druga legenda kazuje kako je za vrijeme tuče koja je uništila vinograde naredio da se malo preostalog grožđa stavi u tijesak iz kojeg je potekla velika količina mošta. Najpoznatija je, ipak, ona prema kojoj je za vrijeme oluje otputovao u Šibenik kada je doživio brodolom nakon kojega je hodao po valovima, a po njegovom zagovoru spašeni su mornari i sav teret. Posljednja legenda kaže kako su nakon njegove smrti Mlečani htjeli njegovu ruku prenijeti u Mletke, koja je uoči godišnjice njegove smrti došla zrakom i spustila se na njegov grob.

Ipak, od legendi o svetom Ivanu Trogiraninu,  puno su važnije poruke i djela koja je za života poslao i ostvario - poruka mira i zajedništva, očuvanja vrijednosti i ustrajna borba da te poruke budu i ostvarene. Stoga one nadilaze vrijeme u kojemu je živio jer se tako vjerodostojno prenose u ono vrijeme u kojemu ga Trogirani i cijela katolička zajednica slave - jučer, danas i sutra.

don TOMISLAV ĆUBELIĆžupnik Uznesenja BDM Split

__________________________________________________________________________________________

hr.wikipedia.org

Sveti Ivan Trogirski (? - prije 1111.) kršćanski svetac, trogirski biskup u 11. stoljeću.

Bio je benediktincem na Cresu, u samostanu sv. Petra u Osoru. Iz razloga što je došao iz Osora (pa se javlja u ispravama kao Auserinus ili Osorinus), javila se kriva tvrdnja da je sv. Ivan potjecao iz poznate rimske obitelji Orsini.

Bio je u pratnji papinog poslanika koji je prolazio južnohrvatskim krajevima, među ostalim i Trogirom. Tada su Trogirani zamolili da im postavi Ivana za biskupa, jer je njihova biskupija bila ostala bez biskupa. Poslanik je uslišio njihove molbe, a posvećenje za biskupa je učinio Lovro, splitski nadbiskup, inače također redovnikom u osorskom benediktinskom samostanu sv. Petra.

Ivan je razvio živu pastoralnu djelatnost. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova. Iz tog razloga se Ivan Trogiranin i nadbiskup Lovro javljaju na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II.

Zaslugom sv. Ivana hrvatsko-ugarski kralj Koloman nije razorio Trogir 1105., jer ga je sv. Ivan uspio odvratiti od toga.

Grob mu se nalazi u trogirskoj katedrali (Kapela Svetog Ivana Trogiranina). Blagdan sv. Ivana Trogirskog, zaštitnika grada Trogira, svečano se slavi 14. studenog.

Izvori:  Studentski katolički centar - Palma Svetac dana
            Blagdan sv. Ivana Trogirskog i Dan grada Trogira (FOTOGALERIJA)


Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #22 na: 15. 11. 2012., 11:38 »

hu-benedikt.hr
Monday, 24 October 2011 13:01
Izvor: posavski-vremeplov

Genetika Hrvata - znanstveno potvrđen identitet?


Genetska karta jugoistočne Europe

Danas, kada je genetička znanost toliko uznapredovala (genetika je izvedenica od grčke riječi genesis koja znači postanak, početak, a označava granu biologije koja proučava zakonitosti nastanka sličnosti ili različitosti kod podrijetlom povezanih bića) da se biogenetske analize i izučavanja izvode po čitavom svijetu, a proučavanje hrvatskog haplotipa Eu-7 gotovo je primarno svjet­skim znanstvenicima i postalo je top-tema, a naši povjesničari i antropolozi itekako pridonose svjetskoj znanosti, dotle ih podanici i slugani vladara svijeta i slavističko-ljevičarski umovi nazivaju rasistima. Tu istinu ima pravo poznavati svaki narod i znati odgo­vore na temeljna pitanja: tko smo i odakle dolazimo. Svatko mož­da treba poći od sebe i prvo proučiti svoju lozu i svoje podrijetlo pomoću sačuvanih crkvenih zapisa i usmene predaje koliko mu je to moguće jer svaki takav mali korak značit će mnogo u sve­kolikom saznanju našeg podrijetla. Nabolje ćemo naučiti na pri­mjeru franjevca Svetislava Stjepana Krnjaka koji je uložio mnogo truda i znanja kako bi u baštinu hrvatskom narodu ostavio izuzetno vrijednu knjigu, Prilozi za proučavanje podrijetla roda Krrgak. Činjenica je da ne postoji narod na našem planetu koji je genetski jedinstven, poglavito na području Europe. U tom pogledu su Irci i Baski najhomogeniji, dok su Talijani potpuno genetski nehomogeni, ovisno o teritorijalnom razmještaju.

Nakon što su američki zoolog James D. Watson i britanski fi­zičar Francis Harry C. Crick 1953. godine uskladili podatke ke­mijskih i rengenskih istraživanja i ostvarili najhitnije otkriće u području genetike - prepoznavanje strukture DNK (deoksiribo-nukleinske kiseline), biološki najznačajnije molekule u kromo­somima, razvoj molekularne genetike bio je veoma brz i uspješan, a 2001. godine objavljena je karta genoma čovjeka. Deoksiribo-nukleinsku kiselinu otkrio je još davne 1868. godine Johann Friedrich Miescher, ali joj znanstvenici do 1953. godine nisu pri­davali važnost kao bitnome čimbeniku u životnim procesima. U ljudskoj stanici smještena su 46 kromosoma, odnosno 22 para autosoma ijedan par gonosoma (spolnih kromosoma). U jajnicima se nalazi jedan par X kromosoma (gonosoma), dok su u spermiju X i Y kromosomi. Spajanjem dva X kromosoma nastaje djevojčica, a spajanjem X i Y kromosoma nastaje dječak. X kromosom sadrži 1098 gena, a maleni i „kržljavi" Y kromosom samo 78 gena. Hap-lotipovi su geni koji se ne rekombiniraju i nemaju svoj par na drugom kromosomu.

Da bi se utvrdila genetička struktura neke nacije, potrebno je zbrojiti postotak nekog gena (haplotipa) na Y kromosomu, od­nosno na dijelu Y kromosona koji se označava NRY (nonrecombining Y-chromosome region). Najstariji homo sapiensi stari oko 200 tisuća godina nađeni su u Africi, dok se u Europi pojavljuju prije oko 40 tisuća godina. Skupina neandretalaca (krapinskog pračovjeka) također živi u Europi paralelno s homo sapiensima gotovo 10.000 godina. Oni se ne miješaju, nego žive jedni kraj drugih. Neandretalci izumiru pred oko 30 tisuća godina ne ostav­ljajući nikakvo genetičko naslijeđe suvremenom Europljaninu, ta­ko da se može utvrditi da Europljani ne potječu od krapinskog pračovjeka, već isključivo od homo sopiensa.

Adam je imao devet nasljednika, od Seta do Noe, i brojno po­tomstvo, ali je Bog odlučio da svi Adamovi potomci, izuzev Noe i njegova tri sina, nestanu. Teoretski, sva tri sina trebala bi imati isti haplotip, ali su njihove žene mogle imati različite haplotipove, što ukazuje na početnu kombinaciju od moguća četiri haplotipa koja su vremenskim mutacijama stvorila današnju sliku od oko 400 različitih kromosoma.

Na područje Hrvatske pred 40.000 godina došao je baskijski haplotip Eu-18, a pred 24.000 godina hrvatski haplotip Eu-7. Pred 8.000 godina došli su neolitski haplotipovi Eu-4, Eu-9, Eu-10 i Eu-11, prije 4.000 pristigao je slavenski haplotip Eu-19, a prije 1.600 godina azijski haplotip Eu 16. Sa sigurnošću se može utvrditi daje hrvatski haplotip Eu-7 nastao mutacijom haplotipa Eu-10 na području Starog istoka pred od 25.000 do 23.000 go­dina prije Krista. Pučanstvo hrvatskog haplotipa Eu-7 potiskivalo je iz plodnih područja oko rijeke Jordan pučanstvo iz manje plodnih područja s haplotipom Eu-10 kojega danas u najvećem postotku imaju Židovi, Palestinci i beduini. Pučanstvo hrvatskog haplotipa Eu-7 pomicalo se na sjever Europe od Jadranskog mora do Kavkaza. Kako je hrvatski haplotip nastao mutacijom haplotipa Eu-10, tako je i mutacijom hrvatskog haplotipa Eu-7 nastao haplotip Eu-8 kojega danas u najvećem postotku imaju Korzikanci. Prema Darwinovoj tvrdnji o sebičnim genima u smislu sposobnosti svaka bi nova mutacija trebala biti napredak.

Nedvojbeno je daje hrvatski narod autohton na ovim današ­njim prostorima i 69% populacije ima hrvatske, baskijske i neolitske gene, od kojih onih koje možemo smatrati hrvatskim (hr­vatski haplotip i neolitski haplotipovi) 59%. Zanimljivo je pri­mijetiti da je jedino hrvatski hapolotip Eu-7 ostao bez posebnog jezika dok svi drugi haplotipovi u Euroaziji barem u dijelu populacije imaju zaseban jezik. Gledajući danas na području Hr­vatske genetske markere, hrvatski haplotip Eu-7 ima 45% Hrvata (najviše na jugu Hrvatske), balto-slavenski Eu-19 ima 29% (goto­vo polovica na prostorima sjeverne Hrvatske, dok u južnoj Hrvat­skoj oko 23%), baskijskog Eu-18 ima 10% Hrvata, neolitskih hap-lotipova (Eu-4, Eu-9, Eu-10, Eu-11) ima 14% Hrvata, a azijatskog haplotipa Eu-16 ima 2% Hrvata. Ovim znanstvenim pokazateljima vidljivo je, daje među Hrvatima u današnjoj državi Hrvatskoj 71% neslavenskog pučanstva. Zanimljivo je pogledati hrvatski marker Eu-7 među pučanstvom u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju 73% hrvatskog haplotipa Eu-7, Bošnjaci 48% (imaju više hrvatskog markera nego prosječni Hrvati u Hrvatskoj), a Srbi 30%.

Srbi u Srbiji imaju potpuno različitu genetsku matricu od Sr­ba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što dokazuje njihovu stoljet­nu asimilacijsku politiku na druge narode uz pomoć Srpske pra­voslavne crkve. Najbolju definiciju geneze Srba u Hrvatskoj i Bos­ni i Hercegovini dao je dr. Vaša Čubrilović na suđenju u Beču 1914. godine, povodom atentata na austrougarskog monarha Fra­nju Ferdinanda, kada Srbe (pravoslavce) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini naziva Srbo-Hrvatima.

Srbi u Srbiji imaju svega 16% slavenskog markera Eu-19, hr­vatskog Eu-7 imaju 5%, baskijskog Eu-18 11%, altajsko-anatol-skog Hg-2 49%, avarsko-mongolskog Hg-9 6% i afro-hamitskog Hg-21 13%. Znanost je pokazala da su Srbi u Srbiji još manje Slaveni od Hrvata, svega 16%, a prema genetici najsličniji su Bu­garima, Gruzijcima, Gotlandima, američkim Indijancima, Turci­ma i Šveđanima. U Europi Slavenima, prema markeru Eu-19, mo­žemo zvati samo Ruse s 47%, Ukrajince s 54%, Poljake s 56% i Čehe s 47%. Iznenađujuće je da u Slavene trebamo uvrstiti neke narode koji ne govore slavenskim jezicima, a to su Letonci, Kirgizi i Mađari koji su najviše Slaveni jer imaju 60% slavenskog markera Eu-19.

Budući daje na području današnje Hrvatske i Bosne i Herce­govine bio kvasac dinarsko-hrvatskog naroda koji su se širili po čitavoj Euroaziji zanimljivo je vidjeti koji europski narodi imaju najviše hrvatskog haplotipa Eu-7. Nijemci ga imaju 38% (kod njih ipak prevladava baskijski marker Eu-18 s 50%), Laponci 32%, Ni­zozemci 22%, Poljaci 23%, Albanci 20%, Makedonci 20%, Fran­cuzi 17%, Ukrajinci 18%, Englezi 16%, Česi i Slovaci 16%, Mađari 11%, Grci 8%, Talijani u sjevernoj i središnjoj Italiji također 8%, a još je mnogo naroda koji imaju manji postotak hrvatskog mar­kera Eu-7.

Zanimljivo je uočiti daje hrvatski haplotip Eu-7 relativno ma­lo zastupljen među narodima Starog istoka: u Siriji 5%, Turskoj 3,3%, Libanonu 3,2% itd., što dovodi u zabludu iransko podrijetlo Hrvata. Međutim, ako promatramo neolitske haplotipove Eu-9 i Eu-10 i haplotip Eu-19 kod naroda Bliskog istoka vidjet ćemo stanovitu sličnost njihovom postotku s Hrvatima. Kod Hrvata je ukupni postotak navedenih markera 34,5%, kod Židova Seferada 32,1%, Židova Aškeneza 65,4%, kod Palestinaca 56,6%, a kod Kurda koji se smatraju narodom koji je nastao od starih Medijaca 51,6%.

Najnovije detaljne i suvisle genetske analize na nekoliko tisu­ća uzoraka iz Kavkaza, Irana i Kurdistana koje je objavila vjero­dostojna međunarodna ekipa ruskih, njemačkih i iranskih istra­žitelja (Ivan Nasidze i suradnici) je u glavnom gradu Irana, Tehe-ranu, pronašla čak 34% hrvatskog haplotipa Eu-7, što bi značilo da u Teheranu koji ima devet milijuna stanovnika živi više nama sličnih Dinaraca nego u Hrvatskoj. Ista ekipa je kod sjevernih Kurda u Turskoj pronašla 33% hrvatskog haplotipa, a na istoč­nom Kavkazu preko 80%. Na temelju svih tih temeljnih analiza diljem svijeta, naših (Primorac, Marcikić, Jurić, Marjanović i dr.) i inozemnih (Passarino, Semino, Chikhi, Rebalja, Mikulič itd.) priz­natih genetičara, pouzdano se može zaključiti da Hrvati, unatoč svome jeziku, po svom genskom iskonu nisu Slaveni. Znanstvena otkrića također nedvojbeno govore daje većina tzv. slavenskih Hr­vata (koji imaju haplotip Eu-19) zapravo genski neslavenskog in-doiranskog podrijetla te je od hrvatskog „slavenstva" ostalo samo oko 4% ukupne populacije Hrvata. Masonski Zapad koji je stvorio obje Jugoslavije i izmislio mit o Južnim Slavenima ne može olako zakopati u ropotarnicu svoje tlapnje i istraživanjima svojih „diri­giranih" znanstvenika koji su istraživali navodne Irance u dijas­pori (u Iranu im je zabranjen pristup) žele u suradnji s hrvatskim jugo-slavistima odbaciti rusko-njemačko-iranska istraživanja i ustvrditi da Iranci uopće nemaju hrvatsko-dinarski haplotip Eu-7. U tome apsolutno prednjači britanski masonski znanstveni časopis Nature koji je i lansirao ideopolitički pamflet o genetskom rasizmu dinarskih Hrvata.

Iz ove kratke analize lako je doći do matematičke računice ko­liko postoji genetički čistih Hrvata. Ako se zna da na svijetu pos­toji 400 različitih Y kromosona, od čega Hrvatima pripada 6-7 (1,5-1,75%) i ako uzmemo da na svijetu ima 6 milijardi i 300 milijuna stanovnika, Hrvata bi na ovom našem planetu trebalo biti od 94.500.000 do 110.025.000. Tragedija hrvatskog naroda je očita jer na najburnijim prostorima Euroazije nestanak i asimi­lacija jednog naroda koji 900 godina nije imao svoju državu bio je neizbježan. S dijasporom koja bar malo osjeća hrvatske korijene Hrvata je danas manje od 10% od genetskih Hrvata, stoje znanost i dokazala. Zato ova istina smeta svim globalističkim ulizicama, puzavcima i masonskim vodama jer sama percepcija hrvatskog naroda kao malog i slabašnog je lak zalogaj u ustima svjetskih grabežljivaca.

......................................................
Konzultirana literatura:
Ivan Jurić – Geopolitičko podrijetlo Hrvata, Slobodna Dalmacija, 2005., str. 20, 27, 69 i 70  (str. 85, 101, 104, 117) ibid., str. 223 i 224  ibid., str. 40, 41, 45, 46 i 234
Mario Brlić: Otkriće – prof. Ivan Jurić istražio genetsko podrijetlo Hrvata
Mirko Vidović: Uspon i pad Ilirije, Ekološki glasnik, D. Lomnica, Livno, 2005., str. 377
Dr. Andrija – Željko Lovrić: Hrvatski list, Zadar, 16 kolovoza 2007., str. 42-47
Mario Bralić: Otkriće, prof. Jurić istražio genetsko podrijetlo Hrvata
Mladen Lojkić, autor knjige - Kletva kralja Zvonimira
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #23 na: 27. 11. 2012., 17:31 »

Izvor: crohis.com
Slika: gmv.hr

Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog održan 2. svibnja 1843. u Hrvatskom saboru


Preuzvišeni gospodine grofe Bane! Presvietli Uelmože! Slavni Stališi i Redovi!

Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaisto radosti i nutrnjim uzhićenjem razumio, da sl. stališi i redovi ovih kraljevinah žele podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u Akademiji, nego u cielom distriktu Akademije zagrebačke; čim bez dvojbe to steći žele, da se svi izobraženi stanovnici kraljevinah naših svoj materinski jezik dobro i izvrstno nauče. Nu pitam ja s poniznim dopuštenjem: za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? kakovim uspjehom? kakovom posljedicom? kakovim trudom učit će se ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? ako po njem nitko ništa ne bude si mogao zaslužiti! i ako mi nikad nećemo pomisliti uvesti ga a javni život? zaista će ostati on bez toga kao i dosada u tmini, s njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu, uostalom neće ga ipak veća stran naroda znati, a oni, koji se s javnim životom bave i koji su u javnih službah stavljeni, zanemarit će ga kao i dosada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti nego na zasljepljenje domorodacah i tudinah.

Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a šta je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i s njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom. Još ne zna veća stran naroda našega kakova je to višnja slast i milina svojim prirodnim materinskim jezikom govorit moći i smjeti; to samo on može iskreno ćutiti, koj je duže vremena među tuđimi narodi u tuđih državah stanovati i živjeti morao. Mi svoj jezik čuvamo još uviek samo za družinu i za naše kmete! - u obćinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenih, kad na cielom svietu jedini jezik latinski za izobražen i izdjelan držao se jest, taj jezik; u družtveni život i u familiju našu uvuko se je s vremenom jezik njemački i promienio prirođenu našu narav i način misljenja otacah naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. - Šta smo mi postigli po tom, nego to, da smo se odtuđili samim sebi, da smo se odciepili od susjedne jednorodne brace svoje, i da mnogi od naroda našega ni ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu, po krvi i po jeziku spadaju k nama!!!

Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djetce, što su pod svakojakimi tutori; svaki si tutor utakne nješta u đep, svaki si nješta prisvoji, napokon djetci nece ostati ništa. Mi smo malo Latini, malo Niemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski a živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori, živi nam se groze, mrtvi vas drži za grlo, duši vas i nemoćne vas vodi i predaje živim a ruke; sada imamo jos toliko sile, da se suprotstavimo mrtvomu, zamala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. - Susjedi naši, osobito braća nasa konstitucionalna Mađari, neće već odstupljivat od svojega jezika i iz prijateljstva i uljudnosti prama nam ili iz drugog kakova uzroka neće ga zaista zamjenjivati ma s ikojim drugim a najmanje mrtvim; nu i to trebovati od njih značilo bi: svezat htjeti orlu krila, da k nebu ne poleti; njihova stalnost i jedinost a jeziku nadvladat će zaisto našu nestalnost, neslogu i mješariju.

Čuli smo jučer preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred sakupjenimi slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasnit mogli; mi se tomu nismo protivili, niti se želimo, nam je drago da su i preuzvišena gospoda toga mnienja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uviek kod jezika latinskoga ostati, i njihova misao veseli vas zaisto tim više, buduć da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj, k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti. Nu čitam ja u očijuh mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopustenje, da se naš materinski jezik a javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! Pitam ja nato slobodnim duhom: tko može jednomu cielomu narodu, pa bio on i bogzna kako malen, nu ako istinitu i krepku volju imade svojim prirođenim jezikom govoriti, njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići?

Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu kao što su konštitucionalni Hrvati i Slavonci to zapriečiti? Ima li sile na svietu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? ili pako kojoj stvari drugo ravnanje podati nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki između nas znati; ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nad sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje; ajdmo dakle i mi sa svojim k tomu cilju; držimo se u tom primjera ostalih narodah evropejskih, koji su živimi jezici zamienili mrtve i po tom najviše k svom narodnom razvitku doprinieli; pogledajmo samo na susjede, koji su s nami pod istim žezlom austrijskim, svaki od njih: Niemac, Magjar i Talijan postavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih a carstvu imade 17 milijunah, samo mi plašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo s nikojim drugim pukom smiešani, bojimo se našega jezika, kao kakovog strašila i služimo radje tuđemu i tuđoj volji i činimo samo ono, što se drugim liepo i krasno biti vidi, i što je drugim hasnovito. Ili je možebiti jezik slavnih pređah naših od providnosti nebeske ili od kakova prokletstva na to osuđen, da uviek u robstvu i kod prostoga puka prebiva, da uviek u blatu kopa, da nikad u visinu poletjeti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni kroz toliko vjekovah već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što jim nato srdce veli?

Je li naš jezik, najdalje razšireni, jezik najprostraniji u cielom svietu za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren? Ako je za prvo, odhitimo ga odmah što prije zauviek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve; ne podižimo mu nikakovih učionah ni katedrah, nego ogrlimo cielom silom prvoga živoga, koj nam se ponudi, bio azijatski ili evropejski, možebiti, da ćemo s njim barem u tudem kipu sretniji postati!! - ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sada svud jos krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo s njim najviše zabavljati se i kao majka diete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga; on nam mora biti prvi srdcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu! s njim i po njem moramo nesretnu domovinu i nesretni naš narod sretnim učiniti; on neka kod nas zakon daje i razglasuje, on neka bude trublja buduće nase sreće i slave!!! Mi smo potomci onih pređah, koji su u staro vrieme materinski svoj jezik na toliko ljubili, da su ga vec a 9. stoletju izpovjednici obijuh vjeroizpovjedanjah u istu crkvu uveli i njega time u svietu s najstarijim grčkim i latinskim uzporedili, a u domovini ga svojoj nad nje uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, ali su oni svojom stalnošću sve težkoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda njime a crkvi služi!

Mi smo sinovi majke Slave, koja je svojom djetcom sav sviet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leži; jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vriedni bit potomcima takovih pređah, da smo vriedni biti sinovima takove majke, i da ono što nas i jezik nas tlači razdrobiti želimo, hoćemo i možemo!!! Naš narod proslavio se je mnogokrat u historiji junačtvom, smionošću i hrabrošću; pomislimo samo na vremena Aleksandra Velikoga macedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje Metula i Siska, na boj grobnički, na rat sedmo- i tridesetogodišnji, ter na najnoviji francezki; u sva ta bojna vremena proslavio se je tjelesnom silom i nadvladao pukove kopljem u ruci; ali sada je nastalo izobraženo 19. stoljetje, u kom se puci duhom i umom među sobom bore, trebalo bi dakle, da jih i time nadvladamo, ili barem da se šnjimi uzporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik u lancih, kad se potlačen svigdje tuđemu moramo klanjati! - radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedankrat klanjali budu.

Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sjenke, koja nam se grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konstituciju našu i municipalna prava naša izgubiti; ona će time samo bolje ustanoviti i utvrditi se; ne svađajmo se u domovini svojoj kano braća, radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratinski ono do zadnje kaplje krvi, što je naše; samo tako možemo u Hrvatskoj i Slavonskoj ostati Hrvati i Slavonci, a u svietu slobodni nezavisni narod.

Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti, i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!

Na koncu činim pozorne slavne stališe i redove tih kraljevinah, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike presude; onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju i koja čine, da se sve tuđe domaćemu i svaki tuđi jezik materinskomu predpostavlja; zato sam ja samo toga mnienja, da bi slavni stališi i redovi nato već jedankrat misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika tu klausula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih europejskih narodah, u javni život i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamieniti; jer ako mi nato nikada nećemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Europi među narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umrieti ćemo prije ili poslie s mrtvim jezikom i mi, i to umrieti kao onaj čovjek, koj u cielom svom življenju za uzdržanje svoga života baš ništa radio nije!!! Rekoh."

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI (1816.-1889.) - rodoljub i ilirac; pjesnik, političar i znanstvenik. 1843. održao je kao zastupnik prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru, a 1845. kao prisjednik u Varaždinu na županijskoj skupštini. Na njegov je prijedlog uveden hrvatski jezik kao službeni 23. listopada 1847. Njegovom je zaslugom Jelačić proglašen banom. Kukuljević je ključna osoba i u zbivanjima 1848.: član je Banskog vijeća, član Odbora za zemaljsku obranu i predstojnik Odbora za bogoštovlje i nastavu te zemaljski arhivar. Osoba je Jelačićevog najvećeg povjerenja: obavlja razne misije u interesu države npr. odlazi na pregovore u Beč i u Vojvodinu, po oružje u Italiju itd.

Zagreb 1847., reprodukcija crteža olovkom, 33 x 24,7 cm, GMV PO

« Zadnja izmjena: 27. 11. 2012., 17:37 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #24 na: 30. 11. 2012., 18:36 »

izvor free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas

FRANJO TUĐMAN «Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto»


Govor u Društvu književnika Hrvatske u prigodi najave osnivanja Hrvatske demokratske zajednice
Zagreb, 28. veljače 1989.


Uvodna riječ

Poticaj za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dočekan je i zabilježen s mnogo razumljive radoznalosti, ali i kojekakvih predrasuda, pa i zluradih nedobronamjernosti.

Sve se to očitovalo već u tijeku dosadašnjih priprema i najava inicijativnog skupa. To nimalo ne iznenađuje. Budući da dosadašnje pluralističke laste očito nisu dovoljno uvjerljivo navijestile proljeće baš ovog podneblja, to se istom pojava HDZ-a doživljava kao nedvojben znak izlaska Hrvatske iz dugotrajne, nametnute joj, šutnje. A to jamačno neki ne žele, a poneki bi nam skrenuli ili zamutili vode još prije no što poteku s izvora.

U svezi s tim, držim da će biti korisno – i kao uvod u raspravu na inicijativnom skupu, a i radi obavještenja javnosti, pa i same povijesti radi – ako u najkraćim crtama iznesem barem neke podatke od važnosti za bolje razumijevanje prijedloga o osnutku HDZ-a.

Što su se društveno-političke prilike u SFRJ posljednjih godina više zaoštravale, i što su oprečna vrenja u Srbiji i u Sloveniji više mijenjala ne samo dosadašnje stanje, nego i perspektive jugoslavenske zajednice – to se više očitovala neizdrživost hrvatske šutnje.

Međutim, potreba, pače i neizbježiva nužnost da i ušutkana Hrvatska progovori – kako zbog unutarnjih, tako i svjetskih kretanja – sputavana je zakučastim zaprekama posebnih hrvatskih okolnosti. U Hrvatskoj se još uvijek osjećaju tragične posljedice nedemokratskog ugušenja onog preporodnog, socijalističko-reformističkog i nacionalno-demokratskog pokreta što se u Hrvatskoj bio razmahao krajem šezdesetih i na početku sedamdesetih godina. Taj reformistički pokret, kakav se prije i poslije toga javljao i u drugim socijalističkim zemljama, bio je surovo skršen, doduše, na poticaj dogmatsko-hegemonističkih snaga, ali i uz – ne tek prešutnu – suglasnost mnogih što su se, tada i danas, u drugim republikama razmahivali liberalističkim idejama.

Želimo li pogledati istini u oči, onda ne možemo zanemariti te činjenice i njihov utjecaj na daljnja kretanja.

Suvremena društveno-politička previranja dokazuju da su mnogi izvukli iz tih zbivanja potrebne pouke, što se očituje osobito na primjeru Slovenije, dok drugi – o čemu opominju zbivanja u Srbiji – upadaju, jamačno, u još veće povijesne pogreške, koje mogu izazvati kobne posljedice.

Na hrvatskom tlu hudobne golomrazice sedamdesetih godina, pa i razvaline olujine i novokrčevine osamdesetih, poticale su sazrijevanje razboritosti, u smislu svestranijih prosudbi svih čimbenika što uvjetuju okolnosti i predodređuju ishode. Ali usporedno s mudrošću potiskivanja mladalačkog zanesenjaštva i nerazboritog steklištva, množila se – u ime tobožnje promišljenosti – oklijevalačka kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk. (A dakako, na takvoj muljavini i kojekakav korov biva uspješniji u izazivanju obmana, sumnji i rastrojstva.)

Zbog svega toga nije nimalo slučajno, što nasuprot različitim lobbyjima ovdje i po svijetu, što uvijek znaju i čine ono što treba da bi provodili i nametali svoju volju, u Hrvatskoj su brojniji nego drugdje “trebalo-bisti”. Naime, takvi koji i onda kad dokuče da bi se nešto moralo i valjalo poduzeti, to bi ipak trebalo da učini netko drugi…

No, unatoč svemu tomu, hrvatska misao nije ni šutjela, a kamoli zamrla, ni u ono zlehudo doba kad su sa šutnjom Hrvatske probijali uši domaće i svjetske javnosti. Uostalom, ima vremena u životu i čovjeka i naroda kad je i šutnja itekako rječit govor... Ali isto tako dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma.

Zbog toga je u Hrvatskoj već prilično dugo sazrijevala misao da valja izići iz sjene mučnoga muka. Svakako, znatno prije no što je i službena politika bila primorana da prihvati nužnost demokratskog pluralizma za izlazak iz krize.

No, zbog spomenutih razloga i protimbi ta je spoznaja bila sputavana nesrazmjerno više i bezobzirnije negoli u drugim (spomenutim) republikama.

Istom kad se – poslije razmaha slovenskih pluralističkih strujanja – u Zagrebu javljaju neke nalične inicijative (jugoslavenska, europska, socijaldemokratska, jusovska), postalo je očevidno da je krajnje vrijeme da se pristupi oživotvorenju zamisli demokratskoga pokreta koji bi izražavao stanovišta pretežite većine hrvatskog javnog mnijenja, a ne tek uskih skupina ili izdvojenih pojedinaca.
Poticajna nastojanja oko izradbe Nacrta programskih osnova HDZ-a i sazivanja inicijativnog skupa nailazila su na izrazitu dobrohotnost u redovima kulturnih i inih djelatnika: književnika, znanstvenika i umjetnika, liječnika, ekonomista i pravnika, od građana najrazličitijih zanimanja i zvanja do radnika i studenata. I to gotovo podjednako u svim naraštajima – što je veoma znakovito – od sudionika u predratnim i u ratno-revolucionarnim zbivanjima, pa onih iz svih poratnih razdoblja, do mladeži što istom stupa na javnu pozornicu.

Što se tiče samih programskih osnova, one su u pripremnom razdoblju dopunjene prijedlozima sudionika u inicijativnom krugu, ne pretrpjevši ipak bitnih promjena. To samo za sebe govori o visokom stupnju duhovne zreloće i jedinstva pogleda ljudi, bez obzira na njihova idejna oprijedljenja. Razumije se, poneki bi htjeli da se istakne nešto više ove, a manje one sastavnice, o čemu se može raspravljati. No bitno je da smo suglasnost postigli, i da dalje ustrajemo na tome, da nam je u sadašnjim prilikama potrebna demokratska zajednica izvan i iznad idejnih opredjeljenja, na osnovama koje mogu okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine.

Nešto više razlika bilo je glede vremena i načina naše pojave na pluralističkoj pozornici.

Dok su neki smatrali da još uvijek nije vrijeme, drugi su uvjereni ne samo da nije prerano, već da svojom demokratskom inicijativom dobrano kasnimo. Jamačno, uzroci, a i izvori ovim oprekama u procjenama veoma su različiti. Kao i ostale dvojbe, one su samo izraz spomenutih naših posebnih okolnosti.

Zato valja nešto reći i u odnosu na gledište da bi svaka inicijativa morala poteći od “novih” i “neprozivanih” ljudi. Ono, dakako, sadrži znatan stupanj pragmatične mudrosti, ali i zamku odgode do nedočina. Osim toga, tu se prije svega postavlja jedno načelno pitanje. U ime kakvih se to demokratskih načela može nijekati najobičnije građansko pravo ljudima koji su upravo zbog takvih načela bili žrtve dogmatsko-hegemonističke birokracije, ili su pak u međuvremenu postali uvjerljivim pobornicima demokratskog pluralizma?! A što se tiče čekanja “novih” ljudi, neka mi bude dopušteno ustvrditi i posvjedočiti da smo mi iz našeg inicijativnog kruga bili voljni prihvatiti svaku inicijativu koja bi u osnovnim crtama bila sukladna pogledima od kojih smo pošli u Nacrtu. A zar nas ono što smo u međuvremenu dočekali ne upućuje na svu bezizglednost takvih obmana? Zar podlijeganje takvim zabludama nije jednako isticanju ili pomirenju sa zahtjevom da je netko drugi morao napisati djela, a ne oni koji su ih napisali, recimo: Ojađeno zvono – mjesto Tina Ujevića, Balade… ili Hrvatskog boga Marsa – mjesto  Krleže, Djecu božju ili Svi smo mi odgovorni – mjesto Šegedina, ili Kiklopa – mjesto Ranka Marinkovića, itd. itsl. Ako je takva misao na intelektualnoj razini nezamisliva glede književnih umotvorina, zašto bi ona bila dopustiva inače, kad nas i spomenuti primjeri podsjećaju da sva povijesna razmatranja nose još izrazitije osobne značajke?! A i svjedoče o ulogama pojedinaca u povijesnim zbivanjima. Uvijek je naspram onih što se, zbog ovih ili onih razloga, prepuštaju igri povijesnih zbivanja bilo i takvih što su svojom činidbom obilježavali pojedina razdoblja.

No, u svezi sa svim pitanjima pokrenutim u Nacrtu HDZ-a, mi stojimo pred zamršenim problemom demokratske preobrazbe, ne samo dogmatsko-birokratskog političkog shvaćanja, već i intelektualno-političke klime na hrvatskom tlu.

Naime, čak i naša kulturna, a pogotovo službena glasila, novinstvo i RTV, a uglavnom i politički djelatnici, pridržavaju se još uvijek, podjednako ustrajno, čudne logike i dvostrukih mjerila. I onda kad se izjašnjavaju za demokratizaciju i pluralizam, oni su opsjednuti potrebom da se ograđuju, pače i napadaju izvorno hrvatska stajališta, zazirući od njihove pojavnosti čak i na posve znanstvenim i stručnim, pa i umjetničkim područjima. Oni provode politiku “čistih ruku” naspram hegemonizmu i unitarizmu. A sveukupno povijesno iskustvo upućuje na njenu nedjelotvornost. Imao sam, na žalost, tu sreću da sam već prije tri desetljeća, pa nadalje, bio među onima koji su ukazivali na činjenicu da je upravo takva politika vodila tome da svako hrvatsko gledište – bez obzira koliko bilo objektivno i znanstveno, ili marksističko – bude žigosano kao nacionalističko i separatističko, dapače i kao ustaško. A svi oni što su se “dokazivali” provedbom takve politike “čistih ruku” nisu izbjegli sudbu da na kraju budu ozloglašivani čak i gore od onih koji su se zauzimali za principijelno otvoreno razmatranje spornih pitanja, mjesto ideološkog zamagljivanja i samozavaravanja.

Budući da nas je takva ne-politika skupo stajala – kao znanstveni i kulturni djelatnici – imamo ne samo pravo nego i dužnost da skrećemo pozornost na njenu pogubnost i neodrživost. I na osobnu odgovornost svakoga, javnog, kulturnog i političkog djelatnika za svoja gledišta i postupke u današnjim previranjima.

Kako se poslije svih iskustava, u koje svrhe i s kakvim izgledima može pisati i govoriti na stari način, što se među inim očitovalo i u načinu najava pokretanja HDZ-a?!

Po kakvoj se to logici može pisati o grijesima “dahauskog procesa” u Sloveniji ili Golog otoka; izvješćivati čak o podizanju spomenika staljinističkim žrtvama u SSSR-u, te o montiranim presudama u ČSSR-u i Mađarskoj, - a ustrajati samo na bezgrešnosti ama baš svih političkih osuda u Hrvatskoj?!

Zar i na pučkoškolskoj razini nije već odavno očito da je sveopća kriza i proizašla iz birokratsko-dogmatskog prisvajanja prava na istinu, te da je tobožnja kontrarevolucija u Hrvatskoj bila samo blagi pramaljetni povjetarac prema ovodobnim burama i vrtlozima u Sloveniji i u Srbiji, bez obzira na sve razlike među njima?

Ovo ne znači da se treba poistovjetiti s onodobnom politikom, već da se nikakva ispravna politika na duge staze ne može voditi primjenom  različitih kriterija, i još k tome suprotnim činjenicama i probicima vlastitoga naroda.

A da na hrvatskom tlu ne može biti zbiljske demokratizacije i stvaralačkoga pregnuća u traženju izlaza iz krize, bez istodobnoga sagledavanja cjeloće povijesne istine, radi otklanjanja uzroka i sprečavanja opetovanja istih grešaka – o tome ne bi valjalo imati nikakve dvojbe.

Jedna od bitnijih zadaća HDZ-a bila bi u tome da na razborit način potiče razmatranje i razjašnjavanje svih onih pitanja što teretom prošlosti pritišću svijest i savjest naših ljudi. Jer u bezizglednom sukobu s društvenim nedaćama, i ne manje s nametnutim im istinama, ljudi gube povjerenje u svrhovitost ozbiljnijih napora, nalazeći izlaz u olakom preživljavanju ili bijegu iz domovine.

Eto, toliko kao objašnjenje prilika u kojima je, na koji način i zbog čega došlo do prijedloga o pokretanju HDZ-a, te zašto je prijeko potrebno neovisno demokratsko glasilo, koje ne bi bilo sputano idejno-političkim predrasudama i ograničenjima.

Nacrt programskih osnova, o kojima je postignuta načelna suglasnost velikog broja ljudi, u okviru priprema inicijativnog kruga, govori sam za sebe o našim pogledima o mogućim izlazima iz gospodarske i državno-političke krize: jedino u odlučnoj i dosljedno demokratskoj preobrazbi društva i na nedostupnom poštivanju avnojevskih načela u uređenju međunacionalnih odnosa u SFRJ.

U svezi s tim na kraju još samo neke napomene.

Kad ističemo zahtjev da HDZ želi graditi svoju djelatnost na tradicijama svih pozitivnih sastavnica i odrednica hrvatske povijesti, onda to ne znači da se zauzimamo za jednostavno preuzimanje njihovih idejnih ili programskih osnova. Svaka od njih odgovarala je na izazove svoga doba, a i zatajivala u promijenjenim povijesnim prilikama. A naše vrijeme traži nova rješenja. U tome se ne očituju nikakve naše posebnosti već – možemo reći zakonitosti povijesnoga kretanja.

Stoga, težimo za sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misli, znajući koliko je skupo stajalo i naš i svaki drugi narod nasilno rušenje i udaljavanje od vlastitih tradicija.

A što se tiče “jugoslavenske sinteze”, za što se u Hrvatskoj izjašnjava i službeno vodstvo i “oporbene” pluralističke inicijative, držimo da ona može označiti put izlaska iz društveno-političke i državne krize samo pod pretpostavkom da ne zanemari, već predvidi osiguranje hrvatskih nacionalnih probitaka, na istovjetan način kako to čine i drugi narodi u SFRJ.

S obzirom na daljnje vrtoglavo zaoštravanje krize, držim da bi HDZ – u skladu s izloženim osnovama – morao izraziti najveću zabrinutost zbog takve nerazumne politike koja je dovela do krajnjeg zaoštravanja međunacionalnih suprotnosti u cijeloj SFRJ, a naročito na Kosovu. Isto tako, valja nam reći odlučno – Ne! – otvorenim prijetnjama onih što bi metode kineske revolucije prenijeli na Bosnu i Hercegovinu, pa na Hrvatsku, a zatim i na Sloveniju, da bi svoj neostaljinizam i neounitarizam nametnuli cijeloj državnoj zajednici.

Drugim riječima, osim svojim stajalištima o bitnim pitanjima, iznijetima u programskim osnovama, HDZ mora dići svoj glas i o svim gorućim pitanjima, i pred domaćom i pred svjetskom javnosti.

Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #25 na: 30. 11. 2012., 18:52 »

izvor: free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas

FRANJO TUĐMAN «Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto»


Govor na Osnivačkoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice, Zagreb, 17. lipnja 1989.

I.

Od najavnog skupa na kojemu smo (28. veljače 1989.) iznijeli pred javnost zamisao pokretanja HDZ-a prošla su evo tri i pol mjeseca do saziva ove Osnivačke skupštine. Malo i mnogo vremena. I previše za mnoge. Za one što sude da kasnimo za drugima i žude za oživotvorenjem naših programskih zamisli. A i za one nestrpljive kojima su skrivene sve zapreke što ih na ovom putu moramo svladavati, kao u odnosu na otpore onih što HDZ ne mogu smisliti, tako i u pribiranju i razboritom svrstavanju vlastitih redova. A premalo je vremena prošlo za one kojima je i današnji dan preuranjen, koji smatraju – iz različitih razloga – da je osnivačku skupštinu trebalo odgoditi do ljeta ili jeseni.

Ovakve stubokom oprečne razlike proizlaze iz  protuslovnih pojedinačnih ili skupnih prosudbi, ali one su, dakako, i posljedak kojekakvih izravnih uplitanja u zamršenim prilikama u kojima nam je djelovati. Valjalo se na njih osvrnuti stoga da bi sudionici Osnivačke skupštine bili upoznati što je sve utjecalo na njezino sazrijevanje, a i zato da se naviknemo da će različitost gledišta o pojedinim pitanjima, u provedbi zajedničkog programa, biti normalna pojava u takvoj demokratskoj organizaciji kakvom želi biti HDZ.

A što se tiče odgovora na ova različita gledišta, dužan sam obavijestiti članstvo o sljedećem:

Za sazrijevanje skupštine prije današnjeg dana nismo imali ni objektivnih mogućnosti (tj. ni načelnog odobrenja ni dvorane za održavanje) a ni dovoljno vlastitih subjektivnih snaga, dok u početni Inicijatvini krug nismo uključili niz novih ljudi.

Za odlaganje skupštine za ljeto ili jesen nismo bili zato što bi to praktično vodilo zamiranju same ideje o HDZ-u, pogodovalo dezorijentaciji mnogobrojnih ljudi koji su se opredijelili za njezin program, pa bi na taj način izgubili na stečenom povjerenju i ugledu u domovini i u svijetu, odakle su podjednako stizala mnoga zabrinuta pitanja što je s HDZ-om, sa zahtjevima da ubrzamo sazivanje Osnivačke skupštine.

Događaji što su se odigrali u proteklom razdoblju – od najavnog skupa do danas – još su više istaknuli povijesnu potrebu pokretanja HDZ-a na onakvim programskim osnovama kakve smo predočili javnosti. To se očitovalo prije svega u tome s kakvim nas je prihvaćanjem i nadama dočekala hrvatska i druga demokratska javnost u zemlji i u svijetu. Ali isto tako i u načinu s kakvim smo nerazumijevanjem i suzdržanošću odbijani iz službenih redova, pa čak i s pomahnitalom mržnjom od pobornika hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih tendencija.

Sva zbivanja, i to svakim danom  sve više i prešnije, dokazuju ispravnost pothvata koji ide za tim da HDZ postane izvornim i vjerodostojnim predstavnikom “onoga hrvatskoga javnog mnijenja što se zasniva na nepatvorenoj povijesnoj baštini hrvatskoga naroda, a i ostalih kojima je Hrvatska domovina”, a koji “teže općečovječanskim idealima suvremena civilizirana svijeta” (Prednacrt, čl. 1.). Unatoč tomu što smo ovo polazište naših programskih osnova (čl.1. Prednacrta) i pobliže jasno i nedvosmisleno odredili, doživjeli smo ne samo iskrivljenja i nedobronamjerna tumačenja nego i zlopaka pogromaška žigosanja. Mi smo, naime, u programskim osnovama zapisali a sada ponavljamo da “HDZ smatra da suvremenu demokratsku hrvatsku nacionalnu svijest” a i cjelokupnu djelatnost treba graditi – na onim sastavnicama koje su bitno pridonijele oblikovanju hrvatskog povijesnoga i kulturnoga entiteta (čl. 6.).

Pošto podsjetismo “da u ranijoj povijesti zasluge za održanje i civilizacijski razvitak hrvatskog naroda” pripadaju svim njegovim staležima, te crkvenoj  i svjetovnoj inteligenciji najrazličitijih duhovnih (i religijskih) opredijeljenja, rekosmo:

“U novijoj povijesti, moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je, pa treba i dalje da se temelji, na pozitivnim – preporodnim, slobodarskim – tradicijama: starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te na vizijama ali i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, i slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a” (Prednacrt, čl.6.).

Uz zahtjev za priznanje prava svakoga naroda  na samoodređenje, na punu ravnopravnost, “na suvereno pravo odlučivanja hoće li i pod kakvim uvjetima biti u državnoj zajednici s drugim narodima”, napisali smo doslovce i ovo:

“A priznanje toga prava pretpostavlja suprotstavljanje bilo kakvoj nacionalističkoj isključivosti i šovinističkoj agresivnosti. U povijesnoj borbi za slobodu i emancipaciju naroda širom svijeta, nekada i danas, takve su pojave glavni uzroci međunacionalnih razdora i mnogih povijesnih nedaća” (čl. 5.). (Usput, nije li znakovito da je baš ovaj stavak izostavljen u prijevodu što su ga preko nekih “gorljivih” Hrvata pokušali progurati u inozemstvu?)

U programskim osnovama HDZ-a stoji također:

“HDZ otvara svoja vrata svim pripadnicima hrvatskoga naroda koji su za demokratsku obnovu nacionalnoga, društveno-političkog i gospodarskog života, bez obzira na njihove svjetonazore, te idejno-politička i vjerska uvjerenja. Ona je također otvorena i svima građanima srpskog naroda, kao i drugih nacionalnosti (talijanske, mađarske, češke, slovačke, židovske…), koji žele sudjelovati u toj demokratskoj obnovi. Poštovanje njihova nacionalnog i ljudskog identiteta demokratska je stečevina i obveza zajedničke nam povijesti. Ono mora biti zajamčeno i građansko-civilizacijskim načelima pravne države, što podrazumijeva i njihovo poštovanje zajedničke domovine, te zajedničko zauzimanje za stvaranje međusobnoga povjerenja i skladnog suživota u demokratskom društvu.” (čl.13.).

Gdje u ovim i svim inim iznijetim načelima HDZ-a ima i trunke osnova za onakva njezina osporavanja, pače i pogromaško žigosanje s kakvima smo bili suočeni ? Da bismo mogli razmotriti u čemu je u biti problem, moramo predočiti smisao poricanja ali i ishodišta negativnih prosudbi same pojavnosti HDZ-a. Ona, naime, nisu istovrsna, već zapravo odražavaju tri različita i podosta oprečna pogleda na problem međunacionalnih odnosa u SFRJ, a pogotovu hrvatstva i jugoslavenstva, i onda kad se prepliću u izvorištu i u namjernosti.

Povijesno najsablasniji, a po političko-ideološkoj dalekosežnosti  najrazorniji odzivi na samu najavu HDZ-a bili su nošeni pravom provalom pritajene nezatomljive mržnje na svaki spomen samosvojnosti hrvatstva. Kad se o HDZ-u provrištalo da je to “fašistoidna” i izrijekom “ustaška organizacija”; da ona znači “povampirenje” mračnih duhova” povijesti, u koje su podjednako svrstani i Starčević i Radić i pokretači HDZ-a, što ne zaslužuju drugo no sudbinu Radića iza kojeg “patološkog tipa” je stajao isto takav “ceo hrvatski narod” – onda to zapravo izražava mišljenje onih zaslijepljenih pobornika hegemonizma ili unitarizma koji se ne mogu pomiriti s opstojnošću hrvatstva u bilo kakvu njegovu obličju.

Veoma je slično i s lomljenjem štapa nad HDZ-om zbog tobožnje obnove “maspoka” iz 1971. u Hrvatskoj. U svezi s tim valja nam razjasniti nedobronamjernima, a i neupućenima:

HDZ ne teži obnavljanju “maspoka”, a ni poistovjećivanju s ijednim drugim bivšim idejnim ili političko-stranačkim pokretom. Svaki je od njih bio više ili manje uspješan odgovor na povijesni izazov svog vremena, a kasnije – po istim zakonitostima povijesno-društvenoga razvitka – isto je tako zakazivao na izazove promijenjenih okolnosti.

HDZ stoga teži povijesnoj sintezi hrvatske političke misli, pa i nacionalne svijesti. A to podrazumijeva kako uklanjanje svih negativnih iskustava iz sviju dosadašnjih pokreta, tako i izgradnju na svemu pozitivnome, da bi se što djelatnije i svrhovitije moglo odgovoriti na izazove današnjeg vremena. To znači:

Kad se pozivamo na starčevićanstvo onda to činimo zato da bismo istaknuli potrebu neodstupnog čuvanja kontinuiteta hrvatskog povijesnog državnog prava. Ali istodobno odbacujemo nerazboritost frankovačkog i pogotovu ustaškog steklištva, smatrajući da pravoslavnom srpskom pučanstvu u Hrvatskoj valja osigurati, kao i drugima, sva građanska prava, a odnose sa Srbijom urediti na miran, civilizacijski način, u skladu s činjeničnim postojanjem i interesima dvaju povijesno samobitnih i samosvojnih susjednih naroda.

Želimo graditi na dubokim tradicijama radićevskog općečovječanskog republikanizma, ali ne i na pasivnom prepuštanju događajima, čekajući da drugi odlučuju umjesto nas, ili očekivanju da do željene demokratske preobrazbe može doći bez našeg djelatnog udjela.

A kad se pozivamo i na hrvatsku ljevicu, onda zato ima povijesnoga opravdanja jer hrvatskim komunistima valja priznati da su u okviru svoga marksističkog programa proklamirali pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja, te da su uspostavom SRH na avnojsko-zavnohovskim načelima spriječili još goru hrvatsku sudbinu nakon rata. Uz ovo oni su dakako dali svoj obol svemu onome što proživljavamo u već odveć dugotrajnoj društveno-gospodarstvenoj i moralnoj krizi, u koju smo zapali pogrešnim, jednostranačkim, dogmatsko-zastarjelim shvaćanjem socijalizma. Pošto su gotovo pola stoljeća, držeći svu vlast u svojim rukama, odlučno utjecali na cjelokupni nacionalno-društveni razvitak, povijest je stavila na dnevni red preispitivanje svih iskustava toga razdoblja, jer samo na realnim spoznajama moguće je izbjeći zamke i stranputice u budućnosti.

Uz ovo načelno stajalište a u svezi s jednostranim povezivanjem HDZ-a sa 1971. valja nam dodati dvije zamjedbe:

Vrijeme je da se već jednom o zbivanjima u Hrvatskoj od brijunskog plenuma 1966. do Karađorđeva 1971. počne raspravljati na razborit, povijesno objektivan način. Jer, bio je to u svojoj biti socijalistički reformski pokret, kakav se prije i poslije toga javljao u gotovo svim socijalističkim zemljama. Imao je on stoga i demokratska i nacionalna obilježja, eurokomunistička ali jamačno ne i pluralistička u današnjem obliku. Ako se ne vidi da je težio pronalaženju izlaza iz stagnacije socijalizma, onda se isto tako ne uočava da je njegovo zatiranje – uz istodobno sprečavanje demokratskih tendencija i u drugim republikama – pospješilo razmah krize u koju smo upravo otada sve više zapadali.

Zbog tih razloga potpuno je pogrešno i bez ikakvih osnova poistovjećivati taj pokret u Hrvatskoj, a pogotovu pokretanje HDZ-a, s onim što se zbiva u mitingaško-pučističkom “događanju naroda” u Srbiji i Crnoj Gori. Težnja za stvarnom ravnopravnošću naroda i republika, te za demokratskim slobodama građana, ne može se izjednačivati s pokušajima majorizacije  i nametanja svoje volje drugim narodima, čak i “izvozom” “kineskih metoda” u BiH, Hrvatsku i Sloveniju.

A one koji nam u smrtni grijeh pripisuju što među osnivačima HDZ-a ima “prepoznatljivih” iz dana “Hrvatskoga proljeća”, valja ipak nešto priupitati. U kojoj su to pučkoj školi demokracije, svejedno po abecedi ili azbuci, naučili da bi zauvijek nekima morao biti zabranjen povratak u javni život? Pogotovu takvima što su iz njega uklonjeni zbog svojih demokratskih shvaćanja, i to mudrošću onih koji su nas odveli u ovakve krizne ponore. Ostajati – slijep i gluh za itekako glasno vjerodostojan govor povijesti – pri tadašnjim političkim osudama, i danas kad se njihova pogubnost priznaje već od Budimpešte i Varšave do Moskve – znači dogmatsko-birokratsko suprotstavljanje demokratskom kretanju u civilizirano društvo.

Poseban osvrt zaslužuju osporavanja HDZ-a sa stajališta onih koji prihvaćaju sve druge pluralističke pokrete – i jugoslavenski i socijal-liberalni i trans-europski i ekološki itd. – samo ne HDZ zbog njegova tobože nacionalističkog programa. Budući da u programu HDZ-a nema ama baš nikakve nacionalističke isključivosti ili šovinističke agresivnosti, to je očito da ga žigošu takvim jedino stoga što je ne samo općedemokratski nego i hrvatski!

U svezi s tim vrijeme je, pa i povijesna nužnost, da one iz hrvatskih redova – koji još uvijek, unatoč svim iskustvima, imaju potrebu da svoj marksistički internacionalizam i svoje socijalističko jugoslavenstvo dokazuju u najmanju ruku ograđivanjem od svakog hrvatstva – podsjetimo na neke spoznaje od sudbonosnog značenja:

Nije li komunistima pošlo za rukom da provedu revoluciju i ponovno uspostave Jugoslaviju prije svega na programu rješavanja nacionalnog pitanja, u našem slučaju hrvatske slobode i suverenosti?! I ne piše li od tada u Ustavu da je SRH “nacionalna država hrvatskog naroda”?! I nije li zaboravljanje tih činjenica, ili njihovo potiskivanje u drugi red, urodilo već dosad dovoljno poraznim posljedicama, prijeteći još pogubnijim sadašnjim i možebitnim budućim povijesnim virovima?

Što bi se to još moralo dogoditi da neki ljudi što su se našli u vrhovima javnog života SRH dođu do spoznaje da tzv. politika “čistih ruku” naspram hegemonističko-unitarističkih tendencija nije ove ni u čemu sputavala. Naprotiv. Takva tobože principijelna politika samo je pogodovala  tomu da svako hrvatsko gledište, koje se opire hegemonističko-unitarističkim ciljevima, bez obzira na njegovu utemeljenost, znanstvenu objektivnost ili čak sukladnost s programsko marksističkim pače i ustavnim zasadama – bude žigosano kao nacionalističko, separatističko, ustaško i fašistoidno. Takvom su se polutanskom politikom mogli jedino polučiti neki neznatni, nebitni kompromisi, pa i praviti privremene osobne karijere. Međutim, dugotrajno gledano njezini su posljedci bili sve porazniji, a gotovo svi oni što su je provodili – bez obzira koliko ustrajno, pače i zdušno – bivali su na kraju i sami ozloglašivani kao nacionalisti, nemilosrdno odbacivani i diskreditirani na različite načine.


Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #26 na: 30. 11. 2012., 18:55 »


Jamačno, na tim se osobnim primjerima očituje na najvidljiviji način kako se povijest surovo poigrava sa svima onima što bi je željeli krojiti po mjeri svojih osobnih nedoraslosti, ili podvesti pod diktat njihovu narodu nesukladnih ciljeva i probitaka. U cjelini takva nas je politika zavila čak i u svijetu već dugo poznatu, “šutnju” Hrvatske. A šutnja je izražavala ne tek nenormalno stanje nego i sve nesnošljiviju duhovnu klimu potiskivanja  najnormalnijih nacionalnih osjećaja. U muku, što joj je silom nametnut, u Hrvatskoj se nije moglo čuti normalnoga glasa o gotovo nijednom  hrvatskom velikanu iz starije ili novije povijesti, od hrvatskih kraljeva do Šubića, Zrinskih i Frankopana, Bartula Kašića, Jelačića, Starčevića i Pavlinovića, Mažuranića i Radića…        Čak ni u znanstveno-kritičnom obličju a kamoli prigodnim obilježbama velikih obljetnica, kao da hrvatski Sabor ne stoluje na Trgu Stjepana Radića. Dapače, još do pred koju godinu redarstvo je legitimiralo ljude koji su dolazili na njihove grobove.

Takvo nenormalno, povijesno izobličeno stanje bilo je i razlogom zašto smo u programskim osnovama HDZ-a istaknuli potrebu njegovanja pozitivnih nacionalnih tradicija. Pritom polazimo od spoznaje da politika koja se želi otarasiti svih “povijesnih okova” ili “tereta prošlosti” – svjesno ili nesvjesno nameće ne samo nesnošljive verige sadašnjosti već i neizdržljivo breme budućnosti.

Budući da i svaki narod crpi svoju životnost iz svojeg korijenja, to jest iz svoje prošlosti, to svako sputavanje a pogotovu izopačno omalovažavanje ili bezobzirno preziranje povijesti prouzročuje pogibeljne posljedice. Duhovno, a neizostavno s time i materijalno, osiromašivanje i isušivanje povijesnoga tla dovodi do postupnog usahnuća životnih silnica nacionalnog bića, a to jamačno može dovesti u pitanje i samu samobitnost, tj. opstanak pojedinog naroda. Tek povijesnim obezličenjem narodi mogu postati pogodnom, nesvjesnom sirovinom za oblikovanje po tuđoj volji ili za eksperimente protupovijesnih nadnacionalnih utopija.

U tome su razlozi bezobzirnog gaženja nacionalnih svetinja i životnih probitaka pojedinih naroda, s jedne strane, ali s druge, na kraju, također neuspjeha totalitarističkih doktrina i različitih imperijalističkih pothvata i tvorbi. I u svezi sa svim tim spoznajama valja nam odlučno ukazati ne samo na nerealnost i na nepovijesnost, već i na pogibeljnost svake one politike koja vojuje protiv normalnog očitovanja bivstva nacionalnog bića svog naroda.

Vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću svijeta u kojemu živimo: općenito, a pogotovu u SFRJ. Suvremena zbilja svjedoči valjda dovoljno uvjerljivo: što se svijet kulturno-civilizacijski više integrira, on se u nacionalnom smislu više individualizira. A onaj tko očekuje da će drugi “nacionalizmi” promijeniti svoje biće, namjesto da oblikuje svoju politiku prema geopolitičkom položaju i životnim probitcima svoga naroda – taj je u velikoj zabludi.

Zbog svih tih razloga smatramo da se u današnjim previranjima u Jugoslaviji – kad se na jednoj strani oblikovala radikalna srpska, a na drugoj posve određena slovenska politika – postavlja kao nužnost da i hrvatska politika bude na visini povijesnih zadaća svoga naroda. Samo kao samosvjestan subjekt hrvatska politika može imati pozitivnu i  važnu ulogu u traženju demokratskog rješenja za izlaz iz društveno-političke i državne krize. Povijest jamačno ne ostavlja nikakve dvojbe da se to rješenje može zasnivati samo na sporazumnom usuglašavanju posebnih i zajedničkih interesa naroda SFRJ bez ikakve majorizacije.

A što se tiče stalno aktualnog ali i mistificiranog problema Srba u Hrvatskoj, valja nam istaknuti neka načelna stajališta.  U svojim programskim osnovama izričito rekosmo da se HDZ izjašnjava za poštovanje svih demokratskih i građanskih prava i Srba i svih ostalih građana kojima je Hrvatska domovina, ostavljajući im otvorena vrata i u samom HDZ-u. Jamačno, odgovornost za međusobne odnose i način zajedničkog suživota ne snosi nikada samo jedna već obje ili sve strane u pitanju. Priznajući Srbima sva prava (na jezik i nacionalna društva, na svoj list i svoje srazmjerno predstavništvo) istodobno ističemo da ta prava ne mogu biti ni u kom smislu iznad prava što ih pripadnici hrvatskoga i ostalih naroda uživaju u drugim republikama, niti u bilo čemu mogu dovoditi u pitanje suverenost hrvatskoga naroda u njegovoj Republici.

Kao što hrvatski narod mora izvući pouke o povijesnim posljedicama nedemokratske a pogotovu pogromaške politike prema pravoslavnom, srpskom pučanstvu, isto tako i ne manje i Srbi u Hrvatskoj moraju izvući  zaključke o pogubnim posljedicama za njih stavljanja u službu strane dominacije nad Hrvatskom, bilo Pešte i velikomađarskog, bilo Beograda i velikosrpskog hegemonizma. Nijedan povijesno samosvojan narod ne miri se sa zatiranjem svoje samobitnosti i suverenosti, a sudbina svakoga manjinskog naroda ovisi o njegovu odnosu prema zemlji u kojoj živi.

U današnjim međunarodnim okolnostima, ni za nas ni za Europu i ostali svijet nije održivo opstajanje takvog kriznog stanja  koje bi moglo biti trajnim žarištem  izbijanja i širenja sukoba. Polazeći od skupo plaćenih povijesnih iskustava, držimo da u svim okolnostima treba osigurati pravo hrvatskom narodu da može suvereno odlučivati o svojoj sudbini. A to podrazumijeva i neokrnjeno pravo na samostalnu odluku da li i pod kakvim uvjetima želi i može biti u zajednici s drugim narodima u SFRJ.

Svom svojom djelatnošću HDZ će se odlučno zauzimati za preobrazbu društveno političkog života u pluralističku parlamentarnu demokraciju. A među mnogima konkretnim zadaćama, što ih navodimo u našoj programskoj deklaraciji, htio bih navlastito skrenuti pozornost na dvije:

S obzirom na to da je zbog povijesnih nedaća oko trećine hrvatskog nacionalnog bića rasuto u svijetu, na svim kontinentima, HDZ pokreće zahtjev da se stvore pravne pretpostavke da se svaki iseljenik (koji se ne bavi terorizmom) bez obzira na njegova prošla ili sadašnja idejno-politička opedjeljenja može za stalno vratiti ili povremeno dolaziti u domovinu. Na taj način udovoljili bismo nezatomljivim težnjama iseljenika i njihovih bližnjih u domovini, a i općehumanističkim načelima civilizirana svijeta.

Povezano s tim problemom a i općim okolnostima, pokrećemo i inicijativu za osnivanje Hrvatskog dioničkog društva “Domovina” sa zadaćom poticanja poduzetništva na svim područjima gospodarstvenog i kulturnog života, povezivanja iseljeništva s domovinom, te stvaranje materijalno-financijskih pretpostavki za izdavanje glasila HDZ-a, dotično neovisnog tjednika za sva društveno-gospodarstvena i kulturna pitanja.

Vjerujemo da bi se osnutkom HDZ-a i neovisnog tjednika moglo poticati ostvarivanje plodotvornije suradnje domovine i iseljeništva na obostranu korist i zadovoljstvo. A radi većeg zbližavanja valjalo bi prihvatiti i inicijativu koja je potekla od predsjednika HBZ-a g. Luketića – da se ustanovi općehrvatski dan za Hrvate u cijelome svijetu, tj. u iseljeništvu i u domovini.

Eto, na tim osnovama, i s takvim ciljevima, zamislili smo djelatnost HDZ-a u čvrstom uvjerenju da okupljeni oko plemenitih ciljeva, što nas povezuju s dostignućima i baštinom naših predaka ali i s pregnućima i htijenjima naših potomaka, možemo pridonijeti boljitku, slobodi i sreći svoje hrvatske domovine u cjelini i svakog njezina građanina pojedinačno.

III.

S obzirom na to da nismo mogli održati javnu Osnivačku skupštinu HDZ-a, kako smo to namjeravali, potrebno je iznijeti okolnosti kako je došlo do njezina održavanja na nejavnom mjestu. Potrebno je to prije svega radi samih sudionika ove Osnivačke skupštine, zatim radi onih članova i pristaša HDZ-a koji joj nisu mogli prisustvovati, a napokon i poradi javnosti, ove sadašnje i one povijesne.

O tome na kakav je odjek naišla najava pokretanja HDZ-a na inicijalnom skupu, što smo ga održali na tribini DKH-a 28. veljače 1989., objavili smo dokumentaciju i svjedočanstva (o prihvaćanju i osporavanju) u Biltenu HDZ-a za članstvo br. 1 (Zagreb, lipanj 1989.).  Tu je objavljen i popis članova Inicijativnog kruga, tj. onih što su bili pokretači HDZ-a ili se djelatno uključili u njezino promicanje do Osnivačke skupštine.

U svezi s tim popisom – a i uopće s Inicijativnim krugom – valja ustvrditi neke činjenice. Prije svega sam Inicijativni krug nije bio neko “izabrano” ili “predstavničko” tijelo već su to – kao što je uz popis navedeno – uz pokretače bili oni koji su se sami uključivali izjavljujući da prihvaćaju Prednacrt programskih osnova. Sam središnji ili matični dio toga Inicijativnog kruga sačinjavao je skup od petnaestak onih ljudi koji su zamisao o potrebi osnutka HDZ-a odjelotvorili: od Prednacrta programskih osnova i održavanja poticajnog skupa na Tribini DKH-a, preko odluke o izdavanju Biltena HDZ-a i sazivu javne Osnivačke skupštine, do odluke o njezinoj provedbi na nejavnom mjestu, nakon njezine redarstvene zabrane na javnom mjestu.

U spomenuti popis, pa i u djelatni sastav šireg Inicijativnog kruga, koji je u radnom smislu na četiri sastanka u Zagrebu okupljao 30-50 ljudi, a u širem smislu  i izvan Zagreba i više od stotinjak ljudi, ušli su poneki po preporuci ili samonametljivo – kao što će se pokazati – ne toliko iz programskih koliko iz osobnih ili “programiranih” razloga. A uzgred valja spomenuti da su iz popisa omaškom, uglavnom zbog brzine priprema Biltena, izostavljena imena više istaknutih pregalaca na promicanju osnutka HDZ-a.

U radu Inicijativnog kruga postupno je dolazilo do sve očitijih opreka s manjim brojem ljudi (njih 4-7) oko važnih pitanja, počam od njihova neprihvaćanja nekih sadržaja programskih osnova, pa predlaganja nekih neodmjerenih izjava (koje bi po ocjeni središnjeg dijela imale samo štetan učinak), sve do njihova neslaganja s načinom priprave i rokom održavanja osnivačke skupštine. A evo kako su se u najkraćim crtama odvijali događaji i kakva je bila uloga pojedinih sudionika u njima:

Nakon što su održane osnivačke skupštine svih ostalih alternativnih pluralističkih skupina u Zagrebu (jugoslavenske, socijalno-liberalne, paneuropske), a poslije razgovora delegacije HDZ-a u Socijalističkom savezu Hrvatske, zaključili smo da sazovemo Osnivačku skupštinu za 17. lipnja 1989. Ostali smo pri toj odluci unatoč tomu što je član Predsjedništva RK SSRNH M. Panić u razgovoru s našim predstavnikom akademikom D. Brozovićem tražio da skupštinu odložimo do jeseni (iako je potkraj svibnja rekao da “možemo ići na skupštinu, ali ne prije dva tjedna”). Prijedlog nismo prihvatili jer su svi razlozi, po našim prosudbama govorili da je zadnji čas za osnutak HDZ-a.

To smo obrazložili na radnom sastanku Inicijativnog kruga za pripremu Osnivačke skupštine, održanom 2. lipnja 1989. Na tom sastanku međutim, od 35 prisutnih, dvojica (D. H. i A. M.) predlagali su da se skupština odloži za jesen, jedan (D. S.) da se odloži do poslije 1. srpnja, a jedan (V. V.) je obrazlagao odlaganje potrebom “bolje, svestranije i demokratskije” pripreme dokumenata i tijela skupštine. Većina nije prihvatila te prijedloge – za odlaganje glasovalo je svega 9 nazočnih – jer čekanje što će biti u svezi s kosovskom proslavom i daljom raspravom o pluralizmu značilo bi zapravo odustajanje od programskih osnova HDZ-a prihvaćenih na inicijalnom skupu.

Osnivačku skupštinu namjeravali smo održati u koncertnoj dvorani “Lisinski” gdje bi moglo prisustvovati gotovo 2.000 ljudi, prijavili smo je GSUP Zagreb, ali smo bili odbijeni od uprave dvorane. Nakon toga sklopili smo ugovor s upravom hotela “Panorama” za održavanje skupštine u njihovoj kongresnoj dvorani, koja može primiti oko 600 ljudi. GSUP Zagreb ponovno je izdao potvrdu da smo održavanje skupštine prijavili.

Na zadnjem sastanku Inicijativnog kruga pred osnivačku skupštinu, što je održan 11. lipnja, došlo je, međutim, do pojačanog destruktivnog nastupa onih s prošlog sastanka ali i nekih novih. Namjesto demokratske rasprave o pripravi i dokumentima skupštine nametnuta nam je mučna rasprava o sporednim, nebitnim i osobnim pitanjima, sračunata na rastrojstvo i diskreditiranje ljudi koji su ideju i program HDZ-a doveli sve do osnivačke skupštine, što je bilo upereno prije svega protiv mene zbog tobožnjih “generalskih metoda”, i to od ljudi koji su iznevjerili čak i u preuzetim obvezama, ili nisu ni u čemu pridonijeli ostvarenju HDZ-a. Iako je i na tom sastanku ta grupa ostala u još većoj manjini (od 53 nazočna u višekratnom glasovanju dobivali su po deset glasova), da bismo spriječili negativan odjek raskola u javnosti, pristali smo da u Pripremni odbor za provedbu Osnivačke skupštine od 19 članova uđu gotovo svi, tj. sedam njih.

Na oba pripremna sastanka (od 2. i 11. lipnja) u nekonstruktivnom smislu osobito se isticao Hrvoje Šošić. Na prvom sastanku (2. lipnja) zahtijevao je da u vodstvu HDZ-a glavnu riječ mora imati Marko Veselica, usprkos tomu što se i sam Marko Veselica suglasio da bi to moglo biti razlogom ne samo njegova daljnjeg gonjenja nego i zabrane HDZ-a, pošto je pod zabranom javne djelatnosti. Pa ipak, na drugom sastanku (11. lipnja) mjesto primjedaba na predloženi nacrt Programske deklaracije iznosi poseban prijedlog programske deklaracije koji je potpisao Marko Veselica i on, Hrvoje Šošić!

I nakon što je sa svojim prijedlozima, kao i drugi osporavatelji, ostao u manjini, Šošić ne miruje već Pripremnom odboru najprije usmeno (12. lipnja) a zatim i brzojavno podnosi prijedlog u ime “Hrvatske radničko-seljačke, kršćansko muslimanske koalicije” – i to kao njezin predsjednik – da se na Osnivačkoj skupštini HDZ-a raspravlja o uključivanju te njegove izmišljene koalicije u HDZ, i to na osnovi one programske deklaracije što ju je podnio u ime Marka Veselice i svoje ime. Pripremni odbor odbio je taj prijedlog, budući da bi njegovo prihvaćanje značilo kompromitaciju a vjerojatno i sprečavanje normalne provedbe Osnivačke skupštine HDZ-a. Na to je Šošić odgovorio brzojavom da je to novi dokaz Tuđmanova samovoljna manipuliranja.

Ako se objašnjenje za Šošićevo bezobzirno ustrajanje na nerazboritim i izazovnim prijedlozima može nalaziti već u njegovu poznatom zahtjevu iz 1971. da se “zatraži prijem Hrvatske u OUN”, što je kasnije poslužilo kao glavni dokaz i za sudske optužbe o hrvatskom separatizmu, povođenje za njim nekih pojedinaca ima vjerojatno samo dijelom istoznačne poticaje, dok su uzroci opstrukcije drugih oživotvorenju HDZ-a, čini se, u nekim drugoznačnim ali također ne samo osobnim pobudama.

Kad smo usprkos svim očekivanim ali i spomenutim nepredvidivim zaprekama dovršili pripreme za provedbu Osnivačke skupštine, dobili smo od Gradskog SUP-a rješenje o zabrani “održavanja javnog skupa”. Ta zabrana došla je ne samo iznenadno već i u zadnji čas: priopćena nam je 15. lipnja u 17 sati, znači samo dan i pol prije zakazane skupštine. U takvim okolnostima odlučili smo – a riječ je o onoj središnjoj, matičnoj, radnoj jezgri Inicijativnog kruga a i o većini od 12 od ukupno 19 članova Pripremnog odbora, da Osnivačku skupštinu održimo na nejavnom mjestu. A to po savjetovanju s pravnicima nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama, pa ni s rješenjem o zabrani “održavanja javnog skupa povodom Osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice”. Razumije se, na takvu nejavnu skupštinu mogli smo pozvati samo manji broj ljudi, koliko su nam to dopuštale prostorne mogućnosti, a i prosudbe kako da izbjegnemo bilo kakvo onemogućivanje skupštine ili opstrukcije njezine provedbe.

To su bile okolnosti zbog kojih smo bili prisiljeni da ovu Osnivačku skupštinu održavamo iza zatvorenih vratiju, u prisutnosti svega pedesetak ljudi, mjesto nekoliko stotina pa i tisuća kako smo to htjeli u početku.

No zbog toga ova Osnivačka skupština nema manje, nego još i veće, usuđujem se reći – povijesno značenje. Ono je u tome što smo danas na samom početku, prije ovoga izlaganja, ne znajući hoćemo li je moći normalno okončati, već donijeli zaključak da je Hrvatska demokratska zajednica osnovana.

Mnogi povijesni događaji odigrali su se, pa i cijeli pokreti začeli također u prisutnosti i daleko manjeg broja ljudi.

Imajući u vidu sve okolnosti, molim da raspravu vodimo o bitnim pitanjima s ciljem da javnosti već danas možemo priopćiti dokumente o osnutku HDZ-a, i o izboru statutom predviđenih tijela HDZ-a, s takvim ljudima na čelu koji će je moći časno predstavljati i upravljati njezinom djelatnošću do prve redovne skupštine u normalnim prilikama.

« Zadnja izmjena: 30. 11. 2012., 19:02 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #27 na: 02. 12. 2012., 16:54 »

izvor: free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas

FRANJO TUĐMAN «Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto»


Govor na I. Općem saboru Hrvatske demokratske zajednice

Zagreb, 24. veljače 1990.

O dosadašnjem razvojnom putu HDZ-a

Na I. Općem saboru nužno je osvrnuti se - makar samo u općim crtama - na prijeđeni put što je doveo do ovoga skupa. A ovaj će, uvjeren sam, biti zabilježen kao povijesni, zato što je to prvi skup jedne hrvatske demokratske stranke nakon punih pol stoljeća jednostranačkog totalitarizma, ali još više i zato što je to i prvo očitovanje duhovnog zajedništva domovinske i raseljene Hrvatske.

Zamisao o nužnosti pokretanja jedne takve oporbene organizacije, s kakvim se imenom i programom pojavio HDZ 28. veljače (prošle) 1989. godine, sazrijevala je dugo, a izravno od jeseni (pretprošle) g. 1988. Bilo je to u doba kad se u SFRJ sve više zaoštravala društveno-politička i državna kriza, uzrokovana raspadanjem jednostranačkoga (komunističkog) sustava u svim europskim socijalističkim zemljama, ali i sve većim izbijanjem međunacionalnih suprotnosti u Jugoslaviji zbog neslućenog razmaha velikosrpskog neoekspanzionizma pod vodstvom S. Miloševića.

HDZ se pojavio na političkoj pozornici u doba kad je Hrvatska tek nemuštim mucanjem počela probijati oklope sramotne šutnje, kojima je bila sputana nakon surovog ugušenja "hrvatskoga proljeća" na kraju 1971. Tada su se još u svojoj zloćudnosti osjećale posljedice "kosovizacije" Hrvatske 1972., kad je iz društvenog (političkog, kulturnog i gospodarskog) života bezobzirno uklonjeno ili potisnuto svako napredno i nacionalno usmjerenje. Na tisuće ljudi bilo je pozatvarano, a deseci tisuća istjerani s posla i natjerani u beznadno izgnanstvo u vlastitoj domovini ili pak u svijet.

Zbog stvorene duhovne klime straha i bespomoćnosti, pokretanje HDZ-a dočekivano je s nevjericom i sumnjom da bi se time mogao izazvati novi val nasilja. Takve dvojbe nalazile su svoju potvrdu u tome što je već sama najava HDZ-a dočekana iz unitarističko-hegemonističkih i dogmatskih redova kao obnova "neoustaške" ili u najmanju ruku "separatističko-nacionalističke" organizacije koju treba satrti svim sredstvima kao veleizdaju. Osim takvim općim javnim žigosanjem pokušavali su nas spriječiti i osobnim redarstveno-sudskim grožnjama. Nismo se dali pokolebati. Tek su neki iz početnog inicijativnog kruga odustali, a sedmorica iz proširenog kruga otpali su pošto su ostali u manjini (44:10) sa svojim prijedlogom da se odloži osnivačka skupština 17. lipnja 1989.

Redarstvenoj zabrani Osnivačke skupštine u kongresnoj dvorani hotela "Panorama" doskočili smo na taj način što smo je održali na "nejavnom mjestu". Iz razumljivih razloga umjesto predviđenih nekoliko stotina, samo s pedesetak sudionika, i bez onih što su se već prije razilazili s većinom, očito ne samo zbog roka skupštine.

Nagli razmah članstva i organizacija HDZ-a nakon povijesnog čina osnutka HDZ-a (17. lipnja 1989.) bio je uvjetovan našim programom, ali dakako i povijesnim okolnostima.

Premda se kriza u SFRJ produbljivala zaoštravanjem sukoba između Srbije i Slovenije, te pogoršanjem prilika na Kosovu, postajalo je sve očitije da su krajnji ciljevi velikosrpskog neoekspansionizma u rušenju avnojske SFRJ usmjereni naročito protiv Hrvatske jer je ona oduvijek bila glavnim protivnikom centralizma i hegemonizma.

Isto tako pokazala se točnom prosudba od koje smo polazili u pokretanju HDZ-a, da se povijesni proces demokratske preobrazbe, što je zahvatio srednjoeuropske i istočnoeuropske socijalističke zemlje, ne može zaustaviti na granicama SFRJ. I to posebno stoga što je jugoslavenska kriza prije svega državna kriza: zbog srpskog nemirenja sa svakim, a pogotovu avnojskim federalizmom, ali i slovenskoga i hrvatskoga nezadovoljstva s takvim dosadašnjim federalizmom.

Dalju afirmaciju HDZ-a u hrvatskoj javnosti označile su odluke njezina Središnjeg odbora od 30. rujna 1989.

U povodu teza o genocidnosti svakoga hrvatstva, te napadaja na teritorijalni integritet i suverenitet hrvatskoga naroda, a također osporavanja slovenskomu narodu prava na samoodređenje, HDZ se obratio javnosti izjavom kojom se zauzima za pravo svakoga pa, razumije se, i hrvatskoga naroda na trajno, neotuđivo i cjelovito pravo na samoodređenje do odcjepljenja.

S istog je vijećanja HDZ uputio "Apel živućim članovima zadnjega upravnog odbora Matice hrvatske" da neodgodivo obnove rad te najstarije kulturno-znanstvene hrvatske ustanove. A pridružujući se javnoj raspravi za povratak spomenika banu Jelačiću na njegov Trg, jedino je HDZ u pozivu gradskoj skupštini Zagreba, a tiskanom i u letku za građanstvo - odlučno istakao zahtjev da taj čin valja smatrati simbolom prekida s nasilnom i rastrojstvenom protuhrvatskom politikom što se očitovala na različite načine, sve do skidanja spomenika, do ovih dana.

Međašnji događaj u životu i razvitku HDZ-a označio je njegov Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu od 29. studenoga 1989. U tom povijesnom činu izložen je - prema danim političkim okolnostima - zahtjev i način za oživotvorenje prava hrvatskoga naroda na samoodređenje u njegovim povijesnim i prirodnim granicama. O pobudama i sadržaju toga Proglasa bit će još riječi, a na ovom mjestu samo najkraće o njegovu odjeku. Proglas je u hrvatskom narodu, podjednako u domovini i u iseljeništvu, naišao na tako golem odjek da je izazvao nagli razmah HDZ-a. Broj članstva i ogranaka umnožavao se takvom brzinom, i u takvu opsegu, da je to nadilazilo mogućnosti našeg dotadašnjega amaterskog ustrojstva, a i sva najoptimističnija očekivanja.

Danas gotovo i nema grada, općinskoga i manjeg mjesta u domovini, i u svijetu gdje žive Hrvati, u kojima nema članstva, ogranaka i odbora HDZ-a. Osnivačkim skupštinama HDZ-a prisustvuju na stotine i tisuće ljudi. Teško je reći koje su veličajnije: one u domovini ili one po europskim, američkim i australskim gradovima. Kako je hrvatski čovjek srcem i dušom prihvatio program i ciljeve HDZ-a podjednako je dolazilo do izražaja na velebnim zborovima u Osijeku i Rijeci, Vinkovcima i Imotskom, Đakovu i Dubrovniku, Zagrebu i Splitu, Puli i Varaždinu, Zadru i Valpovu, Slavonskom Brodu i Šibeniku, Županji i Stubici, Konavlima i Karlovcu, na Pelješcu i na Braču, u Trogiru i na Hvaru; ili u Stuttgartu i Münchenu, Berlinu i Beču, Parizu i Oslu, Zürichu i Freiburgu; Torontu i Vancouveru, Calgaryju i Vinipegu, New Yorku i Clevelandu, San Franciscu i Chicagu, Washingtonu i Ottavi; Sidneyu i Melbournu, Perthu i Adelaideu, itd. (uz dužnu ispriku svima nespomenutima). Uz ovo, posebno treba spomenuti Sveameričku konvenciju (održanu 20.-21. siječnja 1990.), na kojoj su izabrani koordinacijski odbori za SAD i Kanadu, te kontinentalni koordinacijski odbor za Ameriku.

Ne može biti dvojbe da je baš ovakav razmah organizacija HDZ-a, skupovi na kojima je redom dolazila do izražaja visoka nacionalna svijest, ali i demokratske težnje našeg članstva, značio najbolje opovrgnuće zlonamjernih žigosanja, napadaja i pokušaja iznuđivanja zabrane HDZ-a. Mi ni jednog časa nismo dvojili o tome da u procesu demokratske preobrazbe, HDZ mora biti zakonski priznat. Njegova legalizacija, obavljena 5. veljače u okviru registracije osam političkih stranaka u Hrvatskoj, dala je poticaja daljem širenju članstva i ogranaka HDZ-a.

No, sama registracija potakla je val novih neopravdanih napadaja i izopačenih prosudbi o HDZ-u. Jedna od najhimbenijih kleveta jest ona kako HDZ raspolaže s višemilijunskim dolarskim svotama koje su još k tome bile tobože namijenjene svim oporbenim skupinama. Takvim zlopakim podvalama ne treba pridavati osobito značenje, ali valja ih ipak zabilježiti, a i osvrnuti se na one političke naravi.

Ima još uvijek pobornika unitarističko-hegemonističkih i dogmatskih antidemokratskih tendencija, koje zahtijevaju ne samo zabranu HDZ-a nego nam i na skupovima prijete čak i oružjem, a meni osobno ubojstvom (opetovanim pisanim i telefonskim grožnjama). Takvi očito ništa nisu naučili iz povijesti. Kad već nisu sami spoznali da je prošlo doba jednostranačkog bezumlja i bespravlja, bilo bi dobro da se prisjete one biblijske: tko se mača laća, od mača i pogiba!

Legalizacijom su ujedno ostvareni preduvjeti za saziv ovoga Prvoga Općeg sabora HDZ-a. A njegovim sazivom Predsjedništvo, Središnji odbor i Izvršni odbor izvršuju svoje obećanje dano na Osnivačkoj skupštini održanoj pod nenormalnim okolnostima, da će sazvati redovnu skupštinu, kakvu predstavlja ovaj I. Opći sabor, čim se za to steknu povoljni uvjeti.

Podnoseći izvješća o do sada prijeđenom putu i o djelatnosti vodstva i organizacija HDZ-a, ja osobno kao predsjednik, i sva tijela Središnjice HDZ-a predaju ovom Saboru svoj mandat da bi - u slijedu dnevnoga reda - na demokratski način, tajnim izborima mogao izabrati novo vodstvo HDZ-a. Uz ovo dopustite mi tek pripomenu: od osnivačke skupštine do danas u našim redovima, mislim na Središnjicu HDZ-a, nije bilo nikakva podvajanja i dioba. Sačuvali smo jedinstvo premošćujući stanovite razlike o pojedinim pitanjima u općem interesu HDZ-a. To samo po sebi govori da smo bili vođeni isključivo oživotvorenjem programskih ciljeva HDZ-a, a ne nekakvim osobnim pobudama. Toliko o prijeđenom putu u razvitku Hrvatske demokratske zajednice.


Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #28 na: 02. 12. 2012., 16:55 »

O nedvojbenosti programskih ciljeva HDZ-a   

Premda tri temeljna dokumenta na kojima HDZ gradi svoju politiku - Prednacrt programskih osnova (od 28. veljače 1989.), Programska deklaracija (od 17. lipnja 1989.) i Proglas (od 29. studenoga 1989.) - nose pečat određenih okolnosti danoga povijesnoga trenutka, ona u punoj jasnoći i nedvosmisleno iznose programske ciljeve HDZ-a. A kad je riječ o njima, onda prije svega valja poći od toga da postoji bitna razlika između HDZ-a i ostalih političkih stranaka u Hrvatskoj. Ona je u tome što HDZ, na istoj razini uz opća načela ljudskih, građanskih prava i opće parlamentarne demokracije - i k tom izričitije i sustavnije, odlučnije i dosljednije od svih drugih, postavlja i zahtjev za pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i državnu suverenost.

To proizlazi iz same činjenice što ovaj program i politiku gradimo - osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije - na trima bitnim sastavnicama i odrednicama novije hrvatske povijesti. Na onoj starčevićanskoga hrvatskoga povijesnoga državnog prava, uobličenog u slobodarske ideje velike Francuske revolucije. Pa na radićevskom općečovječanskom republikanizmu koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve. I, napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice što je proklamirala pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, koje je sadržano i u načelima AVNOJ-a i zavnohovske Hrvatske, a sputano jednostranačkim centralizmom i utopijom komunističkoga društva.

Oblikujući ovakva programska polazišta HDZ-a, prosudili smo da je svaka od ovih sastavnica, sa svim svojim sljedbama, odigrala važnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali da nijedna nije do kraja ispunila svoje ciljeve. I to, koliko zbog objektivnih okolnosti, toliko i zbog programskih i subjektivnih manjkavosti i jednostranosti. Držimo da u sadašnje doba ciljeve hrvatske politike može ispuniti samo program koji bi sažimljući sva njihova pozitivna iskustva bio kadar odgovoriti na sve izazove novih, promijenjenih okolnosti.

U slijedu djelatnosti HDZ-a, naš proglas od 29. studenoga 1989. nedvojbeno je dokaz takva pristupa. Njegovo povijesno značenje proizlazi iz više razloga. Prvo, po svojim ciljnim zahtjevima taj proglas spada u rijetke, najznamenitije dokumente novije hrvatske povijesti. Drugo, po svojem sadržaju on je jedini iz hrvatskih redova na razini suvremenih demokratskih gibanja u srednjo-istočnoj Europi. I treće, nijedna od hrvatskih političkih stranaka - kako onih na vlasti tako i u oporbi - nije se usudila taj proglas niti otvoreno poduprijeti niti javno osuditi. A budući da i nakon toga proglasa, i usprkos njemu, ima još više nastranih tumačenja, ili pak nerazumijevanja samih programskih ciljeva HDZ-a, iz tabora protivnika svakog hrvatskog programa, ali i iz samih hrvatskih redova, potrebno je neka pitanja razjasniti.

Zlonamjerno poricanje ciljeva HDZ-a, s jedne strane ili pak s druge, njihovo neshvaćanje, ili jednostrano i dvojbeno tumačenje ima različite izvore i namjere. Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka "kvislinška" tvorba i "fašistički zločin" već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila "novi europski poredak", tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.

Oni što nas iz hrvatskih redova napadaju zbog toga što smo postavili zahtjev za "teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama" dokazuju da ili nemaju pojma o povijesnim i geopolitičkim čimbenicima, što na dulje staze uvjetuju sudbinu pojedinih naroda, ili im do nje nije stalo. Okrivljujući nas da time izazivamo pogibelj od građanskoga rata, zaboravljaju da smo mi taj zahtjev postavili nakon što su planovi o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan već narušene avnojske Jugoslavije, izneseni već i pred međunarodnu javnost, i u to doba raspada jaltskog i oblikovanja novoga europskog poretka. A tko u ovakvim unutarnjim okolnostima, stvorenim osobito kosovskom i srpsko-slovenskom krizom, zbog kojih se otvoreno raspravlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, a pogotovu u promijenjenim međunarodnim prilikama, u kojima poglavari velesila Bush i Gorbačov izjavljuju da se mora poštivati volja pojedinih naroda - ne vidi potrebu, štoviše nužnost, da progovori sa stajališta povijesno-geopolitičkih probitaka hrvatskoga naroda, takav zaista nije pozvan da govori u njegovo ime.

Postavljajući svoj zahtjev, mi smo imali na umu da je i po sadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina također nacionalna država i hrvatskoga naroda. Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara, prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili otac domovine dr. Ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr. Ante Trumbić i Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referendumom odlučio gdje mu je mjesto.

One pak što nam zamjeraju, da je program HDZ-a nacionalističko-separatistički, željeli bismo podsjetiti tek na neke činjenice. Hrvatski je narod jedan od najstarijih europskih naroda. On i od gubitaka svoga samostalnoga hrvatskoga kraljevstva nikada nije izgubio svojstva nacionalne i državne samobitnosti. Kako se i na osnovi čega može očekivati da bi se on mogao pomiriti s kršenjem njegovih suverenih prava u današnje doba kad se na svjetskoj pozornici kao subjekti međunarodnog poretka javljaju do jučer nepoznati nepovijesni narodi?! U doba Prvoga svjetskog rata, Slovenci su se npr. u bečkom parlamentu pozivali na hrvatsko povijesno državno pravo, a danas bi velikosrpski hegemonizam prihvatio i njihovo odcjepljenje u težnji da laganije ovlada Hrvatskom, ili da u Veliku Srbiju uključi tri četvrtine njezina teritorija.

Zbog svega toga valja podsjetiti da po svojim programskim ciljevima - napisanim potkraj 20. stoljeća - HDZ nije bio i ne želi biti ispod programskih zahtjeva hrvatske politike s početka ovoga stoljeća. A evo kako je te zahtjeve postavio u biti vođa i učitelj hrvatskoga naroda Stjepan Radić nakon sjedinjenja 1918. Budući da je zajednička država jugoslavenskih naroda nastala po volji sila koje su stvarale europski versailleski poredak, onda hrvatski narod traži svoju republiku, a Srbija neka ima svoju kraljevinu... I tada i kasnije Radićeva seljačka stranka označila je ciljeve hrvatske politike geslom "moja puška na mome ramenu, a moja lisnica u mome džepu!" Između dvaju ratova ušlo je u svijest običnoga čovjeka da bez toga nema ni slobode ni republike hrvatskoga naroda, a danas kao da to ne znaju ni tobože učena gospoda političari.

U svezi s programskim polazištima i ciljevima, valja nam razjasniti naše pozivanje na avnojska i zavnohovska načela, a i naš odnos prema konfederalizmu, što će reći i prema SFRJ. Ovo smo dužni učiniti s obzirom na brojna pitanja ne samo našega članstva iz domovine i iseljeništva, nego i mnogih predstavnika međunarodne javnosti koji su zaokupljeni i problemom opstanka ili rasipa Jugoslavije.

U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Ali isto tako ne zbog nekog ustavobraniteljskog stajališta prema avnojskom poretku, već radi njegove nadogradnje pa i nadilaženja, pače i izlaza iz njegova vrijednosnog uporišta. Naime, u avnojevsko-zavnohovskim osnovama za izgradnju jugoslavenske državne zajednice bila su sadržana načela pune ravnopravnosti svih naroda, a također prava svakoga, pa dakako i hrvatskoga naroda, na samoodređenje do odcjepljenja. Samo zbog zaklinjanja na ta načela pred domaćom javnošću i pred međunarodnim čimbenicima Tito je mogao obnoviti duhovno i zbiljski raspalu jugoslavensku državu. Poslije je, međutim, to pravo ostalo samo deklarativna krilatica poticane i održavane iluzije o mogućnosti stvaranja nekakvoga socijalističkog jugoslavenstva. Time je avnojevski federalizam, skrojen po sovjetskom uzoru, upadao u sve veću nedosljednost i proturječnost, kojih se nije oslobodio ni znatnim poboljšanjima Ustavom iz godine 1974.

Tu su dijelom i korijeni unitarističko-hegemonističkih teorija da su svoje pravo na samoodređenje narodi SFRJ jednom zauvijek potrošili, već samim time što su se našli u ovoj državnoj zajednici pa da im više nema nikakva drugog izlaza. A to je čista besmislica sa stajališta međunarodnoga prava, a pogotovu povijesne zbilje otkad ima naroda i državnih tvorbi.

No, naše pozivanje na ta načela imalo je i drugu, povijesnu i međunarodnu dimenziju, koja je od ne manjeg značenja od nezastarivosti i neotuđivosti prava naroda na samoodređenje. Riječ je, naime, o tome da se sa ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom - hrvatski narod na kraju Drugoga svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila. A to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža. Da nije bio i na strani pobjednika, hrvatski narod, nakon propasti NDH s osovinskim silama, ne bi mogao izbjeći plan četničkog genocida, posljedice kojega su mogle biti katastrofalne. Osim toga, nikada se ne smiju smetnuti s uma povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske (što će reći hrvatskih komunista i partizana) što je u Ustav Hrvatske konačno ušla Istra, te vraćena Rijeka i Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo.

Zbog svega toga, samo postojanje SR Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda - bez obzira na to koliko njome iz mnogih razloga bili nezadovoljni - pružalo je i dalje polazne osnove za opstojnost i dalje napore za oživotvorenje pune državne suverenosti hrvatskoga naroda. To su bili razlozi našeg pozivanja na avnojska načela, a ne neka težnja za puko vraćanje (restauraciju) njegova federalna poretka, kad je on već bio skršen miloševićevskim velikosrpskim neoekspanzionizmom, a i odlučnim slovenskim zahtjevima za uspostavu dosljedno konfederativnih odnosa. HDZ je od samoga svoga početka čvrsto i nedvosmisleno dao znati da je na strani opravdanih zahtjeva slovenskoga i albanskoga naroda na Kosovu, dotično protiv hegemonističko-unitarističkoga ugrožavanja svakog naroda. Sa svime što do sada rekosmo dan je zapravo odgovor i o našemu shvaćanju konfederalizma.

Onima iz unitarističkoga i birokratskoga tabora što nas, već zbog samog spominjanja konfederalizma, optužuju za separatizam i razbijanje državnog jedinstva i ne želimo odgovarati. Kad-tad morat će se pomiriti s time da o suverenitetu hrvatskoga naroda ne mogu odlučivati drugi, nego on sam, dotično njegovi pravi, izabrani predstavnici.

Zaslužuje, međutim, našu pozornost zabrinutost onih hrvatskih ljudi koji nas pitaju nećemo li se i mi - samim dopuštanjem rasprave o konfederaciji - zaplesti, ako ne i izgubiti, u labirintima nekakve treće Jugoslavije, jer, gledano očima svega povijesnog iskustva, oni ne mogu biti ništa manje zamršeni i bezizlazni negoli što su bili u prvoj i drugoj.

Na ovako ozbiljno pitanje valja nam i ozbiljno odgovoriti. Prije svega, valja imati na umu da je HDZ u postavljanju svojih programskih ciljeva, a i sve svoje djelatnosti, morao voditi računa o postojećemu ustavno-pravnom poretku u SFRJ, a ne manje i o međunarodnom poretku, dotično o shvaćanju jugoslavenskoga i hrvatskoga problema u europskoj i svjetskoj politici.

Djelujući u tim okvirima, ali s odlučnim opredjeljenjem da ih mijenjamo demokratskim putem, mi smo u samom početku naš zahtjev, da unutrašnji odnosi u SFRJ moraju počivati na konfederativnim osnovama - postavili do kraja jasno i nedvosmisleno. To je za nas pretpostavka da hrvatski narod može sam - posredovanjem slobodno izabranog predstavnika ili izravnim svenarodnim glasovanjem - odlučiti o svojoj sudbini. Drugim riječima, osigurati sebi pravo da na demokratski način može ostvariti svoje samoodređenje i punu državnu suverenost, u sukladnosti s općeprihvaćenim načelima u današnjemu svijetu.

Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13442


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #29 na: 02. 12. 2012., 16:57 »

Gledišta HDZ-a o nekim bitnim pitanjima u predstojećim izborima

1.

Držim da se HDZ u daljoj dogradnji svojih programskih političkih polazišta, osobito u svezi s predstojećim izborima, mora odlučnije usmjeriti na ona bitna pitanja koja su od životne važnosti za hrvatski narod dugotrajno gledano, ali i za svakodnevne probleme današnjega čovjeka sviju stale ža. Pri tome valja polaziti od činjenice, da sam razvitak unutarnjih i svjetskih prilika nameće potrebu odlučnih promjena, pače i povijesnih odluka. Dramatičan i neočekivano nagao slom jednostranačkog strahovlašća u gotovo svim socijalističkim zemljama na stanovit je način još uvijek kočen i u Sloveniji, dakako još više u Hrvatskoj, a pogotovu u BiH, dok je u ostalim republikama poprimio čak protuslovna nedemokratska obilježja. HDZ je dao nedvojbeno već dosada svoj znatan prilog promjeni političkih prilika u Hrvatskoj, a time i u cijeloj SFRJ. To na svoj način obvezuje da ostane na visini svojih općih programskih ciljeva i na svim područjima društveno-političkoga života.

2.

Iako se s ovim svojim - usuđujem se reći - povijesnim saborom želimo odlučno usmjeriti prema budućim zadaćama, držim da i dalje moramo ostati u prvim redovima raščišćavanja svih onih ostataka prošlosti što koče brže kretanje naprijed, ili pak zamagljuju obzorja. U svezi s tim, dopustite mi da iznesem svoje mišljenje u odnosu na sve sumanutije očitovanje velikosrpske ogorčenosti i mržnje prema svemu hrvatskome, što se u zadnje vrijeme raspiruje osobito jednostranim tumačenjem uloge Josipa Broza Tita. Bezobzirno bjesomučni napadaji na Tita kao najvećeg krivca za sve probleme srpstva dokaz su upravo obračunavanja s njegovim federalizmom, s kojim se pretežiti dio srpskog političkog mnijenja nikada nije pomirio. No, ako nam je braniti tu gotovo jedinu pozitivnu činjenicu titoizma - u prije izloženom smislu - mi s hrvatskoga gledišta nemamo nikakva razloga da čuvamo kult njegove ličnosti, što će reći autoritarne vladavine titoizma, kako to čine oni njegovi epigoni koji nikada nisu dokučili samo bit njegove pojavnosti.

3.

U odnosu na preobrazbu (reformu) društveno-političkoga i gospodarskog sustava - provedbom koje se traži izlaz iz sveopće krize - HDZ mora izgraditi svoja opća, ali i konkretna stajališta u svim pitanjima i na svim razinama (od općinske do republičke i savezne uprave). Ovo je mjesto da ona budu naznačena u glavnim crtama, a iscrpnije u izbornome proglasu. HDZ u potpunosti podupire Markovićevu reformu glede slobodnog tržišta i pluralističke demokracije, konvertibilnosti dinara, pravne države i otvorenosti prema svijetu. Mi se, međutim, odlučno protivimo svakoj centralizaciji na saveznoj razini koja prikraćuje političku i gospodarsku suverenost republika, proširivanjem prava saveznoj upravi u unutarnjim poslovima i u poreznoj politici. Ne treba se zavaravati da će mehanizam "ekonomskih zakonitosti", djelovanjem slijepih tržišta sila, sam po sebi, osigurati zadovoljenje potreba i probitaka svih slojeva pučanstva, a još manje gospodarstva Hrvatske u cjelini. Hrvatska se ne smije više miriti s time da se reforme kupuju kompromisima, tj. ustupcima centralizmu, na njezin račun, kakve su u prošlosti opetovano iznuđivali od Tita i Bakarića, a danas, čini se, i od Markovića. Stoga HDZ odlučno zastupa stajalište: prvo, da se ustavnim promjenama ni u čemu ne smije odstupiti od onih (manjkavih) prava što ih republika ima po Ustavu iz 1974., i drugo, da se ustavne promjene, kao i novi Ustav, mogu donositi samo u slobodno izabranom hrvatskom Saboru, a savezni samo uz njegovu punu suglasnost bez ikakve majorizacije.

4.

Pred najtežim zadaćama stojimo u preobrazbi gospodarskog sustava. Od proklamiranja demokratskih sloboda, pluralizma vlasništva i slobodnog protoka kapitala, robe i rada, do svrsishodnog ustroja i djelovanja cjelokupnog gospodarstva na tržišnim zakonitostima dalek je i tegoban put. Jednostranačko državno samovlašće ostavlja nam kobne posljedice ne samo u sferi gospodarsko-materijalnog nego i duhovnoga života. Narušene su ili dapače potpuno oborene gotovo sve moralne i radne vrednote na kojima se zasniva suvremeno društvo slobodnoga svijeta. Mjesto znanja, reda, rada i zakonitosti, jednostranački sustav poticao je neznanje i nerad, birokraciju i posvemašnju korupciju. Potrebno je što prije provesti ukidanje ničijega društvenoga vlasništva. Ali reprivatizaciju imovine u dioničarsko vlasništvo banaka i građana, a na nekim područjima i države, treba provoditi krajnje promišljeno. Valja poduzeti korake da se dosadašnja nebriga za društveno vlasništvo - u prijelaznom razdoblju - ne pretvori u rasulo i pljačku narodne imovine. U tu svrhu, trebat će vjerojatno ovlastiti posebne državne urede za nadzor nad provedbom ustanovljenja novih vlasničkih odnosa. Iz ovih i drugih razloga potrebna nam je suverena država s visokim stupnjem pravnog sustava. Ali također i s visoko razvijenom znanošću i kulturom. U tu svrhu valja hitno otkloniti katastrofalne posljedice školske reforme. Vratiti se vlastitim tradicijama i u skladu sa suvremenim civilizacijskim stečevinama vratiti dostojanstvo srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavnoj djelatnosti.

5.

HDZ je već dao poticaj za osnivanje jednoga općeg Hrvatskog dioničkog društva "Domovina", što se odveć otegnulo ne samo zbog birokratskih razloga. Ovdje iznosimo prijedlog da bi po uzoru na neke druge države bilo poželjno da nova hrvatska vlada potakne osnutak "Hrvatskog zavoda (agencije) za razvitak". Ta ustanova trebala bi biti neovisna o vladi, sa zadaćama pružanja savjetodavne pomoći malim poduzetnicima i poduzećima srednje veličine, odabirnog pospješavanja stranih ulaganja u skladu sa strategijskim interesima hrvatskoga gospodarstva, ustroja suvremenoga informacijskog središta s tehnološko-proizvodnim podacima o domaćem i međunarodnom tržištu u svrhu promicanja povezivanja i naročito izvoza hrvatskih poduzeća, i napokon izrada studija za suradnju s drugim domaćim i inozemnim ustanovama za potrebe vlade i drugih subjekata gospodarskoga i društvenoga života.

6.

U obnavljanju i razvitku privatnoga poduzetništva posebne olakšice treba osigurati za naše iseljenike, koji bi se željeli vratiti u domovinu ili uključiti u njen život na različite načine. Kao što je bila potreba da se na kulturnom području obnovi rad Matice hrvatske, isto je tako potrebno da se na gospodarskom području obnovi djelatnost Matice hrvatskih obrtnika, a također i Hrvatskog radiše, s povratkom sve njihove imovine.

7.

Jedna od najprečih zadaća pred kojima stoji hrvatsko društvo jest zaustavljanje demografskog nazadovanja. Ono je uzrokovano nepovoljnom općom duhovnom klimom, posljedice koje su bile pad morala, golemo raseljavanje, nesigurnost zapošljavanja, nemogućnost osiguranja stana itd. Radi korjenitih promjena takvoga stanja potrebne su osobito one mjere koje će pospješivati natalitet. Među takvima možda bi bilo djelotvorno zakonski osigurati da majka četvero djece za njihovo uzdizanje dobiva prosječni osobni dohodak, a također i posebne pogodnosti za stan ili dom takvih obitelji.

8.

HDZ smatra da treba odmah obustaviti enormno velik odljev nacionalnog dohotka što ga Hrvatska izdvaja za nerazvijene izvan svoje republike, a nema mogućnosti za rješavanje životnih problema svojih nerazvijenih krajeva. A nedopustivo je da, uz golema izdvajanja za nerazvijene Hrvatska izdvaja ispod svakog minimuma za znanost i kulturu.

9.

S obzirom na njezin geopolitički položaj, za Hrvatsku je od prvotne važnosti izgradnja prometnica. Prednost mora imati autocesta i nizinska pruga Zagreb-Karlovac-Rijeka, autocesta Zagreb-Split, a i povezivanje Slavonije preko Bosne s Dalmacijom. Ove su prometnice od nacionalno-gospodarskog značenja, a Jadranska magistrala ima svoje turističko opravdanje. Hrvatska mora posebnu važnost posvetiti i razvitku pomorskoga i zračnoga prometa, što je do sada nedopustivo zapostavljeno.

10.

Dosljedno svojim radićevskim programskim polazištima, HDZ želi izgraditi poseban program za revitalizaciju sela. Osim ukidanja zemljišnoga maksimuma, potrebno je poduzeti niz zakonskih, fiskalnih i tehnoloških mjera sa svrhom oživljavanja privatnoga poljodjelstva i rješenja postojanja velikih agrokombinata s obzirom na problem rentabilnosti i svrsishodnosti velike proizvodnje. Na tom području valja poći od vlastitih tradicija pa i od obnove Gospodarske sloge, ali i suvremenih iskustava npr. Danske, Nizozemske i sl.

11.

HDZ je za suradnju s neovisnim staleškim strukovnim sindikatima radi udjela u što djelotvornijem rješavanju svih problema radnih ljudi grada i sela. U tu svrhu HDZ želi dati poticaja njihovu organiziranju i ostvariti s njima punu suradnju u izborima.

12.

HDZ drži da provedeno ozakonjenje pluralističke demokracije ne može biti djelotvorno dok se ne provede depolitizacija svih tijela državne uprave i sredstava javnog općenja, u prvom redu sudstva, vojske, službe državne sigurnosti i radija i televizije.

13.

Dosljedno svojim programskim osnovama u kojima se HDZ očitovao protiv svake nacionalne isključivosti, priznajući sva prava srpskomu i svakom drugom pučanstvu u Hrvatskoj, HDZ posebno ističe da je protiv svakog revanšizma. Idejno-političke, pa i poratne podjele bile su posljedak posebnih povijesnih okolnosti. Krajnje je vrijeme da se sve te podjele, osobito između domovinske i iseljene Hrvatske, ali i između sudionika vladajućeg ustroja i oporbe u samoj domovini premoste, da bi se u miru, slobodi i demokraciji gradio suživot, po uzoru na suvremena civilizirana društva. S toga polazišta i u tu svrhu, HDZ je otvoren svima, bez obzira na njihovu dosadašnju pripadnost. HDZ se ujedno očituje protiv bilo kakva pozivanja na odgovornost zbog dosadašnjega političkog djelovanja, osim za one koji bi se u ovom, prijelaznom dobu silom suprotstavili demokratskoj preobrazbi društva.

14.

Kao dosljedno demokratska stranka HDZ dopušta i različitost gledišta u svojim redovima, u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ-a odgovornost snosi njegovo vodstvo, a za osobna istupanja samo pojedini njezini članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar u hrvatskom političkom životu, ali kao i u svakoj demokratskoj stranci normalno je postojanje i u njezinu sastavu - uz središnjicu - i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovu međusobnu nadmetanju u oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.


Zaključak

Eto, s rezultatima o kojima je bila riječ na početku te s pogledima na bitna pitanja na kraju ovoga izlaganja, vodstvo HDZ-a izlazi pred ovaj svečani i radni skup, a s njima i zajedno sa svim odlukama što će ih ovaj Sabor donijeti izlazimo pred hrvatsku javnost uoči prvih slobodnih izbora. Ti izbori, realno gledano, još ne mogu biti u pravome smislu potpuno ravnopravni za sve sudionike. Za nas koji smo još pred tri tjedna djelovali u poluilegalnim uvjetima, s neprestanom prijetnjom zabrane i osobnih progona, u odnosu na Savez komunista i Socijalistički savez koji imaju u svojim rukama izrađeni i profesionalni i državni ustroj, a uz financijska i sredstva javnog općenja: od dnevnih listova do RTV-a.

No, unatoč svemu, uvjeren sam u našu izbornu pobjedu. Mi smo spremni da na izbore izađemo samostalno. Ali smo isto tako voljni na koalicijsku suradnju, već prije ili u tijeku izbora, s vodstvima onih stranaka ili izvanstranačkih ljudi, s kojima bi takva suradnja bila moguća i svrhovita s obzirom na programske i osobne pretpostavke. Do sada smo početne razgovore u tom smislu imali s predstavnicima Hrvatske socijaldemokratske stranke, Hrvatskog socijal-liberalnog saveza i Saveza hrvatskih studenata, Sindikalnog saveza, a i s nekim osobama izvan stranaka.

Iako smo do sada postigli zamjetne, pa i neslućeno velike rezultate u širenju utjecaja i organizacija HDZ-a, ipak se ne smijemo prepustiti samozadovoljstvu. Izborna borba neće biti lagana. Već smo do sada imali prilike spoznati tko se sve udružuje protiv nas. Protivnici različitih vrsta ne biraju sredstva - i u domovini i u svijetu - da bi suzbili naš utjecaj. Do sada su im se napori - bilo po zajedničkom bilo po posebnom scenariju - pokazali gotovo uzaludnim. Nema razloga da bude drukčije i u izborima.

A kad je riječ o izborima dopustite mi još neke zamjedbe. Uza sve poteškoće što smo ih imali od osnutka HDZ-a do ovoga Sabora ne smijemo zaboraviti na još jednog velikog protivnika. To je vrijeme. Do izbora u Hrvatskoj ostalo je samo još šest tjedana. U demokratskim zemljama svijeta pripreme za sljedeći izbor počinju odmah nakon završetka prethodnog. Traju znači 4 do 5 godina, uz sudjelovanje ne samo vodstva već i svega članstva stranke. U našim okolnostima sve se to svelo na nekoliko mjeseci grčevitih napora za pravo na život HDZ-a, i evo preostaje nam tek nekoliko tjedana do izbora.

Na te izbore izlazimo s našim programskim ciljevima, dopunjenim s izloženim gledištima. A budući da ovom Saboru, koji će na demokratski način izabrati novo Predsjedništvo i sva ostala tijela, predajemo svoj mandat, to vama sudionicima I. Općeg sabora HDZ-a pripada čast da ih razmotrite ili odbacite, izmijenite ili dopunite svojim odlukama i zaključcima. Među inim, i ovime dokazujemo da smo za demokraciju u svojim redovima kakvu želimo, i u slobodnoj, suverenoj Hrvatskoj. A budući da vjerujem u programske ciljeve HDZ-a zato što su oni izraz srca i duše naših ljudi u domovini i svijetu i budući da vjerujem u svijest i volju hrvatskih ljudi, i u vas koji ste tu voljnu svijest znali pretvoriti u roku od nekoliko mjeseci u tako velebnu zgradu HDZ-a, vjerujem u našu izbornu pobjedu.

A dosljedno tome, vjerujem i u to da će HDZ ispuniti očekivanja svojega članstva i cijeloga hrvatskoga naroda za oživotvorenje svetoga prava na nesputanu slobodu i puni suverenitet. No za taj cilj moramo - jedinstvenim naporima smjelom odlučnošću, ali i razboritošću - istom stvoriti sve pretpostavke da bi hrvatski narod, u svim okolnostima ovoga prekretničkog doba, mogao sam odlučivati o svojoj sudbini.

Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
 Str: 1 [2] 3 4 ... 6 Gore Ispis 
Forum hrvatskih branitelja - dragovoljaca Domovinskog rata  |  Forum  |  DOMOVINSKI RAT  |  Tema: Učionica.hr « natrag naprijed »
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.14 | SMF © 2006-2009, Simple Machines LLC
Mercury design by Bloc
Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!