Vrijeme je
- Detalji
- Kategorija: Jasna
- Objavljeno: Utorak, 04 Rujan 2012 17:07
Ništa se na ovom svijetu nije dogodilo dok se za to nije došlo pravo vrijeme i dok se sve nije posložilo na svoje mjesto, pa tako se ni do sada nije ništa mijenjalo. Ma koliko mi htjeli i željeli nešto, Bog nam uvijek da ono što nam treba, a ne što mi mislimo da nam treba i za to ima svoje razloge koje mi nikad nećemo razumjet.
Naivno smo vjerovali u promjene onih ranih devedesetih kad smo žrtvovali mladost za bolju Hrvatsku i mislili kako će se sve promijeniti kad rat prestane. Sad smo svjesni kako smo pogriješili i kako se ono što se nazvalo promjenama samo upakiralo u drugi paket i obojalo drugom bojom. Prigovarali smo jedni drugima zbog toga, prozivali smo jedni druge za lijenost, nemarnost i nebrigu ali problem je bio samo u činjenici da nismo bili spremni.
Dok je trajala agresija na Domovinu bili smo dovoljno odrasli za fizički obračun s agresorom ali ni približno zreli za obračun s ostatkom sistema protiv kojeg smo se borili. Niti smo mi bili zreli niti nas je imao tko podučit. Ratne vještine lako smo svladali, to nam je u genima, ratnički smo narod. Političke vještine i obrana Domovine u miru nešto je što nažalost moramo naučit sami.
Kroz gotovo cijelu našu povijest bili smo pod nečijom čizmom, uvijek sluge nikad gospodari, uvijek na vjetrometini povijesnih zbivanja, nikad mira ni slobode. Prenosilo se u našem narodu domoljublje, čast i ponos s generacije na generaciju, ali život u neovisnoj državi nije nam imao tko ostavit u naslijeđe.
Nakon tisuću godina tuđinske vlasti odabrana je generacija ljudi koja će prekinut kletvu kralja Zvonimira i Hrvatima donijeti vlastitu državu. Bila je neizmjerna čast biti dio te generacije, ali pogreška je napravljena kad smo pomislili da smo time odradili svoju zadaću. Prava borba tek nas je čekala, borba u miru s onima koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za tu borbu nismo više imali snage.
Bili smo tek suočeni sa pravim životom i nakon rata skupljali smo krhotine onoga što je od nas ostalo. Vjerovali smo da će netko drugi, stariji i pametnij od nas voditi brigu o Domovini u miru. Nažalost nitko se nije brinuo ni o nama ni o Domovini. Prepustili smo svoju sudbinu u ruke krvnika našeg naroda i to sada skupo plaćamo. Stvaranje samostalne i slobodne države ipak je zadaća naša i ničija više, samo je moralo proći dovoljno godina da sazrijemo i shvatimo da je tako.
Došlo je ponovo naše vrijeme, samo sada više nismo golobrada djeca zanesena mladenačkim snovima. Sada smo odrasli ljudi koji su skupo platili školu života. Naučili smo se na vlastitim greškama i greškama naših starih.
Vrijeme je prijatelji moji, povijest nas je izabrala. Sviđalo se to nama ili ne, vjerovali mi u to ili ne, od sudbine se pobjeći ne može. Čujete li vjetar u daljini? To je vjetar promjene, vjetar koji smo tako dugo čekali i dugo mu se nadali. Neki su ga čuli čim je zapuhao, neki su ga čuli kasnije a neki ga tek osluškuju. Pustite vjetru neka nas nosi, on najbolje poznaje put.
Ne čekajte nikog da napravi ono što je naša zadaća.
Tko će ako mi nećemo?
Jasna
