Zavadi pa vladaj

Detalji

Kategorija: Činjenica

Objavljeno: Utorak, 26 Kolovoz 2014 17:05

fShare

Tweet

Jedna je od najpoznatijih latinskih izreka. Temeljna politička i sociološka maksima u nauci o vladanju. Predstavlja svevremensku kombinaciju političkih, vojnih i ekonomskih strategija koje omogućuju uspon i održavanje moći putem razjedinjavanja i svekolikih podjela. Moguće povijesno i jedna od najstarijih osvajačkih strategija ali i matrica u zadržavanju željenog, u našem slučaju totalitarnog stanja.

Dakle radi se o općoj društvenoj destrukciji sa svrhom stvaranja ciljanog nereda. Sve u službi globalne i svjetske patokracije ali i domaće odnarođene, a rekao bih i odljuđene, oligarhijske pomno odabrane klike. Zadržao bih se samo nakratko pri onome „pomno odabrane“. Svojevremeno neposredno pred izbore dobio sam iz određenog izvora npr. par imena osoba koje bi trebale obnašati ministarske dužnosti. Ponavljam prije provedenih izbora i što je zanimljivo na kraju se to pokazalo sasvim točno. Međutim, ono što je još bitnije u cijeloj toj prići bila su i obrazloženja iz kojih mi je do danas vidljivo da u tzv. „visokoj“ politici baš nitko ne može obnašati dužnost ako je pravno ili moralno neokaljan. Zapravo nepisano pravilo je da svaki kandidat iza sebe mora imati repova i to što više tim bolje. Svakako je poželjno da mu i otvoreni krivični postupak leži u nečijoj ladici. Zamislite samo kakva bi panika i nered, k tome još i neplanirani, nastao kada bi se kroz ove bezbrojne filtere provukao bilo tko čiste svijesti i savjesti, a da pri tome još i misli svojom glavom. Međutim, sve su to već dobro poznate staro nove udbaške umotvorine, komunistička ostavština i nasljeđe o kome ovaj put ipak ne bih. Radije nešto o samim posljedicama i to ne kao produktu jednog dobro osmišljenoga projekta zla, nego više kao pristanku i sudjelovanju u istome. Svijesno ili ne, manje je bitno. Uostalom svi brojni analitičari koji se tako neumorno bave isključivo uzrocima trebali bi znati da se posljedice time ni na koji način ne rješavaju. U obrnutom slučaju ipak da, i to je ono što je bitno.

Dakle, pitanje je zašto veliki dio hrvatskog puka pristaje na zavadu i brojne podjele u hrvatskom društvu. Recimo onu najgoru i najaktualniju od svih, izbor i odabir manjeg ili većeg zla. Je li tu u pitanju samo nedostatak vjere, hrabrosti, intelektualnih ili samo ljudskih vrijednosti pa na kraju moguće čak i genetskog određenja. Upita mnogo iako je odgovor samo jedan. Zlo se ne pita, ono se ne odabire u nijednom svome obliku, već se ono zatire istinom i uništava ljubavlju. Isto kao što se zavadama i podjelama suprostavlja slogom i zajedništvom. Dakako, utemeljenom na općem i nacionalnom, a ne pojedinačnom dobru odabranih. Ako se u tome pak varam onda je vjerojatno točno ono da „u dobro vjeruje još samo malo onih koji ga čine.”

Moram se ponovit ali ako znamo da je Hrvatska država kao stoljetna težnja naših predaka rezultirala krvlju i voljom onih koji je najviše vole onda nam logika ne samo govori, nego i vrišti da je samo isti mogu očuvati i spasiti. Uza sve realne probleme s kritičnom masom hrvatskog puka i građana RH, uporno se pitam zašto i čemu toliko duboke podjele među dragovoljcima i braniteljima Domovinskog rata. Možda će to nekome izgledati apsurdno ili nerazumljivo, nadam se ne i uvrijedljivo, ali odgovor koji mi se sam po sebi nameće je da su lažnjaci i preko 1400 udruga postali osnovni uzrok, izvorište svih ostalih podjela u našem društvu. Zapravo smatram ih jamcom i zalogom ove udbo kriminalne tvorevine, podjeljene od strane HSDPZ-a na bananu i sasvim slučajnu državu. Zar zbilja još jedino rijetki romantičari i nacionalno određeni pojedinci vide samo ono što žele vidjeti. Suverenu, demokratsku, lustriranu, pravno uređenu i prosperitetnu državu, koju mirne savjesti možemo ostaviti našoj djeci u nasljeđe.

Jedan od primjera koji možda najbolje potvrđuje posljedice takvih podjela je naš branitelj Veljko Marić. Činjenica da on je prvenstveno žrtva hrvatskog sustava, režimskog krivosuđa ali ono što od svega najviše žalosti je ova domoljubna pasivnost. Ne želim reći i nemoć. Pasivnost proizašla iz domoljubnih podjela koja sada već vidljivo prerasta u opću ravnodušnost pa čak i patološku nezaintersiranost. To gore što jasan odraz u svemu tome daje i ponašanje predstavnika crkvene zajednice. Pitanje koje se dakle samo po sebi nameće je sljedeće. Kako bilo tko u Hrvatskoj danas može provesti ujedinjenje ili zajedničku namjeru, poput recimo reagiranja na apel i pomoć Veljku Mariću ako imamo preko 1400 podjeljenih braniteljskih udruga. Organizacija s istim predznakom, a potpuno različitom svrhom, koje uza sve to uglavnom šute i ne djeluju. Ravnodušni su i na prijedlog novog zakona o Referedumu kojim se direktno i javno ukida demokracija za koju smo se svi borili. Za koju su naši suborci izginuli. Zato s časnim izuzecima, koji u ovom slučaju ipak vjerujem ne čine pravilo, brojne od njih radije nazivam udbaškim torovima. Primjer je samo moja lokalna sredina gdje svojedobni predsjednik HVIDRA-e nije niti bio u Domovinskom ratu ili drugi lažnjak koji je optužen za sudjelovanje u pljački Hrvatske pošte zajedno sa srpskim kriminalcima iz Banja Luke itd..

Za kraj ono što bi zaista svi trebali znati i toga biti duboko svjesni je jadna jedina stvar, a koja me uostalom i motivirala na ovo promišljanje. Spoznaja da kada bi svi istinski dragovoljci i branitelji bili odgovorni, kada bi zajedno ustali i skočili, Hrvatska bi se zatresla. Međutim, kaže se da djela ne nastaju iz misli, već iz spremnosti na odgovornost. Jesmo li onda odgovorni ? Jesmo li zaista za Dom spremni ili je to postala tek navijačka poštapalica deklariranih Hrvata. Ako jesmo onda nam se iz ovog kupljenog, nadasve lažnog mira, valja na vrijeme probuditi jer kako rekoh, Hrvatsku mogu spasiti samo budni i oni koji je najviše vole. Nitko drugi jer nikoga drugog nije ni briga.

Mogu li se dakle branitelji ujediniti u jednu krovnu udrugu utemeljenu na kodeksu i demokratiziranu, jedan član jedan glas ? Jer demokraciju ne mogo provoditi oni koji ni sami nisu demokratizirani. Lustraciju ne mogu provesti oni koji nisu lustrirani. Ako se takvo nacionalno ujedinjenje ne može ostvariti kroz dragovoljačko braniteljsko zajedništvo onda gdje i tko to u Hrvatskoj uopće još i može. Hoćemo li u tome slučaju biti svjesni posljedica jedne takve nemoći i tko će za takvu budućnost preuzeti odgovornost ?

Osim ako takav vid odgovornosti nekim domoljubima nije pretežak ili kako se to kaže, postao teret lako prenosiv na Boga, sudbinu, sreću, susjeda.. udbu!

ČINJENICA