A „sramota“ o kojoj svi šute zapravo se dogodila na parlamentarnim izborima, na izborima na kojima je Plenković dobio 75 000 glasova manje od Karamarka i to bi svakom razumnom političaru bila znakovita poruka. Zbog toga je notorna istina da dva mandata više i relativnu izbornu pobjedu, Plenković može zahvaliti preferencijalnim glasovima Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i domoljubnih kandidata. I onda se postavlja logično pitanje, tko je tu koga politički iskoristio!?

Napokon se izbistrila i Plenkovićeva politika suočavanja s totalitarnom prošlošću. Umjesto prvotnoga  ruskog „sovjeta“ Plenković je osnovao nježno hrvatsko Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (VSPVNR) i tako odgurnuo djedovske i očinske zločine počinjene nad Hrvatskom i Hrvatima u magle oko sv. Nigdarjeva.

Filatelisti skupljaju poštanske marke, numizmatičari kovani novac, osobenjaci skupljaju značke, bedževe, orde-ne/-nja, čak i oglase, a naša punašna Anka M rak-Taritaš 'zabavila se', izgleda, puno pametnijim kolekcionarskim hobijem, pragmatičnim skupljanjem nekretnina!

Koncepciju državne politike i institucijski ustroj izvršne vlasti nepotrebno je izložio svim nepopravljivim stvarnim i simboličkim štetama koje nosi savez sa M. Pupovcem i njegovom strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Zatim, u dva najvažnija ministarstva - kulture i gospodarstva - Plenković je svojom voljom, a protivno interesima HDZ-a, postavio osobe koje su na niz načina neporavljivo opterećene te će i nadalje bitno slabiti opći položaj i vjerodostojnost Plenkovića, HDZ-a i Vlade RH.

U više navrata pisali smo da smo od siječnja 2015. više puta obraćali Spomen-području Jasenovac sa zahtjevom da se podaci na službenoj stranici te institucije usklade s najnovijim znanstvenim otkrićima. pritom smo naročito isticali arhivske dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac te slučaj Andrije Rogošića iz Dugopolja.

Plenkovićev konj za utrku Drago Prgomet nije dobro primljen niti u strukturama samog HDZ-a, što posredno priznaje i šef stranke pokazujući posljednjih dana znakove nervoze i čak prijeteći sankcijama za neposlušne. Prgomet je u samo dvije godine primijenio nekoliko stranaka, htio je nakon pretposljednjih izbora dovesti SDP na vlast, a stranci koju je bio netom napustio pripisivao je opasnu „konzervativnu revoluciju“. 

Dok se „Briselski“ dječaci zabavljaju spašavanjem  svojih mentora, ispunjavanjem kvota i poglavlja EUropske koje njihovi prethodnici i prethodnice niti pročitati nisu znale a ministri izborom tko ima najljepšu tajnicu, dotle u Saboru sjede otvoreni protivnici stvaranja Hrvatske države i državni neprijatelji od  davnina, nema Hrvatske po mjeri Hrvata.

 Šerijatska policija u Njemačkoj

Liberali mogu odahnuti: terorist iz Londona nije imigrant, pa tako mogu i dalje lamentirati kako 'imigracija nije problem'. Uostalom, i napadači na londonske autobuse su bili rođeni u Engleskoj, u Dewsburyju, gradiću u Engelskoj u kom niti jedna žena ne izlazi bez burke i u kojem više nema bijelih Engleza.

Related imageAgrokor je mutant svega lošega što smo naslijedili iz komunističkoga poretka i nema Hrvatska s takvim mutantima nikakve budućnosti. Takvi mutanti su opaka bolest, a ne nacionalni interes, jer takvi mutanti nikada nisu naučeni stvarati, nego osvajati, nikada nisu kreirali, nego uzimali i preuzimali, nikada nisu razvijali, nego suzbijali.

 

Image result for četnički grafitiOd samog početka velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom pa sve do agresije na Hrvatsku  i Domovinskog obrambenog rata u kojem su Srbi iskazali silnu mržnju prema svemu što je Hrvatsko i počinili strahovite zločine, Hrvatima je zauvijek dosta srpskog jezika i ćirilice.  Uzvici, pjesme  i ćirilični grafiti četničkih hordi bili su sredstvo ponižavanja Hrvata i nespojivo je sa zdravim razumom težiti spajanju ta dva jezika. 

Glas Slavonije: U pripremi knjiga o poslijeratnom logoru Jasenovac

Pin It

 

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora.

U Glasu Slavonije objavljen je prilog Damira Gregorovića i Darka Jerkovića o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac pod naslovom “Jasenovac: Zašto se ne zna istina?” koji možete pročitati ovdje. Uz ovaj prilog objavljeni su i razgovori s istraživačima ove problematike. Kraći intervju Blanke Matković možete pročitati ovdje (pdf), a u cijelosti ga objavljujemo i na našoj web stranici. U ovom razgovoru najavljujemo i tiskanje knjige o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac koju priprema suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić u suradnji s Blankom Matković. Ova knjiga bit će znatno prošireni i nadopunjeni izvorni znanstveni rad koji je pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (br. 56) u prosincu 2014.

Ovim putem podsjećamo javnost da smo od siječnja 2015. do danas uputili veći broj dopisa JUSP Jasenovac, Ministarstvu kulture, Vladi RH i Uredu predsjednice, a u prosincu 2016. novi dopis upućen je Saboru, svim klubovima zastupnika i nezavisnim zastupnicima, političkim strankama, HAZU, Matici hrvatskoj i drugim javnim ustanovama. Jedini odgovor koji smo ikada zaprimili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta od 13. siječnja o.g. kojim smo obaviješteni da je naš dopis proslijeđen njihovim zastupnicima. O našem dopisu progovorio je i nezavisni zastupnik Željko Glasnović u emisiji “Markov trg” emitiranoj 20. prosinca 2016.

Na web stranici JUSP Jasenovac i dalje su navedeni netočni podaci o događanjima u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata koji se temelje na radu Slavka Goldsteina te se time nastavlja obmanjivati domaća i svjetska javnost.

GLAS SLAVONIJE:

Za početak, sažeto, što sadrži Vaš i kolege Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima?

Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu kojeg sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banja Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku.

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.

Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“.

Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti.

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac. Kakve će biti posljedice kada jednog dana „službena“ revizija potvrdi ono o čemu članovi naše udruge već mjesecima pišu i predočavaju silne dokaze?

Stoji li teza da je Jasenovacc i dalje političko pitanje (i zašto), umjesto da je pitanje za povjesničare i historiografe?

Nažalost jest iako ne bi smio biti. Među onima koji uspješno kapitaliziraju jasenovački mit svakako su i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo i da odbacujemo povijest koju je ispisala partija. Jasenovac je naš prvi grijeh i to ga čini političkim pitanjem.

Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu, da se neke povijesne teme tretira, barem u službenoj politici, kako neupitne, dok činjenice, pa i vaša istraživanja, pokazuju i dokazuju drukčiju sliku. Kako to zapravo protumačiti?

Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i je smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se nadopuniti postojeće spoznaje ili čak u potpunosti promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne nadopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.

Jasenovac je spomen-područje, pa neki ne žele ni čuti za nova iskapanja, kao da je već sve odavno napravljeno. Bi li nova iskapanja (istraživanja na terenu) bila korisna kako bi se kompletirala jasenovačka građa, da tako kažem?

Naša udruga već pune dvije godine Spomen-području Jasenovac i Ministarstvu kulture te nekim drugim državnim institucijama šalje dopise kojima tražimo da se „stari“ podaci nadopune novim otkrićima, ali sve što smo dosada dobili bila je šutnja. Pitanje je možemo li se nadati drugačijem stavom od trenutnog v.d. ravnatelja Ive Pejakovića odnosno novog ravnatelja koji će biti izabran. Kad jednog dana Spomen-područje Jasenovac postane ustanova kojoj će znanost biti na prvom mjestu, a politika na zadnjem, tada se možemo nadati i nekim novim iskapanjima na tom prostoru.Naš je stav taj da su ekshumacije, i to na obje obale Save, apsolutno neophodne jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Poseban naglasak potrebno je staviti na istraživanje lokacija poslijeratnih jasenovačkih logora, uključujući Krapje i Bročice.

Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

croatiarediviva.com

Login Form