HRVATI SU POVIJESNO - POLITIČKI NEPISMEN NAROD

Pin It

(Hrvati ne znaju da neznaju)

Međimurci, Zagorci Podravci i ... ne znaju da su postali crveni jugokomunisti

U Večernjem listu 21. rujna 2016. str. 7, naslovnica: „Zeleno Zagorje postalo crveno“.

Dalje se navodi da „Istra i Primorje više ne daju socijaldemokratima najviše glasova“, jer tu su i četiri županije na sjeverozapadu Hrvatske.

Ovdje treba odmah intervenirati jer naziv socijaldemokrati lijepo zvuči, ali to nisu onakvi socijaldemokrati kakvi su po europskim državama. Oni u Europi, uvijek su domoljubi, zalažu se za nacionalne interese svoje države, vole svoju domovinu, a ne rade protiv države u kojoj žive kao što to čine hrvatski socijaldemokrati (čitaj: jugokomunisti) koji otvoreno ne vole Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku, čak ju otvoreno mrze. Ne vole one koji su bili protiv Jugoslavije, ne vole Domovinski rat i one koji su u njemu učestvovali kao domoljubi, kao ni sve nacionalne vrijednosti stvorene u domovinskom obrambenom oslobodilačkom ratu.

Da bi prikrili svoju jugokomunističku ideologiju, kao kameleoni koji mjenjaju boju kože, Hrvatski socijaldemokrati nekoliko puta su mijenjali svoj naziv, od komunista postali su stranka demokratskih promjena, pa socijaldemokrati, antifašisti i na koncu „Narodna koalicija“ koja s hrvatskim narodom nema ništa zajedničko. Kameleoni stvarno mjenjaju boju da se zaštite od neprijatelja, ali jugokomunisti sve su pokušali kroz promjenu imena da bi se dopali hrvatskom narodu, ali nikako da promjene jugokomunističku čud. Dakle, iza hrvatskih socijaldemokrata kriju se recidivi jednog od tri zločinačka režima i to po represiji i broju žrtava najstašnijem režimu. Iza Hitlerovog nacizma ostalo je oko 21 milijun žrtava, a iza komunizma ostalo je preko sto milijuna žrtava. Kako je bilo strogo zabranjeno govoriti o zločinima tog režima pa tako i istraživanje tih zločina, a ta tabu tema trajala je punih 45 godina. Ali i toj tabu temi došao je kraj, pa je do sada, nepotpunim istraživanjem, otkriveno je preko 1700 masovnih stratišta i grobišta. Što se tiče Hrvatske i Hrvata katolika, likvidirano je oko milijun ljudi, što znaći svaki četvrti Hrvat, a preko tri milijuna je potražilo sreću u svijetu, a mnogi od njih u svijetu su našli sklonište da bi spasili živu glavu od velikosrpsko-komunističkih režimlija. Oni koji se s ovim neće složiti, neka svoje neslaganje činjenicama dokažu. Ti ogromni zločini i zvjerstva nad hrvatskim narodom su temeljni razlog zašto se nije smjelo istraživati zločine komunizma, zašto su ukinuli Vukojevićevu, pa kasnije i Hebrangovu Komisiju kojima je bio cilj doći do istine, a istina je, kako vidimo, jako bolna. Ukinuli su pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad žrtvama Bleiburga, a konstantno uvečavaju broj žrtava u Jasenovcu.

I danas, nakon toliko godina iza Domovinskog rata, najljepši trg u Zagrebu nosi ime Maršala Tita, jednog od deset navećih zločinaca komunističkog režima. To je dokaz brojnosti glasačke mašinerije komunističkih ideologa koji utjeću na politiku u Hrvatskoj, koji su kočničari svakog napretka, a posebno gospodarskog napretka Hrvatske.

Jugokomunistička indoktrinacija hrvatskog naroda i njene posljedice

Povijest je svjedok vremena, svjedok istine, pa kako i učiteljica života, što je još prije Krista napisao Ciceron. Ako je tako, a tako je, zbog čega ljudi i dalje nastavljaju s pogreškama bile one na osobnoj razini ili odigrana na svjetskoj pozornici, na određenoj naciji kao što su Hrvati. Za to postoji više razloga, a kod hrvatskog naroda u pitanju je neznanje, odnosno nepoznavanje stvarne povijesti hrvatskog naroda. Naime, prvi masakr nad Hrvatima katolicima, od strane velikosrpsko-orjunaške mašinerije izvršen je 5. prosinca 1918.godine na Trgu Bana Josipa Jelačića u Zagrebu (na zgradi broj 11 postavljena je spomen ploča o tom pokolju, za koju ni zagrepćani ne znaju, ali su znali za sedam sekretara SKOJ-a i sedam ofanziva). Otada su Hrvati nacionalno, kulturno i gospodarski obespravljeni pod tiranijom velikosrpsko - orjunaške čizme, što je trajalo pune 22 godine, do 1941.godine. Ta ista velikosrpska politika i represije nastavljena je 1. ožujka 1945., nakon reorganizacije Jugoslavenske armije, osnivanjem četiri jugoslavenske armije s Generalštabom u Beogradu (komandanti: Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ, i Petar Drapšin), tad su Srbi ponovo preuzeli svu vlast, samo tada uz aktivno učešće Titinih jugokomunista. Ta velikosrpsko-jugokomunistička represija trajala je punih 45. godina.

Međutim,nakon Domovinskog rata srbočetnički agresor je vojno poražen, ali nije provedeno „kadrovsko čiščenje“ kao što su oni proveli 1945., pa su recidivi tog režima oživjeli i 2000. godine ponovo došli na vlast. Doduše, formalno je bilo razdoblja da je i HDZ u međuvremenu bio na vlasti, ali na čelu sa Ivom Sanaderon, udbaškim suradnikom, (Vidi knjigu: „Tuđmanova baština“ od dr. Nedjeljka Mihanovića. str. 601) tako da do donas nije provedena ni kadrovska ni kulturna lustracija. Tako i današnji školski udžbenici o povijesti napisani su pod nadzorom velikosrpskog ideologa, Milanovićevog ministra obrazovanja Hrvata, Željka Jovanovića, mrzitelja svega što je prohrvatsko. Pa u ponuđeni Kurikulum je njegovih ruku djelo. Dakle, ni današnju stvarnu povijest nisu pisali Hrvati katolici već velikorski i jugokomunistički ideolozi.

Dakle, od 1918. do današnjih dana Hrvati nisu pisali svoju povijest.

To su osnovni razlozi da Hrvati katolici ne poznaju svoju stvarnu povijest i ne pozivaju se na povijesne činjenice pa glasuju za svoje progonitelje i ponavljaju greške. Te greške najbolje vidimo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

Borba za opstanak komunističkih recidiva na vlasti vrši se na svim razinama i u svim oblicima, što se dobro vidi na parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

Vidjeli smo da su u protekla tri predsjednička mandata, nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na vlasti bili Stipe Mesić dva mandata i Ivo Josipović jedan mandat, a obojica su sinovi ortodoksnih jugokomunističkih partizana. A ti sinovi nisu iznevjerili svoje očeve, ostali su vjerni Titu, komunističkoj partiji i Jugoslaviji.

Dakle, iako u Hrvatskoj živi oko 87 posto Hrvata katolika, isti ti katolici, su u protekla tri mandata za predsjednike RH birali mrzitelje samostalne Tuđmanove Hrvatske. A rezultate te politike najbolje su osjetili hrvatski branitelji, posebno oni koji su odležali po zatvorima i oni koji još čame po zatvorima, a tom zlu kraj se ne vidi jer jednom broju junaka domovinskog rata se još sudi uz podršku veleizdajnika s ovog spiska.

Kroz sve to, vidimo posljedice stoljetne indiktrinacije da Hrvati na izborima ne mogu ostvariti minimalnih 51 posto saborskih zastupnika kako bi krenuli s prohrvatskom politikom. I kod proteklih parlamentarnih izbora, nismo ostvarili bar 51 posto saborskih zastupnika prohrvatske orijentacije, već nam je Milanović ugurao svoje petokolonaše na čelu s Božom Petrovom. Oni su pokazali da im je svejedno hoće li koalirati s prokomunističkim Milanovićevim SDP-om ili prohrvatskim HDZ-om, važna im je „zaštita nacionalnih interesa“ rekoše bez imalo srama. Koliko im je stalo do nacionalnih Interesa Hrvatske to su pokazaliu protekloj koaliciju kad su onemogučili bilo kakvu prohrvatsku odluku u Saboru i kad su uvjetovali da se dotadašnji ministar policije Ranko Ostojić postavi za predsjednika saborskog Odbora za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost. Ostojića kome je važna ćirilica u Vukovaru, suprotno članku 8. Ustavnog zakona o pravu nacionalnih manjina, kao što je i četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću stalo do ćirilice, koji reće da je Vukovar srpski grad.

Zločinački tragovi komunističkog režima

U jugokomunističkom razdoblju, po završetku Drugog svjetskog rata, slijedila su masovne likvidacije Hrvata katolika, a simbol tih zvjerstava su Bleiburg i križni putovi.

Kako je bilo Hrvatima katolicima u tom režimu to je najbolje opisao velikosrpski krvolog, tada ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković, koji, u svom izvješču o „čišćenju“ terena kaže: da su od 1945. do 1951. likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja od čega 500.000 Hrvata. (Joža Manolić kaže da oni nisu ubijali oni su čistili teren). Znači, od ukupno likvidiranih 85 posto su Hrvati. Na tu temu, krčki biskup Valter Župan 15. kolovoza 2007. godine izjavljuje da je Titin režim likvidirao 1,129.000 narodnih neprijatelja. Ako tu primjenimo Rankovićevu formulu o postotku likvidiranih Hrvata dobijemo pravu sliku odnosa tog režima prema Hrvatima katolicima. Radi prave slike djelovanja tog režima nezaobilazna je Huda jama (bivši rudnik u Sloveniji) gdje su natjerali oko 3000 zarobljenih, pretežno žena, djece, staraca i žive zazidali da umiru u strahotama rudničke jame.

Taj zločin govori o neopisivim zvjerstvima tog režima, koji po načinu izvršenja strašniji od zločina nacista u Auschwitzu. U vrijeme trajanja te vladavine bilo je strogo zabranjeno govoriti o zločinima a nipošto istraživati i pisati o njima. Ipak, do danas je pronađeno preko 1700 masovnih stratišta i grobišta.

Što se tiče stratišta i raznih masovnih jama njihov omjer u odnosu na razdoblje NDH (Jasenovac), 89 posto su komunističko četnički zločina, a svega 0,13 posto NDH i ustaša.

Ovo je kraći prikaz politike komunističkog režima i njegov odnos prema hrvatskom narodu.

Kratki pregled izbornih rezultata, kao rezultat komunističke indoktrinacije

U 3. Izbornoj jedinici, koju čine Zagorje, Međimurje i varaždinski kraj, SDP i partneri su na ovim parlamentarnim izborima dobili 93.163 glasa (52,02 posto) i osam mandata.

U 8. Izbornoj jedinici pak Narodna koalicija (SDP) dobila je 63.890 glasova (35,76 posto) i šest mandata.

I na prošlim predsjedničkim izborima, u četiri sjeverozapadne županije, jugokomunistički ideolog Ivo Josipović pobijedio je gospođu Kolindu Grabar Kitarović ispred domoljubne koalicije sa velikom razlikom. U Međimurskoj županiji omjer je 72,60 napram 27,40 posto u korist Ive Josipovića, u Varaždinskoj županiji omjer 64,23 napram 35,77 posto u korist Ive Josipovića, u Krapinsko-Zagorskoj županiji omjer 52,95 napram 47,05 posto za Ivu Josipovića i u Koprivničko-Križevačkoj županiji omjer 53,43 napram 46,57 posto u korist Ive Josipovića.

Tu su još dvije, od ranije poznate, crveno-komunističke županije :

Primorsko-Goranska sa omjerom 61,67 naspram 38,33 posto i Istarska županija sa omjerom 79,47 napram 20,53 posto za Ivu Josipovića.

Ipak, od ukupno 20 županija u RH i jedna izborna jedinica koja predstavlja Dijasporu, njih 15 je glasovalo za gospođu Kolindu Grabar Kitarović. Tako možemo reći da Hrvatska kreće naprijed, ali vrlo usporeno u odnosu na sve ostale države bivšeg komunističkog bloka koje su se davno oslobodile komunističkih recidiva i vidljivo gospodarski napreduju.

Prije proteklih predsjedničkih izbora Vojislav Šešelj i Radivoje Cvjetičanin predlažu Hrvatima za koga da glasuju i navode kvalitete Ive Josipovića te kažu: Ivo Josipović je partizansko dete iz mešanog braka, ateista, skojevac, naš zet, član Saveza Komunista, Titov gardist, otac mu je bivši partizan, žestoki borac protiv hrvatskog nacionalizma i to nakon Karađorđeva, hapsi „proljećare“!

Tko je Ivo Josipović o tome govore podaci

Van zdrave pameti je da Hrvat katolik glasuje za velikosrpske i jugokomunističke ideološke slijednike progonitelja Hrvata katolika.

Istovremeno, poznato je da u navedene četiri sjeverozapadne županije žive naglašeni katolici vjernici. Stoga je logičan zaključak da tako glasuju zbog uskračenih informacija o pojedincima, predvodnicima tog antihrvatskog režima. Pa u cilju informiranja priloženi su podaci o Ivi Josipoviću koji po nikakvim kriterijima ne bi smio biti na nekoj funkciju od hrvatskog nacionalnog interesa, kao i ostali sa priloženog spiska.

Kako su ideološki slijednici komunističkog režima, još 1990/91. bili protiv rušenja Jugoslavije tako su bili i protiv osamostaljenja Hrvatske i od tada djeluju suprotno hrvatskim nacionalnim interesima i nanose štetu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U cilju utvrđivanja glavnih organizatora i nositelja te antihrvatske politike na prijedlog Hrvatskog žrtvoslovnog društva, kao njegov ogranak, osnovano je Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) kao građanska inicijativa koja će se baviti analizom pojava etičkih zastrašivanja ljudi i nakon analize prikupljenih podataka, podizanja etičkih optužbi i donošenja etičkih osuda za nacionalnu veleizdaju. To nisu optužbe ni osude državnih pravosudnih tijela. To su etičke optužbe i osude koje smjeraju na izražavanje javnih etičkih prosudbi u odnosu na ugrožavanje i izdaju nacionalnih interesa. Težište je na etičkim prosudbama sa svrhom stvaranja etički ispravnih odluka. U čuvanju javnih dobara, posebno u slučaju nacionalnih vrijednosti, koje mogu biti ugrožene ili dovedene u pitanje...

HNES do sada je donijelo devet etičkih osuda među njima je i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Kako jedan značajni broj građana, posebno u navedene četiri sjeverozapadne županije glasovao za Ivu Josipovića, pa smatram da je potrebno navesti činjenice zašto je Josipović na spisku za veleizdaju.

 

ODLUKA O ETIČKOJ OSUDI ZA VELEIZDAJU

IVO JOSIPOVIĆ, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske ETIČKI JE ODGOVORAN što je prije i tijekom obnašanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske iz ideološki motiviranih razloga kao i drugih partikularnih političkih interesa zasnovanih na totalitarnom komunističkoj nasljeđu, postupao protivno pravno zaštićenim etičkim načelima i temeljnim tradicijskim vrijednostima hrvatskog naroda. Pri takvoj zlouporabi političke moći odnosno zagovoru političkih stavova kao i djelovanjima protivno Ustavu i zakonima Republike Hrvatske i na zakonu utemeljenim odlukama hrvatskih državnih vlasti, počinio je golemu i teško nadoknadivu štetu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, uključujući i sramoćenje međunarodnog ugleda Republike Hrvatske u svijetu. Stoga se IVO JOSIPOVIĆ predsjednik Republike Hrvatske, ujedno i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske ETIČKI OSUĐUJE ZA VELEIZDAJU.

Obrazloženje:

Nakon podnesene prijave i podignute optužbe protiv Ive Josipovića, Predsjedništvo Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta utvrdilo je postojanje činjenične utemeljenosti i društvene opravdanosti, pa je stoga Prvo sudbeno vijeće Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta provelo odgovarajući postupak te ustanovilo etičku odgovornost i slijedom toga Ivu Josipovića etički osudilo za veleizdaju. Ivo Josipović je etički odgovoran:

 

 

1. Što je dugi niz godina, na različitim javnim dužnostima i na različite načine, sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, pa je s tim krivotvorinama pridonosio politici sustavne kriminalizacije hrvatske države i Domovinskog rata te sramotnom pretvaranju srbijansko-crnogorske oružane agresije na Republiku Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat, a osobito

1.1. Što je od 2000. godine, kao član državnog Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije (MKSJ/ICTY, ili skraćeno: Haški tribunal) sudjelovao u izradi strategije o suradnji Republike Hrvatske s Haškim tribunalom, a na temelju čega je Republika Hrvatska neutemeljeno optužena za planiranje i provedbu udruženog zločinačkog pothvata, tj. etničkog čišćenje Srba s privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske te agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pritom je Savjet svoj prijedlog strategije suradnje najprije usuglasio s Haškim tužiteljstvom, a tek potom uputio na usvajanje Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, što je imalo za posljedicu izručenje hrvatskih generala Haškom tribunalu. I to hrvatskih generala iz Republike Hrvatske i hrvatskih generala i političara iz Bosne i Hercegovine, da bi se na temelju krivotvorenih dokumenata u Hrvatskoj Daria Kordića u Haagu osudilo na 25 godina zatvora.

1.2. Što je bio sukreator Deklaracije Hrvatskog sabora o suradnji s Haškim tribunalom, kojom je prihvaćena nadležnost Haškog tribunala za procesuiranje vojno – redarstvene operacije „Oluja“ – najveće osloboditeljske operacije u Domovinskom ratu,

1.3. Što se od 2007. godine s autoritetom sveučilišnog profesora i člana Socijal–demokratske partije Hrvatske, kao član radne skupine za doradu tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije za počinjeni genocid u Hrvatskoj, bez odobrenja Vlade Republike Hrvatske više puta potajice sastajao s veleposlanikom Republike Srbije u Zagrebu i predavao mu raznovrsnu dokumentaciju zagovarajući pri tome velikosrbijansku koncepciju prema kojoj navodno nije bilo srbijanske agresije odnosno genocida u Hrvatskoj jer se radilo o građanskom ratu,

1.4. Što je kao sveučilišni profesor u svojim javno iznesenim političkim stavovima zastupao nepravni pristup tužiteljstva Haaškog tribunala, a koji je bio u funkciji provedbe britanske politike prema Balkanu s ciljem uspostave ravnoteže krivnje i pretvaranja velikosrbijanske agresije u navodni međunacionalni sukob i građanski rat s jednakom odgovornošću agresora i hrvatske žrtve,

1.5. Što je od početka obnašanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske provodio politiku krivotvorenja povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, rehabilitacije agresora i neutemeljenog pripisivanja krivnje Republici Hrvatskoj. Josipović se u Uredu Predsjednika okružio osobama koje su se godinama sustavno protivile hrvatskom državnom osamostaljenju te su cijelo vrijeme zagovarale obnovu Jugoslavije. Pri tome se osobito ističu prof. dr. Dean Jović, dugogodišnji vatreni zagovornik veliko-srpskih ideja u Hrvatskoj te Budimir Lončar koji na početku hrvatskog osamostaljenja odbija poziv Vlade Republike Hrvatske i ostaje ministar vanjskih poslova u Miloševićevoj Jugoslaviji. Osim toga Lončar je najodgovorniji što su Ujedinjene nacije 25. rujna 1991. godine Republici Hrvatskoj uvele embargo na uvoz oružja zbog čega je Republici Hrvatskoj i drugim žrtvama srbijanske agresije bitno otežano pravo na obranu. To uvelike pridonijelo povećanju ukupnosti ratnih razaranja, posebice velikim stradalničkim strahotama slabo naoružane, ali snažno domoljubno motivirane hrvatske mladeži.

2. Što je za vrijeme državničkog posjeta i govora u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, na čuđenje mnogih, pa tako i istaknutog bošnjačkog političara Sulejmana Tihića, lažno ustvrdio kako je hrvatska državna politika izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i da snosi glavnu krivnju za sve počinjena zla 1990-ih godina u toj susjednoj državi, amnestirajući pri time velikosrbijansku politiku te prebacujući krivnju i teret odgovornosti na Republiku Hrvatsku. Osim toga, Ivo Josipović je na taj način izvršio i izravni pritisak na sudski proces koji se u Haagu vodi protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

 

3. Što je godinama, a posebice tijekom svojeg predsjedničkog mandata, sustavno i uporno radio na povlačenju i slabljenju tužbe koju je Republika Hrvatska podnijela protiv Republike Srbije zbog genocida počinjenog na teritoriju Republike Hrvatske tijekom hrvatskog Domovinskog rata, a osobito

3.1 Što se odustalo od tužbe protiv Crne Gore te od bitnog dijela optužbe za etničko čišćenje kojeg je Republika Srbija uoči i na početku vojno – redarstvene operacije „Oluje“ provela nad etničkim Srbima s okupiranih hrvatskih područja, da bi potom Srbija u svojoj protutužbi za ovaj zločin optužila Republiku Hrvatsku. Osim toga, on je svojim izjavama kao i izjavama njegovih savjetnika nanio veliku štetu hrvatskoj tužbi jer je srbijanska strana u protutužbi i na sudskoj raspravi kao ključne dokaze izravno navodila stavove Ive Josipovića i njegovog savjetnika.

4. Što je zlouporabom političke moći Ured predsjednika Republike Hrvatske u stvarnosti pretvorio u jedno od središta društvene moći u kojem se zagovaranju protuhrvatski interesi u korist političkih i drugih interesa Republike Srbije, a osobito:

4.1. Što je unatoč postojanju Deklaracije Hrvatskog sabora o Domovinskom ratu, pred srbijanskim državnim izaslanstvom 2010. godine u Vukovaru izjednačavao agresora i hrvatsku žrtvu. Jednako se tako neodgovorno odnosio prema crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku u području Dubrovačko – neretvljanske županije, tvrdeći pri tome da nije bilo srbijanske agresije, razaranja Dubrovnika, okupiranja hrvatskog teritorija i etničkog čišćenja nego se radilo samo o spletu nesretnih politika i podijeljenoj odgovornosti Hrvatske i Srbije.

5. Što, uz Zorana Milanovića i njegovu Vladu, protivno ustavnim i zakonskim ovlastima prešutno tolerira i otvoreno zagovara nove oblike velikosrbijanskog nasrtaja na hrvatski teritorijalni integritet i kulturni identitet, a osobito

5.1. Što je šuteći prešao preko izjave četničkog vojvode Tomislava Nikolića, sadašnjeg predsjednika Republike Srbije, da je Vukovar navodni srbijanski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti. Izjave što je izgovara osoba koja je i osobno sudjelovao u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku.

5.2. Što zagovara protuzakonito postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru na zgrade javnih ustanova, vrijeđajući time osjećaje i dostojanstvo hrvatskih branitelja kao i duboke vukovarske rane hrvatske žrtve,

5.3. Što je šuteći prešao preko činjenice da su u velikosrbijanskoj strategiji, koja je sadržana u novom srpskom memorandumskom dokumentu, čvrsto zacrtani ciljevi da se hrvatski Vukovar pretvori u srbijanski grad,

5.4. Što u političkim stavovima nekritički podržava ministra u Vladi Republike Hrvatske Predraga Matića i pri tome se protivi pravdanim i opravdanim društvenim težnjama hrvatskih branitelja u prosvjedu stopostotnih ratnih invalida, a koji ispred zgrade Ministarstva branitelja u Zagrebu prosvjeduju protiv kriminalizacije, diskreditacije i omalovažavanja hrvatskog Domovinskog rata.

 

6. Što kao predsjednika Republike Hrvatske zlorabeći položaj i ovlasti

podržava protuhrvatski i nedemokratski orijentirane društvene i političke snage u Republici Hrvatskoj i inozemstvu šireći pri tome povijesne krivotvorine o institucijama hrvatske države i hrvatskom Domovinskom ratu, a osobito

6.1. Što je i nakon Haške oslobađajuće presude generalima hrvatske pobjedničke vojske Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, odnosno oslobađajuće presude hrvatskom državnom i vojnom vodstvu na čelu sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nastavio podupirati i svekoliko pomagati petokolonaške organizacije koje i nadalje sustavno djeluju na izjednačavanju krivnje između agresora i hrvatske žrtve,

6.2. Što je aktivno sudjelovao u organiziranju i nadalje podržava djelovanje protuhrvatski orijentirane Documente, pa je čak toj udruzi dodijelio i državna odličje. Osim toga, Josipović tvrdi da je petokolonaška Dokumenta savjest hrvatskog društva, dajući joj i na taj način veliku podršku u njenom najnovijem nastojanju da se ukine i sam pojam Domovinskog rata, jer on navodno iritira Srbe. U kontekstu tih zločestih i sramotnih težnji zagovara ideju o službenoj promjeni Domovinskog rata u novi naziv – Rat u Hrvatskoj.

7. Što aktivno sudjeluje u nestručnim interpretacijama šire hrvatske povijesti, pri čemu zagovara i uporno promiče jugokomunistički ideološki pristup s kojeg se hrvatskom društvu neutemeljeno i protivno osnovnim ljudskim pravima nameće povijesna krivnja za nemile događaje iz Drugog svjetskog rata, s kojima sadašnji hrvatski naraštaji nemaju ni fizičku niti vrijednosnu poveznicu, a osobito:

7.1. Što u javnim govorima prvih deset godina demokratske, samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske na sve načine želi poistovjetiti s Neovisnom Državom Hrvatskom,

7.2. Što u javnim istupima u Hrvatskoj i tijekom svojih službenih međudržavnih posjeta stigmatizira i blati hrvatsko društvo i hrvatsku državu lažnim optužbama o ustaškom zlu koje je navodna opasnost i u sadašnjoj Hrvatskoj, što je bilo osobito gnjusno za čuti od Ive Josipovića u Knesetu za vrijeme njegovog službenog posjeta Izraelu.

 

8. Što unatoč Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990.godine i nadalje sustavno sudjeluje u kreiranju, provedbi i promicanju hrvatske državne politike zasnovanoj na komunističkoj totalitarnoj ideologiji, a osobito:

8.1. Što je neposredno nakon izabra za predsjednika Republike Hrvatske naslovnicu svoje biografije „ukrasio“ velikom fotografijom u odori Titovog gardista Jugoslavenske narodne armije s kapom na kojoj je crvena zvijezda petokraka, dok je na prsima značka primjerenog vojnika. Tako je prije pet godina započeo njegov predsjednički mandat s otvorenim ponižavanjem temeljnih vrijednosti hrvatskog Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i žrtava srbijanske oružane agresije u kojoj je Jugoslavenska narodna armija bila glavni operativni izvršitelj, a komunistička ideologija politički demagoški temelj.

8.2. Što je u javnim nastupima veličao titoizam, a suprotstavljao se bilo kakvoj kritici titoizam i totalitarne komunističke Jugoslavije, pri čemu je javno zagovarao planove po kojima će u svome predsjedničkom mandate Hrvatsku u cijelosti zacrveniti. Pa je tako u Srbu 2010. godine u javnom govoru veličao partizanska odlikovanja te komunističko – partizanku kapu i na njome crvenu zvijezdu petokraku, zanemarujući pri tome činjenicu strašnih zločina koje su partizani počinili u Drugome svjetskom ratu i neposredno poslije rata.

8.3. Što je uporno ustrajava na neobjektivnom sagledavanju broja žrtava iz Drugoga svjetskog rata, preuveličavajući njihovu veličinu na partizanskoj te umanjujući ukupnost žrtve na strani hrvatskih vojnika i civila. Pa u tom kontekstu aktivno sudjeluje u sramotnoj politici viktimološkog razlikovanja kod odavanja počasti žrtvama, što se posebice očituje u odluci Hrvatskog sabora kojom je ukinuto parlamentarno pokroviteljstvo komemoracije žrtvama Hrvatskog križnog puta na Bleiburgu, a zadržano pokroviteljstvo komemoraciji u Jasenovcu.

8.4. Što već godinama sustavno radi na diskreditaciji hrvatskog Domovinskog rata kao temeljnoj vrijednosti na kojoj počiva hrvatska suvremenost i njezina svekolika, a napose ustavno–pravna budućnost.

 

9. Što je od Ustavnog suda Republike Hrvatske, s prikrivenim namjerama, zatražio ocjenu suglasnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše Jugoslavenske narodne armije, bivše komunističke Jugoslavije i Republike Srbije. Glavni argument za tu odluku bila je njegova prijetvorna teza da predmetni Zakon narušava ustavno pravo branitelja iz Domovinskog rata na obranu u mogućem kaznenom postupku zbog ratnih zločina. Time je kao nositelj najviše državne vlasti u Republici Hrvatskoj zapravo zatražio formalno ozakonjenje da se prema kriterijima zločinačke Jugoslavije, Srbije i Jugoslavenske narodne armije podižu optužnice i sudi hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

10. Što je kao predsjednik Republike Hrvatske, unatoč najavama njemačkog pravosuđa o dostavi europskog uhidbenog naloga za Josipa Perkovića, podržavao i zagovarao inicijativu nedemokratski orijentiranih društvenih i političkih organizacija u Republici Hrvatskoj, opterećenih jugo-slavenskim totalitarnim komunističkim nasljeđem, za izmjenu Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, i to u isključivoj namjeri da spriječi predaju vodećih djelatnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, a zbog ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Aktivnim sudjelovanjem u provedbi ove skandalozne inicijative, neposredno pred sam ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, ugrozio je hrvatske državne i nacionalne interese dovodeći u pitanje vjerodostojnost hrvatske vanjske politike kao i općeniti ugled Republike Hrvatske u svijetu. I ne samo što je ovim činom nastojao zakonom zaštititi politički motivirana ubojstva i ostala komunistička zlodjela, nego se drsko usprotivio obvezujućoj primjeni Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. iz 2006. godine, zasnovane na Rezolucijama Vijeća Europe br. 1096 i 1481. Ovo dodatno kompromitira činjenica što u njegovom uredu i sigurnosnom sustavu ključnu ulogu imao sin Josipa Perkovića, koji i nadalje izravno protupravno ugrožava započeto suđenje u Njemačkoj.

Na temelju izloženih činjenica i u duhu općih propisa kojima se uređuje pravo javnosti na pristup informacijama, valjalo je odlučiti kao u dispozitivu ove Odluke o etičkoj osudi za veleizdaju Ive Josipovića. Zagreb, 10. prosinca 2014.

Do sada su izrečene etičke osude protiv slijedečih pojedinaca:

1. Mesić Stipe, predsjednik RH u dva mandata

2. Pusić Vesna, ministrica vanjskih poslova

3. Pupovac Milorad, Srbin, saborski zastupnik

4. Josipović Ivo, predsjednik RH u jednom mandatu

5. Teršelić Vesna, predsjednica Dokumente

6. Lončar Budimir Budu, ministar vanjskih poslova u SFRJ,

7. Milanović Zoran, predvodnik preobućenih jugokomunista i SDP-ove koalicije

8. Bildt Carl, Švedski istaknuti političar, bliski prijatelj Slobodana Miloševića i njegove politike

9. Josip Broz Tito, diktator

Obrazloženja za gore navedene osude možete naći na portalima HNES i u objavljenoj knjizi Hrvatsko nacionalno etičko sudište – HRVATSKE VELEIZDAJE II

 

Ivan Runje