Iza Groma, i Oluje

  • Ispis

Danas je u Hrvatskoj najteže sjesti i razgovarati sa bilo kime. Kao društvo smo dovedeni do takvog stanja podijeljenosti i nepovjerenja, pa nam svima Black Sabbath i njihov hit "Paranoid" djeluju kao uspavanka, i to samo zbog jednog razloga.

Vladajuća crvena buržoazija bez tog jaza i provalije iskopane među Hrvatima ne bi mogla vladati niti pod "razno", i zbog toga se svakodnevne konfuzije, udari na zdrav razum i šokovi u svim ustanovama događaju neprestano, uz sve jače i bolnije posljedice.

Svakodnevno se od Hrvata očekuju isprike zbog samog našeg postojanja, dok se sa druge strane, agresija crvene buržoazije koja je oduvijek išla ruku pod ruku sa velikosrbijanskom politikom samo pojačava, pritišćući nas u kut sve više i više, sve dok jednoga dana u tome kutu više neće biti mjesta, i akcija ne izrodi reakciju, što mnogi i te kako priželjkuju.

Prisjetimo se, svaki od vladajućih crvenih klimatala oko sebe ima malu vojsku naoružanih čuvara, iz policije su istisnuti svi osim podobnih za crvenu buržoaziju i za sao krajinu spremni, a vojska je dovedena na rub provalije. Ovih se dana klimavci vesele "najnovijim" helikopterima Kiowa Warrior koje smo dobili - izravno iz Vietnamskog Rata koji je završio prije 44 godine, za Boga miloga.

A mi smo kao i devedesete - razoružani, i što je još i gore - demoralizirani.

U medijima Hrvati demokršćanskog svjetonazora ne mogu doći niti do minutaže, niti tema, najglasniji su oni koji se kao jedan i dalje drže "titovog puta", a apsolutno svi su od njih debelo plaćeni novcem još uvijek natopljenim krvlju iz Domovinskog Rata, kojeg posjeduju samo ratni profiteri i jugoslavenski udbaši.

Ujedno, te spodobe drže i podržavaju samo one kojima do slobodne Hrvatske nije stalo niti koliko do lanjskog snijega, njima nije bitno ništa doli napakostiti svima i svakome oko sebe, uključujući i samima sebi, jer takvima je osveta i bijes i krv i kisik.

I onda su tu gledatelji žikine dinastije.

Zombiji ili antife novog doba, kako ih drukčije nazvati? Njih je promjena iz sivog doma jugoslavije, unatoč itekako glasnoj srbijanskoj agresiji zatekla u nekom gustom eteru fluidnog limba, čini se.

Za vrijeme agresije su od straha za vlastite stražnjice takvi bili ili paralizirani, ili su "za bijeg spremni" ostali pljačkati što se opljačkati dalo, ili su odmah zbrisali na "viši teren".

A i danas kao da s njega nikada nisu niti sišli, jer su sve oko sebe, pa i same sebe - već uspjeli uvjeriti kako je njihov bijeg zapravo bio čin junaštva; a kako se itko može uvjeriti u takvu nebulozu ako se ona ne začini jednim finim, ukusnim dodatnim opravdanjem kako su svi koji su branili svoje i njihove domove ništa doli - zločinci.

Ako uz to po nekoliko puta na tjedan podvrisnu i to kako oni "nisu ni od koga tražili da ih se brani" - njihova savjest je "čista".

Jednako toliko čista koliko i Amundsenove gaće na dan osvajanja Južnog Pola, ili u najmanju ruku barem one koje je nosio do sjevernog.

Danas je pomalo čudno prisjećati se kako smo ih mi Dragovoljci tijekom Rata protiv agresora bez gorčine ili zamjeranja znali opravdavati dok smo grijali smrznute ruke negdje nad nekom vatricom, ili se znojni pekli pod užeglim suncem.

- "Nije svatko rođen za pušku" - govorili smo. Jer unatoč svemu, i oni su bili naša rodbina, susjedi, prijatelji iz djetinjstva, u najmanju ruku - braća Hrvati.

I zato je danas još teže gledati i slušati te i takove ljude, koji kao da snagu crpe iz mržnje prema nama, ili kao da žive od gorčine na sve što više nije kao što je bilo dok su bili mlađi i zdraviji.

Njima je vlastita zemlja kriva za sve loše što im se dogodilo, događa se, ili će im se sutra dogoditi. Takvima čak i kad guma na autu pukne, kroz polutamu tog otrova u glavi odmah prođe misao: "evo, trajala je 50 godina jugoslavije, a u Hrvatskoj je odma' pukla".

Takvima te čudne slobode koje su im se nenadano pružile 1995.-e u biti predstavljaju lance, jer nekako kao i odbačeni zlostavljači obitelji, odjednom nemaju nikoga tko im pere košulje, kuha im omiljenu hranu, boji ih se dok pijani urlaju, ili im opraštaju dok trijezni mole za oprost.

Odjednom nešto moraju zaslužiti, odjednom moraju razmišljati, odjednom nema sigurnosne mreže beskrajnih kredita s kojima su kao mladi životarili, ali nikada nisu propadali.

Nitko im u jugoslaviji nikada nije rekao kako se krediti ne mogu dizati unedogled, kako je ratna odšteta koju je Njemačka jugoslaviji plaćala već odavno presušila, ili kako strukture i infrastukture bez održavanja i ulaganja u njih propadaju.

Njima nije jasno kako više nema tvornica u kojima su radili malo ili manje, sve manje i manje što se brže kraj primicao kraju, te kako njihova omiljena uzrečica "ne moš ti meni tolko malo platit kolko ja malo mogu radit" više jednostavno ne pali.

Nitko im nije objasnio kako je to zato što se zalihe približavaju kraju, kako nitko više ništa ne naručuje jer je kvaliteta nikakva a korupcija prevelika, jer su dužni na sve strane, jer najbolje sirovine direktori članovi komiteta odvoze i prodaju na crno, stvarajući zalihe deviza na inozemnim računima.

Kad bi se samo pokušali sjetiti, sjetili bi se kako je sve otišlo k vragu već godinama prije početka tog "glupog" Rata, i "zločinačkog" Tuđmana, ali...

Propast zadnje, "titove" jugoslavije nije počeo 1990, kako su njih uvjerili, a sada oni u to uvjeravaju druge.

Propast te jugoslavije počela je na točno određen datum, a to je datum njenog protuzakonitog i protuprirodnog stvaranja. Počela je genocidom nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni, i hrvatskim "padom pod slobodu".

Propast jugoslavije ležala je u njenim samim temeljima, sazdanim u vapnu, krvi, tkivu i kostiju stotina tisuća nevinih Ljudi ili razoružanih vojnika.

Propast je šaptala u fojbama ispunjenim Talijanskim zarobljenicima, u jamama krcatim mrtvim truplima, i rudnicima prepunim na živo zazidanih žena, staraca, i djece.

Propast je tekla podzemnim tokovima škrapa koje su boljševistički fašisti sa petokrakama na kapama punili i živima i mrtvima od Slovenije do Kosova, od Istre do Novog Sada, od Vukovara do Boke kotorske...

Takovi niti danas to ne shvaćaju.

Takovi ne shvaćaju kako niti jedna-jedina tvornica koja je za vrijeme "slavne" jugoslavije "radila" nije izgrađena nakon Rata, odnosno kako su sve do jedne izgrađene prije početka 2. Svj. Rata; većina njih prije i više od stotinu godina prije 2. Svj. Rata.

Oni ne mogu shvatiti kako su sve te tvornice sustavno upropaštene nakon što su "antifašisti" stručne i osposobljene radnike i inženjere nakon Rata pobili i natrpali u jame, a na njihova mjesta posjeli "podobne" i "zaslužne" partizane, čija se zaslužnost mjerila u broju ubijenih, ne u tome znaju li uopće brojati do deset.

I ako takovi ne mogu shvatiti čak niti te, najelementarnije stvari iz prošlosti, kako bi mogli shvatiti koliko je neracionalna i autodestruktivna njihova zloba i mržnja prema slobodnoj Hrvatskoj danas?

I mogu li ikako shvatiti kako djeca i unuci ubojica iz 1945-e - to isto rade Hrvatskoj i danas? Kako im objasniti kako se i dan-danas na mjesta direktora, upravitelja, menadžera, na apsolutno sva mjesta od ikakve važnosti i dalje postavljaju ljudi po istome ključu kao i 1945.?

I možda najbitnije: kako nekoga toliko zatrovanog mržnjom prema vlastitome rodu i vlastitoj zemlji, nekome tko toliko mrzi vlastiti identitet objasniti kako na tim mjestima - BRANITELJA NEMA?

Kako ga izvesti na svjetlo i ukazati mu na činjenicu kako na tim mjestima nema niti potomaka Ustaša (osim "časne" iznimke pusić), niti Domobrana, oni su svi ili pobijeni, ili kako milanović i njegova bratija to kažu - bijeda i sirotinja?

Kako takovim istinskim bijednicima i pravoj - intelektualnoj sirotinji - ukazati na činjenicu kako i dan-danas, Hrvatsku i čitav hrvatski narod i dalje upropaštavaju isti oni "antifašisti" koji su od čitave Hrvatske načinili groblje, a danas sjede na najvišim mjestima, kao nedodirljiva - crvena buržoazija?

Kako bi takovi uopće mogli shvatiti kako je njihova dijaboličnost i uživanje u patnjama preživjelih Branitelja najniža moguća, vrijedna najgoreg prezira?

Jer odakle dolazi ta mržnja prema onima koji su sanjali samo Slobodu i Mir, za sebe, svoje obitelji, i čitav hrvatski Narod?

Ta je mržnja već odavno viđena i prepoznata.

Među antifama danas postoje mnoge uzrečice, najčešće krivotvorene, a među njima je i ona o tome kako su "četnici i Ustaše bježali zajedno". Za razliku od četnika, koji su možda uistinu i bježali zajedno sa Ustašama od krvoloka iza njih, postoji jedna još učestalija uzrečica među orjunašima, partizanima i četnicima.

Uzrečica glasi: "Ošo u četnike, vratijo se u partizanima". Jer za razliku od Hrvata, za četnike je i te kako postojao oprost među njihovom braćom partizanima.

I tu se može vidjeti falsificiranje i laž koja je, samo jedna od mnogih, ubačena u hrvatsku povijest, jer ta se uzrečica nije smjela naći u jugoslavenskim udžbenicima niti onda, a niti danas.

Istinu nije teško prepoznati, jednom kad se čovjek odrekne okoštalih mitova i laži, te kad sa sebe zbaci jaram samoprezira i samouništenja koji se hrvatskome narodu nameću već predugo.

Istina se prepoznati može i u likvidiranju mnogih hrvatskih partizana 1945-e, a koji su se nakon stvaranje kosturnice zvane jugoslavija prenaglo sučelili sa posljedicama svojih tlapnji, i naivnog vjerovanja kako će jugoslavija biti zemlja "bratskih" i "jednakopravnih" Naroda.

S tom istom mržnjom koja prožima današnje "antife" poput radmana, kneževića, mirt, tomića, mesića, pusića i stotina ostalih koji danas truju nove naraštaje najgorim otrovom, otrovom mržnje prema samima sebi - sa tom istom su mržnjom isti takovi i onda likvidirali čak i svoje hrvatske "drugove" partizane nakon što bi se ovi pobunili protiv pokolja koje su "osloboditelji" ciljano vršili nad hrvatskim Narodom.

"U ime naroda" su i ti orjunaši i četnici zajedno likvidirali vlastite "drugove" koji su brzo shvatili kako u očima novih vladara Hrvatske - očima srbijanskih partizana - nema razlike među njima, Ustašama, Domobranima, Fratrima, djeci, starcima, uglednim ili normalnim Hrvatima.

Svi su oni jednako umirali, na kamenjaru šibenskog ili zadarskog zaleđa, ili na hladnom kamenu ćelije, gdje je skončao čak i visokoodlikovan i "cijenjeni" "drug" Andrija Hebrang, zbog inzistiranja na jednakosti.

Za one koji su se budili malo kasnije, tito je već imao i druge planove za njihove likvidacije - Jasenovac je radio do 1951-e, a koliko je hrvatskih partizanskih lubanja rascijepljeno na Golom otoku - vjerojatno ne zna nitko doli Boga samoga.

I što onda onima koji niti do dana današnjeg sve ovo "ne znaju" ili "ne shvaćaju" reći, osim kako ne znam koji je izgovor gori?

Činjenica jest kako i takovi danas, iako tu slobodu i pravo ne poštuju, a još manje poštuju one koji su im tu slobodu omogućili, ipak imaju slobodu i pravo glasovanja.

Dakle i oni imaju mali udio odlučivanja o sudbini Hrvatske i hrvatskog Naroda, i na njima također leži odgovornost hoće li tijekom sljedećih "kao izbora" prebrojavanje glasova u ruke opet dati jednom arsenu bauku, koji je u više navrata izigrao i prevario čitav hrvatski narod, ili nekome drugome, tko to možda neće učiniti.

Nada umire zadnja, ljudi govore. Ako je to istina, meni se onda katkad čini kako nam više ništa nije ni ostalo, dao Bog pa griješim.

 

Darijo Strehovac - Streh