Bez alata nema zanata

Detalji

Kategorija: Činjenica

Objavljeno: Nedjelja, 22 Ožujak 2015 18:08

fShare

Tweet

Službe su uvijek bile „alat“ službene politike, neovisno o političkim sustavima ili obliku vladavine. Kako je i zašto UDBA uspjela pokrasti Hrvatsku ?

Krenimo redom od siječnja 1990. g. kada prekinut kongres SKJ, s najavom da će se nastaviti „kada se prilike srede“, pa do dana današnjeg. Ne toliko uređene, koliko potpuno sređene države. Bilo bi svakako zanimljivo čuti i jednu znanstvenu ili argumentiranu raspravu o kojem bi se tu zapravo vremenskom periodu radilo. Naravno uz više nego upitnu pretpostavku da su nacionalno demokratske snage uopće imale vremena i stvarnu priliku. Jer na upit jednom visokopozicioniranom udbašu, je li ga u vrijeme promjena bilo strah po život, odgovor je bio doslovno slijedeći. „Nije ali ipak par dana (najviše tjedan) iako su me dobro čuvali, nije mi bilo baš svejedno. Sve dok Manolić i Boljkovac nisu vrlo brzo povezali sve konce.“

Dakle, činjenice govore da je u tadašnjoj UDBA-i državna i republička kasa bila potpuno prazna, a logistika i službe pred potpunim raspadom. Danas je pak kasa punija nego li državna u vrijeme bivše Jugoslavije. Logistika je brojnija, a službe nikad umreženije. Naime, nekad su UDBA i SDB brojali 800 djelatnika (2 miliona doušnika) koje je Perković (drugi odjel) prebacio u HDZ i sadašnje hrvatske službe. Danas se broj doušnika smanjio, ali se broj djelatnika povečao na 1800. Također, podaci istraživanja navode da je do 1966. godine UDBA u Hrvatskoj stvorila oko 1,3 milijuna dosjea, a do 1990. smatra se da je praćeno oko 70.000 hrvatskih osoba. Uz to su odgovorni za likvidaciju oko 70 emigranata, 25 pokušaja ubojstava i za 10 što uspjelih, što neuspjelih otmica izvan Hrvatske. Svemu pridodat opće narodnu pljačku, plansku depopulaciju i iseljavanje stanovništva, te zločine u vrijeme Domovnskog rata i poraća. Radi se prvenstveno o prešućenim, prekrivenim i neprocesuiranim INSTITUCIONALNIM ubojstvima. Poznatim i brojno puta javno iznesenim podacima, počevši od pravaškg čelnika Ante Paradžika pa do ostalih 37 hrvatskih domoljuba (Barišić, Kraljević, Udiljak, Brajder.. uglavnom pravaša). Statistički podatci govore da je u Hrvatskoj od 1945. do 1990. g. vođeno čak 30-ak tisuća političkih procesa u kojima su osuđeni za tzv. politički krimen, dobili približno 100 tisuća godina zatvora.

Radi li se danas samo o smjeni generacija, frakcijskoj borbi za prevlast i moć ili samo prilagodbi udbaških metoda EU standardima, manje je važno u usporedbi s činjenicom da je to sve prošlo nekažnjeno. Jer očito kako je prvi korak u slobodnoj Hrvatskoj trebala biti lustracija, a ne pretvorba i privatizacija. Ipak iako smo toga danas svi duboko svjesni, ponašamo se i dalje nesavjesno i neodgovorno. Političari su svjesni značenja, narod potrebe, ali se svi još uvijek prave ludi. Zato o tome govore isključivo u vrijeme praznog hoda, onda kad nema izbora. Kako buka tako jedinstvenog narodnog htijenja ne bi probudila ovaj uspavani narod, a time vjerojatno nadjačala pažljivo podjeljene navijačke skupine crvenih i plavih buržuja, a udbo kriminalna oligarhija uspješno očuvala svoj lažan mir.

Izvlačenje novca najprije iz bivše države, a danas iz Hrvatske ima dakako svoj dobro znani kontinuitet. Npr. INA (slućaj Đureković) ili banke gdje je s izvlačenjem novca krenulo još davne 1973. g. (konzorcij zajednice jugoslavenskih banaka). Da pljačka Hrvatske nije slučajna, nego ciljano i planski smišljena najbolje svjedoći početni primjer iz pretvorbe i privatizacije. Izvješće državne revizorice Š.Krasić u kojem stoji da je manje od 2% državnih poduzeća legalno privatizirano. Velika pljačka u kojoj je društveno vlasništvo dato odabranim pojedincima. Narodno blago predano je pečinarima i razbojničkim skupinama koje ga preko svojih Offshore kompanija oplođuju i dijele sve do danas.

Slijedi daljnjih 13 milijardi dolara u sanaciji tada još hrvatskih banaka od strane hrvatskih poreznih obveznika. Da bi one potom bile privatizirane za 5,4 milijardi kuna, dok je 26 banaka i štedionica završilo u stečaju. Država je iz toga naplatila manje od milijardu kuna. Dakle, samo 7 posto uloženog novca u sanacije vratilo se u proračun. Naravno paralelno s bankama ide pljačka INA, Pliva, HAC, Croatia osiguranje i dr.

Zadnji primjer možda i najveće „pljačke stoljeća“ je opraštanje dugova drugovima. Predstečajne nagodbe i apsurdna najava da bi HBOR inicirala osnivanje fonda rizičnog kapitala iz kojeg će se ponovno financirati tvrtke nakon što izađu iz predstečajnih nagodbi. Na posljetku slijedi i zadnji smrtni i vjerojatno završni udar u vidu kreditnih ureda gdje se nakon pokradene domovine ide u otimaćinu vlastitog doma.

Zaključak kojim bi se sve moglo podvući je da smo 1990.g. svi bili vlasnici 98% ukupnih vlasništva resursa, banaka i HNB, dok je država je u razdoblju 1990-1994. imala samo 2% vlasništva,a danas smo doslovno svi oguljeni do kosti. Narodno dobro u vidu obiteljskog srebra i zlata je oteto, zemlja prodana, imovina opljačkana, narod raseljen, a svako novorođeno dijete već dolaskom na svijet dužno je 264 tisuće kuna.

Dok se mi sve češće pitamo je li više Jugoslavena izgubilo Jugoslaviju, ili je Hrvata dobilo Hrvatsku, udbaši poput Ž.K. dodatno utržuju svoj zločinaćki zanat prodavajući nam svima dobro poznatu istinu:

„Dakle tajna komunistička policija UDBA imala je svoj djelatni profesionalni kadar i nekoliko stotina puta brojniju doušničku mrežu. Nakon uspostave demokracije odnosi udbaš-doušnik počinju se radikalno mijenjati. Profesionalac udbaš odlazi u mirovinu, a tisuće doušnika postaju profesionalci. Bivši doušnici postaju ministri, načelnici u ministarstvima, direktori javnih poduzeća, gospodarstvenici, župani, gradonačelnici, veleposlanici, predsjednici, premijeri, suci...itd. Najvjernije sluge novih profesionalaca postaju dojučerašnji profesionalci koji za njih odrađuju ono što su u vrijeme komunizma odrađivali ondašnji doušnici. Sustav vrednota, način rada u odnosu na vrijeme komunizma nije se promjenio ni koliko je crno ispod nokta. Sve ključne dokumente o UDBA-inim aktivnostima odnešene su u Beograd. Ono malo što je ostalo „sposobniji“ udbaši čuvaju u svojim ladicama, da bi nove profesionalce mogli pozvati u pomoć kada im je njihova pomoć potrebna.“

U svakom slućaju politička scena u Hrvatskoj svih dvadeset i pet godina pod apsolutnim je nadzorom bivših udbaša i njihovih doušnika, naravno u zamijenjenim ulogama.

Ž.K. - "Mi smo se borili za novac i vlast, a Vi za državu i ideale. Vi imate državu i ideale, a mi kapital. Nas zapravo to, u svakom sustavu, jedino zanima. Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili,nemate ju Vi koji ste za nju robijali,niti je imaju domoljubi. Hrvatsku imaju oni koji je nikada nisu htjeli, a to su moji kolege udbaši, koji su se uknjižili na Hrvatsku, kao na svoj posjed,s vlasništvom 1/1.

Suborcima, prosvjednicima i stopostotnim invalidima uvijek dajem potporu, naročito kad vidim tko je sve protiv. Ali se pri tome ne mogu, a ne upitati; nisu li i oni s druge strane upravo zato tu ? Činjenica da ova situacija (slijepa ulica s prvenstvom prolaza) odgovara zapravo svima (poziciji i opoziciji). Jer o LUSTRACIJI se govori malo i ništa. Isto tako i pljački iz pretvorbe i privatizacije, rasprodaji narodnih dobara, ratnom profiterstvu, korporacijskom preuzimanju državne i privatne imovine. Za to vrijeme šuti se o aferama (Vidošević, Kalmeta, Linić, Čačić, Karamarko, Mladineo, Jakovčić Bajić...), istragama i kaznenim prijavama pohranjenim u ladicama DORH-a, a naročito odgovornosti raznih političkih udbo kriminalnih majstora. Zidara današnje porušene Hrvatske!

Sve dok je interes postavljen kao okosnica golog preživljavanja teško će biti izać iz tako postavljenih okvira. Pogotovo u situaciji gdje UDBA preuzima ulogu spasitelja. Nedostatak dosljedne i vjerodostojne političke alternative je očit. Posebno odgovornosti kao temeljnog obilježja svih iskrenih promjena. Pitanje koje nam se nemeće je zašto su svi slijepi pored zdravih oćiju ? Zašto se tako uporno, strpljivo i nadasve trpljivo svi prave ludi ? Nije li LUDOST zapravo ponavljanje uvijek istih grešaka s vječitom nadom u drukčiji rezultat. Uostalom kaže se da je onaj tko ne uči iz tuđih grešaka osuđen na na njihovo ponavljane, a tko iz svojih na trajnu glupost. Greške treba ispravljati, pogotovo bi to trebao raditi onaj dio osvještenih i savjesnih ljudi koji su uz to i odgovorni. Imaju li oni pak sami dovoljno moralnih, domoljubnih i na kraju ljudskih kvaliteta to je neka sasvim druga prića...

LUSTRACIJA - “Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova ( Ivan 3,20).

ČINJENICA