EVO VAM PORTAL! NA!
  Forum hrvatskih branitelja - dragovoljaca Domovinskog rata
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.
18. 09. 2014., 02:35

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
News
Stats
152570 Postova u 787 Tema od 1411 Članova
Najnoviji Član: sriasvict
Traži:     Napredno pretraživanje
* Forum Forum Pomoć Prijava Registracija
Forum hrvatskih branitelja - dragovoljaca Domovinskog rata  |  Forum  |  DOMOVINSKI RAT  |  Tema: Učionica.hr 0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu. « natrag naprijed »
 Str: [1] 2 3 ... 6 Dolje Ispis
Autor Tema: Učionica.hr  (Posjeta: 22680 puta)
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Učionica.hr
« na: 02. 08. 2012., 18:44 »


croatia.ch
Objava: 23 velj 2008

Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin

Davne subote, 23. veljače, zaokupljeni problemima današnjice, nismo se sjetili "dobrog kralja Matijaša", koji je rođen na taj dan prije 565 godina. O njemu smo učili u povijesti, ali i za njegovu sudbinu "strepili" čitajući Zagorkinu "Gordanu". Kralja Matijaša se sjetila Sandra Skanderlić i poslala nam lijep prilog o njemu:


MATIJA KORVIN
(23.2.1443.-6.4.1490.)

Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin gotovo je cijelu svoju vladavinu proveo ratujući, ali je usprkos tome uspio stvoriti respektabilno kraljevstvo, u svim segmentima dominantno u srednjoj Europi XV. stoljeća.

Rođen je 23. veljače 1443. godine u Koloszváru kao mlađi sin slavnoga Ivana Hunyadija i Elizabete Szilágyi, mađarske velikašice. Iako je zapravo bio potomak rumunjskih pastira, tijekom vremena postaje izuzetno cijenjeni vladar i državnik. Za kralja je izabran 24. siječnja 1458. i to ponajviše zahvaljujući nižem plemstvu koje je insistiralo da se na tron izabere domaći vladar, nasuprot pojedinim velikašima koji su zagovarali izbor njemačkog cara Fridrika III. Do Matijine je, međutim, službene krunidbe krunom sv. Stjepana došlo tek 29. ožujka 1464. jer je Fridrik iskazivao ozbiljne pretenzije na prijestolje Hrvatske i Ugarske, a i sama je kruna čitavo to vrijeme bila u njegovu posjedu. Na kraju su neugodnu situaciju obilježenu stalnim borbama hrvatsko-ugarski kralj i njemački car završili u srpnju 1463., potpisavši mir uz svesrdnu pomoć i posredovanje pape Pija II., kojemu rat dvojice vodećih europskih vladara zbog nadiruće turske opasnosti nije nimalo odgovarao.

Došavši na vlast, Matija je proveo nepopularnu i bolnu financijsku reformu, koja je pogodila sve staleže. Uvođenje poreza, međutim, kompenzirano je na drugoj strani gdje je kralj proveo još jednu reformu, onu vojnu, ustrojivši snažnu i respektabilnu vojsku koja je uvijek brojila između sto pedeset i dvjesto tisuća ljudi. Njezin poseban segment bila je tzv. "crna četa" ili "crna vojska" na čelu sa zapovjednikom Johannom Haugwitzom. Ta je formacija imala oko šest tisuća odlično opremljenih, izvježbanih i dobro plaćenih ratnika, koji su kralju i njegovom kraljevstvu uvijek bili na raspolaganju. Korvin je posebno vodio računa o vojnicima, znajući da je jaka vojska jamac očuvanju kraljevstva. I on sam je imao popriličan vojnički dar koji je, nažalost, vrlo često morao dokazivati. Osim sa Fridrikom III. ratovao je i protiv češkog kralja Vladislava, Mlečana, Austrije te protiv Turaka, kojima je nakon pada Bosne uspio preoteti dio teritorija i 1463. osnovati Jajačku i Srebreničku banovinu, čime je zaustavio njihovo napredovanje i prodor u Slavoniju. Godine 1485. na čelu svoje vojske ulazi u Beč i osvaja prijestolnicu Habsburga, te se proglašava austrijskim vojvodom.

Uz financijske i vojne, tijekom vladavine je proveo i zakonodavno-upravne reforme. Njegova je država organizirana potpuno centralistički i kao takva je bila prva u srednjoj Europi. Vladao je autokratski, sâm donoseći zakone, a sabori su samo potvrđivali njegove odluke. Od svog je budimskog dvora učinio humanističko središte, te kao veliki poklonik znanosti i umjetnosti izdašno je pomagao njihov razvoj. U Budimu je osnovao i glasovitu "Bibliothecu Corvinianu", knjižnicu u kojoj su bila pohranjena najznamenitija djela humanističkih znanosti, a od 1471. do 1490. godine prikupljeno je gotovo pet tisuća naslova iz svih znanstvenih područja.

Iako se ženio dva puta, zakonitih potomaka nije imao. Prva supruga Katarina, kći češkog kralja Jurja Podjebradskog, umrla je na porodu 1464. godine. Ponovno se oženio 1476., ovaj puta s Beatricom Aragonskom, kćeri napuljskog kralja Ferdinanda, ali ni u tom braku nije bilo djece. Imao je samo nezakonitog sina Ivana, rođenog iz prolazne veze sa Barbarom Edelpack. Ivan Korvin kasnije je postao slavonskim hercegom i hrvatskim banom, davši banskoj časti pravu vrijednost, shvaćajući veliki značaj hrvatskih banova u tim turbulentnim vremenima.

Kralj Matija je bio vrlo obrazovan čovjek. Govorio je latinski, njemački, češki, mađarski, slovački, talijanski i hrvatski jezik. Okružio se humanistima i učenim ljudima, među kojima je bio i veliki hrvatski diplomat, pjesnik, biskup i ban Ivan Česmički. U Matijino je vrijeme u Senju otvorena i prva tiskara, pa je Hrvatima kralj ostao u prilično pozitivnom sjećanju. Iako je ograničio vlast velikaških obitelji, posebno kada je Frankopanima 1469. uzeo Senj, nikada nije dirao u nijednu hrvatsku povlasticu.

Kralj Matija Korvin umro je 6. travnja 1490. u Beču, a na hrvatsko-ugarskom ga je prijestolju naslijedio češki kralj Vladislav II. Jagelović.

Za portal croatia.ch : Sandra Skanderlić

*****

Zamolili smo autoricu, koja nam je, osim ovoga, poslala još nekoliko priloga, da se predstavi čitateljima portala i da nam kaže kako i zašto je počela pisati o povijesnim temama. Dobili smo slijedeći odgovor:


Poštovani gospodine!
Drago mi je da ste primili moje mailove, što sam Vam i napisala u prošloj poruci, jer sam imala nekih problema za slanje istih. Što se tiče pitanja od kuda zanimanje za teme koje obrađujem, moram priznati da sam se time počela baviti vrativši se iz Domovinskog rata u kojemu sam aktivno sudjelovala, prvo u postrojbama HOS-a, a kasnije i ZNG-a te HV-a. Naime, smatrala sam da je povijest, a posebno hrvatska, koja je izuzetno bogata i osobama i događajima, nepravedno zapostavljena i u medijima i u društvenom životu općenito. S obzirom da sam bila samo još jedan nezaposleni Hrvatski branitelj - dragovoljac, imala sam puno vremena baviti se tom temom i tako je počelo... Inače, rođena sam u Zagrebu, 25.4.1967. godine.
Za sada toliko o meni, a nadam se da će biti još prilika za bolje upoznavanje.

Pozdrav iz Zagreba
Sandra Skanderlić

Hrvatski internet portal u Švicarskoj
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #1 na: 03. 08. 2012., 13:33 »


knin.hr

KNIN


Knin je smješten na jugoistočnim padinama brda Spas koje dominiraju kninskom zavalom, obrubljenim riječnim tokovima Krke, Radljevca, Orašnice i Butižnice. Izvanredan geografski položaj, prirodna spojnica prirodnog mediteranskog pojasa s kontinentalnim dijelom i Panonskom nizinom, pretvorio je grad od davnina u značajno vojno uporište i upravno sjedište.

U povijesti, Knin prvi spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet 950. godine u svome djelu «De administrando imperio» (Upravljanje carstvom) kao centar župe Tnena. Grad Knin u srednjem vijeku sjedište je već 9. stoljeća hrvatskog kneza, od 11. stoljeća hrvatskog kralja, a od 12. stoljeća hrvatskog bana. Kao izrazito dominantna strateška lokacija i snažno vojno uporište postaje ujedno upravnim sjedištem mlade hrvatske kneževine i kraljevstva. Knin je istovremeno bio i vjersko sjedište tek pokrštene Hrvatske, a od 11. stoljeća u kninskom kraju je i biskup Hrvata. Tako je kroz prva stoljeća života samostalne države Hrvata, na čelu s hrvatskim vladarima upravo Knin dobio ulogu prvog i najznačajnijeg vojnog, upravnog administrativnog i vjerskog središta mlade hrvatske države.

Novija arheološka istraživanja na brdu Spas unose u najraniju povijest ovog grada nove spoznaje. Naime, tragovi svjetovne i sakralne arhitekture na brdu Spas govore da je tu, pored već utvrđenog neolita i željeznog doba, bilo veliko naselje iz doba antike, pa stručnjaci misle da bi baš na brdu Spas trebalo tražiti temelje rimskog grada Ninie. Hrvati su u Knin doselili koncem VI. stoljeća, te ga pretvorili u jedno od svojih dvanaest plemensko županijskih središta. U doba «narodne dinastije», od druge polovice IX. stoljeća, grad postaje najprije privremena, a od Zvonimira i stalna prijestolnica starohrvatske države. U to vrijeme, pored političkog središta, Knin i okolica postaju i središta kulturnog života.

Hrvatski su vladari odmah po uključivanju u kršćansku zajednicu činili bogougodna djela podižući crkve i samostane, osobito na svojim posjedima na kninskom području. Svi su ti objekti porušeni od vremena turskih osvajanja i danas ih upoznajemo zahvaljujući naporu arheologa domoljuba, fra Luje Maruna i Stjepana Gunjače. U gradnji i opremanju crkava Hrvati su bili na razini suvremenih dostignuća stila u onovremenom zapadnom kršćanskom svijetu. Promatrano zajedno s arhitekturom i obradom metala, osobito oružja i nakita, ostavili su trag osobite kulture koja se čak imenuje sintagmom Starohrvatska umjetnost. Upravo je grad Knin bio mjestom nastanka i žarišta starohrvatske umjetnosti.

Početkom XI. stoljeća ( 1040. godine) u Kninu se osniva kninska biskupija čija jurisdikcija seže do rijeke Drave. Kninski biskup nije samo crkveni poglavar, već na kraljevskom dvoru izvršava razne državničke poslove. Tako on svojim kaptolskim pečatom potvrđuje državničke spise, kraljeve povelje i darovnice. Zbog toga su ga do 1330. godine nazivali hrvatskim biskupom, a od tada kninskim, sve do 1493. godine, kada je biskupija ukinuta.

Poslije bitke na Gvozdu, između posljednjeg hrvatskog kralja, rođenog kninjanina Petra Svačića i mađarskog kralja Kolomana (1087.) i gubitka hrvatske samostalnosti (1102.), Knin prestaje biti prijestolnica, ali ostaje značajno administrativno središte. Od ulaska Hrvatske u zajednicu s Mađarima nema u Kninu nikakvih posebnih događaja. Sigurno je da je gušenje središta jedne države moralo ostaviti neku političku krizu, ali nam povijesni izvori o tome šute. Tek u drugoj polovici XIII. stoljeća Knin je sjedište hrvatskog bana, a povremeno i hercega.

Poslije pada Bosne 1463. godine Turci se, u svojim pohodima prema sjeveru, pojavljuju i pod zidinama Knina. Pojava Turaka na kninskom području izazvala je opću nesigurnost.

Stanovništvo se seli na otoke, u dalmatinske gradove i u sjevernu Hrvatsku. Najveća seoba iz tog perioda zabilježena je 1493. godine. Česte opsade grada početkom XVI. stoljeća toliko su ga oslabile da ga Turci 1522. godine osvajaju. Venecija je neobično cijenila položaj Knina zbog osiguravanja svojih posjeda u Dalmaciji i za vrijeme turske okupacije dva puta ga pokušala osvojiti, 1648. i 1653. ali bez uspjeha. Tek porazom Turaka pod Bečom 1683. godine Venecija čini posebne napore i zajedno s hrvatskim narodom osvaja Knin 1688. godine.Campoformijskim mirom zaključenim između Napoleona i Austrije 1797. godine prestala je postojati Republika Venecija, a na temelju tog ugovora Austrija je dobila grad Knin. Požunskim mirom 1805. godine grad je pod vlašću Francuza sve do 1813. godine. Druga vladavina Austrije u Kninu počinje 1813. i traje do 1918. godine.

Prva desetljeća austrijske vladavine predstavljala su doba puna mrtvila u ekonomskom, javnom i kulturnom životu. Knin i tada ima pretežito obrambeni značaj, jer se nalazi na austro – turskom graničnom području. Međutim, buđenje hrvatske nacionalne svijesti u austrijskoj carevini 60-tih godina XIX. stoljeća imat će odjeka i u Kninu. Uz Split i Zadari Knin će tada postati prava kula hrvatskog narodnog pokreta. U gradu se tada formiraju dvije političke stranke, hrvatska narodna i autonomaška stranka. Narodna kao izraz interesa hrvatskog naroda zahvačenog procesom integracije i emancipacije izražene i zahtjevom da se hrvatski jezik uvede u upravni i javni život. Autonomaška (protalijanska) stranka je tražila posebnu autonomiju za Dalmaciju u okviru Austrijske monarhije. Borba s autonomašima bila je duga i teška, ali je hrvatska narodna stranka na «Krvavim kninskim izborima», održanim 1865. godine, definitivno pobijedila i i izabrala za predsjednika kninske općine narodnjaka dr. Lovru Montija.

Hrvati su u gradu Kninu početkom stoljeća činili skoro 90 posto stanovništva grada. Plansko naseljavanje Srba u grad započinje stvaranjem prve Jugoslavije. No, i unatoč tome, Hrvati po popisu nakon Drugog svjetskog rata čine natpolovičnu većinu gradskog stanovništva (oko 52%). Tada počinje sustavno naseljavanje Srba u grad gdje su dobivali sigurna radna mjesta i riješena stambena pitanja. Tadašnja vlast je po tom pitanju, Hrvate planski zapostavljala uskraćujući im osnovna prava što je za posljedicu imalo iseljavanje mnogih kninskih Hrvata.

Po popisu stanovništva, napravljenom uoči Domovinskog rata, udio Hrvata u kninskom gradskom stanovništvu bio je oko 10%. Nakon srbočetničke pobune započete u Kninu te agresije na Hrvatsku 1991. godine, kninski Hrvati bivaju maltretirani i istjerani sa svojih ognjišta, a Knin postaje simbolom mržnje prema svemu hrvatskom. Cilj svakog Hrvata tijekom Domovinskog rata bio je doživjeti trenutak kad će se na drevnoj kninskoj tvrđavi zavijoriti hrvatski stijeg. Taj trenutak se dogodio 5. kolovoza 1995. godine kada je Hrvatska vojska, vođena mudrom državnom politikom hrvatskog Vrhovništva na čelu sa doktorom Franjom Tuđmanom, oslobodila grad hrvatskih kraljeva i raspršila srpske snove o stvaranju Velike Srbije na vijekovnim hrvatskim prostorima.

Grad Knin je od 1997. godine dio Županije šibensko-kninske, a do tada je bio u sastavu Županije zadarsko-kninske. Sada u njemu živi oko 16.000 stanovnika, od čega su velikim dijelom doseljeni Hrvati sa svih hrvatskih prostora iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po dobnoj strukturi to je najmlađi grad u Hrvatskoj, jer veliki dio stanovnika čine mladi bračni parovi, mladež i djeca.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #2 na: 08. 08. 2012., 16:49 »


hu-benedikt.hr
foto: hr.wikipedia.org

Bitka kod Sigeta 1566g.

"Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti."


Sigetska tvrđava danas

Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima.

Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat.

U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku.

Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.

Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila.

Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine.
Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja.

Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.


Za portal croatia.ch: Sandra Skanderlić


Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #3 na: 15. 08. 2012., 18:01 »

katolici.org
Foto: zupasuhopoljekupres.com

Velika Gospa


Danas je svetkovina Velike Gospe. Kod nas je to crkveni i državni blagdan. To znači da je Velika Gospa ostala zapamćeni znak ne samo na putu Crkve, nego i na putu hrvatskog naroda.

Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.

Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.

Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti.

Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići.

Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #4 na: 15. 08. 2012., 18:15 »

stjeromecroatian.org

KRATKA POVIJEST PROSLAVE VELIKE GOSPE U CHICAGU


Ako nekome u Chicagu spomenete riječ "Hrvati", prvo što će vam odgovoriti bit će "Velika Gospa". Doista, ovdje biti Hrvat i Velika Gospa idu ruku pod ruku. Hrvatima je Velika Gospa ono sto je Ircima Sv. Patrick ili Talijanima Kolumbov dan.

Izvorno, Velika Gospa potječe iz Sinja, dalmatinskog gradića u Hrvatskoj. Znamo iz povijesti kako je barbarska turska vojska 1715. napadala na grad Sinj želeći ga osvojiti, nakon što je nedavno bio istrgnut iz njihovih ruku. Turci su se u to vrijeme još uvijek nadali da mogu osvojiti Beč i ozbiljno zaprijetiti čitavoj kršćanskoj Europi. Prestrašeni puk u Sinju, ne mogući se uzdati u svoju vlastitu oružanu snagu pred brojnijim i moćnijim neprijateljem, obratio se molitvama za pomoć čudotvornoj Gospi Sinjskoj, koje su sliku sa sobom nedavno donijeli bježeći pred Turcima iz ramskog kraja. Čitavu noc 14. kolovoza mnoštvo je vjernika usrdno molilo pred čudotvornom slikom Gospinom nazvanom "Gospa od milosti". Slijedećeg jutra (15. kolovoza, na dan Uznesenja BDM) na nebu se pojavila prelijepa gospođa, u kojoj je svatko prepoznao Majku Božju. Turski su se vojnici počeli razbolijevati, više nisu bili u stanju pregaziti rijeku Cetinu prema Sinju, te su se morali povući natrag. Možemo stoga reći da je turski napad odbijen samo uz intervenciju nebeske Zaštitnice: moćna turska vojska dala se u bijeg. Više nikada se Turci nisu povratili u Sinj, niti je njihovo kopito pregazilo planinu Kamešnicu.

U zahvalu za tako veličanstvenu obranu, Hrvati su još više zavoljeli Gospu i počeli je štovati s još većim žarom. Čudesna pobjeda nad Turcima upisana je njoj u zaslugu, pa su Hrvati obasuli njezin čudotvorni lik zlatnim darovim i drugim dragocjenostima. Potom je Gospi u čast izgrađena jedna veća crkva u Sinju koja je postala najvećim Marijinim svetištem u čitavoj Dalmaciji.

Kroz ovih već gotovo 300 godina, hrvatski puk gaji osobitu pobožnost prema Majci Božjoj. Tisuće hodočasnika, osobito iz Dalmacije i Bosne, hodočasti svake godine Gospi u Sinj.  Dolaze moliti za pomoć, dolaze zahvaliti za uslišane molitve.


Početkom ovog stoljeća, Hrvati su se počeli naseljavati u Bridgeport u Chicagu. Do 1910. njihov se broj već bio popeo na gotovo 5000. Većina novih doseljenika bila je iz Dalmacije, mnogi iz sinjske krajine. God. 1906. jedna grupa tih doseljenika se skupila i utemeljila bratsko društvo u socijalne i kulturne svrhe. Društvo se zvalo Dalmatinsko obiteljsko drustvo čudotvorne Gospe Sinjske. Društvo se brinulo za svoje članove u zdravstvenom osiguranju i pogrebnim troskovima. Društvo je ujedinjavalo i spajalo nove useljenike u Americi. Za samo nekoliko godina broj članova popeo se na preko 600.

God. 1912. blagoslovljena je prva hrvatska crkva u Bridgeportu. Hrvati su dobili svoju crkvu sv. Jeronima. Ta je crkva uskoro postala stjecištem i za 600 članova Društva Gospe Sinjske. U to su vrijeme braća Bradarići nabavili kopiju slike Gospe Sinjske za crkvu sv. Jeronima. U crkvi je bio izgrađen jedan novi oltar i posvećen Gospi u čast. Koliko li su Hrvati bili sretni da se mogu moliti pred istom onakvom slikom pred kojom su se molili i u Domovini.

Kad su već dobili Gospinu sliku, odlučiše župljani slijediti i sinjsku tradiciju. Na 15. kolovoza 1913. održana je prva procesija kroz gradske ulice: kao i u Europi, nošena je ulicama slika Gospe Sinjske. Procesija je pocela u 9 sati od Germania Hall prema crkvi sv. Jeronima, gdje je održana svečana sv. Misa. Svi članovi društva sudjelovali su u povorci. Oni koji nisu došli, bili su kažnjeni s 2 dolara kazne. Nosile su se tri zastave, svatko je na reveru kaputa zakačio cvijet, a na početku procesije pjevao je zbor. Nakon mise održan je veliki banket sa zabavom i plesom sve do ponoći.


Kroz nekoliko slijedećih godina i druga su se društva uključivala u velikogospojinsku procesiju. Među njima su bili: Društvo sv Juraja - Poljica, Društvo sv Jeronima, Društvo Srca Isusova župe sv. Jeronima, Gospino kruničarsko drustvo, Dobrotvorno društvo mladih gospođa, Sv. Marija - Cres, Društvo sv.Ante, te Oltarsko i kruničarsko društvo sv. Terezije.

Držeći se domovinske tradicije, nakon procesije i svečane mise uvijek slijedi veliki župni piknik. Izvorni piknici održavani su u crkvenom gaju iza crkvene dvorane i na 28. ulici. Velika Gospa postala je poznata i po pečenoj janjetini i drugim hrvatskim specijalitetima. U 1950-tim župljani zaduženi za pečenje znali su ispeći i preko 100 janjaca. Ljudi su dolazili iz čitavog Chicaga na janjetinu, ponekad čekajući u redu i po nekoliko sati. Majstori pečenja znali bi raditi po čitavu večer uoči Gospe, kako bi janjetina bila gotovo do 8 sati ujutro. Uz janjetinu se prodaje hrvatska hrana i pasta. Hranu su pripremale žene iz Oltarskog i kruničarskog drustva. Te su žene čitavi tjedan prije toga kuhale u župnoj kuhinji. Kad su bili gotovi mostaccioli, riža, sarma, govedina i piletina, počele su praviti svježe paste. Ispod njihovih ruku izlazile su stotine pita, kolača i fritula. Jedino vrijeme kad nisu bile u kuhinji bila je procesija i misa. Većina tih žena dolazila je iz malih hrvatskih sela i nisu znale praviti delikatese. Marija Mandić, predsjednica Oltarskog i kruničarskog drustva, poučavala ih je u vještini pravljenja štrudla i kolača. Preko 75 godina te vrijedne žene pripremaju ručkove za ovu izvanrednu feštu.

Najviše ljudi došlo je na Veliku Gospu 1954. godine. Sveti Otac proglasio je tu godinu Marijinom godinom. Budući da je i do tada Velika Gospa u Chicagu bila toliko svečano slavljena, na ovo su slavlje prispjeli Hrvati s čitavog srednjeg Zapada. Došle su grupe hodočasnika iz slijedecih župa: Sv. Marija - Rankin, Pa., Presveto Srce Isusovo - Južni Chicago, Sv. Nikola - Pittsburg, Sv. Josip - St. Louis, Sv. Nikola - Millvale, Pa., Sv. Josip Radnik - Gary, Ind., Presveto Trojstvo - Chicago, Presveto Trojstvo - Ambridge, Pa., te Presveto Srce Isusovo, Milwaukee, Wis.  Te župe, s raznim drugim društvima, činile su najveličanstveniju feštu Velike Gospe ikada održanu u Chicagu. U 17,00 sati održan je na župnom zemljištu Hrvatski Marijanski Kongres. Evo programa:

 

Marijanski Hrvatski Kongres

Dobrodošlica - fra Ferdo Skoko

Američka i hrvatska himna

Gđica Katarina Tomijanović

Vođa ceremonije - fra Franjo Ćuturić

Zdravo Marijo - Zbor Preradović

Molitva pred Majkom Božjom - Mary Flash

MARIJINA SVETIŠTA U

HRVATSKOJ DOMOVINI PREDSTAVLJAJU

Uvod - Dario Sarcos

Dalmacija - Mildred Sutalo

Istra s Primorjem - Mary Jukic

Hercegovina - Mary Nagy

Bosna - Mary Sarcos

Slavonija - Grace Perovic

Srijem, Banat i Bačka - Berardine Krivicic

Lika - Mary Krivicic

Hrvatska Banovina - Rosa Sep

Zaključak - Alojzije Jukić

Hrvati pjevaju hvalospjev Majci Bozjoj - Katica Vrdoljak

Duhovni vjenčić cvijeća na čast Bezgrješnog začeća - May Huber

Zdravo Djevo - Pjeva Zbor djece

TRIBUTE TO MARY

Djevice nevina - Pj. Zbor Harmony

O pruži mile ruke - Pj. Zbor Harmony

Marijo, ti mila majčice - Pj. Zbor Harmony

Pozdrav i molitva - Msgr. John Juricek

Ave Maria - Pj. Zbor Hrv. Sloga

K uncem prosi vsaka roza - Pj. Zbor Hrv. Sloga

Hrvatski pjevački zborovi završuju s narodnim pjesmama

Mali Brodić - Pj. Zbor Preradović

Hrvatski pozdrav - Pj. Zbor Harmony

God Bless America - Kombinirana hrvatska pjevačka društva


Kongresu je bio nazočan i preuzv. Samuel kard. Stritch, koji je pozdravio Hrvatski kongres, hodočasnike, župljane i prijatelje Župe sv. Jeronima. Govorio je o dubokoj ljubavi i pobožnosti hrvatskog naroda prema Majci Božjoj. Rekao je kako je bio toplo dirnut prekrasnim običajima uz slavlje Velike Gospe.

Godine 1960-te i 1970-te donijele su smanjenje izvornih hrvatskih useljenika, rođenih u Domovini. S tim je došao i kraj za mnoga bratska udruženja. A ta su društva činila kičmu slavlja Velike Gospe. Na sreću (?), u 1970-tim dolaze u Ameriku novi brojni hrvatski doseljenici. I oni se priključuju starim župljanima, sretni da i ovdje kao doma mogu slaviti Veliku Gospu.

Do 1970. Velika je Gospa postala glavno župno okupljalište. Da bi se ugostilo to veliko mnoštvo, odlučeno je da se postave i vanjski šatori na ulici, gdje se služila hrana. U župnoj dvorani svatko je mogao pronaći domaće hrvatske specijalitete. A vani su se služili: govedina, kobasice, hot-dog, ražnjici i pizza. Poslije je pridodan još jedan šator gdje se posluživala svježa fritula, hrvatska pasta i kava.

Danas se Velika Gospa ne razlikuje previše od one izvorne. Srž je još uvijek slika Majke Božje Sinjske, te pobožne molitve upućene njoj. Danas procesija ima 4 zbora (bands) i mnoge "floats" (procesijska kola) posvećene Gospi. Dva od izvornih društava još uvijek sudjeluju u procesiji: Klub Sinj i Klub Poljica. Među novim grupama koje sudjeluju su: St. Jerome Post and Auxiliary, Presveto Ime Isusovo (Župa sv. Jerka), Oltarsko i kruničarsko drustvo, Sv. Marija - Cres, Hrvatska zena, Klub Zadar, Hrvatska katolička zajednica, Hrvatska mladež, gospođe iz župe, muškarci iz župe koji nose zastave, te Hrvatska škola Kardinal Stepinac.

Velika Gospa je najveće okupljalište svih župljana. Tu se nalaze i okupljaju i stari i mladi. Mogu uživati u janjetini i u drugim delikatesama. Djeca uživaju u igrama, a stariji se osvježuju kod vanjskog bara. Ako netko želi, može uživati u hrvatskim plesovima ili pjesmama.

Od piknika je ipak još važnija duhovna snaga koju župljani sv. Jeronima dobivaju na Veliku3 generations Gospu. Prije svake Velike Gospe slavi se devetnica u čast Blažene Djevice Marije. Vrhunac je devetnice sama Velika Gospa, na 15. kolovoza, kad sudionici najprije hodaju u procesiji, a potom sudjeluju u sv. Misi. Na taj način župljani zahvaljuju Majci Božjoj za dobivene milosti, dobivene po njezinu zagovoru kod njezina nebeskog Sina.


Tri generacije

Devetnica velikoj Gospi počima 6. kolovoza i traje do uočnice blagdana 14. kolovoza. Svete mise kroz devetnicu su radnim danom u 7 sati navečer, subotom u 5:30 navečer, a nedjeljom u 6 sati navečer. Ova jedinstvena devetnica izvor je duha i inspiracije za sve one koji hoće sudjelovati u obnovi duše. Ova najveća hrvatska proslava blagdana Velike Gospe na američkom kontinentu, poziv je svim Hrvatima da dođu na obnovu duha i nacionalnih vrijednosti!
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #5 na: 23. 08. 2012., 17:57 »


Don Ante Baković: Svjedočanstvo o Juri Francetiću

<a href="http://www.youtube.com/v/nuQjPi_OOt4?version=3&amp;amp;hl=hr_HR" target="_blank">http://www.youtube.com/v/nuQjPi_OOt4?version=3&amp;amp;hl=hr_HR</a>

"Vidim svi vade molitvenike, dakle Bogu se mole, nema klanja.....Prvi dan niko ne kolje, drugi dan nema klanja.......(i u čudu svi Hrvati i muslimani civili) Pita jedan musliman: "Kad cete klat Srbe?" ......Jure Francetić se popeo na stol i rekao:
"PO NAREĐENJU POGLAVNIKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DRA. ANTE PAVELIĆA NIKO NE SMIJE SRBINA KLAT! POGLAVNIK JE ZABRANIO KLANJE. NI JEDNOM SRBINU NE SMIJE PASTI GLAVA, NITI MU SE SMIJE IŠTA DOGODITI. TAKO JE POGLAVNIK NAREDIO!" .....i Jure Francetić,nakon što su Srbi zaklali 8 tisuća ljudi,nije ubio niti jednog Srbina,niti jednu srpsku majku,ni srpsko dijete,niti je zapalio ijednu srpsku kuću..." ŽIVI DOKAZ DA USTAŠE NISU NIKAKVI ZLOČINCI NEGO SU SAMO BRANILI SVOJE PO SVIM VOJNIM PRAVILIMA!!!! (don Ante Baković)


Prenio korisnik grozni91 26. 04. 2011.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #6 na: 27. 08. 2012., 13:39 »

izvor: hr.wikipedia.org

Rimski ugovori (1941.)


Politička karta NDH nakon Rimskih ugovora

Rimski ugovori su naziv za tri ugovora potpisana 18. svibnja 1941. u 12:30 između NDH i Kraljevine Italije u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri vlade NDH. Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju država.

Još 1927. Pavelić je Mussoliniju izrazio spremnost na prepuštanje velikih dijelova istočnojadranske obale Italiji. U bilješci o Ljubljanskim pregovorima od 25. travnja 1941. navodi se kako Pavelić tvrdi da bi ga ostvarivanje zahtjeva grofa Ciana (prepuštanje teritorija od Rijeke do Boke Kotorske) dovelo do pada. No, premda je Pavelićeva pratnja nepopustljiva u bilo kakvom predavanju teritorija naseljenog Hrvatima Italiji, sam Pavelić je već tad bio spreman na teritorijalne ustupke i personalnu uniju ili monarhiju sa savojskim princom na čelu.

Rimski ugovori su zapravo tri zasebna dokumenta:

* prvim dokumentom je utvrđena granica između dviju država;
* drugim ugovorom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području (tzv. Druga, demilitarizirana zona) neće
   podizati   nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu;
* trećim dokumentom Italija je postala jamcem političke nezavisnosti hrvatske države.

Treći ugovor nikad nije bio proveden u cijelosti iako je dogovoren, posebno odrednica vezana za krunjenje savojskog princa Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torino za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II. Hrvatsko izaslanstvo je uspjelo odbiti stvaranje zajedničke vojske Kraljevine Italije i NDH. No, najteže je bilo pitanje razgraničenja. Jedan od hrvatskih časnika iz izaslanstva piše:

 „Smještaju nas u veliku dvoranu s izgledom na trg. Dra Pavelića, međutim, uvode u jednu pokrajnju sobu, tik do naše. Započinje sumorno čekanje... Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pomoli omanji krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Pred nama puca slika, koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti na vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika, vrlo visoka. Prvo što mi je upalo u oči je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile širokom crvenom bojom označene granice hrvatske države. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti pred Mostar i u blagom zavoju na sjeverozapad Crne Gore. Čudni torzo, kojemu fali sve od trbuha naviše. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovinu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države! Ništa od Dalmacije i našeg mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile tako daleko od Dalmacije!...“

Odmah nakon potpisivanja sporazuma, Italija je tu svoju interesnu sferu podijelila na tri zone:

*  Prva zona priključena je izravno Italiji,
*  Druga zona je postala demilitarizirana,
*  Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.

Teritorijalni ustupci su se sveli predavanje većeg dijela Dalmacije s nekim većim gradovima, dok NDH dobiva izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na slabo razvijenom području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila voljna pružiti.

Talijanska je strana već u lipnju 1941. zatražila okupaciju i Druge zone, koja je i dovršena do listopada. Njome je Italija preuzela i civilnu vlast na tom području, hrvatski činovnici potčinjeni su talijanskima, a hrvatski veliki župani postojali su samo na papiru.

Godine 1943., kapitulacijom Italije, Nijemci vraćaju natrag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj većinu teritorija koji su potpali pod talijansku vlast Rimskim ugovorima, no povjerenje u NDH, barem u tim krajevima, bilo je nepovratno izgubljeno. U isto vrijeme donesene su i odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i svih spomenutih okupiranih dijelova matici Hrvatskoj.

Nakon rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje NDH i Ustaškog pokreta je bila tzv. "prodaja teritorija". Tu je bitno napomenuti da je veći dio "prodanog teritorija" bio pod talijanskom vlašću od prije zbog Rapallskog ugovora (Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac).

12. studenog 1920., Kraljevina Italija i Kraljevina SHS potpisuju Rapallski ugovor, kojim je riješeno tzv. Jadransko pitanje, utvrđivanje poslijeratnih granica na istočnoj Jadranskoj obali. Potpisan je 12. studenog 1920. u gradu Rapallu, nedaleko od Genove.

Rapallski ugovor je podpisan 12. studenog 1920., Kraljevina Italija i Kraljevina SHS, kojim obje strane priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka i obvezuju se da će to vječno poštivati. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu, a de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju. Gabriele D'Annunzio ne priznaje sporazum te je akcijom talijanske regularne vojske istjeran iz grada (Krvavi Božić 24. - 29. prosinca).

Ugovorom je Italiji predana Gorica, Gradiška, dio Kranjske, Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac; ukupno oko 10.000 kvadratnih kilometara.

Više od pola milijuna Hrvata i Slovenaca našlo se izvan granica Kraljevine SHS; to je izazvalo veliko nezadovoljstvo jer je stanovništvo imalo osjećaj da su ih srpski političari prodali u zamjenu za teritorijalne ustupke na istoku. Nezadovoljstvo je raslo zbog talijanskog nacionalizma i zatvaranja slavenskih kulturnih ustanova (do tada je već zatvoreno 109 škola).


Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #7 na: 31. 08. 2012., 01:25 »

najboljeuhrvatskoj.info
Foto: croatia.hr

KARLOVAC



Karlovac je podignut u 16. st. u svrhu obrane od turskih osvajača kao jedinstvena gradska jezgra u obliku šesterokrake zvijezde.

Uz početak gradnje tvrđave i grada Karlovca vezana je legenda o njegovom utemeljenju na - lubanjama. Povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi "Karlovac - poviest i mjestopis grada i okolice", koju je objavio 1879. godine, ističe da je prvi temelj Karlovca položen "... na 13. srpnja 1579. na dan sv. Margarete na devet stotina turskih glava...".

_______________________________________________________________________

karlovac.hr

Povijest

U međurječju četriju rijeka - Korane, Kupe, Mrežnice i Dobre podignut je u 16. st. idealni renesansni grad u obliku šesterokrake zvijezde, podijeljene u 24 pravilna prostorna bloka. Sa svrhom obrane od turskih osvajača, započela je 13. srpnja 1579. g. izgradnja karlovačke tvrđave. Bilo je to na posjedu velikaške obitelji Zrinskih, pod samim starim gradom Dubovcem. Gradnjom je upravljao tada glasoviti graditelj Martin Gambon. Samo ime Karlovac (Carlstadt) grad je dobio u čast svoga osnivača austrijskog nadvojvode Karla Habsburškog. Tvrđava je pravi biser onodobnog graditeljskog i fortifikacijskog umijeća. Grade se bedemi i bastioni, a unutar tvrđave, u samom geometrijskom središtu stare gradske jezgre, prvotno su izgrađeni vojni i sakralni objekti. Tako je na središnjem renesansnom trgu još 1580. g. podignuta prvobitna crkva Presvetoga Trojstva.

Tijekom 16. i 17. st. tvrđava i vojska upravljaju gradom koji malo po malo mijenja svoje lice. Ugrožavale su ga poplave, pustošili ga požari. U velikom požaru 1594. g. izgorio je cijeli grad. Karlovcem su harale epidemije kuge, od kojih je najteža bila 1773. g., kada je pomrla gotovo polovica stanovništva. Turci su ukupno sedam puta opsjedali Karlovac, ali ga nisu uspjeli zauzeti. Posljednja osmanlijska opsada dogodila se 1672.g.

Karlovačka je tvrđava, zbog plavljenog i prostorno ograničenoga terena polako ali neizbježivo gubila svoju bitku s vremenom.

Već u prvim desetljećima 18. st. traže se rješenja izvan granica njezina prostora. Počinje obnova bedema i bastiona stare renesansne tvrđave i izgradnja kuća od čvršće građe, koje će odolijevati čestim požarima. Grad Karlovac, koji je izgrađen kao tvrđava za obranu od Turaka, bio je pod vojnom upravom. Kruti vojni propisi bili su kočnica gospodarskom razvitku grada budući da su onemogućavali slobodan razvoj trgovine i obrta. Nezadovoljni takvim ograničenim položajem građani Karlovca zahtjevali su od kraljice Marije Terezije da Karlovac proglasi slobodnim gradom i u njemu uvede civilnu upravu. Nakon učestalih molbi građana u Karlovcu je 6. prosinca 1693. godine uveden Magistrat s ograničenom samoupravom. Ubrzo se, međutim, pokazalo da ovakva ograničena samouprava i ovisnost o vojnoj upravi ograničava razvoj obrta i trgovine, i to ne samo građana Karlovca, nego i njihove poslovne partnere iz drugih dijelova Monarhije. Stoga su građani Karlovca i dalje ustrajali da Marija Terezija Karlovac izuzme od vojne vlasti i proglasi ga slobodnim i kraljevskim gradom.

Nakon dugogodišnjih zahtjevanja građana Karlovca, Hrvatski sabor je na zasjedanju održanom 25. veljače 1770. godine tražio da se Hrvatsko primorje vrati Hrvatskoj, a Karlovac proglasi slobodnim i kraljevskim gradom i pripoji civilnoj Hrvatskoj. Poslije dugih rasprava kraljica Marija Terezija je svojim otpisom od 9. kolovoza 1776. godine odlučila da se grad i luka Rijeka, zajedno s onim dijelom bakarskih komorskih dobara koji se nalaze na desnoj strani Karolinske ceste, vrate Kraljevini Hrvatskoj, te da se za ta područja osnuje nova Severinska županija. Istim je otpisom određeno i da se Karlovcu daje položaj slobodnog grada. Severinska županija osnovana je 5. rujna 1777. godine. Imenovano je i kraljevsko povjerenstvo koje je Karlovac i predjele nove županije trebalo predati civilnim gradskim vlastima. Poslovi su povjereni riječkom gubernatoru i županu nove Severinske županije Josipu Majlathu de Szekhely, Nikoli Škrlecu Lomničkom i generalu Bassenu. Izbor prvog ustavnog Gradskog magistrata (poglavarstva) obavljen je već 18. veljače 1778. godine. Za tu prigodu gore navedeni Josip Majlath de Szekhely i Nikola Škrlec Lomnički izradili su i prvi "Statut" o unutarnjem ustrojstvu gradske uprave. S vremenom, grad koji raste i razvija se, raskida s vojnim vlastima. Živnula je trgovina, razvija se obrtništvo. Godine 1763. izabran je prvi gradski magistrat, a dvije godine poslije osnovana je i karlovačka Gimnazija. Carica Marija Terezija proglašava Karlovac slobodnim kraljevskim gradom, a car Josip II. izdaje 1781. g. Povelju o privilegijima slobodnog kraljevskog grada s grbom.

U 18. st. i u većem dijelu 19. st. Karlovac će postati najvažnijim trgovačkim gradom između Jadranskog mora i Podunavlja.Grade se ceste: Karolinska cesta Karlovac - Rijeka, Jozefinska cesta Karlovac - Senj i Lujzinska cesta Karlovac - Rijeka. Krajem 18. st. Karlovac je proživljavao svoje prvo "zlatno doba" gospodarskog rasta, a sredinom 19. st. svoje drugo "zlatno doba" procvatom lađarstva na Kupi.

Na samom početku 20. st. Karlovac je prema broju stanovnika i gospodarskom potencijalu bio treći grad u Hrvatskoj. Razdoblje od 1941. - 1945. g. bilo je jedno od najtežih u povijesti grada. Nakon rata, zbog velikog priliva ruralnog stanovništva (uvozni četnici Op.a.)  stvara se novo lice grada. U 20. st. obrtnički grad pretvara se u grad industrije i privrednog privređivanja, u grad živih društvenih, političkih i kulturnih događanja. Tijekom Domovinskog rata velike su bile ljudske žrtve a i grad je pretrpio ogromnu štetu, osobito njegovi južni dijelovi.

« Zadnja izmjena: 31. 08. 2012., 01:28 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #8 na: 31. 08. 2012., 15:12 »


izvor: hr.wikipedia.org

Nikola Jurišić


Nikola barun Jurišić od Kisega (mađarski: Miklós Jurisics), (Senj, oko 1490. - Kiseg, 1545.), hrvatski plemić, vojskovođa i diplomat. 1527. sudjeluje na Cetinskom saboru kao poslanik Ferdinanda Habsburškog. Nakon bogate vojne karijere, u kojoj je najzapaženiji događaj obrana Kisega 1532. godine, bio poslanik u Carigradu.
Obrana Kisega [uredi]

Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji će uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci koji su mogli mirno proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao:

"Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji."

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:

"Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.


Sveti Martin biskup, kojeg slavimo 11. studenog, svojim je milosrdnim darivanjem polovice plašta promrzlom nevoljniku inspirirao mnoge slikare (izvor: svetipetardemerje.blogspot.com)

Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije:

"Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.

Nikolu Jurišića je zbog zasluga car i kralj nagradio barunskom titulom i vlašću nad Kisegom.

Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #9 na: 02. 09. 2012., 12:16 »

Kralj Dmitar Zvonimir


Krunidba kralja Zvonimira, nepoznatog autora iz 1611.,Vatikan

Krešimira IV. 1075. naslijedio je Zvonimir, koji je odmah počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Venecijom.

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073.-1085), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, sa glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je 9. listopada 1075. u Solinu kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.

Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan sv. Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.


Jozo Kljaković, Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrdnu baziliku u biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku. Naime redovnici su oko god. 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.


D. Weingartner, Sabor u Cetinu 1527.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana koji je mlad umro, pa su Hrvati na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod dugo je pamtio mir koju je ostvario kralj Zvonimir, a sve do 1527. govorilo se na saboru u Cetinu, da je hrvatski narod za njegova vremena bio svoj na svome.

izvor: krk.fcpages.com


*******************************************************************************


Kletva kralja Zvonimira nad hrvatskim narodom


Smrt kralja Zvonimira vezana je uz legendu o tragičnoj smrti i kletvi. Za razliku od te legende izvori vremenski bliži Zvonimirovoj smrti ne spominju nikakav tragični događaj. Tako kralj Stjepan II. koji je vladao nakon Zvonimira u darovnici splitskim benediktinkama iz 1089. govori o Zvonimiru kao o "nedavno preminulom". O prirodnoj smrti kralja Zvonimira govori i splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13. stoljeću. Stoga se pretpostavlja kako je legenda nastala u 14. stoljeću kao rezultat težnje da se objasni vladavina mađarskih vladara u hrvatskim zemljama.

Međutim, od 14. stoljeća dalje legenda se prenosila, uz mnogobrojne izmjene i nove verzije te su je mnogi prihvatili kao istinitu. U drugoj polovici 19. stoljeća Franjo Rački vrlo uvjerljivo dokazuje kako je Zvonimir umro naravnom smrću, a priklonili su mu se mnogi tadašnji povjesničari poput Vjekoslava Klaića, Ivana Tkalčića, Matije Mesića, Tadije Smičiklasa, Kerubina Šegvića i drugih. Nasuprot tomu, na početku 20. stoljeća Ferdo Šišić dokazuje kako je smrt poput one u legendi mogla biti logična posljedica suprotstavljanja stranim utjecajima vjerojatno prisutnima na Zvonimirovu dvoru.

Priklonili su mu se Viktor Novak, Marko Kostrenčić i Miho Barada, a arheološkim iskopavanjima na Kosovu polju tezu je pokušao potkrijepiti Stjepan Gunjača. Spor među povjesničarima dobio je novi obrat kada je 1936. Nikola Radojčić objavio raspravu kojom je uspio pobiti uvjerljivost vijesti o nasilnoj smrti Zvonimirovoj. Iako je teza o nasilnoj smrti zadržala manji broj pristaša sa S. Gunjačom na čelu, od tada među povjesničarima prevladava stajalište o prirodnoj smrti kralja Zvonimira<

Uz takvo su stajalište pristali i zastupali ga u raspravama Bogo Grafenauer, Jaroslav Šidak, Lovre Katić, Ante Jadrijević i Nada Klaić, a slijedili su ih u novije vrijeme mnogi drugi povjesničari. Legenda je pak magnetskom privlačnošću dobre priče i dalje djelovala na ljudsku maštu.

U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!"

Legendarnu priču pobijaju mnogobrojne nelogičnosti. Zvonimir je sudeći po sačuvanim dokumentima umro 1089. godine, dakle kasnije nego u priči. A te godine nije bilo poziva u križarski rat. Poziv pape Urbana II. u prvi križarski rat, do kojega je došlo na molbu bizantskog cara čija je država bila ugrožena, upućen je tek 1095. na crkvenom saboru u Clermontu.

Nakon Zvonimira dvije je godine vladao Stjepan II, posljednji Trpimirović te Zvonimir i nije zadnji kralj hrvatske krvi. No, kratka vladavina, a vjerojatno i slab utjecaj učinili su da ta ličnost ne ostane u sjećanju. Pitanje je svakako treba li legendu spominjati u udžbenicima ili ne kad već nema vrijednost originalnog izvora, a u suvremenoj povijesnoj znanosti se podaci u njoj navedeni ne drže točnima. Međutim, legenda je nekako preživjela u usmenoj predaji stanovništva i kad se u udžbenicima nije spominjala. Zanimljivo je na koji je način ta priča prilagođena zbivanjima u doba uspostave Republike Hrvatske.

Tada se jednostavno pojavila tvrdnja kako je završeno tisućugodišnje prokletstvo, a zapravo je legenda promijenjena tako da je umjesto bačene kletve da Hrvati nikad nemaju vladara iz svojega naroda, bačena kletva da Hrvati nemaju vladara hrvatske krvi tisuću godina. Pri tome je malo tko obraćao pozornost na činjenicu da je od Zvonimirove smrti 1089. do zbivanja 1989. godine prošlo devetsto godina, a ne tisuću. Tako izmijenjenu legendu ipak nije moguće naći ni u udžbenicima povijesti ni u znanstvenim radovima.

Izvor: Zeljko - AMAC forum
Petak, 15 Rujan 2006
Slika: croatia.org
« Zadnja izmjena: 02. 09. 2012., 12:24 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #10 na: 06. 09. 2012., 06:50 »


hrvatskipolitickiuznici.hr
Trpimir Gudar, Vinkovci
7.IX.2008.
Slika: img216.echo.cx

VELEBITSKI (LIČKI) USTANAK


Velebit, ta div-planina, simbol hrvatske državotvorne oslobodilačke borbe, tih dana opet se našla u središtu zbivanja misli hrvatskog naroda. Bilo je to 7. rujna davne 1932. godine, pakleni strojevi su puknuli, hrvatske ustaše započeli borbu, a narod je željno izčekivao svoju slobodu. Nu, krenimo iz početka…

Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina

Prielaz iz 1920-ih u 1930-e godine u Jugoslaviji je bio obilježen uzpostavom diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, tzv. „šestosiečanjske diktature“, te pojačanom državnom represijom prema narodima neprijateljskima prema Jugoslaviji – Hrvatima i makedonskim Bugarima prvenstveno. Uvođenje diktaure popraćeno je novim zakonima koji su, u biti, državno nasilje i nepravdu učinili zakonski utemeljenima. Tu mislim konkretno na Zakon o zaštiti države ali i množtvo drugih zakona i podzakonskih akata kojima su progoni i ubojstva hrvatskih državotvornih političara postali dopuštenima, dapače, i poželjnima. Zato je na ulici 18. veljače 1931.g. željeznim štapom Zwerger (član organizacije „Mlada Jugoslavija“) ubio dr. Milana pl. Šufflaj-a, iztaknutog hrvatskog povjestničara i političara. Iduće godine istu sudbinu velikosrbi su namienili hrvatskom književniku političaru i članu Ustaškog Pokreta dr. Mile Budaku. Srećom, sudbina je ovaj put bila na strani Hrvata, pa je dr. Budak preživio fizički napad na sebe te se nakon nekog vremena oporavio i sklonio se u izseljeničtvo. Nu, mnogi nisu bili te „sreće“. Tako su 1931. g. stradali hrvatski omladinac Josip Poropat, limar Bošnjaković, Ilija Petranović, Ivan Jedlička i Zvonimir Topolnik, svi od posljedica bezsramnog mučenja i zlostavljanja. Godine 1932., ista ili slična sudbina zadesila je: Ivu Duševića, Jozu Olujića, Luku Devčića, Ivana Ereša, i t.d. Kako ne bismo nabrajali sve ubijene Hrvate 1930-ih, jer bi popis uistinu bio dugačak, idemo in medias res. Hrvatski je narod neosporno u Jugoslaviji bio potlačen, proganjan te psihički i fizički zlostavljan. Nu, ono što je najvjerojatnije bio najveći zločin velikosrbskih vlastodržaca, jeste pokušaj zatiranja hrvatske narodne samobitnosti. Jer, najviše što se čovjeku može oduzeti je njegova sviest i pripadnost široj zajednici, odnosno narodu. A velikosrbi, zamaskirani pod jugoslavenskim imenom, upravo su to pokušali oduzeti Hrvatima – njihovu hrvatsku nacionalnu sviest, poviestno ime, njihovo Hrvatstvo.

Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta

Kao reakcija na atentat na hrvatske narodne zastupnike, uvođenje velikosrbske diktature, a posredno i na gore navedene nepravde prema Hrvatima, u siečnju 1929. u Zagrebu je osnovan Ustaški Pokret. Pokret je težio uzpostavi slobodne i Nezavisne Države Hrvatske te uvođenju družtvovnih promiena u hrvatski narod i Državu. Kao simbol svoje oslobodilačke borbe, ustaše su uzele prasku (ručnu bombu) koja više nego jasno pokazuje revolucionarnost Ustaštva, te je ujedno ogledalo načina ustaške borbe. Dr. Ante Pavelić, bivši glavni tajnik i podpredsjednik HSP-a te hrvatski narodni zastupnik u beogradskoj Narodnoj Skupštini bio je utemeljitelj i Poglavnik Ustaškog Pokreta. Nakon oblikovanja ideoložkih pitanja i početka promičbeno-obaviestnog rada 1929. i 1930. godine, uzstrojavaju se prvi logori za izobrazbu ustaša. Počinje se prebacivati oružje i oprema u Domovinu, te započinju prvi oružani sukobi s jugoslavenskom vlašću. U Zagrebu je već u ožujku 1929. godine ubijen Toni Schlegel, Židov, vlastnik i upravitelj vodećeg novinarsko-izdavačkog poduzeća. Ustaše borbu nastavljaju paklenim strojevima, pa tako se eksplozije događaju 8.XI.1931., uoči izbora za Narodnu Skupštinu, 19.II.1932. u Zagrebu dvie bombe, 9.IV. iste godine u Splitu, takodjer dvie bombe. Pakleni strojevi postavljaju se i na vlakovima, i to najviše na onima u smieru Zagreb-Split i Zagreb-Zemun. Posebne „poslastice“ ustaše su pripremale za važne državne praznike u Jugoslaviji pa je tako rođendan kralja Aleksandra 17.XII.1932. „proslavljen“ s eksplozijama čak 4 paklena stroja u Zagrebu. Navedeni način borbe ustaše su vjerno sliedile i u Velebitskom ustanku, koji je najveličajnija ustaška akcija, akcija koja je trebala uzpostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Ustaške pripreme za veći oružani ustanak

Negdje u proljeće i početkom ljeta 1932. u glavama vodećih ustaških dužnostnika sazrila je ideja o pokušaju većeg ustanka u Domovini. Kao što je gore navedeno, manjih oružanih akcija u ustaškoj borbi nije nedostajalo, no kako se ustaškoj borbi željelo pridodati veće značenje, kao narodnom pokretu, a i kako bi se hrvatskom seljačkom narodu pokazalo da „tamo u izseljeničtvu“ još djeluje hrvatsko državotvorno vodstvo, započelo se s pripremama za ustanak. U tu svrhu u austrijskom gradiću Spittal-u došlo je do sastanka izmedju dr. Pavelića, Vjekoslava Servatzy-ja i Gustava Perčeca, koji se odigrao u ljeto 1932. godine. Na sastanku su dogovorene pojedinosti vezane uz ustanak, kao i dogovoren tiek priprema i oružanih sukoba. Već u proljeće 1932. započelo je prebacivanje oružja iz Zadra (koji je tada bio u sklopu Kraljevine Italije) u Liku, pri čemu je posredovao Ante Brkan, ustaški povjerenik u Zadru. Oružje je iz Zadra u Lukovo Šugarje podno Velebita prebacivao Ivan Devčić „Pivac“ svojom bracerom, dok ga je iz podvelebitskih mjesta u Liku prebacivao Drago Devčić. U organizaciji su sudjelovali Josip Tomljenović „Joža“ (trgovac), dr. Andrija Artuković (odvjetnik u Gospiću), Marko Došen (posjednik, inače zastupnik u hrvatskom Saboru tiekom Austro-Ugarske i predsjednik H.D. Sabora tiekom NDH), Juraj Juco Rukavina (bivši k.u k. častnik), Josip Japunčić (porezki činovnik) te Nikola Orešković (trgovac). Tiekom priprema za ustanak ustaše su uspjele pridobiti još nekolicinu novih članova, prvenstveno dvojicu narednika – Josipa Čačića i Antu Malbašu – koji su trebali u odlučujućem trenutku razoružati i preuzeti upravu u lokalnom vojnom garnizonu te tako onemogućiti jugoslavensku vojnu intervenciju. Već u srpnju je u Liku bilo prebačeno 5 obučenih ustaša, u odorama i punoj ratnoj spremi. Drugih 5 ustaša pristiglo je 28.VIII. sa zadnjom većom pošiljkom oružja i letaka u Kusaču Dragu. Ustaše pristigle iz Italije bile su smještene kod Mande Devčić u Lukovom Šugarju te poneki u ostalim podvelebitskim mjestima. Dne 31.VIII. Zadar je napustio Ante Brkan, a 3.IX. Jugoslaviju su napustili dr. Andrija Artuković i Marko Došen, kako bi izbjegli moguću odmazdu jugoslavenskog vodstva ili utamničenje.

Velebitski Ustanak

Ustanak je započeo u noći između 6. i 7. IX. 1932. godine. Nakon što su presjekli žice te onemogućili brzojavnu i brzoglasnu vezu s Gospićem, ustaše, njih 14 ukupno, započeli su pucnjavu na zgradu žandarmerije u Brušanima, u blizini Gospića. Jerko Sudar je postavio pakleni stroj u podnožje zgrade, čija je eksplozija naniela veliku štetu zgradi. Pucnjava je potrajala još pola sata, nakon čega su se ustaše povukle. Istovremeno s ovim, druga ustaška skupina napala je kuće u kojima su stanovali žandarmerijski narednik Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar, ali su se obojica izvukla samo lakše ranjeni. Ustaše su se pri povlačenju podielie na dvie grupe. Prvu grupu činili su: Petar Šarlija, Mile Barišić, Ventura Baljak, nepoznati čovjek pod nadimkom „stari“ te najvjerojatnije Stjepan Devčić. Pri okršaju 14.IX. kod sela Jadovno, ubijen je ustaša Stjepan Devčić iz Lukovog Šugarja, po kojemu je kasnije nazvan i ogranak Hrvatskog Domobrana. Na mjestu okršaja žandari su kasnije našli 4 ustaške kape, 2 revolvera, 6 paklenih strojeva, 6 pelerina, 5 ručnih bombi, 6 vojničkih torba, 3 metra žice za paljenje eksploziva, 206 metaka za revolvere te dielove vojne opreme, a uz to ustaške listove „Grič“, „Ustaša“ i „Hrvatski Domobran“. Ostatak grupe stigao je u Zadar prešavši talijansko-jugoslavensku granicu između Brebinja i Babin Duba. Drugu grupu činili su: Ivan Devčić „Pivac“, Pavao Devčić, Jure Devčić i Rafael Ranko Boban. Oni su u Zadar stigli ukradenom barkom s obalne strane, i to 18.X.1932. godine. Osim ovih gore navedenih, B. Krizman u svojoj knjizi „Pavelić i ustaše“ navodi da je u drugoj skupini pri povlačenju bio i Jure Rukavina (Juraj Juco Rukavina) iako je on uhićen u svojoj kući u Perušiću te mu je kasnije suđeno. Moguće je da je ovdje Krizman mislio na Juku Rukavinu koji se u literaturi spominje kao „otpušteni robijaš Jakov Jacketa Rukavina“ (M. Colić). Od članova prvog ustaškog roja na Velebitu spominju se i Krune Devčić te gimnazialac Ivica Šarić (nekad i kao Frane Šarić), nu njihova uloga u ustanku nije još posve razjašnjena.

Posljedice ustanka

Velebitski ustanak zadobio je u ustaškoj i inozemnoj literaturi važno promičbeno značenje. U mađarskom i talijanskom tisku, koji su u tom razdoblju imali neprijateljske odnose prema jugoslavenskoj državi, Velebitski ustanak označavan je i kao „revolucija“, „narodna buna“ i sl. čime se htjelo prikazati Jugoslaviju kao neodrživu državu. Sličan cilj imalo je i vodstvo Ustaškog Pokreta na čelu s Poglavnikom koje je namjeravalo Velebitskim ustankom destabilizirati Jugoslaviju, upozoriti strane države na nezadovoljstvo u Jugoslaviji te predočiti hrvatskom narodu ciljeve Ustaškog Pokreta. Ustaško glasilo „Grič“ donielo je članak „Ustaše, nama je sudba dosudila“ iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Jugoslavenska vlast u ovom slučaju je samo „pomogla“ ustaškoj promičbi, i to brojnim uhićenjima, ubojstvima i mučenjima ličkih seljaka, kako onih „krivih“ za Velebitski ustanak, tako i onih „nedužnih“. Suđenja obtuženima započela su sredinom 1933. godine, dok je presuda izrečena 10.VII. iste godine. Na najveću kaznu osuđen je Juraj Juco Rukavina, jedan od organizatora Velebitskog ustanka – kaznu smrti. Srećom, kazna mu je, nakon zamolbe kralju Aleksandru, preinačena u „vječnu“ robiju, a nakon kraljeve smrti u 20 godina zatvora.

Zaključak

Velebitski ustanak, kao najznačajnije djelo ustaške borbe, uz atentat na kralja Aleksandra, zasigurno je veliki poviestni dogođaj u Hrvata. Tim ustankom, koji je imao za cilj stvoriti ponovno slobodnu, cjelokupnu i snažnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, ustaše su ostvarile svoju „bit postojanja“ – borbu za Hrvatsku Državu. I uzprkos tome što nam poneki hrvatski neprijatelji spočitavaju „fetišiziranje države“ mi im kažemo: svaki narod svoju Državu ima, pa zašto ne bi i hrvatski? Zašto je jedino borba za hrvatsku državu zločin, a sve druge su „narodno oslobodilačke“? Zašto hrvatski narod na svojem teritoriju ne bi imao sva prava kao i drugi narodi, ako ne i puno veća prava, jer je ovdje nosilac uljudbe i tisućljetne državnosti? Velebitski ustanak „težio“ je tim pravima, i zato je on HRVATSKI ustanak, čije ideale i mi danas, kao hrvatski nacionalisti, moramo sliediti. Nažalost, u Brušanima, mjestu gdje je započeo Velebitski ustanak, danas se nalazi samo jedna bijedna ploča. Hrvatski ustaše, koji su taj državotvorni ustanak započeli, zaslužuju puno više. Ali najviše od svega – njihove žrtve zaslužuju počivati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

 

Literatura:

1. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Školska Knjiga, Zagreb, 1992. (pretisak)
2. Ante Moškov: Pavelićevo doba, Laus, Split, 1999.
3. Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1978.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #11 na: 06. 09. 2012., 13:50 »

senjska-biskupija.hr

BRUŠANE


Senjsko modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić na području svoje biskupije godine 1807 promaknuo je 51 kapelaniju u župna središta. Na području današnje Gospićko-senjske biskupije promaknuta je u župna središta 31 kapelanija. Među njima i župa Brušane koja sa Rizvanušom čini jednu cjelinu.

Predturska crkva sv. Martina bila je po oslobođenju Like od Turaka ruševina. Krajem 17. stoljeća ovdje se spominje nova crkva sv. Martina biskupa što je dokaz da je selo bilo brzo naseljeno.

Brušane su sve do 1807. bile kapelanija i filijala smiljanske župe. Kapelanijom Brušane upravljao je župnik iz Novog.

Od 1759. do 1807. selo je kao kapelanija imalo svoga kapelana u mjestu. Prema najnovijim istraživanjima Brušane su 1789. bife filijala gospićke župe Navještenja BDM.

Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan. Zapaljene crkvene objekte do dolaska župnika Josipa Kapša nitko nije obnavljao.

Prošle 2006. godine vlč. Nikola Turkalj novčanom pomoći Gospićko-senjske biskupije i vjernika podigao je na crkvu sv. Martina novi toranj kakav je bio prvotni i pokrio ga bakrenim limom.

Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, šuper, Tonković i Župan.

Brušane - povijest

Brušane su prastaro velebitsko naselje smješteno na 586 m nad morem u dolini zvanoj Dugopolje uz prometnicu koja iz Ličkog polja preko središnjeg dijela Velebita vodi u Karlobag. Tom se cestom od starine, već u doba Rimljana odvijao živ trgovački promet između Vegiuma - Baga i ličkog zaleđa.

Cijeli kraj obiluje bujnom šumskom vegetacijom i izvorima zdrave vode, među kojima su osobito poznati: Rimsko vrelo, Pavlinovo vrelo, Košna voda, škvadra i Zobine. Rimsko vrelo obnavljano 1936. atraktivno je i za današnje turiste, ali ga treba renovirati uz popratne sadržaje.

Od kuda ime Brušane?

Brušane su dobile ime po brusu koji se izrađivao od tamnocrvenog kamena brusilovca kojim obiluje okolno područje osobito Brušanska Kosa. Pretpostavlja se da je uz taj trgovački put u staro vrijeme postojala barem jedna manufakturna radionica u kojoj su izrađivani brusovi što su ih trgovci u prolazu otkupljivali i drugdje prodavali. Osim brusova tu su se još u 19. stoljeću izrađivala mlinska kola za kućne žrvnje.

Rizvanuša leži na 550 m nad morem. Ponekad se smatra posebnim selom ponekad brušanskim zaseokom. Oba su mjesta prostorno povezana.

Ime naselja potječe od nekadašnjeg turskog feudalnog gospodara Rizvan age Senkovića koji je stolovao u Novom. Taj je aga sagradio u Gospiću na obali Novčiće kulu Senkovića koja je začetak današnjeg Gospića.

Brušane i Rizvanuša su arheološki neistražene. Jedini pretpovijesni nalazi s toga područja su dvije japodske fibule - kopče i pinceta kojih je bilo mnogo na cijelom ličkom i znatno širem području od Italije do Slovenije, od Like do Slavonije. Najčešće su bile u upotrebu u 5. st. prije Krista.

Značajno je da je povijest godine 1411 zabilježila prisutnost i djelovanje otaca pavlina u Brušanima. Tu su oni imali svoj samostan kao i u Donjem Zažićnu - Donjem Pazarištu Njihovo postojanje i djelovanje na području današnjeg Gospićkog dekanata u ovim župama spominje i Juraj Kocijanić u opširnoj povijesnoj studiji „Pape i hrvatski narod" (str. 234).

Pravila Pavlinskog reda odobrio je papa Ivan XXII godine 1318. Red Pavlina u Mađarskoj osnovao je ostrogonski kanonik Euzebije. U Hrvatsku su došli 1240.

Svojim vjerskim, kulturnim i rodoljubnim radom mnogo su doprinijeli svekolikom napretku hrvatskog naroda. Hrvatski su velikaši bogato darivali njihove samostane. Pred turskim nadiranjem pavlini su se sklanjali na sigurnija mjesta na našem priobalju.

Brušane u vrijeme turske okupacije


Tijekom turskih osvajanja brušanski je kraj ostao bez svoga stanovništva. Turci su njime vjerojatno zagospodarili 1527. Obilje paše i vode koristili su i Turci i novonaseljeni Vlasi iz Novoga i okolice za ispašu brojne stoke. Turci su u brušanskoj dolini imali utvrdu s posadom koja je trebala sprječavati upade Hrvata Bunjevaca i uskoka iz Podgorja.

Crkvu sv. Martina Glavinićev opis Like iz 1696. godine spominje kao ruševinu. Srednjovjekovno naselje Brušane bilo je kmetsko i granično selo Ličke župe.

Od istjerivanja Turaka Brušane su i Rizvanušu naselili hrvati Bunjevci i nekoliko obitelji Primoraca i Gorana .Kraj je Turcima oteo knez Jerko Rukavina 1685.Za zasluge naseljavanja Baga, Smiljana i okolice sa sinom Nikolom dobio je veći dio zemlje u Brušanima te u Brušanima naselio desetak obitelji iz Brod Moravica.

Brušane su zajedno s Rizvanušom od 1746. godine potpale pod 11. smiljansku satniju odnosno Ličku pukovniju sa sjedištem u Gospiću. U mjestu je stalno boravio krajiški natporučnik za kojega je 1765 sagrađen časnički kvartir ( natporučnička postaja ). Iste je godine sagrađen i carski žitni magazin da narod ne strada od gladi u slučaju slabog uroda ili rata.

Karolinška cesta Gospić-Bag koja prolazi kroz Brušane građena je za vrijeme kralja Karla ( 1711-1740).. Po naredbi cara i kralja Josipa II. novu cestu Gospić - Karlobag gradio je 1787. major Filip pl. Vukasović stvorivši od Karlobaga glavnu izvozno-uvoznu luku za ličke proizvode. Istu je cestu krajiška vlast odlučila poboljšati jer je bila prestrma.Nova je cesta s brojnim serpentinama građena od 1844. do 1850. pod upravom majora Knežića i časnika Kekića.

Godine 1850. društvo za povjesnicu jugoslavensku pod vodstvom Ivana Kukuljevića Sakcinskog provelo je anketu o povijesnim podacima, između ostalih i Brušana. Anketne listiće ispunio je opširnim odgovorima nepoznati brušanski župnik koji piše da „ovdje nema po ledinama razvalina nego samo takozvana stara crkva„. Opisujući doseljavanje Brušanaca pod vodstvom Jerka Rukavine i naseljavanje drugih obitelji, nastavlja: „ Kada je pošli kroz Dugopolje cesta našinjena u Bag tada je po višoj zapovijedi prinesena amo crkva, župnik i selo, a onamo u starom selu ostale su razvaline same i pokapališće (groblje)".

Brušane su nakon razvojačenja Vojne krajine 1881. ostale u sastavu Općine Smiljan do paleža zgrade Općine 1942.

Velebitski ustanak u Brušanima




Deset godina ranije, 7. rujna 1932. u Brušanima se dogodio Velebitski ustanak. Te noći pred vrata žandarske postaje podmetnut je pakleni stroj čija je eksplozija trebala dići na noge seljake velebitskih sela i Podgorja, uzbuniti Hrvatsku , odjeknuti Jugoslavijom i Europom, upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, poslije atentata Puniše Račića, poslije šestosiječanjske diktature 1929 i mnogih drugih diktatura srpskih.

Godine 1959. odmah po dolasku na ovaj teren župnik Josip Kapš poduzima sa svojim vjernim suradnicima obnovu crkava. Prva je u obnovi bila crkva sv. Martina u Brušanima. Stavljena je pod krov 1962 uz velike poteškoće i ometanje UDB-e. Svi poslovi bili su završeni do sv. Roka 1962.

U današnjoj slobodnoj domovini Hrvatskoj Velebitski je ustanak dobio na povijesnoj važnosti jer ga se smatra prvim organiziranim otporom hrvatskog naroda protiv vojno policijskog terora Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoči spomenik u Brušanima podignut 7. rujna 1998. od Gradskog odbora HDZ Gospića i HDZ Brušana i Rizvanuše.

Vlč. Marko Cvitković, župnik Brušane, 3. kolovoza 2007. (Literatura: Knjiga Ane Tomljenović: SMILJAN i okolica - Bužim, Trnovac i Brušane; Juraj Kodjanić: PAPE i hrvatski narod.)

Slika 1: vikendi.com
Slika 2: hcsp.hr
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #12 na: 11. 09. 2012., 17:10 »

Izvor: unicath.hr
Četvrtak, 19. 07. 2012.

Krbavska bitka 1493. godine: novi historiografski pogledi i tumačenja


Dr. sc. Hrvoje Kekez održao je u utorak, 17. srpnja 2012. godine nastupno predavanje za izbor u u znanstveno-nastavno zvanje docenta iz područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja povijest, znanstvene grane hrvatska i svjetska srednjevjekovna povijest na Studijskom odjelu povijesti. Tema njegovog predavanja bila je Krbavska bitka 1493. godine: novi historiografski pogledi i tumačenja. Na početku svog predavanja dr. Kekez je pojasnio da veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija. Njezine posljedice dugo su ostale u svijesti hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske. Pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku opiše kao …prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga…. Osjećaj straha i ugroženosti koji se nakon Krbavske bitke uvukao u stanovništvo Like i Krbave, ponajbolje se iščitava iz zapisa popa Martinca.


- sažetak izlaganja -

Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija. Njezine posljedice dugo su ostale u svijesti hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske. Pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku opiše kao …prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga…. Osjećaj straha i ugroženosti koji se nakon Krbavske bitke uvukao u stanovništvo Like i Krbave, ponajbolje se iščitava iz zapisa popa Martinca.

Osvajanjem  Bosne  (1463.)  i  Hercegovine  (1482.)  osmanske  su  se  čete  pojavile  na  granicama

Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Mnoge od ovih provala Osmanlije su nastavili dalje k zapadu, pustošeći i pljačkajući slovenske zemlje. Jedan od tih upada je 1493. godine izvršila velika osmanlijska vojska predvođena bosanskim sandžak-begom Hadum Jakub pašom .

Jakub je paša još sredinom travnja okupio veliku vojsku i pokušao osvojiti grad Jajce, ključ obrane središnje Hrvatske. Kako mu to nije pošlo za rukom, odustao je od opsade grada i krenuo sa vojskom od Jajca dolinom Sane prema Uni, i dalje dolinom Korane prema Kupi, koju je prešao negdje oko Metlike i preko Novog Mesta dopro na sjever sve do Celja. Cijelo su ljeto osmanske čete haračile po Kranjskoj, da bi se koncem kolovoza odlučile na povratak prešavši Dravu i uputivši se kroz hrvatske zemlje prema Bosni preko grada Modruša, kod današnjeg Ogulina, koji je napao i spalio.

Vijest o prolasku osmanskih postrojbi u Hrvatsku stigle su i na područje Like, gdje je upravo kod Brinja bio u tijeku sukob vojski Anža Frankapana, jednog od najmoćnijih hrvatskih velikaša, i hrvatskog bana Emerika Derenčina. Predmet spora je bio grad Senj koji je hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin oduzeo Frankapanima, a oni su ga pokušali povratiti nakon njegove smrti. Vijest da je Jakub paša upao u Hrvatsku i da sa sobom vodi brojno roblje i veliki plijen, navela je bana Derenčina i Anža Frankapan da prekinu neprijateljstva, te da pomireni pohitaju prepriječiti put Osmanlijama. Procjenjivali su da će plijenom i robljem natovarena osmanska vojska biti lak protivnik te da je pobjeda sigurna, a plijen bogat. Ujedinjene i pomirene hrvatske vojske krenule su u susret Osmanlijama.


Nastojeći izbjeći sukob sa hrvatskom vojskom i što prije se povući u dijelove Bosne pod osmanskim nadzorom, Jakub paša je nakon pustošenja Modruša krenuo najbržim putem preko plitvičkih šuma do Koreničkog polja i dalje prema Krbavskom polju.

Prije same bitke je u stožeru hrvatske vojske izbio sukob oko izbora ratne taktike između bana Derenčina i knezova Frankapana, i to u prvom redu kneza Ivana Frankapana Cetinskog. Ispravno zaključujući da Osmanlije nastoje pronaći put prema dolini Une te dalje prema Bosni, Frankapani su predložili da ih se dočeka u zasjedi u jednom od klanaca kroz koji moraju proći kako bi izašli iz Krbavskog Polja. Izbor je mogao pasti na klanac Kozja Draga kojim se, na krajnjem jugoistočnim djelu Krbavskog Polja, prolazi prema dolini rijeke Une. U tom bi klancu hrvatski pješaci praćkama i strelicama blokirali i razbili osmanske postrojbe, a da zapravo i ne stupe u otvoreni sukob. Prema fra Ivanu Tomašiću, knez Ivan je Cetinski predložio da Osmanlije sačekaju u …tijesnim klancima, gdje bi i gore bile u pomoći….

Došavši do današnjeg sela Jošane Jakub je paša učinio dva taktička poteza, koji će mu u konačnici osigurati pobjedu. Prvo je naredio da se pobiju svi zarobljeni kršćani koje je osmanska vojska vodila sa sobom. Osim što je ovim potezom spriječio da se zarobljeni kršćani ne pridruže hrvatskoj vojsci u nekom trenutku bitke, također je dobio dodatne konjanike/čuvare te je tako stekao još značajniju prednost u broju konjanika. I drugo, Jakub je paša poslao dio svojih konjanika da se upute u šumu i pregaze neveliku rijeku Krbavu kako bi zaobišli i iz pozadine napali hrvatsku vojsku. Namjeravao je Hrvate, nakon što navale na prve osmanske čete, uvući u zasjedu i uništiti.

Ne uočivši taktičke pokrete osmanskih snaga, ban je Derenčin rasporedio hrvatske snage na tri dijela. Desno krilo, sastavljeno od Slavonaca, vodio je knez Ferdinand Berislavić. Središnjim dijelom zapovijedao je knez Ivan Cetinski Frankapan, a lijevo krilo bilo je pod zajedničkim zapovjedništvom knezova Nikole Tržačkog i Bernardina Frankapana. Glavni zapovjednik hrvatske vojske je bio ban Derenčin, koji se kao slavonski ban, nalazio među Slavoncima.

I osmanske čete su bile podijeljene u tri tabora, među kojima je bilo istaknutih begova i aga. Jedno je krilo osmanske vojske vodio Ismail beg zapovijedajući postrojbama iz Srbije, iz Kruševačkog sandžaka, a drugo karvilijski beg Muhamed, pod čijim su zapovjedništvom bili ratnici iz Južne Rumelije (osmanska provincija na prostoru današnje sjeverne Grčke, južne Makedonije i jugozapadne Bugarske). Sredinom osmanske vojske zapovijedao je sam Jakub paša.
 
Bitka se vodila izbliza, i nije bilo inače uobičajenih manjih čarki prije same bitke, niti borbe lukovima i strijelama ili praćkama prije sudara dviju vojski. Ismail je beg konjicom snažno napao prve redove Bernardinova lijevoga krila, sastavljene uglavnom od pješadije. Odjednom se osmanska konjica počela povlačiti prema skrivenim konjanicima koji su čekali Hrvate u zasjedi skrivajući se u šumi. Budući da nisu očekivali zasjedu hrvatske pješaci su ih počeli progoniti. Nakon što su se odvojili od glavnine hrvatske vojske, pješaci su se našli okruženi sa dvije strane. Iza leđa su ih, izašavši iz šume, napali skriveni osmanski konjanici, a sprijeda ih je napala glavnina osmanskih snaga koja je prestala glumiti bijeg i okrenula se prema njima.

Nakon što mu je razbijena pješadija, Bernardin je bio prisiljen povući se, ostavljajući iza sebe svoje preostale pješake koji su se u neredu povlačili prema nabujaloj rječici Krbavi. Bernardinove postrojbe nisu doživjele težak poraz zbog kukavičluka, nego zato jer nisu učile zamku koju su im lukavim manevrom pripremili Osmanlije. Nakon što je razbio lijevo krilo hrvatske vojske, navalio je Ismail beg na središnjicu, koju su sačinjavale postrojbe kneza Ivana Cetinskog. U isti trenutak s druge strane je napao karvilijski beg Muhamed. U žestokom okršaju stradali su gotovo svi vojnici kneza Ivana Cetinskog. Vidjevši kako se povlače Bernardinovi pješaci priskočio je ban Derenčin u pomoć oslabljenom lijevom krilu hrvatske vojske. Iako je ban Derenčin vjerojatno poslao sve preostale snage u pomoć ugroženom lijevom krilu hrvatske vojske, ipak banova pomoć nije bila pravovremena i dovoljno snažna, te je bitka nepovratno izgubljena.

Nakon bitke na bojnom je polju ostalo ležati mnoštvo mrtvih i teško ranjenih hrvatskih vojnika koji su umirući glasno jaukali. Prema legendi tlo je bilo toliko natopljeno njihovom krvlju, te da je zato i dan danas zemlja na Krbavskom polju crvena. Preostali su se hrvatski vojnici u strahu razbježali po polju tražeći sigurnost u šumama koje i danas okružuju Krbavsko polje. Ipak, većinu su ih pohvatali osmanski konjanici i odveli u zarobljeništvo.

Uzroke teškog hrvatskog poraza na Krbavskom polju prvenstveno treba tražiti u lošem izboru ratne taktike, da se Osmanlije dočeka na otvorenom polju a ne u klancima i zasjedi koju je nudila sama priroda, kao što su to predlagali knezovi Frankapani, te u loše naoružanoj hrvatskoj vojsci. Isto tako, pobjedi osmanske vojske svakako je pogodovala činjenica da su njihove postrojbe većinom bile sastavljene od prokušanih ratnika, potom da je osmanska vojska bila brojnija u konjaništvu, te u taktički dobrom potezu Jakub paše koji je poslao dio svojih konjanika da hrvatskoj vojsci priđu s leđa i u ključnom je trenutku iznenade napadom.

Nakon bitke Osmanlije nisu osvojile znatnije dijelove Hrvatske, prvenstveno zato što su njihovi tadašnji ratni planovi bili usmjereni osvajanju na sjeverozapad, prema srednjoj Europi, ka širokim ravnicama Podunavlja i Panonije. Osim toga, uspješni vojskovođa i pobjednik na Krbavskom polju, Jakub paša je za nagradu premješten u Rumeliju, što je svakako utjecalo na daljnji tok osmanskih ratova i osvajanja Hrvatske. Ipak, veliki gubitak plemstva, te osjećaj opće nesigurnosti potaknuli su daljnja iseljavanja hrvatskog stanovništva s prostora Like i Krbave. Uslijed gubitka stanovništva taj se prostor nije dugo mogao braniti, te je 1527. godine i potpao pod osmansku vlast.

dr. sc. Hrvoje Kekez
« Zadnja izmjena: 11. 09. 2012., 17:17 od Johnny » Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #13 na: 11. 10. 2012., 14:57 »

iZVOR: hcsp.hr

UZ OBLJETNICU SMRTI - dr. Eugen Kvaternik


Dr. Eugen Kvaternik, političar, revolucionar i publicist, rodio se u Zagrebu 31. listopada 1825., a poginuo u Rakovici, kod Slunja, 11. listopada 1871. Studirao filozofiju, teologiju, pravo i pedagogiju. Radio kao odvjetnik. Nezadovoljan položajem hrvatskoga naroda u Habsburškoj monarhiji, u siječnju 1858. emigrira u Rusiju, zatim prelazi u Francusku, Švicarsku i Italiju. U Hrvatsku se vraća polovicom studenoga 1860. Godine 1861. izabran je za narodnoga zastupnika u Hrvatski sabor. Dana 4. srpnja 1863. prognan je iz Habsburške monarhije, ali se 17. prosinca 1865. ilegalno vraća u Hrvatsku. Međutim, 29. prosinca 1865. opet je prognan, da bi se tek 2. srpnja 1867. konačno vratio u Hrvatsku.

U emigraciji se Kvaternik upoznaje s glasovitim ličnostima, stupa u dodir s poznatim državnicima ( Camilo Cavour, princ Jerome Napoleon ) i pred njih iznosi hrvatsko pitanje. Neustrašivo pobija laži, što se o hrvatskom narodu šire u inozemstvu, i suprotstavlja se jakoj i izvrsno organiziranoj mađarskoj, talijanskoj i srpskoj promidžbi protiv hrvatskog naroda. Druži se i prijateljuje s poljskim, talijanskim, mađarskim i češkim revolucionarima (Garibaldi, Milkowski, Ordenga, Türr, Klapka, Frič i drugi). Sve ih ujedinjuje korijenito suprotstavljanje austrijskoj politici. Kvaternik je ravnopravan član te zajednice svjetski poznatih revolucionara. Garibaldi mu piše pismo, koje počinje riječima: “Dragi prijatelju i brate!”. Ti revolucionari pripremaju osnove za dizanje ustanka protiv Austrije uz pomoć Francuske i Italije. Sastavni je dio tih osnova proglašenje hrvatske državne nezavisnosti, osnivanje hrvatske legije i iskrcavanja pobunjeničkih snaga na hrvatskoj obali. U tim pripremama upoznaje se s nekim hrvatskim časnicima, među njima i s Antom Rakijašem, koji će igrati značajnu ulogu u kasnijoj Kvaternikovoj revolucionarnoj djelatnosti. Uz to, Kvaternik piše proglase i održava sveze s uglednim Hrvatima u Zagrebu.

U inozemstvu i Hrvatskoj Kvaternik razvija živu publicističku djelatnost. Stalni je suradnik pravaških listova “Zvekana”, “Hervata” i “Hervatske”. U svojim knjigama i člancima iznosi politička stajališta prema Austriji, Ugarskoj, sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu. U bitnim stvarima potpuno se slaže s dr. Antom Starčevičem. Ne priznaje postojanje nikakvih državnopravnih sveza ni s Austrijom ni s Ugarskom. Zahtijeva potpunu hrvatsku državnu nezavisnost, koja, doduše, pravno još uvijek postoji, ali je grubom silom stvarno ukinuta. Odrješit je protivnik sveslavenstva, jugoslavenstva i srpstva. Stoga izjavljuje: “Ah, to srpstvo, to je nož u grkljan mom narodu!”. Suočivši se sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Na ovim političkim načelima dr. Eugen Kvaternik s dr. Antom Starčevićem i Petrom Vrdoljakom godine 1861. osniva Stranku prava. po tomu je on, zajedno s dr. Antom Starčevićem, utemeljitelj moderne hrvatske državotvorne misli.

Iz emigrantskog iskustva Kvaternik je izvukao pouku, da oslobođenje hrvatskog naroda ne smije zavisiti o volji drugih država i naroda. Ono mora počivati na volji, junaštvu i spremnosti hrvatskoga naroda, da se bori za svoju slobodu. Suočen s nasiljem austro-ugarskih vlasti, Kvaternik se odlučio na dizanje ustanka za hrvatsku državnu nezavisnost. Ustanak je dignut 8. listopada 1871. u selu Broćanac, općina Slunj. odatle se je proširio na Rakovicu, Drežnik, Močila, Plaški i još neka sela slunjske općine. U Rakovici je bilo glavno sjedište ustanka, pa se po tomu pobuna naziva Rakovičkim ustankom. Nadmoćne austro-ugarske vojne snage ugušile su ustanak. Dana 11. listopada 1871. dr. Eugen Kvaternik je u Ljupča planini dočekan u zasjedi i ubijen, a mrtvo mu je tijelo svučeno i opljačkano, a zatim golo bačeno u jarak u Rakovici. Tako je ovaj mučenik zapečatio svoju ljubav prema Hrvatskoj.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
Johnny
Administrator
*****
Spol: Muški
Postova: 13310


Čast svakom, povjerenje samo Bogu


Odg: Učionica.hr
« Odgovor #14 na: 15. 10. 2012., 16:04 »

Piše: Dr. Augustin FRANIĆ - hdpz.htnet.hr/broj246

ZABORAVLJENI VELIKANI: TKO JE BIO ZRINSKI OD TRAVNIKA?


Plemićki grb obitelji Bona-Bunić

Naziv iz naslova sam za sebe nešto čudno govori i traži da se razjasni. Ovdje se radi o vitezu potomku stare i ugledne dubrovačke plemićke obitelji Bona-Bunić.

Bona-Bunići vuku svoj korijen iz 12. stoljeća. U najnovijem objavljenom izdanju Povijesnog instituta HAZU, dr. Nenad Vekarić, u radu „Vlastela grada-Vlasteoski rodovi (A-L)“ navodi njihovo rodoslovlje od 1500. godine do današnjih dana.

Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda (1894.-1944.), Ivana Nepomuka (Đina) (1895.-1997.), Marina (1896.-1956.). Eduardo o kojem će još biti govora, bio je profesionalni časnik. Nepomuk (Đino) bio je doktor prava i ekonomije u Zagrebu i doživio 103. godinu u Dubrovniku. Njegov sin Rene rođen je 1923. Ima dvoje djece: kći je rođena 1955. i živi u Rimu, i sina rođenog 1961., koji živi u Parizu. Odselio je 1946., a danas živi u Dubrovniku. No, ovo rodoslovlje nije samo sebi svrhom; ono je okvir za sjećanje na Eduarda pl. Bonu-Bunića.

Eduard je bio profesionalni vojnik, časnik austrougarske vojske. U jugoslavenskoj je nastavio karijeru i postigao čin kapetana. Nakon što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, u lipnju 1941. stupa u hrvatsku vojsku (domobranstvo).

Poginuo je junački za Domovinu 1944. godine.

Za izuzetno zalaganje i obavljanje povjerenih mu vojnih poslova bio je odlikovan Vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja, pa Redom krune kralja Zvonimira III. stupnja s hrastovim grančicama.

Kao domobranskom pukovniku bila mu je povjerena obrana starog hrvatskog grada Travnika.

Preuzeo je zapovjedništvo obrane grada u kolovozu 1944. Raspolagao je jednom bojnom konjaništva, jednom bitnicom koja je imala 4 topa od 75 mm i 2 topa od 40 mm, te jednom polubojnom kupreško-bugojanskih ustaša. Ukupno mu je bilo na raspolaganju 1400 vojnika, nešto oružnika, redarstvenika i građanskih dobrovoljaca.


Budući Zrinski od Travnika 1913. godine

Kako se mijenjala karta Europe u korist saveznika, NDH, stvorena u ratnim prilikama, borila se za opstanak. Jugoslavenski partizani i Tito dobivaju pomoć od Engleza, Sovjeta i Amerikanaca. Krajem rujna 1944. odlazi u Moskvu na razgovore sa Staljinom. Njemačke snage užurbano se povlače i nastoje da im hrvatske oružane snage čuvaju odstupnicu.

U obrani Travnika pukovnik Eduard Bona Bunić imao je i izdajica, kao što su: podžupan Sudžuka i dr. Tatlić, koji su s 40-ak domobrana prešli na stranu partizana i zajedno s časnikom Zeljkovićem organizirali partizane pod zapovijedanjem Slavka Rodića u napadima i okruženju grada.

Tom izdajom partizani su saznali kako krajem rujna 1944. u Travnik dolazi ministar dr. Vjekoslav Vrančić da bi ohrabrio branitelje i po povratku u Zagreb obavijestio o situaciji, te o ponašanju njemačkog generala Leysera, koji je tražio od pukovnika Bone-Bunića da se povuče s braniteljima iz Travnika, i da grad pusti partizanima, što je pukovnik odbio riječima koje je ispričao Vrančiću:

„Moja Vam je odluka već poznata iz naših radnijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po Ministarstvu oružanih snaga, pa je samo ona za mene mjerodavna. Ja Travnik branim, već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja. To sam saopćio i njemačkom satniku, koji mi je donio pismo.

On mi je odgovorio da ima nalog, da se posada Travnika mora s njim povući, pa Vas ja molim da Vi odete u Kasindol do generala Leysera i da mu rastumačite da je meni nemoguće napustiti Travnik. Molim Vas, isto tako, da nastojite poslati nam nešto streljiva, da uzmognemo obraniti grad.“


Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu.


Braća Ivan Nepomuk i Eduardo pl. Bona Bunić kao hrvatski vojnici 1942.

Partizanski izvori govore da je Slavko Rodić, zapovjednik V. partizanskog korpusa odredio 22.560 boraca da zauzmu Travnik, što se i dogodilo 22. listopada.

Sve zarobljenike i ranjenike iz bolnica partizani su bez milosti i bilo kakva suda, uz strašna mučenja, odmah likvidirali. Gubitci partizana bili su veliki. Rodić šalje po jednom Travničaninu poruku pukovniku Eduardu Boni-Buniću, u kojoj traži da se svi ostali branitelji predaju i polože oružje. Međutim, pukovnik Eduard Bona Bunić šalje kratak odgovor:

„Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba oni umiru za svoju Domovinu!“

Bona-Bunić je suborce poštivao, očinski se prema njima ponašao i pokazivao svoju ljudskost i nije ih želio napustiti. Evo jednog primjera iz Vrančićeva opisa (Branili smo Državu, str. 410.):

«U toku jednog predaha satnik Pero Šutić najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvještaj zapovjedniku Bona-Buniću. Jedan po jedan, zapovjednici izvješćuju da posade raspolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, a mole streljivo. Bona-Bunić određuje da se podijele posljednja streljiva, što je ostavio za skrajni slučaj.


Eduardo pl. Bona Bunić u travnju 1942.

Ulazi kao posljednji jedan ustaški čarkar, što je došao umjesto zapovijedajućeg dočasnika, jer je ovaj ranjen. Podnosi izvješće slično ostalima. Kad je završio upitah ga, odakle je. Odgovara, da je iz Kupresa. Na njemu je bila ustaška odora znatno trošna, na kojoj su se vidjeli tragovi minule borbe. Na nogama su mu umjesto cipela krpe vezane oputom. Pukovnik Bona-Bunić mu kaže: „Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama?“.

Odgovara: „Poderale se cipele Gospodine, u borbama! Ali, lako je za cipele! Ako bude Države Hrvatske, bit će cipela; ako je ne bude, neće bome ni glave, ni cipela!“.»

Pukovnik Bona-Bunić zove k sebi opskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.

Partizani su skupili sve svoje snage u okolici Travnika, te ih pojačali divizijama koje su bile izbačene iz Banja Luke. Rasporedili su svoje snage tako da spriječe pomoć iz Zenice preko Busovače.

Usmjeravali su napade na grad 20. listopada uvečer. Borbe su trajale neprekidno tri noći i dva dana. Nakon žestokih borbi partizani su 22. ušli u istočni dio grada. Međutim, hrvatskoj posadi koje je branila taj dio, uspjelo je probiti se u smjeru Zenice.


Vjekoslav Vrančić među braniteljima Travnika

Ostali dio branitelja skupio se je u vojarni, jer je nestalo strjeljiva za borbu na postavima. Kada su partizani navalili na vojarnu, zapovjednik Bona-Bunić je naredio da se otvore vrata, te sa samokresom krenuo na neprijatelja, a za njim su krenuli domobrani s hladnim oružjem na puškama. Poginuo je pukovnik Bona-Bunić, a zatim 800 domobranskih branitelja jedan za drugim. Što nisu topovi raznijeli i strojnice pokosile, to su učinili partizani upotrebom noža.

Oko 20 sati slomljen je otpor branitelja. Nakon zauzeća, partizani su u 48 sati ubili više od 2700 ljudi.

Pukovnik Eduard Bona Bunić nazvan je Vitez Zrinski od Travnika.

Njega su resili: vješto i hrabro ponašanje, domoljublje, čovječnost i očinsko ponašanje prema sudrugovima i druge kvalitete.

Posmrtno je, od državnog poglavara promaknut u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost.
Evidentirano

Nespretno rukovanje oružjem, uzrokuje spretnu smrt
 Str: [1] 2 3 ... 6 Gore Ispis 
Forum hrvatskih branitelja - dragovoljaca Domovinskog rata  |  Forum  |  DOMOVINSKI RAT  |  Tema: Učionica.hr « natrag naprijed »
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.14 | SMF © 2006-2009, Simple Machines LLC
Mercury design by Bloc
Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!