Tko je zapravo podignuo šator u Savskoj?

  • Ispis

Braniteljski šator u Savskoj 66 nadrastao je samog sebe i od izvorne ideje prosvjeda protiv Freda Matića, postao je simbolom otpora protiv okupatora hrvatske države. Da, Hrvatska se nalazi pod okupacijom onih koji ju ne mogu vidjeti ni na zemljopisnoj karti ali vole njome vladati, no o tome je ionako sve već rečeno pa je deplasirano uopće više pisati o tome. Ono o čemu treba pisati zapravo je odgovor na pitanje tko je i zašto podignuo taj šator.

Odgovora je nekoliko i o njima se špekulira u javnosti, vjerojatno u svakom od njih ima djelomično istine, no pravi odgovor je puno složeniji i seže u prošlost, točnije u 2000-tu. godinu, a možda i ranije.

Šator u Savskoj podignuli su genijalni umovi kojima je pala na pamet još genijalnija ideja o masovnom umirovljenju branitelja. Da li je namjera bila na taj način zbrinuti branitelje ili ih jednostavno udaljiti iz društva, potpuno je nebitno, bitno je da su na taj način iz stroja izbačeno ono najvrednije što je Hrvatska u tom trenutku imala. Muškarci u najboljoj životnoj dobi pretvoreni su u dokone besposličare koji ne znaju kud bi sami sa sobom. Postoje ljudi koji u dokolici mogu uživati do smrti ali u ovom slučaju nije riječ o razmaženim bogatašima i tatinim sinovima nego o ratnim veteranima čijim venama teče više adrenalina nego krvi. Neovisno o tome što su izranjavani ili oboljeli i što su im određene radne sposobnosti umanjene, takvi ljudi uvijek imaju potrebu nešto raditi, biti korisni i imati osjećaj da ih netko treba. Država za koju su se borili odbacila je svo njihovo znanje i vještine, vrijednosti i potencijale koje su nosili u sebi i jednostavno ih odbacila. Državom i društvom zavladali su neke potpuno suprotne vrijednosti, a političkim, društvenim i medijskim prostorom zavladao je kult nerada, nesposobnosti, kriminala i nemorala. To je bila temeljna konstrukcija Šatora.

Nadogradnja Šatora nastavljena je nakon umrtvljenja kada je uslijedilo šikaniranje, prekrajanje istine o ratu u kojem su se borili, rehabilitacija agresorskih vojnika, pljačka i rasprodaja države, progon i montirani sudski procesi protiv suboraca.. najtragičnija od svega bila je podjela na tisuće udruga od kojih su rijetke međusobno surađivale, a samo su neke obilato profitirale novcem kojima su vladajuće partije kupovale njihovu šutnju. Pakleni plan, dodatno osmišljen kako ratne veterane držati na lancu da ne im ne bi slučajno palo na pamet postavljati neka ozbiljnija pitanja kao na primjer „zar je to država za koju smo se borili?“ Obzirom da je u korijenu sasječena svaka mogućnost stvaranja neke jake organizacije koja bi se doista zalagala za njihova prava, postepeno su se i materijalna prava smanjivala. Istine radi treba reći da je uvijek bilo časnih ljudi koji se s tim nikad nisu pomirili, borili su se protiv sustava nepravdi koji je zavladao, ali tih je ljudi bilo jako malo i njihov utjecaj bio je minoran. Glavnu riječ u braniteljskoj populaciji vodili su miljenici politike, poltroni vladajućih i branitelji vlastitih interesa. Na svako smanjivanje prava samo bi odmahnuli rukom, slikali se s političarima u medijima i uvjeravali svoje suborce da tako mora biti jer to je njihova žrtva za Hrvatsku. Takvi su stavili platno na Šator.

Dolaskom kukurikavaca na vlast i postavljanjem ratnog dezertera za ministra branitelja Šator je već zapravo bio u Savskoj, bilo je samo pitanje vremena kada će postati vidljiv. Temeljna misija vladavine Zorana Milanovića i Ive Josipovića bila je obračun s Hrvatima, Domovinskim ratom i naravno s hrvatskim braniteljima. Da je postojala jaka braniteljska organizacija koja bi odmah na početku odgovorila na sve uvrede i provokacije, možda Šatora i ne bi bilo, ali nažalost takve organizacije nije bilo. Jedino značajno što se dogodilo bilo je prije četiri godine kad su organizirani veliki braniteljski prosvjedi protiv izdajničke politike HDZ-a koju je vodio Ivo Sanader a nastavila ju Jadranka Kosor. No nažalost vođe velikih udruga, zaslijepljeni milijunima kuna iz državne riznice, nisu tada prepoznale važnost trenutka, pa su umjesto potpore svojim suborcima potporu dali Jadranki Kosor i odlaskom na onaj famozni ručak privremeno joj spasili političku karijeru. Da je Kosorica pod pritiskom braniteljske pobune bila prisiljena podnijeti ostavku, možda bi HDZ-om već tada zapuhali neki drugi vjetrovi, pa bi se stranka oporavila do kraja godine kad su bili izbori. Nažalost ona je ostala, do kraja srozala HDZ čak i očima vlastitog članstva i crveni su i službeno došli na vlast. Pravo lice Kosorice većina je tek tada vidjela ali prekasno.

No što je tu je, Šator je u Savskoj. U njemu se ne traže samo ukradena materijalna prava i vraćanje zgaženog dostojanstva. U Šatoru je život. Život okružen prijateljima, ljudima koji se razumiju, život u kojemu nešto vrijediš i nekome trebaš. U Šatoru je Hrvatska kakva je trebala biti, sloga i solidarnost ratnika i naroda. U Šatoru je sve ono što je godinama zaboravljano, gušeno i ignorirano. U Šatoru je duh ratnika i ponos hrvatskog naroda. Šator je Rubikon.

Sve to znaju neprijatelji Hrvatske i zato im Šator smeta, zato ga žele srušiti i zapaliti, ne znajući da su ga zapravo oni izgradili uz pomoć nekih od onih koje danas nazivaju Šatorašima.

No bez obzira tko je Šator izgradio i tko im je pomagao nama ostaje čuvati je ga, jer ako se sruši Šator ni nas neće biti.

Naši okovi postali su naše najjače oružje.

Jasna Dautanac