Vjerujete li nam sada?
- Detalji
- Kategorija: Jasna
- Objavljeno: Subota, 28 Srpanj 2012 17:05
Vjerujete li sad sve ono što vam godinama govorimo, nama skupini marginalnih desničara, sad kad smo svi došli do ruba provalije a povratka nema. Pred provalijom stojimo zajedno, nema više razlika između nas jer svi ćemo propast u zajednički bezdan.
Vjerojatno je odgovor na moje pitanje negativan, jer još uvijek među nama, iako smo na rubu, ima onih koji ne vide pored zdravih očiju i onih koji misle da će nas spasit neko mitsko stvorenje koje će netko od nekud poslat . Nitko se neće pobrinut za nas ako se ne pobrinemo sami za sebe i ako si ne priznamo istinu.
Tko nas je zapravo doveo do ruba? Čuju se razni odgovori ali ni jedan nije točan. Nitko nas nije doveo do tud gdje upravo stojimo doli nas samih. Oholost, lijenost, škrtost i zavist tek su neki od smrtnih grijeha u kojima godinama živimo dovoljni sami sebi ne mareći za druge. Sad primamo od Boga plaću za svoje grijehe. Ja nisam takav, reći će većina, a da li je to doista tako neka se zapita svatko od nas i imat ćemo odgovor na sva naša pitanja.
Nitko nam nije kriv za ovu bijedu u kojoj živimo, ni moralnu ni materijalnu. Nikakve svjetske urote protiv nas, ni političari ni komunisti ni četnici ni sva druga zla ovog svijeta ne bi nas slomili da nismo okrenuli leđa Bogu. Prodali smo dušu za ovozemaljske užitke zaboravljajući ono što je čovjeku najvažnije a to je Dom i Domovina. Bez Doma i Domovine tek smo trava u polju koja se povija ovisno o tome kako vjetar puše.
I sad dok ovo pišem svjesna sam podrugljivih izraza lica i komentara koje svakodnevno slušam; Opet ona sa Domovinom, kakve to ima veze sa poskupljenjem struje, visokim kamatama, nezaposlenošću…? Možda na prvi pogled nema, ali sve nas je ovo stiglo zato jer nemamo više Domovinu.
Domovina nije zemljopisni pojam niti himna niti barjak, Domovina je narod koji u njoj živi, prijatelji, susjedi i rodbina. Tradicija, kultura, običaji i povijesno naslijeđe. Koliko smo mi svi zajedno držali do toga sve ove godine? Kao do lanjskog snijega. Svima je bilo važno samo usrećiti sebe. Kupovali smo sreću iz kataloga, prodajući dušu sotoni za lažni sjaj i lažne snove. Zaboravili smo jedni na druge, otuđili smo se od svih pravih vrijednosti, poklonili smo se zlatnom teletu.
Dobili smo strane gospodare koji ne brinu o nama, a zašto i bi kad ne brinemo sami o sebi. Kad smo se odrekli sebe i svoga postali smo tek brojka koja nikome ništa ne znači. Nikome nije stalo do naših prava jer ni nama nije stalo do naših dužnosti.
Nemojmo krivit nikoga osim sebe, radije se zapitajmo možemo li se ipak spasit od propasti, ima li kakav puteljak mimo provalije, makar i uzak i strm ali spasonosan. Ne čekajmo da nam se put ukaže, potražimo ga sami.
Ne čekajmo što će netko drugi učinit nego zapitajmo svatko samog sebe kako mogu pomoći. Čega sam se sve spreman odreći i koliko sam spreman žrtvovat za druge? Što vrijedi moja mala ruka nasuprot tolike nedaće? Jedna ruka sama ne vrijedi ništa, no ako ju pružimo nekome tko je poput nas spreman potražiti puteljak spasa, dobit ćemo čvrsti lanac kojim ćemo se vezat i čuvat jedni druge kad zapuhne jaki vjetar.
Vjerujete li nam što vam govorimo ili još uvijek mislite da govorimo gluposti. Još uvijek su vam važnije tričave sitnice od prijatelja, još uvijek listate lažne kataloge sreće dok vam prava sreća vapi zarobljena u srcu. Još uvijek se klanjate zlatnom teletu iako ste svojim očima vidjeli kolika je snaga Božja.
Zaboravite sve što je do sada bilo jer vremena više nema. Vjetar zla već puše u daljini i sve nam je bliže. Kad dođe do nas otpuhat će nas preko ruba a onda će biti kasno.
Spasit će se samo oni koji imaju koga držati za ruku.
Jasna
