Javor Novak: Polutani marširaju (2. dio)

  • Ispis
Detalji
Objavljeno: Utorak, 09 Prosinac 2025 12:57
fShare
Pin It

slugani nikada ne spavaju…

Nekada su, a i sad su još oko Fažane cijelu obalu zauzimale poklonjene vikendice podobnih kadrova odanih zločincu Titu i revoluciji. Tu su na obalnoj straži bile njegove vojne „starešine“, glavni milicajci i temeljitiji doušnici.

To je bila i ostala predstraža Brijuna, gnijezdo buržujskog i hohštaplerskog života „Posljednjeg europskog cara“ (tako se zvao film koji je nestao). Tu se godinama vaganilo (i još će) i pleme notornog Šerbedžije & co.

U Istri su stanište pronašli i brojni drugi iz socijalističkog aparata ugnjetavanja te simpatizeri i apatridi iz bivše propale tvorevine. O Istri sirotici i o njoj nekadašnjoj a po svemu i današnjoj, pisao je i hrvatski književnik i političar glasoviti Eugen Kumičić (Brseč, siječnja 1850. – Zagreb, svibnja 1904.). Objavio je roman „Sirota“ i to još daleke 1885.!

… a sanjaju i na javi

U Istri se 90-ih ipak manje-više šutjelo, osim bijesa u autonomaša, a sad se kojekakvi nostalgičari, kako im tepaju, evo gužvaju u samome središtu Zagreba: i prkosno (za advent!) pjevaju svoju „partizansku“ Bella ciao. Još se ne zna s koliko su vlakova i autobusa stigli. Advent je pa su ovi ilegalci iskoristili gužvu, pomiješali se turistima i napravili diverziju, desant na Zagreb. Ništa novo od komunjara, oni vole rušiti.

A kakva je to pjesma koju nasilno uvoze u Zagreb? To je pjesma koja veliča partizane, ali talijanske partizane jer istarski nehrvatski narod govori talijanski. Tom pjesmom krivotvore, veličaju druge, one jugo-partizane, koji su na tlu austrijske Koruške, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i još mnogo južnije počinili tolike mnoštvene zločine. Ta divna, ma prekrasna pjesma, krivotvoreći slavi jugoslavenske partizane i brojne koljače među njima. Pjesma završava: „È questo il fiore del partigiano / Morto per la libertà.“ – „Ovo je cvijet partizana / Umro je za slobodu.“

sa' će kolo iz Šumadije

To događanje naroda u četiri hrvatska grada voda je na mlin sekte Nemožemovaca, Trnjanski kresovi došli su u središte grada zajedno s Kumrovcem, Rijekom, Istrom. A za koju je to slobodu umro talijanski partizan? Pa notorno je: on je poginuo za demokratsku i jedinstvenu domovinu Italiju, za Italiju koja je zbog svog jedinstva i domoljublja gospodarski rasla nezamislivom brzinom, baš kao i Njemačka, i Španjolska, i Austrija, i Japan. On je ginuo za prosperitetnu Italiju, već dugo petu svjetsku gospodarsku silu u kemijskoj industriji. A bolesna šugoslavija zločinca Tita primala je nasušnu infuziju prvo iz Rusije, pa iz Amerike, pa od nesvrstanih kad joj je ponestalo nafte. Do danas nažalost nismo (ni blizu) dosegnuli prosperitet zapadno-europskih zemalja. Titov bolesnik šugoslavija glumatala je samostalnost, ali bila je nemoćna i bijedna: na sisi svih i svakoga. Na kraju (obavještajno) i Britanije. I tako je nastala država-kaverna na europskome tlu, posljedice koje gledamo još i danas.

Partigiano je ginuo za jedinstvenu domovinu Italiju, a za koju su se državu borili Titovi koljači? Za svoju Jugoslaviju protiv samostalne Hrvatske. Ma kakav fašizam, bila je to borba zgrabi što više. Krvavi boj za privilegije, za pljačku tvornica, obrta, stanova i vila. Svega što se oteti moglo. Da se mogu ugurati na najbolje plaćena radna mjesta, a svi koji su do tada na njima radili i bili obrazovani - su smetali. Njima su napunili stotine jama samo u Zagrebu. Klali su sve, bez razlike. I djecu u Gračanima i svećenike i bogoslove u Maclju i… To je bilo to Tomaševićevo, Benčićeve, Mrak-Taritaševe, Oreškovićeve i drugih iz vučjeg čopora - oslobođenje Zagreba? Od života.

povratak u lovišta komunizma

Ovo sad tzv. okupljanje, u stvari dernek strašila, bilo je uličarenje u četiri grada, ali bilo je i lagano zazivanje građanskoga rata i povratak u divotu komunizma. Bit će tu još svega, jer ta se manjina želi prikazati većinom. Duboka država proizvela je novi „Radio Stojadin“, novo okupljanje polutana i hrvatoždera. Pjevanje krivotvorene pjesmice, a bez hrvatske zastave na ijednome skupu, nije slučajno. Ta invazija na Zagreb, kojom se slavilo partizane na glavnom zagrebačkom trgu uz paljenje prve adventske svijeće (!), imalo bi nas uvjeriti u miroljubivost, na novom festivalu slobode na kojem se pjeva! U stvari oni su se rugali adventu i katoličanstvu. Ne podnose ga. Njima je to i nacionalizam i klero-fašizam.

I ratni partizani isto su pjevali. Poslije klanja. Okupili bi se oko vatre kao pećinski pračovjeci, oko krjesova i udarili kolo nakon što su poklali na desetine tisuća ljudi. A onda bi mnogi od tih njihovih kolovođa prolupali od tolike krvi, to se zvalo partizanska bolest ili partizansko ludilo i završavali bi (između ostaloga) na najjužnijoj točki Lošinja, u tajnom objektu u šumi, u sanatoriju za partizanske „starešine“. Nije pomoglo ni to što je Tito naredio da se svim koljačima dâ nagradni odmor, pa da se svima poklone i zlatni satovi. Nije pomoglo ni ti to što je naredio da im se omogući tjedan dana odmora na Bledskom jezeru. Sve plaćeno. A koliko je bio plaćen ovaj recentni, a retrogradni i renegatni zagrebački skup? No brojke su neumoljive: na Trg teško da stane 100.000 ljudi, kako je taj pomno (izvana) organiziran udar/skup, opjevavao još davni „Radio Stojadin“. No na Hipodromu je bilo pet puta više ljudi! I bit će puna i Arena i bit će i drugog koncerta, ali se ne će slaviti koljače i zločince, već Boga, narod i obitelj.

istina, i nehoteć

Ufatilo jednog Crnogorca na Trgu bana Jelačića tih dana, pa ga pitalo o adventu, a on sav ushićen kaže da je to bajka: „Došli smo da vidimo ovu bajku“. A onda će na povratku za Herceg Novi, poslije prosvjeda u Zagrebu, svratiti usput i na prosvjed u Zadru jer sve je to čista programirana partizanska „bajka“. Drug će drugu pomoći jer je fašizam je u Srbiji, fašizam je u Hrvatskoj. „Mi radimo mi gradimo“: isti kaos. Zato je tu taj njihov fantomski fašizam bez realne adrese, dok njihova realna frustracija neovisnom Hrvatskom progresivno raste. Nikako da se Hrvatska raspadne, a već joj broje 35 godina! Zato oni kao preglednjeli zavijaju: „Neće to moći tako dalje: će da se boo-rimoo."              kvazi Palestina? Da, ali u Zagrebu

U moćnoj organizaciji „Ujedinjeni protiv fašizma“ velebna je organizatorica drugarica Maja Osmančević. Inače i prevažna i suosnivačica i još k tome i iz inicijative „Studentice za Palestinu“ (već su time Palestinci spašeni). Oduševljena joj je publika po prašnjavoj komunističkoj internacionali srdačno skandirala „No pasaran“. A odakle i taj poj? To je španjolska parola koja je (davno) značila „Ne će proći“ i koristili su je španjolski republikanci ali i međunarodne brigade koje su obranile glavni grad Madrid od fašista Francisca Franka (1936.). Povik je to na obranu od neprijatelja pa se opravdano treba pitati gdje ti tako srdačno pjevni i miroljubivi, a okrutno nazvani marševi i njihovi ratoborni poklonici, vide te neprijatelje unutar današnje Hrvatske? Naime, Španjolski građanski rat zbio se vrlo davne 1936. (do 1939.).

kako izvesti sabotažu adventa

Advent je, doba mnoštva veselih turista u gradu. Ali ovi supijani „turisti“, punih džepova eura od iznajmljivanja apartmana, sada izletuju. I vrrlo radosno skandiraju: „Smrt fašizmu, ljubav komšiluku“. I opet i ponovno mržnja, smrt, srbizam: komšiluk, te sasvim perverzna i pokvarena ljubav prema okupatorima i razarateljima i silovateljima i masovnim ubojicama hrvatskih ljudi. Može li odvratnije? Srećom, što me načisto oduševilo, na Marš (na Drinu?) dojezdio je podržati ga i HRT Aca. Pa ne će valjda izostati.

gradonačelnica, žena - čini razliku

Takvim drugovima punim mržnje, ipak je zadala jak udarac riječka gradonačelnica, zgodna Iva Rinčić. Ona, na Račanovu putu, danas traži način kako prepjevati zločinačku partizaniju, genocidan komunizam u nekakvu modernu europsku socijal-demokraciju. I tako ona nije na liniji. Ne želi „pohoditi marševe i demonstracije“… te „koncerte s ikonografijom  mržnje ili pak sa zastavama propale države i petokrakama“. Tako ona lavira, malo ovak pa malo onak. Ipak, dobro zvuči njezino ovo: „Antifašizam odavno nije ono što sugerira njegovo ime…“. Kako točno i precizno rečeno. Ali time im se gadno za.išala (u šumadijski) opanak. „…za neke druge…„ - nastavlja Rinčić - „antifašizam je veličanje kulta Josipa Broza Tita, žalovanje za Jugoslavijom i borba protiv svih vrijednosti povezanih s nacijom i sa Hrvatskom.“ Zatim slijedi, pogađate, opet  njezino ni lijevo ni desno, već jasno sette bandiera. Pa je onda opet kazala i nešto sasvim točno: „svi bi se trebali zamisliti nad stvarnom istinom da nad podjelama u društvu uvijek profitiraju neki treći.“

grlati pozadinci

I onda naravno, niste ni očekivali drugačije, skupu na Jelačiću obraća se šuplja Maja Sever inače (već šestogodišnja) predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (opet genitiv). Ali ona je i predstavnica ljevičarske internacionale: Europske federacije novinara, sačuvaj Bože da bi se ta klapa svjetskih luftibusa zvala Federacija europskih novinara. A legendarna je načisto ta M. S. i s prosječnim prilozima za Acu Stankovića pri odnaroditeljskoj „NU2“. Ako niste znali, drugarica Maja je i unuka hrvatskog pjesnika, filozofa, političara i uznika (no to posljednje baš ne će spominjati) Vlade Gotovca, koji je dobio najposjećeniji Institut u povijesti Europe: velebni i međunarodni Institut Vlade Gotovca. Što bi tek Krleža za to dao?

Roman Liebling: „Bal vampira“ (1967.)

Večernji je list pak jedini donio neke bome i vampirske fotografije aktualnih transparenata sa skupova. Tako je sramota tzv. antifašista s nekakvoga Marša, zaokružena i potpuna. Već su „slavni“ ti transparenti i budale koje su ih nosile: „Balkanska federacija bez država i nacija“ - sve baš kao po mjeri i kao da ih je sam četnik Vučić platio i postrojio. I sve nakon genocida srbske vojske, JNA i paravojnih drugara četnika, tako slavljenih u Beogradu da im podižu i spomenike. Pa zatim slijede oduševljeni transparenti queer izbjeglicama koji su „welcome here“. Ne kaže gdje jer riječ Hrvatska smrdi. Zatim su i za „Rosu s Kozare“, pa ponosno: „Nikad vojni rob“ jer treba im slaba Hrvatska, uz mnogo ćirilične podrške istočnjacima, tom kao sudbom „našem“ bratsko-jedinstvujućem narodu. Jer: „tko nas bre zavadi, pa bio je građanski rat, svi smo jednako krivi, zločina je bilo na obje strane“ etc. „Prijatelji stari gdje ste?“ (Tereza Kesovija).

I onda kako reagira policija? Uredno po starom običaju, prvo i brzo uhićuje protu-prosvjednike, no kako su prosvjednici, ti negatori partizanskih zločina nosili protu-ustavne transparente, čak i neke mrtvačke glave, čak i crne zastave, pofatalo i njih. Ono kao: kad se baš moralo.

nedavno preminuli, vraćaju se iznenada u život 

Čovjek bi pomislio nakon genocida u Srebrenici, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu… kako više ne postoje iluzije nakaza koje bi se grlile s Beogradom, ali „Marš“ tzv. antifašista zorno nas uvjerava u potpuno suprotno. I to nakon vukovarskih kanibala i vampira, koji su žudjeli i vjerojatno još uvijek žude za klanjem Hrvata. „Dno je uvijek dublje“ (Davor Velnić). Prevarili su nas (ili njih među nama) logikom: „susjede ne možeš birati“, što je laž, i logikom „pa morate poslovati“, što nam je bila uredno uvaljena namještaljka, zapadnjačka klopka.

dva skūpa, a besmislena izleta

U Angolu i Vatikan. Ma koliko se mi kao katolici veselili papi i njegovu primanju predsjednika i predsjednika Vlade ali taj posjet/ti uz onaj nedavni u  Angoli, po hrvatske ljude nemaju nikakva značaja, a niti koristi. Baš ni ekonomske, a niti političke. Oba su to banalna izleta Izbavitelja koji njima želi (uzaludno) uvjeriti svoje gazdujuće Izbavitelje u Briselu kako je on nekakav relevantan političar. Naravno, u Hrvatskoj se nikada ne objavljuje podatak koliko su nas ti karijerni izleti po Izbavitelja, a sasvim besmisleni izleti po hrvatske ljude, stajali.

noževi rade 2.

U Rijeci je mlada žena probodena na stubištu zgrade. I gle čuda, ministar Božinović nije stao pred kamere i mikrofone. Kad nije stigao on, ne smije ni ikoji načelnik nadležne policije. Uopće mi u Hrvatskoj nemamo načelnike policijskih postaja, ne, imamo samo ministra. On je portparol, on će govoriti na tom vjenčanju od kriminala, a ostali neka ne govore sad pa neka i zauvijek šute. Pita me bivši susjed: „Jel' to g. Božinović u predizbornoj kampanji? Ako je, to mu nebu prošlo.“

- svršetak -

Javor Novak