Kome je do istine?

Pin It

Čovjek je najsretniji dok živi u laži jer laž je slatka i s njom je najlakše drugovat. Ona nam govori ono što želimo, ona nas gleda onakve kakvima želimo biti i daje nam ono što nemamo. Istina je prijateljica za kojom cijeli život tragamo al' kad ju upoznamo pobjegnemo od nje i ne želimo ju blizu sebe.

Koliko puta nam se dogodilo da nam zbog istine ljudi okrenu leđa, proglase nas ludim, paranoičnim i zavidnim. Koliko je iza nas izgubljenih bitaka s lašcima, licemjerima i laskavcima koji su nam ukrali prijatelje, posao ili nekog koga smo voljeli. Kad govorite istinu ljudi vam najmanje vjeruju i ma kako im želite dobro, okrenut će vam leđa i priklonit se onima koji lažu.

Ako se pitate kamo vodi ovo lamentiranje o istini i laži, ono je uvod u još jednu tužnu priču koja nam govori zašto nam se zapravo događa ovo protiv čega neprekidno pišemo i govorimo. Glavni lik priče koja slijedi je Predrag Matić (a tko bi drugi), enciklopedijski primjer svega što sam navela.

Ponavljanje svega što taj čovjek doista jeste uzaludan je posao, napisano je o tome na tisuće tekstova i komentara, podignute su čak i privatne tužbe ali sve je uzalud. Predrag Matić usprkos svemu i dalje je heroj hrvatskog Podunavlja, ubojica tenkova, spasitelj logoraša, čovjek koji voli i oprašta, dobročinitelj, mecena, spasitelj, zaštitnik… kombinacija Boga i Schwarzeneggera. Stvoren od medija i serviran stoki sitnog zuba na radost i veselje. Svi koji govore ružno o njemu zavidni su i ljubomorni na junačinu kakvog majka rodi jednom u sto godina.

Nije dotični nažalost jedini takav primjerak, takvih junačina imamo svud oko nas, no on se izdvojio od ostalih promovirajući samog sebe i zahvaljujući toj samopromociji uzdigao se do mjesta koje mu ne pripada. Pravi i istinski branitelji Vukovara vjerojatno bi na njega odmahnuli rukom kao i na tisuće drugih njemu sličnih, da je ostao samo na lažima, no nastavio je u njihovo ime izdaju svega zašto su se borili i u što su vjerovali. Dvojica od njih javno su istupila sa svojim svjedočanstvima te imenom i prezimenom potvrdila ono o čemu se godinama šapuće o Predragu Matiću, vampiru koji se hrani vukovarskom krvlju.

Vinko Mažar i Nikola Tarle, nakon svojih intervjua za Dragovoljac i Hrvatski list, proglašeni su ljudima koji iz čiste zavisti govore protiv Matića, bez da im je pružena prilika javnog sučeljavanja s dotičnim. Ukoliko se doista radilo o kleveti (osobno jamčim za gospodina Mažara da nije) nije li pravedni i oklevetani Matić trebao tužit spomenutu gospodu. Nije li trebao sam odgovorit na njihove tvrdnje i javno reći „ovi ljudi lažu jer me mrze..“ ? Nije li se netko iz državnih institucija trebao zapitat ima li istine u svemu tome i provest nekakvu istragu o čovjeku koji je ministar i koji je poprilično dobro plaćen novcem poreznih obveznika? Nije li Mladen Bajić trebao barem pogledat privatne tužbe podnesene protiv Matića koje je davno pospremio u ladicu?

Ništa se od toga nije dogodilo, čak se nije postavilo pitanje oko najočitije prevare vidljive iz svemira, a to je Matićev ratni put, kojeg je sam slavodobitno objavio. Vrijeme koje je proveo u ljeto 91. na plažama Krka i Crikvenice upisano mu je pod vrijeme provedeno u borbenom sektoru. Možda je Predragu Matiću vađenje pijeska iz gaća doista bila borba, ali drugi su ljudi u to vrijeme vodili prave bitke na život i smrt.

Umjesto obrane svoje časti i ugleda, ministar je javno obznanio pred hrvatskim parlamentom i cjelokupnom javnošću kako svoje ministarsko dupe briše Hrvatskim listom i kako mu nakon toga prsti i dupe ostanu crni. Dragovoljac.com srećom objavljuje svoje tekstove samo u elektronskom obliku pa s njim Matić ne može obrisat dupe, a da li svoj laptop koristi za zadovoljavanje nekih drugih fizioloških potreba njegov je problem.

Gospodina ministra, koji u 21. stoljeću još uvijek koristi novine umjesto toaletnog papira, našao se branit jedan od „vukovarskih branitelja“ izvjesni Zoran Šangut. Napisao je otvoreno pismo u kojemu naravno nije opovrgnuo niti jedan navod gospodina Mažara ni gospodina Tarlea, usput je zaboravio spomenut svoje osobne i poslovne veze s Matićem, ali je to pismo bilo i više nego dovoljno da ovčice zaključe kako Šangut govori istinu a Mažar i Tarle lažu. Ne brinu me ljevičarski portali ni jugokomunistička televizija ali sam se zabrinula kad sam takvu misao pročitala kod nekih prohrvatskih kolumnista.

Puno je lakše povjerovat u laž nego u istinu, jer istina je bolna, istina je da na čelu ministarstva branitelja, dakle ljudi koji su najzaslužniji za obranu hrvatske slobode i neovisnosti, stoji ratni dezerter, lopov i kukavica, lažac i manipulator, laskavac i poltron, čovjek bez elementarnog kućnog odgoja. Lakše je proglasit zavidnim i zločestim dvojicu istinskih vukovarskih heroja ne trudeći se čak ni provjerit da li govore istinu, nego priznat sami sebi na kakvo smo moralno dno pali.

Dokle god postoje ljudi poput Zorana Šanguta i plejade Vukovaraca (potpisnici famoznog pisma koji su poslije opovrgnuli svoje potpise) koji će zbog svojih sitnih interesa, stana, posla ili dvije litre vina, zaboravit sve za što su se borili i braneći laž gazit po krvi svojih mrtvih suboraca, bit će nam ovako kako nam je sada. Carevat će ratni profiteri, izdajnici će nam vodit državu a četnici pisat ćirilicom istinu o Domovinskom ratu.

Nemojmo se dakle pitat zašto i kako nam se sve ovo dogodilo, pitajmo se radije što je svatko od nas učinio za istinu i koju smo cijenu spremni platit boreći se za nju. Jesmo li doista spremni za tu borbu ili lažemo sami sebe.

Prije ili kasnije istina uvijek pobjedi.

 

Jasna Dautanac