Ne tapšajte nas po ramenu, nikad više

Pin It

Prosječan Hrvat ustaje rano i ide na posao (ako još radi) i razmišlja što će danas biti na poslu,hoće li ispuniti normu,što će kupiti za gablec,hoće li ovaj mjesec plaća biti na vrijeme i hoće li je uopće biti....?

Razmišlja o najavljenom "restruktuiranju i dokapitalizaciji" poduzeća mada ni sam nezna što mu to znači a vjerojatno nezna ni novi direktor firme kojega je sadašnja vlast postavila na to radno mjesto ni krivog ni dužnog ali vrlo podobnog upravo iz razloga što ništa nezna pa će raditi onako kako mu se naredi i biti uvjeren da radi nešto korisno a kad shvati da je bio samo potrošni kotačić u mehanizmu koji radi za nečije tuđe interese,bit će prekasno i vratit će se tamo odakle je i došao ako ga potpuno ne odbace kao potrošeni i neispravan kotačić koji je svoje odradio i nije više upotrebljiv.

Promatram tako ljude svaki dan i pokušavam dokučiti što im je u glavama,kakve im se misli vrte po glavi i shvatih da većina ljudi uopće ne razmišlja ili razmišlja vrlo malo. To ne razmišljanje počelo je vrlo davno,još onda kad su propadale "neke tamo" firme,daleko od očiju večine koja je mislila da se to događa "tamo negdje" i da se njih to ne tiče. Danas,kad je zlo pokucalo na skoro svaka vrata,skoro u svako poduzeće,bilo ono u privatnom ili državnom vlasništvu,dolazi polako ali sigurno plačanje dugogodišnje pasivnosti i nesolidarnosti Hrvata.

Ova priča je jako dobro znana svima koji su sudjelovali u hrvatskom oslobodilačkom ratu.

Svi su bili solidarni sa nama dok je bilo gusto, tapšali nas po ramenima i to je trajalo vrlo kratko. Čim je opasnost prošla,svi zaboraviše kako su nas tašunali po ramenima a mi,naivci,mislili smo da im nešto značimo. Istina,značili smo im puno. Ali samo to da mi idemo zaustaviti metak umjesto njih i ništa više od toga. ONI su imali pametnija posla od oslobađanja Domovine. ONI su spašavali materijalne vrijednosti kako nebi dospjele u ruke neprijatelju....hahaha. Mi smo sačuvali Domovinu, oslobodili je od zla i mislili smo da prosječan Hrvat ima dovoljno pameti i nacionalne svijesti da sačuva ono što smo im ostavili u nasljeđe,ono što smo im jednostavno poklonili a skupo,preskupo smo platili sve to.

Prosječan Hrvat nije išao sa jednog kraja Hrvatske na drugi kraj stati uz one kojima je poduzeće bilo opljačkano i koji su ostali bez posla dok su par godina ranije hrvatski bojovnici išli braniti brata Hrvata u svaki kutak Domovine,gdje god je bilo gusto,gdje god je trebalo.

Bilo nas je malo,premalo,ali svakodnevnim pokretima sticao se dojam da nas je daleko više i samo velikom solidarnošću hrvatskih bojovnika uspjeli smo obraniti Domovinu,onu teritorijalnu,Hrvatsku u svojim granicama.

Ali,nažalost,ta i takva solidarnost i takvo jedinstvo nije bilo među onima koji su trebali nastaviti tamo gdje su umorni ratnici stali.

Velika većina Hrvata koja nije osjetila rat,oni koji su "čuvali" svoja radna mjesta i stanove na koncu nisu sačuvali ništa od toga upravo zbog svoje sebičnosti i borbe za svoje osobne,sitne interese ne misleći na sveukupno stanje diljem Hrvatske i na opće interese svih Hrvata.

Danas kad se propadanje poduzeća i nezaposlenost ne događa više "tamo negdje" i "tamo nekome",danas svi kukaju i traže krivca za ovakvo stanje i svi misle da to "netko tamo mora riješiti".

Ne,dragi moji Hrvatići,nitko neće riješiti ovakvo loše stanje u državi do vas samih,vas koji godinama plandujete i ne mičete malim prstom za opće dobro osim za svoje osobno. Došlo je do toga da konačno ljudi shvaćaju da bez općeg dobra svih nema ni dobra za pojedinca ali malo je prekasno za to. Što bi bilo da smo mi,hrvatski ratnici,razmišljali na taj način i čekali da netko drugi pođe u rat umjesto nas?

Ono je bio,nazovimo to tako,naš rat,rat za slobodu i neovisnost,a ovo je vaš rat. Ovo je rat vas koji niste ratovali rame uz rame s nama i pokušajte činiti ono što smo mi činili i imat ćete rezultate ali treba imati muda i treba biti međusobne solidarnosti.

Mnogi od naših suboraca,koji su se vratili u svoja poduzeća,izgubili su posao kao i mnogi koji nisu bili u ratu jer što vrijedi Zakon o pravima hrvatskih branitelja po kojem branitelj ne može dobiti poslovno uvjetovan otkaz kad firma u kojoj radi jednostavno nestane i tako zajedno sa ostalima izgubi posao. Nemojte samo upirati prstom u branitelje i reći da su njihove "privilegije" toliki trošak državi i da je zato stanje tako loše.

Uostalom,svi su imali priliku otići u rat i dobiti "privilegirane" granitne ploče nad glavom,proteze,invalidska kolica,nesanice,suicide i hrpe lijekova.

Većina Hrvata ne shvaća da je dobila najveću privilegiju,biti živ,zdrav i čitav i kao takav boriti se za demokraciju,za državu po mjeri hrvatskog čovjeka,ali NE!

Većina Hrvata dopustila je da joj državom vladaju oni koji Hrvatsku nisu voljeli i nisu je željeli izvan jugoslavije pod srbskim patronatom.

Uskoro ćemo svi postati jeftina radna snaga evropskih moćnika i raditi za još manje plaće ali po "evropskim normama" jer krupni kapital zanima samo profit,profit i opet profit. Zar ste mislili da ćemo ulaskom u EU živjeti kao bogati evropljani? Varate se,bit ćemo samo jeftina radna snaga.

Kako niste shvatili da se poduzeća uništavaju po nečijem nalogu kako bi bilo što više nezaposlenih koji će biti spremni raditi za "daj što daš"?

Nije pet do dvanaest nego već zvoni podne a narod još uvjek spava. Zar neznate onu "tko rano rani,dvije sreće grabi"?

Zar mislite da će hrvatski ratnici ponovo podmetnuti svoja leđa?

Vjerojatno hoće,ali ne zbog vas koji ste iznevjerili i nas i Domovinu i sve za što smo se borili nego zato što još ima ponosa u nama i što osjećamo da nismo posao odradili do kraja. Na koncu,iz jednog jedinog razloga-mi volimo Hrvatsku. A što vi volite? Volite Josipovića,Milanovića,Linića,Čačića? Volite ih i dalje i kopajte po kontejnerima ali nikad,nikad više nemojte nas tapšati po ramenima.

 

ČAPLJA