Hrvatska u kolopletu izdaje

Pin It

''Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu.''(A. G. M.) ... no koliko ih ima? Za uvod recimo nešto o samoj gluposti. Možda i to da je po mnogima danas opasno biti već i iskren, osim ako nisi glup. Tako se za glupost između ostalog kaže i to da je ono "grijeh propusta."

Dakle, proizvod ljenosti duha da se koristi onim što nam je priroda dala ili pak upotreba toga na neispravan, pogrešan ili izopačen način. Ona je nešto što sami sebi ne želimo priznati, a glas o njoj odbacujemo kao tobožnju mržnju na nas, glasnika o njoj, kao u antičkome svijetu donosioca loše vijesti, ubijamo. Ništa čovjek ne voli toliko kao svoju glupost. U stvari, ona je jedini njegov bog, a sve drugo samo loše opravdanje. (iz Povijesti ljudske gluposti).

Ako je ustaljeno mišljenje da je sama glupost opasnija od svakog zla, a licemjerje od laži, onda smatram opravdanim krizu morala okarakterizirat najgorom i najteže popravljivom društvenom krizom. Upravo je ona glavni tvorac sveopće ravnodušnosti i s toga sam u istom kontekstu pozdravio osnivanje HNES-a. Kao glasnika nade. Jer u vremenima kad nam udbo kriminalna i nadasve NELUSTRIRANA oligarhija pokušava taj isti obrnuti sustav moralnih vrijednosti, na sve moguće načine trajno zacementirati, potporu HNES-u držim poput slamke spasa za sve moralne zagovornike. No uzmimo ipak za primjer samo ove tri presude.

1. Stjepan Mesić

Zašto predsjednica u sadašnjoj situaciji ne iskoristi osudu kao poticaj i vjeter u leđa. Zašto ne rabi sve zakonske mogućnosti kao i svoje predsjedničke ovlasti, te aklamacijom i službenom uredbom ne zatraži ukidanje veleizdajničkog i rekao bih parapredsjedničkog Ureda. To bi svakako bilo ispravnije, znakovitije i učinkovitije ali na koncu i moralnije od same osude časnog sudišta. Bez toga je odluka HNES-a samo mrtvo slovo na papiru.

2. Vesna Pusić

Koja je razlika između nje i Vladimira Šeksa?

3. Milorad Pupovac

Dijelom se nadovezujem na 2. točku i podsjećam da je selektivna istina također istina ali prečesto u službi laži. Tako da se prešućuje i to da je taj profesionalni Srbin izum i političko čudovište nastalo u labaratoriju HDZ-a. Šuti se i dalje o pokušaju davanja posebnog statusa srpskom Zajedničkom vijeću općina (ZVO)17.6.2010.g. u hrvatskom Saboru. Namjera davanja pravne osobnosti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema čime bi se formirala nova teritorijalna jedinica u Hrvatskoj, temeljena na jednonacionalno m (manjinskom) principu. Zapravo pukušaj uvođenja na mala vrata srpske autonomiju slične samoproglašenoj srpskoj autonomiji iz 90-ih. Da je to prošlo, danas bi imali svojevrsnu međurazinu regionalne organizacije koja ne postoji nigdje u Hrvatskoj. Imali bi dvije kategorije Srba u Hrvatskoj: one iz istočne Hrvatske koji bi imali pravo na posebnu regionalnu jedinicu i ostale. Sve bi se to reguliralo kroz Ustavni zakon koji je ravan Ustavu. Takvo je rješenje formulirao SDSS na čelu Miloradom Pupovcem, pokušao oživotvorit njihov koalicijski partner HDZ i Vlada na čelu sa V. Šeksom. Njihov pokušaj da ZVO pravno registriraju, a što bi bio prvi korak k njihovoj autonomiji i federalizaciji Hrvatske, u Saboru je zaustavila veleizdajnica V. Pusić i jedan HNS. Ako navedeni primjer nije najveći poratni i bar meni poznat čin hrvatske veleizdaje onda ja neznam što je.

Samo zašto sam ovo naveo kao primjer ? Zato jer želim reći par rijeći o toj selektivnoj Istini. Ona u svojoj naravi i sama po sebi ne mora biti štetna ali s moralnog gledišta može, i to ne samo štetna, već i dodatno opasna. Ako je poput dvostrukog morala uz to još i licemjerna, onda za nju možemo sasvim opravdano reći i to da je kao takva isključivo u službi laži.

Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojeg se kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. Uzmimo kao dobar primjer proglas SOHV-a u kojem se Hrvatska javnost informira o četnikovanju ljubljansko-zagrebačkog mitropolita Porfirije Perića. Pjevanje četničko-fašističkih pjesama i veličanje četništva od strane pravoslavnog svećenika. Ono što bi bilo zajedničko i hvale vrijedno u oba slućaja, je sasvim jasno prokazivanje hrvatskih vele/izdajnika. Ukazivanje na probleme Hrvatske i one koji svojim aktivnostima i političkim djelovanjem amnestiraju svako zlo, a u ovom slučaju četnički fašizam. Tim više što ga režimski mediji u isto to vrijeme i na sve moguće načine pokušavaju sakriti ili u najgoru ruku marginalizirati. Samo onda ne mogu, a da se ne upitam, zašto i čemu prešućivanje srdačnog druženja ili političko-regionalna suradnja tih istih vele/izdajnika zajedno s metropolitom Porfirijem i predsjednicom Kitarović kao krovnom institucijom RH. Sve to samo par dana nakon javne osude HNES-a. Nije li ona na to bila dužna odgovoriti i reagirati? Iz moralnih ali nadasve državničkih, te institucionalnih razloga.

Kako rekoh mediji sakrivaju i manipuliraju. Pokušavaju nas dugo već naučit kako vlastito robovanje zavoljeti, a evo nas sad pokušavaju čak uvjeriti i u vlastiti fašizam. Predsjednici Kitarović postavlja se novinarski upit što će ona poduzeti da se s hrvatskih stadiona konačno iskorijeni „ustaški“ pozdrav “Za dom spremni”. Glupost bi uopće bila ponavljat ili nekome više objašnjavat kako to nije ustaški pozdrav. Samo ono što bi domoljubni puk trebalo zabrinuti daleko više od ove uporne agitpropske mantre su neki službeni odgovori poput u ovom slućaju, institucije predsjednice: “To se može kontinuiranom edukacijom i isticanjem da su takvi povici, koji vrijeđaju bilo koga, povici mržnje, rasizma i netolerancije, apsolutno neprihvatljivi.” Izdajničko koketiranje i rekao bih ples na žici ili blago rečeno, žalosno!

Reklo bi se ništa čudno to što četnička politika ima uporište u Srbiji. Jer ne zaboravimo da je Narodna skupština Srbije još 2004. g. izglasala zakon u kojem se izjednačavaju prava pripadnika četničkih postrojbi s partizanskim borcima. Uključujući i pravo na boračku mirovinu radi njihovog"anti-fašističkog djelovanja" tijekom 2. svjetskog rata, a s čime je taj zajednički „antifašizam“ boraca za srpsku stvar i legaliziran. Problem je međutim kad Hrvatska takvu Srbiju i RS stvorenu na zločinima u međudržavnim odnosima ne samo prihvaća, nego uvažava i pomaže u pristupnim pregovorima sa EU. Još gore što takva zlodjela predstavnici hrvatske politike svojim vlastitim postupcima podržavaju i amnestiraju. Daju im službeni i prijeko potreban državni ali i međunarodni legitimitet. Svijesno ili ne, radilo se o gluposti ili licemjerju, to je u svakom slućaju izdaja i na žalost opće prihvaćeni NEMORAL!

Pitanje koje postavljam svakom dobronamjernom čitatelju je zašto narod na taj nemoral prešutno i kompromisno pristaje. Zašto na njega pristaju čak i oni koji se predstavljaju braniteljima morala i zagovornicima Istine. Čemu i kome na kraju služi takva licemjerna politika, dvostruki kriteriji, selektivna istina i iznad svega bih rekao lažni moral ako ne podjelama i interesnoj kliki. Pa na kraju i tim istim vele/izdajnicima.

Ili je možda točna ona teza po kojoj u svijetu uglavnom caruje zlo, ali glavnu riječ uvijek ima glupost.

 

ČINJENICA