I poslije Tita titići !?

Pin It

Jose Mujica najmudriji i najsiromašniji predsjednik na svijetu o tituli predsjednika: "Predsjednik je visoki dužnosnik koji je odabran da obnaša funkciju. Nije kralj, nije bog. Nije šaman u plemenu koji zna sve. On je civilni službenik. Idealan način života je živjeti kao velika većina ljudi kojima pokušavamo služiti i koje predstavljamo."

Lučonoša, predsjednik hrvatskih građana, zastupnik kokošara Hrvatske i šire regije, kazao je kako u svom uredu ima bistu Tita, a koju je tamo postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. "Ta bista i danas tamo stoji. Bila je tamo za predsjednika Mesića, bit će do kraja mog mandata, a SIGURAN sam da će biti i u uredu budućeg predsjednika, tko god da to bude" (tko god bio) rekao je.

Nevjerojatna rečenica vrlo znakovite poruke. Sama bista bila bi u ovom slučaju možda nevažna ili bar sporedna da nije izgovorena od strane predsjednika države. Možda bi to mnogima bio i samo još jedan, manje bitan podatak, kada ta činjenica sasvim jasno ne bi određivala hrvatsku sadašnjost, isto kao što nepogrešivo i neupitno nagovješta našu budućnost. Koliko god nekima to na prvi pogled izgleda sporedno ili čak nebitno, vjerujem da bi u nadolazećem vremenu, gledajući upravo u tome smjeru, dakle preme budućnosti, odgovori na ovo pitanje mogli biti presudni. U njemu leži odgovor i na sva ostala pitanja; racionalizaciju, ovlasti, lustraciju ili primjenu Rezolucije 1481, ukidanja nepotrebnog ureda bivšeg predsjednika Mesića.. itd. Uostalom pita li se javnost od kuda instituciji predsjednika države pravo na javno izražavanje takve sigurnosti. Zna li on i ostala vele/izdajnička klika nešto što mi još ne znamo, ne smijemo ili nećemo nikada saznati ?

Problem koji tome svakako ide na ruku je i to što je hrvatsko poslovično pamćenje (od dnevnika do dnevnika) postaje poželjna sve traženija roba s vrlo dobrom cijenom, pogotovo na virtualnom tržištu. Zato se to svagdašnje i svekoliko iživljavanje plačenika, mešetara i lakoumnika, nad onima koji to ipak nisu, dolazi ne samo od struktura zla nego što je još pogubnije i od samih žrtava. Zapravo ondje gdje bi se to najmanje očekivalo. Sasvim je shvatljivo da zločinac zagovara laž i zaborav. Međututim, ne i žrtva jer ona time samu sebe stavlja u dragovoljnu poziciju saučesnika ili najamnika. Postaje sukreator zla i vlastite nesreće. Suprotno tome glasnike istine se osuđuje i etiketira. Proglašava ih se nepoželjnima, opasnima, sumnjivima, ludima itd. Pa zar nije licemjerno uopće i pričati o bisti toga zločinca i tiranina u bilo čijem uredu dok ono sramotno stoji na zagrebačkom trgu, hramu hrvatske kulture, zgradi pravnog sveučilišta u Zagrebu (Alma Mater Croatica) gdje svaki dan prolaze studenti i profesori prava. Može li onda nekoga uopće ćuditi prozivanje hrvatskog krivosuđa najvećom rak ranom ovog društva ili zaštitnikom kriminalnih organizacija. Dapaće, sasvim je logično da umjesto nositelja demokracije, pravde i pravednosti, ono po svemu i do dan danas još uvijek egzistira kao temelj totalitarnog i svekolikog društvenog zla. Ono (p)ostaje paradigma, istovremeni uzrok i posljedica ovoga planski osiromašenog društva i do kosti opljačkanog hrvatskog dobra.

Dakle, glede biste. Rezolucijom 1481 izdanom u Strasbourgu, Vijeće Europe je još 2006. osudilo zločine totalitarnih komunističkih režima. Iako su njome istaknuli potrebu za distanciranjem i praktičnom primjenom osude, te u istoj izražavaju žaljenje što su u nekim evropskim državama na vlasti i dalje bivši komunisti i komunističke stranke, odbacili su preporuke vladama kako to učiniti. Svakoj vladi zemlje članice ostavljena je mogućnost da sama odluči kako i hoće li to učiniti. Kako se to u Hrvatskoj ipak NE namjerava učiniti to smo čuli od vodeće komunističke perjanice na Banskim dvorima. Međutim, ne i od svih ostalih predsjedničkih kandidata.

Dapaće, iz dvosmislene izjave gđe. Kolinde Kitarović „da se takav stav MOŽE implementirati i u našoj državi“, možemo samo zaključiti da se praktična primjena ove Rezolucije MOŽE ali dakle i NE MORA realizirati. Ovisno o čemu ili kome, a što je na žalost navijaćkim skupinama sasvim prihvatljivo, ipak razumnim ljudima nije pojašnjeno. Također ni to bi li „moguće“ rješenje bilo biološke ili praktićne (prema rezoluciji) prirode. Međutim, pojasnila je kako je svaki zločin individualan, te da je ona protiv svake kolektivizacije krivnje. Interesantno se samo podsjetit kako takav stav nije izražavala onda kada je u pitanju bio progon i podignute optužnice po zapovjednoj odgovornosti nad brojnim hrvatskim dragovoljacima-braniteljima. Dapaće, tada je vrlo servilno i ambiciozno surađivala.

Nadalje kaže „Svaki zločin zaslužuje najveću moguću osudu i osjećaj kakve-takve zadovoljštine, makar i kroz priznanje strahota koje su se dogodile u ime jedne promašene politike. To je važno, ako hoćete, za zdravlje nacije. Isto tako, važno je da nas prošlost ne vuče unatrag.“

Vjerujem da bi svoj toj politikantskoj i licemjernoj, nadasve drugarskoj gospodi, već trebalo biti kristalno jasno sve ono što je dobronamjernom i domoljubnom puku jasno već odavno. Bez LUSTRACIJE nema budućnosti isto kao što bez društvene higijene nema ni zdrave nacije. Hrvatska je vjećiti zarobljenik svoje prošlosti, a ključeve tih okova drži totalitarni HSDPZ. Ako se dakle narod želi unaprijed osuditi na život bez budućnosti, onda je sasvim svejedno predstavlja li ga masonska barbika ili kokošarski lučonoša. Za demokraciju, slobodu i bolju budućnost treba biti dosljedan i vjerodostojan, neprestano se boriti i biti u naporu jer u suprotnom krajnji ishod nečinjenja može biti samo zlo i sluganstvo.

“Sloboda ne bira između dva zla manje, ne bira ni između dobra i zla, već ona zlo uništava.“

 

ČINJENICA