Sudbina jednog ratnika

Pin It

Prepoznah ga izdaleka. To može biti samo on, Mata. Hodao je ulicom uspravan i kršan kao i prije dvadeset i nešto godina ali sada pogleda bez izraza i emocija, teškog koraka, kao da ide nekuda a ni sam nezna kamo i zašto.

Hejjj...vucibatino stara, kuda bauljaš po ovoj vručini? Zaustavih ga.

On zastade i pogleda me, kao da se prisjeća otkud se znamo, ali nije to, znamo se jako dobro, sretnemo se tu i tamo kad nam se putevi ukrste.

Očito je da ga crne misli more dok se ovako čudno ponaša jer to nije on, to nije onaj stari Mata.

Rukujemo se, moja ne baš malena šaka izgubi se u njegovoj "lopati" od ruke, osvrnusmo se, taman smo pred ugodnom terasom nekog kafića i kao nekim automatizmom sjedosmo za prvi stol u debeloj hladovini.

I tako, nakon što smo otpili prve gutljaje osvježavajuće, hladne žuje, poče Mata priču bez da sam ga išta upitao. A zašto bi ga išta morao i pitati kad smo toliko toga prošli skupa.

E, Joka moj, sjećaš se devedesete, sjećaš se kud smo sve išli i što smo sve činili kad se stvarala ova Hrvatska? Ništa nam nije bilo ni daleko ni teško. Sve smo podredili stvaranju naše Hrvatske. I obitelj i egzistenciju... i život smo stavili na raspolaganje, sve.

Slušam ga i ne komentiram, znajući da će nastaviti svoju priču i on zna da ga neću prekidati. Otpi još jedan gutljaj, te izvadi duhan i poče motati cigaretu zavidnom spretnošću s obzirom na ogromne šake, liznu smotanu cigaretu, zapali i povuče dugi dim uz duboki uzdisaj te lagano ispusti jedva vidljivi trag duhanskog dima spremajući se nastaviti priču.

Joka, dobio sam otkaz...već tri mjeseca ne radim.

Gledam ga u nevjerici. A u tri p...e m....ine, kako otkaz? Jesi opet nekome koščice prebrojio?

Nisam nikome kosti lomio, pobogu Joka, pa znaš da sam ja pacifista...nasmije se Mata na ovu svoju šalu ali nekako kiselo.

Jednostavno, firma je otišla u stečaj i svi smo završili na zavodu za zapošljavanje a zadnjih šest plaća nismo ni dobili.

Ali... ponovo su primili jedan manji dio radnika i čujem da firma ponovo posluje ali sa puno manjim kapacitetom i pod drugim imenom.

I znaš koga su ponovo primili na posao a koga nisu više primili niti imaju namjeru?

Neznam ali mogu pretpostaviti....

Primili su sve mlađe dečke natrag a nas matorce, pogotovo nas koji smo bili dragovoljci i hrvatski ratnici više ne žele u firmi. Kažu da su mladi perspektivni i ne zanovjetaju. Šute i rade što im se naredi...lažu Joka moj, lažu k'o kerovi. Ostavili su na poslu prvo tatine sinove, tj. sinove ratnih dezertera, srbe i politički podobne a nas hrvatske ratnike ko jebe....

A sjećaš se, prijatelju moj, kako sam ostavio posao i roditelje u Njemačkoj i došao ovamo boriti se za našu Hrvatsku?

Nije mi nimalo žao i opet bih postupio na isti način, samo me boli duša što nas ova današnja Hrvatska gleda kao teret i zaboravilo se da smo mi podnijeli naj veći teret kad se krvarilo za ovu zemlju.

Danas razmišljam ovom ludom glavom a ne srcem kao nekada. Danas znam da smo iskorišteni i prevareni. Odbačeni smo kao iskorišteni kondom....baš tako, našim mudima su tresli gloginje a danas više i ne skrivaju što su radili dok smo mi jeli govna po rovovima.

Noćima ne spavam i razmišljam gdje smo to pogriješili? Dali je Tuđman dobro postupio tražeći pomirbu Hrvata?

Dobro je on to zamislio ali nije dobro sproveo u djelo i imam osjećaj da su ga udbaši dobrano držali za jaja cijelo vrijeme.

Lukavo su to izveli. Stara jugoslavenska škola. Pustili su nas "ustaše" kao pse sa lanca da ginemo za ovu zemlju a udbaši i partizanski sinovi i unuci su nas u pozadini dobrano opljačkali. Bezočno su nas pljačkali sa rukom na srcu pjevajući hrvatsku himnu kojoj ni tekst neznaju a po potrebi su pjevali i ustaške pjesme. Dovoljno da mi pomislimo da su oni naši.

Danas mi je jasno zašto niti jedan hrvatski emigrant nije mogao kupiti ni jednu firmu ovdje u Hrvatskoj mada su nudili gotovinu.

Jebote, Joka, pa sve bolje firme su pokupovali oni koji su za vrijeme juge bili diplomati ili udbaši diljem svijeta...ili njihova djeca.

Za nas Domoljube ili kako oni vele "ustaše" bilo je namjenjeno da ginemo kobajagi za Hrvatsku a zapravo smo bili živi zid za njihove manipulacije.

Slušam Matinu priču i ne komentiram ništa. Ne želim ga prekidati svojom pričom koja je još gora od njegove.

Ispričat ću mu je kad se ponovo sretnemo. Za danas je bilo previše gorčine i bijesa....

Zato ga na kraju upitah:

Mata, što kaniš sada?

Hmmm...što kanim...mislim da ću uskoro morat nekom kosti prebrojati pa što bude..dosta je bilo ovog sranja. Ova demokracija je obično sranje. Sve same prevare i podvale.

A što ćeš ti, Joka?

Kako što ću? Ako smo skupa gutali barut devedesetih, red je da sada zajedno bljujemo vatru....

ČAPLJA