Apocalypse now

  • Ispis

Bit će kako smo Domovinski rat samo sanjali. A ako se kojim slučajem i dogodio, onda smo svakako sanjali bar dio u kojem smo mi pobijedili. Da je tome tako, postajemo sve svjesniji kako godine prolaze.

Sve naše sjajne, veličanstvene pobjede koje smo izvojevali u obrani svoje zemlje pretvorile su se u zločinačka udruživanja s ciljem etničkog čišćenja onih, koje eto, prema vlastitim riječima, čiste već stoljećima, al nekako ih je uvijek sve više i više. I nema samo da im raste broj, nego proporcionalno tome, raste im i utjecaj na naše živote, našu budućnost i budućnost naše djece.

Sve se vrti u krug i sve se ponavlja. Imali smo četničke horde koje su ubijale i palile po Hrvatskoj, pa su onda krajem rata navrat-nanos skoro svi prešli u partizane, koji su ih dočekali raširenih ruku, obzirom da bez njihovog blagoslova ne bi ni mogli raditi to što su radili. I nakon svega toga što su nam uradili, uz pomoć hrvatskih izdajnika, vladali su hrvatskim narodom i hrvatskim sudbinama više od pola stoljeća.

Upravo doživljavamo reprizu.

Hrvatska, kao samostalna i neovisna država, nije izdržala ni par godina. Našli smo se ponovno u situaciji da tudjini odlučuju o našoj sudbini, a kada ti o sudbini odlučuje netko koga za tebe nije briga, zna se kakva će ti sudbina biti.

S jedne strane, imamo sve moguće pritiske koje dolaze iz EU, od haaškog suda pa preko povratka onih koji su devedesetih pucali po nama, a sada im gradimo kuće, pa sve do dvostrukog prava glasa za njih, čime i dvostruko odlučuju o svemu što se u Hrvatskoj dogadja.

S druge pak strane imamo Srbiju, koja nikada nije prestala ratovati protiv nas, samo je prilagodila oružje vremenima koja su došla, a koja maksimalno koristi ucjene koje dolaze iz EU, kako bi ojačala svoj utjecaj na našu zemlju.

No, ono što predstavlja naš najveći problem nisu ni EU ni Srbija. To su samo i isključivo oni koji Hrvatskom vladaju, a kojima je izgleda potpuno svejedno koju zemlju predstavljaju i čije interese zastupaju, sve dok su im fotelje osigurane.

Ja sam već umorna i bolesna od slušanja toga kako mi nešto MORAMO uraditi, jer će inače biti loše po nas. Kako i zašto? Što bi loše za nas bilo kada bi i Srbiju i EU poslali tamo kamo spadaju, može i zajedno u paketu, te odlučili samostalno upravljati našom zemljom, samostalno donositi odluke koje se tiču našeg naroda i postati ponovno zemlja, a ne europsko-srpski protektorat? Za koga bi to doista bilo loše, izuzev za one koji su instalirani u našu Vladu izvana, kako bi provodili odluke koje pogoduju njima, a ne nama?

Upravo čitam kako bi svi trebali biti sretni, jer će Tihomir Purda vjerojatno u ožujku biti u Hrvatskoj. Meni se osobno plače, ali ne od sreće. Jer, Tihomir Purda nije se nikada ni smio naći u situaciji da o njegovoj sudbini odlučuje zemlja protiv čijih se hordi zla borio. Tihomir Purda nije nikada smio biti uhapšen, nikada bilo koja četnička tjeralica nije smjela biti priznata sa hrvatske strane, te nikada nismo smjeli dopustiti da Srbija dodje u poziciju da ispituje, hapsi i zatvara naše branitelje.

Zašto smo toliko glupi i zašto neprestano nasjedamo na iste stvari?

Tihomir Purda je svima nama bitan. Kao čovjek, kao suborac, kao netko tko je stvarao Hrvatsku. Bitan je i svojoj obitelji i svojim prijateljima. No, ono što je za nas najbitnije, to je ne samo dovesti Tihomira Purdu u Hrvatsku, nego stati na kraj kojekakvim dogovorima i sporazumima sa Srbijom, putem kojih zemlja koja je od nas izgubila rat postaje naš moralni autoritet, koji će nam odredjivati što je ispravno a što nije.

Eto nam se danas i sutra šeće Hrvatskom srpski istražni sudac, koji ispituje naše vukovarske branitelje, Tromblona i Maslova, a sam Purda bit će u ponedjeljak ispitan, takodjer od strane srpskog tužiteljstva, te će na temelju tog izvještaja Srbija donijeti odluku hoće li Tihomira Purdu pustiti na slobodu ili ne. A mi još plješćemo rukama i naprosto smo zadovoljni razvojem dogadjaja.

Zvuči li ovo samo meni suludo?

Zar je doista postojao neki Domovinski rat u kojem smo pobijedili i stvorili samostalnu i neovisnu zemlju?

Za ovo što se danas dogadja u Hrvatskoj, nismo trebali ni ratovati. Prestanimo se zavaravati da imamo svoju zemlju, jer ju nemamo. Zemlja u kojoj ti sudi poražena strana, zemlja koja one koji su ju branili izručuje stranim sudovima, zemlja koja gazi po kostima svojih mrtvih, za tu se zemlju nije isplatilo boriti i umirati.

Ta nam činjenica može biti i svakako jeste bolna. Bili smo spremni umrijeti za jedno, a dobili smo nešto posve drugo. Nadali smo se slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, a našli smo se u zemlji kojom vladaju beskičmenjaci koji valjda ni do wc-a ne smiju ukoliko za to ne dobiju dopuštenje izvana, koji su stalno u strahu od toga hoće li nalogodavci biti zadovoljni njihovim radom i koji valjda ni sami ne znaju više kako se zove zemlja kojom vladaju.

Ako si sve ovo priznamo, ako se suočimo sa stvarnošću onakvom kakva jeste, možda ćemo postati spremni i nešto uraditi kako bi dobili onu Hrvatsku za koju se umiralo.

Sve dok pronalazimo razne izgovore za stanje u zemlji, koji obuhvaćaju sve osim nas samih koji smo svojom šutnjom dopustili da do svega ovoga dodje, neće se promijeniti ništa.

Diana Majhen