Nestajanje Hrvatske 2. dio

Pin It

Braniti su se u biti mogli samo skrivenim lovačkim oružjem koje im niti „jna“ „časnici“ nisu mogli oduzeti „radi sprečavanja nemira“, ali ipak – i sačma za prepelice napravi rupu, morat će se čuvati; krenuti od Vukovića i napraviti žive zidove od njegovo osmoro djece, ako bude trebalo.

Sve se može, samo kad se „dobro“ radi.

Ali ipak, za Jovu i većinu ostalih srbijanaca onaj pravi, ježeći strah je ležao u strahu kako će neke od njihovih žrtava ipak uspjeti nekako pobjeći, ostavljajući ih sa „ustima punim perja“.

Bit će krvi, bit će osvete, bit će svega onoga kaj je njihova narav, nutrina i ta krvava pumpa u prsima zahtijevala od njih, ali znali su kako to onda neće biti dosta.

Dijelom su puno toga naučili već odavno, dok su zajedno s očevima, rođacima i djedovima pomagali ubacivati razgolićena trupla po okolnim jamama i dubokim škrapama, hranili njima svinje, posipali ih vapnom ili palili na hrpama – „jer dokaza ne treba ostati“ – sjećao se i Jovo kad mu je ćaća rukom još ljepljivom od krvi pri jednom takvom „čišćenju“ razbašurio kosu.

Ali to je bio tek jedan od razloga; jer iako je živ čovjek svjedok - čovjek koji govori i zna, zadnje ih je stoljeće naučilo nekaj o zločinima nad Hrvatima, posebno ako su od njihove ruke.

„Šta god svjedok im'o za reć'“ – znali su: - „kadija te tuži, kadija ti i sudi“. Rijetko se tko od starih srbijanaca u ovim krajevima sjećao kažnjavanja za ijedno ubojstvo, mučenje ili čerečenje „ustaša“ (fratara, časnih sestri, partizana, ijednog Hrvata općenito), za vrijeme ili nakon 2. Svj. Rata, ali posvuda su razasuti spomenici pobijenih „mučenika - srba“?

Jer ako nije srbijanac - niti spomenika mu ne treba? Bože, gdje živim?

I znali su. Dok su god na vlasti srbi i šugoslaveni, nikoga od njih pravda neće stići – Hrvat nikada neće biti žrtva, i uvijek će zaslužiti svoju zlu kob.

Ni titovi partizani, ni njihovi drugovi dražini četnici – nikada TAJ zakon promijeniti neće.

Ali ipak, u slučaju bijega nekolicine Hrvata - ona žeđ koja ih tjera na ovo u njima neće do kraja biti ugašena.

A jedino su se tako mogli osjećati poput istinskih ljudi – muškaraca; jedino ako pod svoju volju stave SVA ljudska bića kojih su se naumili domoći. Bez apsolutne moći nad njima – zadovoljstvo koje traže čitave svoje živote nikada neće biti ispunjeno.

Jer sjetimo se – niti čin silovanja nije seksualni čin. To je samo i jedino oduzimanje moći drugom ljudskom biću; preuzimanje moći za kojom se zapravo žudi.

A koliko je god čovjek u uobičajenom životu slabiji, nekarakterniji, bjedniji i nezadovoljniji samim sobom i svime onime kaj u životu nikada nije ispunio zbog kukavičluka, lijenosti i svih ostalih karakteristika – to je opakiji kad dođe vrijeme i prilika za osvetiti se nad nekim drugim za svoje nedostatke.

Zato sve kaj pripada žrtvama, tvrdo, meko, ili tekuće, posebno njihova tekuća, vruća krv – u potpunosti mora pripadati zločincu, inače je čin nedovršen, svrha neispunjena, i niti tisuću žrtava ubijenih tijekom nekakve „glupe nesreće“ počiniteljima u prsima ostavlja samo tupu bol i ogromnu prazninu.

Njihovi im zapovjednici poslije toga mogu na košulje povješati stotine odličja, oni su ostali praznih ruku, prsa i uma.

Nije nimalo neuobičajeno kad nakon takovih događaja dođe do masovnih izljeva mržnje i krvoprolića između dotadašnjih „suradnika“, ali sve to ovisi samo o razlogu iz kojega čovjek diže Smrtonosno oružje protiv drugoga čovjeka.

Rat nije velika filozofija. Rat je sukob između napadača i napadnutog. Ali krivac za Rat, isto kao i žrtva, najlakše se razlikuju po tome na čijem se teritoriju vode.

A ona psihološka priroda sukobljenih strana – također je jasna pa jasnija ne može biti: pogledaj kaj pobjednik čini pobijeđenom, i sve će ti u sekundi biti jasno.

Katkada zna biti malo teže, jer katkada se mora zarezati i ispod one vidljive površine, jer sjetimo se još nečega – povijest pišu pobjednici.

A kod nas je situacija prokleto složena, jer tko su zapravo pobjednici?

To nije jako teško pitanje, jer pogledajmo tko u Hrvatskoj I DALJE piše povijest?

I nakon srbijansko-crnogorske agresije i pobjede hrvatske vojske nad koljačima s istoka – šugoslaveni nam i dalje nastavljaju krivotvoriti povijest – to je najironičnija činjenica pokolja kroz kojega smo morali proći kako bismo nakratko imali vlastitu državu.

Samo kad se razmotri ta jedna rečenica - jasno je npr, kako je i ona pećina iz kamenog doba u Krapini bogatija čašću, dostojanstvom i humanošću doli nedavno izgrađeni dvori cirkusa zvanog sud u hagu.

U onoj ljetnoj noći 1991, za Jovu, te nikad zaboravljen i nestao - 4. Četnički samostalni odred i ostale koljače okupljene u kućama koje su okruživale mjesto i njihove „komšije“ koji su spavali – sve je moralo proći savršeno.

Niti jedan muškarac, žena ili dijete nisu smjeli dočekati sutrašnje jutro; a već za mjesec im se dana nije smjelo znati ni za kakav trag.

Sve je moralo biti savršeno. A uz to, Jovo je točno znao koja će obitelj, koji „komšija“ i „rođo“ biti NJEGOVI – milost na nemilost; i čitavo su ga vrijeme, jače no ikad, sanjarenja i zamišljanja o onome kaj će im uskoro moći raditi ispunjavali onom čudnom toplinom, koja je katkad graničila sa laganom groznicom.

Groznicom koja mu nikada tijekom svih godina nije prestajala, ali je u njemu uvijek stvarala osjećaj ugode, euforije, i osjećaja kao da je 10 godina mlađi.

Da, Joža je bio trn u njegovu oku čitavog mu života. Nikad zapravo nije razmišljao o tome zakaj; samo je znao kako je svakog trenutka Joža u njemu izazivao nekakvu nelagodu i mržnju.

Ali dosta o tome. Joža je bio Jovina glavna meta, to je bilo to.

Do 6 popodne su toga dana svi mještani pravoslavci – „hrvatski srbi“, bili sazvani na sastanke na kojima im je podijeljeno oružje i streljivo; i vrijeme za „izravnavanje“ i „vraćanje računa“, „osvete“ i „rješavanje problema“ približavalo se brže nego kaj je srbijanska domaća rakijetina nestajala u njihovim želucima.

Dok je Jovo „predsjedao „ svojoj „četi vojnika“, nekoliko se puta umalo naglas nasmijao od smjeha, jer su neki od četnika okupljenih pred njim inzistirali da ta i ta kuća pripadne baš njima, zbog kakve „smrtne osvete“ ili „povrede časti“; a dok suneki od tih zahtjeva datirali i 50 ili 100 godina u prošlost, znao je kako su u pozadini tih zahtjeva u biti stajali poljoprivredni strojevi, auti i svakakvi motivi „ciljanih“ meta, od kojih su u biti najgori bili motivi najgore vrste - jednaki njegovima.

Bez imalo razmišljanja je odobrio svaki od tih zahtjeva, ignorirajući svađe koje su nastale između nekih od „vojnika“ „nafitiljenih“ na iste mete, i kao vrijeme „napada“ odredio mrklo doba noći – 2 ujutro.

Noć je pala kao i svaka druga, a jedino po čemu su mještani Hrvati mogli naslutiti kako se nekaj čudno zbiva bilo je čudno, prestrašeno lajanje ili cviljenje pasa po dvorištima, izostanak sastanaka mladeži na „gumnu“, i čudnovate poglede susjeda koje su te večeri bile izuzetno škrte na razgovorima sa njihovim ženama, te čudne poglede kojima su ih ispod oka promatrale dok su, kaj nikada inače nisu činile, zatvarale kapke na prozorima.

A točno u 2 je orgijanje počelo.

Jožina metalna kapija je silom otrgnuta Jovinim „tamićem“, i u dvorište su trčeći upala četvorica „komšija“ naoružani kalašnjikovima i Papovkama.

Nakratko se lajanje Jožinog psa Wolfa pretvorilo u režanje, ali nakon kratkog rafala se pseći lavež pretvorio u očajan cvilež, dok mu se tijelo na lancu ostalo trzati u blatu dvorišta.

Joža nije gubio vrijeme na oblačenje, navukao je papuče i izbezumljeno istrčao u dvorište, nikakao ne mogavši pojmiti kaj se događa.

- Šta se događa ljudi?! - raširio je ruke kad je ugledao Jovu, koji mu je hitro prišao, i bez riječi ga svom snagom kundakom udario u pleksus, a odmah zatim posred lica, nakon čega je izgubio svijest i stropoštao se u blato blizu Wolfa, koji je očajno pokušavao dovući do njega, cvileći i ližući zrak prema gazdi.

- Šta ćemo s Wolfom? – upitao je Mićo, poznati uzgajivač i ljubitelj pasa, dok je prebacivao papovku preko ramena i pogledom već tražio nešto čime će ga lakše prenijeti u kuću i pobrinuti mu se za rane.

- Evo ona cerada... biće dobra... – zašutio je kad ga je Jovo podrugljivo pogledao i otresao se na njega: - Na, vodi ustaško pseto kući, il' još i bolje, lezi pa se valjaj uz njeg'!

- Ajmo ljudi gor' – krenuo je prema kući u kojoj se već začuo dječji i ženski plač – a tog ustašu Jožu morete dovuć na toj ceradi šta je ovaj mutonja vidio!

Istovremeno se, čudnom sinkronizacijom, po čitavom naselju začulo puškaranje. Dulji ili kraći rafal ovdje, pojedinačni pucnjevi tamo; pseći lavež, cvilež, mukanje, kokodakanje ili njištanje prestravljenih konja...

Niti jedno stvorenje te noći nije bilo sigurno pred sve razularenijim četnicima.

Naselje i njegovih nekolik stotina hrvatskih žitelja proživljavali su zadnju noć svoga života. Njihov zločin – bili su Hrvati. Njihova presuda – smrt. Sa kvakom. Milosrdnom i brzom, ili onom češćom, praćenom divljačkim iživljavanjem na ljudskim bićima koji su čitave živote proveli uz mučitelje, od kojih su kao milost trenutno mogli očekivati samo – crnu rupu pred očima i bljesak tišine.

Nikaj nije imalo smisla te noći. Osim, naravno – onima odabranima za kontroliranje kaosa koji je kontrolirao njima te noći.

 

 

Darijo Strehovac - Streh