Javor Novak: „Vrtlarica“

Detalji

Objavljeno: Utorak, 06 Svibanj 2025 13:04

Mnogo znanja u toj poznatoj HTV emisiji pokazuje auktorica i voditeljica gđa. Kornelija Benyovsky. Nenametljivo a stručno, vodi nas kroz sve sezone sadnje raznih biljaka te ubiranja plodova. Na vašoj pa makar i skromnoj okućnici, uvijek o vašem malom svemiru prirode, ovdje možete ponešto naučiti.

Da je riječ o velikoj ljubavi voditeljice za meritum govori nam njezina lakoća obraćanja gledateljima pri čemu je naravno nezaobilazan režiser, montažer i sjajan snimatelj g. Nino Šoštarić. Iako nisam vrtlar, ovu emisiju vrlo rado gledam (pomalo i sa zavišću) i prava je šteta što se ne emitira češće i u gledanijem terminu. Tako je barem nekad bilo, zašto više nije? Strane emisije sličnog sadržaja ne mogu biti konkurencija gđi. Benyovsky, što će nam sve te puste strane emisije kad se u njih sadi nešto drugo. I ne samo to nego su te emisije lišene spretnosti, šarma okućnice pa ako hoćete i društva povremeno protrčavajućeg zgodnog maloga pesa. Emisija „Vrtlarica“ odavno je već dostigla visok standard stručnosti i vizualno-govornog izričaja. Ona zaslužuje mnogo više.

ipak uhićenja

Tomašević je pali anđeo. Taj samoproglašeni anđeo našao se pogođen u Aferi hipodrom. Naravno NeMožemovci i Tomašević sada glagoljaju o terminu uhićenja dvojice zaštitara te ravnatelja gradske ustanove. Opet ćemo slušati (sada Ahmetović umjesto Benčićeve?) beskrajne izgovore o Plenkovićevu dečku i pogodovanju HDZ-u pri već zakuhaloj lokalnoj izbornoj pretkampanji. „Slučajno? Ja bih rekao da nije“ – dokučuje Tomašević.

Ponovno kao i kod afere Kekin ne će biti predmet razgovora meritum uhićenja već famozni tajming, pogodovanje. I ponovno kao i kod Kekina razlog uhićenja je sumnja na korupciju, dakle uhićeni su s prstima u pekmezu. Čak što više zbog zločinačkog udruživanja. Nedopustivo uhićeni. Inače su anđeli. Tomašević je već žurno ispalio kako drži da privedeni nisu krivi, „ne vjerujem u to“ kazao je kao i u aferi Kekin ali ovoga se puta osjetio potrebnim ograditi (možda podsvijest?) pa je brzo dodao: „ali ako se dokaže, onda…“ Pa dalje niže "argumente" i samo se ukopava: preko je 25.000 zaposlenika, ja ne mogu odgovarati za svaku situaciju. Pa kad po vlastitom priznanju ne može, nije u stanju - neka dade ostavku. Ostavku časti. 25.000?, a ne kaže da je on zaposlio više ljudi nego jedan Bandić! TT slabašno tvrdi: 4 god. nikakvih nepravilnosti nije bilo. Što to govori? Da su organi progona spori ili da mu sada trebamo progledati kroz prste jer do sada nepravilnosti nije bilo?  

Nedopustivo je NeMožemovcima sada uhićivati jer se uhićuje njih, sve druge dopustivo je uhićivati. Dopustivo je i kad Tomašević baš pred izbore započinje izgradnju novog stadiona u Kranjčevićevoj, dopustivo je kad se slika na gradilištu plivališta u Španskom, dopustivo je kad se slika uz panoe budućeg centra za gospodarenje otpadom u Resniku, dopustivo je kako nas uvjerava u izgradnju budućeg kongresnog centra, svašta nešto. Za kongresnim centrom Zagrebčani već venu i za pripadajućim novim gužvama u gradu. Kako tome može pomoći Turistička zajednica grada Zagreba, nositeljica svih novih gužvi u gradu? Pripomoći će i različite utrke, svi orni trkači i trkačice, koji nam baš u gradskome smogu, na asfaltu, pokazuju kakav je to zdrav život. A možda i povezanost čovjeka s prirodom.

Nove tramvajske pruge, most preko Save, tik pred same izbore novi GUP Grada… Tomašević se neograničeno hvali i s projektima koje je prisvojio od prethodne gradske vlasti. Baš kao da ih je on izmislio. Što sve nije baš sada obećao? I sve je to predizborno dopustivo. Dopustivo je i što baš sada pred same izbore dodjeljuje stipendije djeci. Sve to nije izborna musaka, nee to je dopustivo, a već toliko puta viđeno. Ali uhićivati ih sada? Kako nedopustivo! „Jasno je da su motivi politički, a cilj je da nas se provuče kroz kaljužu…“ – tako Tomašević pokušava umanjiti veliku štetu. Osim što je Superhik, on je i sam protiv svih, velika žrtva i veliki borac. Još mu samo nedostaje da nam pokretača istrage Afere hipodrom, odvjetnika Nobila, prikaže hadezeovcem. Jer NeMožemovci i SDP-e uvijek su žrtve, nikada odgovorni. Istosmjerna je to struja, utoliko su zaista koalicijski galvanizirani.

Kad bismo željeli sumirati Tomaševićev mandat njegova su rješenja za Grad točkasta: učini nešto ovdje nešto tamo, ali ono što bi koristilo svim građanima kao košnja trave, kao redoviti odvoz smeća, kao uređen i čist grad, kao funkcionirajući promet, kao stalno zahvaćanje u rekonstrukciju komunalija… e to je već malo teže. Tu Tomašević pokazuje svu svoju poslovnu nesposobnost. Naime s tako velikim gradskim budžetom svaka šuša mogla bi malo ondje - malo ovdje sagraditi nešto, ali shvatiti Zagreb kao cjelinu, prepoznati njegove žarišne točke i djelovati po njima, to može samo kapacitiran čovjek, poslovnjak, razvojni gradonačelnik s vizijom. Kako sve to nije i sam to vidi, Tomašević gubi živce i vrijeđa: krivi su razni lobiji. „Izgmizali su iz podzemlja i stvaraju brojne saveze kako bi došlo do promjene vlasti“. Zamislite zločina, ima lobija koji ga izborima žele smijeniti. I još se kao gradonačelnik hvali kako nikada nije bio na hipodromu.

kad predizbori postanu izbori

Više je nego očito da nam je nužna zakonska regulativa predizbora. Ona koja bi zahvaćala šestomjesečno razdoblje do proglašenja službenih izbora. Njome bi se vodilo računa kao i u izborno vrijeme - da svi kandidati budu što ravnopravnije zastupljeni. U sličnoj minutaži. Naime, kako je u službenoj kampanji to mnogo teže i odmah vidljivo, pristrano i gnjecavo navijanje za pojedinog kandidata prebačeno je u predizborno vrijeme. Tako to postaje otvoreno lovište. Baš kao iz onog ženskog vica: Danas moji doma imaju ručak na lovački. Kako? Pa tko što uhvati.

Tako su ljevičarski kandidati non-stop u tv-medijima te posebno Marija Selak Raspudić. Televizije se čak nisu libile objavljivati razgovore s tom kandidatkinjom i to na samom njezinome štandu gdje je prikupljala potpise. I opet, kad su ti kandidati predavali liste s potpisima, to je bilo na svim televizijama, a kad dr. Jonjić predaje potpise te vijesti nema nigdje. Takva „predizborna“ kuhinja čiji su obvezni sastojak talog pristranosti uz medijske anketice, već se pokazala uspješnom metodom destrukcije slobodnog građanskog i biračkog mišljenja i opredjeljenja. Te protudemokratske metode osim što nas vraćaju u jednoumlje i u vremena izigravanja slobode već su se „dokazale“ u nedavnim hrvatskim predsjedničkim izborima. Upravo zato to urušavanje slobode izbora nužno je propisima što prije onemogućiti.

ljevičarka Bakkali slavi

Talijanska ljevičarka Ouidad Bakkali nedavno se pohvalila zašto su oni napredni: „jer smo tada izabrali stranu, onu antifašističku, protiv ugnjetavanja, brutalnosti koja je ubijala, deportirala, ušutkivala i terorizirala“. Njezini simpatizeri već viču: „Partizani u srcu i u mislima, partizani zauvijek!“ Zaboravila je, zaboravili su „samo“ masovne komunističke zločine koje su počinili tzv. antifašisti, partizani. A ti su zločini bili ne samo isto tako u obliku ugnjetavanja, brutalnosti,  ubijanja, u obliku deportiranja i ušutkivanja i teroriziranja ljudi, nego su bili i sadističke komunističke prirode.   

U mraku Jugoslavije političari su se rado i sladostrasno prijetili neistomišljenicima. Primjerice Bakarić: „Treba njih na mermer!“ (Goli otok). Staljin je Židove i protivnike slao u Sibir. Znao je pozvati k sebi na svečanu večeru suprugu neke nepodobne osobe, koja je već bila na ledu gulaga u Sibiru. Supruga naravno pojma nije imala i poveselila se večeri s „velikim“ vođom. Muža nikada više nije vidjela. Kineski drugovi „proslavili“ su se s metodom u svojim zatvorima: pitali bi zatvorenika koje mu je jelo najdraže. I onda su mu ga servirali baš svaki dan. Čovjek bi umro u groznim mukama, gladan pokraj punog tanjura. U moderno vrijeme Putinove diktature nepodobne se truje najgorim otrovima, ne više samo unutar ruskih granica već i u inozemstvu. Treba li spominjati politička ubojstva? Trocki u Meksiku, Đureković u Njemačkoj, obitelj Stjepana Ševe u Italiji kod Venecije. Titov kiler ubio je i suprugu ali i kćer koja je imala samo devet godina.

Poznat je i Holodomor (prema ukrajinskom Golodomor) namjerno stvorena glad u sovjetskoj Ukrajini i sjevernom Kavkazu iz 1932. – 1933. Drug Đugašvili izazvao je katastrofalnu glad želeći rusificirati stanovništvo. Njome je želio slomiti ukrajinski nacionalni duh i otpor sovjetskoj vlasti. Život je izgubilo 3-7 milijuna ljudi. Taj je drug Staljin tada seljacima oduzeo svu zemlju, nasilno provodeći kolektivizaciju. Ljudi su masovno umirali od gladi, a on je izvozio žitarice. Zaplijenio je i stoku pa su ljudi bili osuđeni jesti travu, koru s drveta pa čak je došlo i do kanibalizma. Ovo treba imati na pameti kod ove, najnovije ruske agresije na Ukrajinu i kod onih „hrvatskih“ političkih analitičara koji sada tvrde kako su na Krimu te u istočnim pokrajinama Ukrajine većinsko stanovništvo - ionako Rusi.

zaslijepljena Bakkali

Kao poslanica Demokratske stranke Ouidad Bakkali u talijanskoj je komori održala i govor o „najvećim vrijednostima politike i dostojanstva“ u onih koji djeluju na promjeni svijeta u kojem žive. Ispod borbe za ljudska prava, za slobodu svih, za te divne ideale, Bakkali navodi isključivo slučajeve diskriminacije djevojke koja je došla u Italiju s deset godina, pa zatim o Yassin, o Insef, o Kadiji… U vrijeme kad se multikulturalizam i europski imigranti već pokazuju kao velik  problem nakon pogrješne politike diljem Europe, Bakkali 2025. navija upravo za njega i za nju. Paradoksalno i papa Francisco zalagao se za imigrante, unatoč tome što je islamizacija Europe započela prvo napadima upravo na katoličanstvo. Unatoč tome što su se Muslimani upravo u Italiji bili pobunili protiv križa u javnim ustanovama. Baš kao i nekadašnja Mirjana Rakić protiv nošenja zlatnog križića oko vrata HRT-ovih voditeljica.

Iako useljenici iz Afrike i islamskih zemalja izazivaju brojne probleme na starom kontinentu od terorističkih napada, od porasta nasilja u školama, do širenja mržnje prema ženama, Bakkali vidi samo njihova prava, ne i prava domicilnih Europljana. To je zapravo vrlo staro ljepilo ljevičara, oni iznose naoko lijepe teorije i teze kao uostalom i njihov marksizam i komunizam: „svi će ljudi biti jednaki“. Već smo davno vidjeli kako ti „divni“ ideali, ta borba za ljudska prava, završavaju. Po jamama i stratištima, po kamenolomima i smetlištima, po uzoranim grobovima ali i po preoranim, a zakopanim živim ljudskim glavama. No zanimljivo je u toj borbi za bolji svijet, kako se komunjare nikada nisu zalagale za slobodne izbore, za višestranačje, za demokraciju. Oni su bili jedino oličenje slobode i jedini nositelji jednakosti. Svi su ostali bili klasni neprijatelji, fašisti, nacionalisti, kulaci, klerofašisti, rušitelji poretka, strani špijuni, protivnici napretka itd. Tako i ljevičarka Bakkali vidi samo progresivne ljevičare, one koji su za dostojanstvo svih ljudi, a protiv je poretka koji je nepravedan. Jer pravda je rezervirana… ona treba biti… samo u rukama ljevičara. I po mogućnosti „revolucionarna“.

nisu daleko od

Nakon odvratnog nastupa glumca Enisa Bešlagića („Za mene su svi ljudi na Balkanu i šire, jedno…“) stiže novi. Ako je točno preneseno od Thompsonova menađmenta, nedavno gostujući na istoj toj tv (koja u RH nema koncesiju) glumac Emir Hadžihafizbegović ustvrdio je kako Thompson ima pjesmu „Srbe na vrbe“. To je naravno utuživa laž. Ni prva ni zadnja. Danka Derifaj, koja je provaljivala na Thompsonovu terasu i izazvala paniku u njegove male djece, za nagradu je postala glasovita novinarka godine. Ako do sad niste znali, nedavno se i sama razotkrila: njezina se kćer zove Tita. Šteta što nema i sina, on bi se zvao Tito.

Artek

Ne, Artek nije finska tvrtka za namještaj, niti to ime ima ikakve veze s pomodnim nazivom art, s umjetnošću. Obično se misli kako su samo špijuni i samo diplomati oni koji „buše“ zemlju u kojoj rade, a za interese vlastite države. No nedavno objavljen članak o kampu Artek (najjužnija obala krimskog poluotoka) skrenuo nam je pozornost da se Putin služi i drugim metodama. Zapravo iako je Šoroš kopirao njegov model (samo sa studentima i profesorima) Putin je zahvatio mnogo dublje: s indoktrinacijom je započeo već kod najmlađih pučkoškolaca. Nije puno zaostao za hitlerjugendom. Uostalom i u Titovoj šugoslaviji postojale su poslijeratne radne akcije i omladinski kampovi, pionirska i omladinska organizacija, sletovi i štafete kao kovačnice indoktrinacije komunizmom i socijalizmom. Opijumom za mlade. Na Radio Zagrebu tome su služile emisije „Zeleni megaherc“ (malo iz Zg malo iz Bg studija), „Crvena jabuka“ i barem još „25-ti sat“.

human početak

Na obali Crnog mora Artek je dugo vremena bio luksuzno ljetovalište za organizaciju Mladih pionira i djecu ruske političke elite. U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata sovjetska je Rusija demontirala brojna muslimanska groblja na Krimu nakon etničkog čišćenja krimskih Tatara. Ljetni kamp Artek postoji još od 1925. i godišnje je znao ugostiti više od 25.000 djece. Prostirao se na 790 hektara u 150 zgrada, sa školom, filmskim studiom, s tri medicinske ustanove i s tri bazena, sa stadionom i raznim drugim igralištima. I nije bio samo ljetovalište nego cjelogodišnji kamp u pogodnoj klimi. Nekada se sastojao od ukupno deset manjih logora i nije to bio jedini takav kamp sovjetskih republika. Bio je i mjesto za djecu iz siromašnih i brojnih obitelji ali i za siročad i djecu invalide. Tu se ljetovalo uz državne subvencije ili besplatno (sve do bankrota), a nazvao se i kao „Humanitarni institut Artek“ te ugošćivao i studente.      

Problem nastaje kad se Putin dohvaća i Krima i tog „ljetovališta“. Izvorni kamp preseljen je u Karpate, a ruska vlada 2014. ulaže velika sredstva u obnovu Arteka, u nadogradnju i informatiku. Uskoro i očito vrlo isplanirano, u dobi od samo 6 do 16 godina ukrajinska djeca iz okupiranih dijelova Ukrajine bila su protiv volje roditelja zatočena u kampu Artek. I tamo indoktrinirana: „okupator istočnih pokrajina je Ukrajina“… Godine 2023. Artek dolazi na popis sankcija Velike Britanije zbog deportacije ukrajinske djece. Slijede ih i SAD sankcijama za kamp i s popisom blokiranih osoba. Navodno i nevjerojatno: unatoč sankcijama čak ga je službeno priznao i UNESCO godine 2024. kao mjesto međunarodnih „obrazovnih“ projekata. Agencija je TASS objavila da je riječ o 4.500 djece. Ona su oduzeta roditeljima i „zaštićena“ od ratnih djelovanja. To je maligni ruski projekt da se izbriše ukrajinski identitet.  

No, Putin nastavlja i u taj ljetni kamp poziva djecu iz mnogih zemalja svijeta (80!), a koja govore ruski. Posebno cilja na dijasporu u zapadnim zemljama. Djeca su izložena smišljenoj propagandi (dizanje ruske zastave, uz ono što smo mi imali u JNA: čas političke obuke, sada na Krimu domoljubne povijesti) te posebno odvratno i nasilno „zbližavanje“: obvezno slanje pisama i darova nepoznatim ruskim „herojima“, vojnicima u okupaciji Ukrajine. To su (doduše tek nedavno) osjetili i u Kanadi u Quebec-u te objavili da je to plansko ispiranje mozgova i stvaranje radikaliziranih ruskih nacionalista. Ali nije samo to.

Agencija ruske vlade u Kanadi, Artek promiče kao jedno od najljepših mjesta na svijetu gdje se uči ruska kultura i jezik. Odnedavno se ruske agencije s Kanadom spore je li riječ o regrutiranju djece ili o roditeljskom izravnom kontaktiranju Moskve kako bi djecu prijavili za „natjecanje“. Nije šija nego vrat. U ta natjecanja u Arteku uključena su djeca iz SAD, Britanije, Kanade, Francuske, Švedske i Finske, zasad. „Natječaj“ uključuje i osvajanje avio karte za Artek.

Koliko je Putinovu režimu važan projekt Artek svjedoči i njegov posjet kampu uz brojna fotografiranja. I Hitler se tako volio naslikavati sa svojim podmlatkom. I Tito je grlio malu djecu i srdačno i namješteno primao cvijeće od njih. Od 1928. do 2005. u Arteku su snimani i filmovi o njemu ili o drugim temama, njih ništa manje nego dvadesetak.

Ukrajina  kamp tretira onakvim kakav on i jest: volonterski centar za podršku ratnim osvajanjima Moskve. U izvješću se navodi kako je riječ i o prikupljanju dronova za ruske heroje, maskirnih mreža za kamuflažu vojnih položaja, novca za lijekove i svjetiljki za rovove. Nov oblik pervertiranog Putinovog „ljetovanja“ djece, sada je postao militaristički proizvodni pogon za pomoć okupatorskoj vojsci. Jer djeca su oružje, Putin to zna i bolje od Šoroša.

Osim u Artek, od početka agresije na Ukrajinu Putin je u Rusiju deportirao čak 20.000 mladih Ukrajinaca, a to je nešto još gore od etničkog čišćenja. Riječ je o otimanju djece roditeljima te o prisilnom preodgoju. Njihovu buduću zadaću i (političku, a po potrebi i vojnu) funkciju Putin želi vrlo nalik onoj koju su na Balkanu imali janjičari. Kad se vrate i kad odrastu (kako u Ukrajini tako i na Zapadu) ta će djeca biti kao jaja ptice kukavice u stranome gnijezdu. Da, snimani su filmovi s tom tematikom, kao i s tematikom ruskih spavača u Americi, ali politički se Zapad čini se tek sad odvaja od filmskih spekulativnosti i započinje u toj politici prepoznavati realnu opasnost za svoju nacionalnu sigurnost.

patologija

Hrvatska je puna jugo-srpskih izdajica, pete kolone, mrzitelja Hrvatske, jugonostalgičara i bivših cinkaroša koji su samo donekle izgubili taj „posao“ ili samo žena i tipova sluđenih Titom i komunizmom. Jedan od takvih može se svrstati u ovu posljednju kategoriju, ime mu je Franjo Habulin. Njemu je očito bilo odlično u državi Titovih zločina pa o njegovim „argumentima“ ne vrijedi raspravljati. Njemu je očito bilo odlično s Titom koji je pobio stotine tisuća razoružanih ljudi na Bleiburgu i uzduž Križnih putova, njemu je očito bilo odlično živjeti s Titovim koncentracijskim logorima na otocima Golom i Grguru. Njemu je očito bilo odlično i za sve ovo nikada nije čuo, baš kao i za sva Titova ubojstva po inozemstvu. Bog zna zašto stalno dobiva prijeteća pisma. Braniteljski portal još je prije šest godina o njemu objavio: bivši rezervni oficir JNA, lažni antifašist i minorna politička maskota, a spominju se i lude gljive. Mada se to čini nemogućim, pravi se tuplji nego što je? Njegovo je životno zanimanje: antifašist, a biografija mu stane na kutiju šibica.

Javor Novak