Pastir
- Detalji
- Kategorija: Jasna
- Objavljeno: Utorak, 14 Kolovoz 2012 17:09
Od uspotave samostalne hrvatske države pa sve do danas nagledali smo se i naslušali raznoraznih političara, politikanata i budala po vokaciji ali među svima njima apsolutno najveća zvijezda i dobitnik oscara za političko medijskog lažova zasigurno je Predrag Matić zvani Fred.
Onoga dana kad je Fred Matić ustoličen za ministra branitelja hrvatska država pljunula je u lice svim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata. Kad u zemlji koja je dala toliko heroja i to heroja epskih razmjera, glavnu riječ o herojima vodi ratni dezerter, onda je to tragedija cijelog naroda i to tragedija biblijskih razmjera.
Navoditi sve Fredove bisere trajalo bi do unedogled, uglavnom su manje-više poznati svima osim onima koji bi ih najviše trebali znati. Čovjek je evidentno psihički bolestan, (kao uostalom i velika većina njegovih kolega u vladi), i pati od teškog poremećaja osobnosti, pa si je tijekom svoje karijere umišljao svakave uloge; nepostojeće postrojbe u kojima je ratovao, groblje tenkova uništenih vlasitom rukom, ratni heroj, pisac, pukovnik, brigadir, general (umalo), sastavljač Registra kojeg sad želi objavit kao da ga je pisao netko drugi, savjetnik predsjednika, ministar branitelja, … a najnovija uloga mu je je uloga pastira.
Kao što svakom pastiru treba neko stado tako treba i Fredu Matiću, no s obzirom da nije sposoban čuvat ni dvije nacrtane ovce sjetio se kako će doći do stada.
Na godišnjicu Oluje, Fred je, htio ne htio morao biti u službenom protokolu, iako bi on najradije to izbjegao, gazda Zoki i gazda Ivo su ga natjerali da glumi ministra. Nije mu bilo lako, i sama pomisao da će biti na tako malom prostoru okružen stvarnim herojima Domovinskog rata u Fredu je izazvala mučninu. A onda se dosjetio kako će se riješit kompleksa kukavice i dezertera i ublažit ratničku auru koja još, i nakon toliko godina stoji nad pravim braniteljima. Snalažljiv kakav već je, sjetio se obući branitelje u bijele majice, tako da postrojeni pred njim i pred onim što se naziva hrvatskom vladom izgledaju kao mirne ovčice.
Ovaca je bilo dovoljno ali kako to obično biva u životu, nisu mu se baš svi podredili i nisu baš svi spremni na blejanje.
Znao je to Fred danima unaprijed i pokušao je spriječit bilo kakav otpor, al' što može prodana duša protiv herojskog srca. I usprkos svim metodma kojima su ga naučili komunistički mentori, zastrašivanju i prijetnjama, sabotaži i medijskoj manipulaciji, našlo se u povorci ponosa (da to je bila povorka ponosa, a ne ona u Splitu), raznoraznih majica u svim bojama. Zelene, žute, maskirne, svečane odore izvan protokola…
Fred je slutio da će tako biti pa je za kaznu zločestom stadu doveo vuka. Veljka Đakulu, ratnog zločinca, kojemu su oni iz parade ponosa stavljali lisice na ruke, ministar branitelja vodi pod ruku.
To je dakle moguće jedino u Hrvatskoj.
Veljko Đakula, agresor na Hrvatsku,- na kninskoj tvrđavi
Ante Gotovina i Mladen Markač, osloboditelji Hrvatske - u zatvoru.
Veljko Đakula, vođa pobune u zapadnoj Slavoniji gdje su počinjeni nevđeni masakri nad Hrvatima; Kusonje, Voćin , Četekovci, Bučje, Ivankovo, Pakrac, Lipik, Grubišno polje... , - drži govor u Kninu Tomislav Merčep, čovjek koji je spriječio Đakulu da počini još veće masakre - sjedi u zatvoru. Kriv je vjerojatno što se usudio Đakuli pomrsit planove.
A Fred umire od sreće, kao i njegove gazde. Dali su nam Srbi legitimitet.
Kome su ga dali? Možda onoj ergeli ovaca koja ih je dovela na vlast, nama sigurno nisu niti nam ga od njih treba!
Srbi su rat izgubili, vojno su poraženi i do kraja života imaju šutjet. I šutjeli bi, kao što šuti svaka poražena strana da nema domaćih papaka koji trče za njima i ispričavaju im se što smo ih pobijedili.
U Fredovo stado ne ubrajaju se samo oni koji bleje za njim, nego i oni koji šute. U prvom redu oni koji su okrenuli leđa Kninu i ne dolaze se poklonit onima koji su im donijeli slobodu. Kažu ne da im se gledat političare.
Da slažem se nije to baš ugodno, čovjeku proradi želučana kiselina kad ih vidi, ali branit svoje od krvnika nikad nije lako. Nije lako bilo ni ratovat, ginut i stradavat pa su ljudi ratovali i ginuli za druge. Zaslužili su barem jedan dan u godini da ih se sjeti s ponosom.
Vidjela sam ove godine u Kninu dosta ponosnih i časnih ljudi koji nisu zaboravili za što su se borili. Došli su odat počast svojim suborcima i proslavit dan najveće pobjede hrvatskog naroda. Nikome nije bilo lako ni gledat ni slušat izdajnički okot kako se šepuri po Kninu ali su došli,stisnuli zube i pretrpjeli.
Neka vide da nas ima, neka vide da nas nisu baš sve slomili. I neka se boje, nek umiru od straha, nek drhte čak i od kape na glavi šestogodišnjeg djeteta. Kukavice bile, kukavice ostale.
Hrabri ljudi imaju samo jednog pastira a to je Isus Krist.
Jasna
