Antifašizam u Hrvatskoj je danas jednostavno psihijatrijski poremećaj

Pin It

Antifašizam na ovim prostorima se odavno pokazao kao najzločinačkija ideologija svih vremena. Naravno, govorimo o ovim prostorima, prostoru Hrvatske i okruženju. Negdje drugdje u svijetu je sasvim normalno i prirodno da antifašizam ima pozitivni predznak, ali ovdje je nešto sasvim drugo.

Ideologija antifašizma na ovim prostorima je direktno odgovorna za smrt nekoliko stotina tisuća ljudi, od kojih je velika većina ubijena izvan ratnih zbivanja. Direktno je odgovorna za smrt nekoliko stotina tisuća nevinih ljudi. Antifašisti su u periodu 1945-1946. likvidirali više ljudi nego svi drugi zajedno u periodu 1941-1945.

Zanimljivo, nešto prozvano antifašizam, dakle nešto što bi ideološki trebalo biti antipod fašizmu, nije se libilo ni od primjene klasičnih fašističkih metoda. Osim što su masovne likvidacije ideološki temeljili na klasnoj borbi, antifašisti su na ovim prostorima provodili klasičnu politiku genocida nad pripadnicima drugih etničkih zajednica, prvenstveno nad Nijemcima i Talijanima, u svrhu promjene etničke strukture određenih prostora. Štoviše, za navedeno su donijeli i posebne zakone, antifašističke rasne zakone, poput odluke AVNOJ-a iz 1944. godine kojima se nalaže da se Nijemcima, samo zato što su Nijemci, oduzme imovina i građanska prava. U konačnici, nisu na tapeti bili samo njemački i talijanski civili, antifašisti su usred Hrvatske vršili i institucionalizirano etničko čišćenje Hrvata sa svojih ognjišta uz donošenje službenih odluka da se Hrvatima ne dopušta povratak. Tako su neka hrvatska naselja usred Hrvatske jednostavno nestala uz pomoć domaćih antifašista, kao što su to Borićevac i Zrin, ili su ciljano pretvorena u srpska naselja, kao što su to Španovica ili Udbina.

Antifašizam na ovim prostorima odlikuje još jedan fašistički element, a to su koncentracijski logori, u kojima je u periodu nakon rata pobijeno nekoliko desetaka tisuća žena i djece, i to uglavnom pripadnika njemačke manjine, i to s gotovo istom učinkovitošću kao i u logorima III Rajha nekoliko godina ranije.

Pa ipak, iako su navedene činjenice vrlo dobro poznate stručnoj i političkoj javnosti, iako navedene činjenice razmjerno dobro poznaju čak i povjesničari antifašističke provenijencije, kad nastupi potreba da se iste činjenice stručno valoriziraju i o istima donesu adekvatni stručni, a onda i politički zaključci, cijela stvar pada u vodu, a antifašizam se dalje valorizira kao nešto pozitivno, činjenicama usprkos. U čemu je stvar i zašto je pojedincima problem povezivanje bjelodanih činjenica o zločinačkoj naravi antifašizma s jedinim logičnim zaključkom, a taj je da je antifašizam zločinačka ideologija?

Iako je razloga nekoliko, isti su uglavnom prozaični i svi se daju svrstati pod zajednički nazivnik radnog naslova "ne pada jabuka daleko od stabla". Današnji antifašisti u Hrvatskoj su u pravilu biološki potomci nekadašnjih antifašista, premda je sama činjenica genetskog naslijeđa u ovom slučaju nevažna, puno su važnije činjenice vezane uz društveno naslijeđe; današnji antifašisti su svoju obiteljsku povezanost s nekadašnjim antifašistima kapitalizirali kroz nebrojene društvene privilegije. Oni upravo antifašizmu mogu zahvaliti sve što danas imaju, od položaja u društvu, materijalne sigurnosti, veza, poznanstava i ugleda. Očekivati od njih osudu antifašizma nije moguće; time bi isti bili primorani osuditi vlastitu povijest, vlastite pretke, vlastitu sadašnjost i vlastiti identitet.

Isto kao što pripadnci britanskog plemstva i britanske elite nikada neće osuditi kolonijalizam nego će u istome prvenstveno isticati prosvjetiteljsku i civilizacijsku ulogu koju su civilizirani Britanci imali prema divljim plemenima, dok će masovne zločine i uništavanje resursa bivših kolonija nazivati nužnošću i nuspojavama kolonijalizma koji je u suštini bio koristan i pozitivan, tako će i naši domaći antifašisti u prvom redu isticati da se antifašizam borio protiv fašizma, pri čemu je tu i tamo netko počinio neki sitni zločin iz osvete i slično.

Takvo kolektivno samozavaravanje nije znanstvena nepoznanica. Slične pojave su zabilježene u svim civilizacijama, svim društvenim orkuženjima i velikom broju društvenih pokreta. Čak i do razine teške patologije, kakva postoji slučaju domaćeg antifašizma i koja je naročito izražena kod pojedinih političkih vođa, društvenih aktivista iz nevladinog sektora, novinara i kvaziintelektualaca, a koja praktično graniči s hibristofilijom - patološkom sklonošću prema masovnim ubojicama i samom činu ubijanja, pri čemu je opseg zločina direktno proporcionalan koliični sljedbenika i razini fascinacije pojedinih sljedbenika masovnim ubojicom - predmetom obožavanja. Charles Manson je najviše estradizirani slučaj takvog tipa. Inače je rijetkost da su poremećaji takvog tipa izolirani; obično ju prate i sekundarni poremećaji, kao što je npr. obožavanje predmeta koje je koristio određeni masovni ubojica, pisma koja je pisao, citati koje je izgovorio...a u slučaju antifašizma, ponekad se radi o bistama.

Diana Majhen