Zagrebački atentat 4

Detalji

Kategorija: Johnny Otočac

Objavljeno: Utorak, 11 Lipanj 2013 17:11

fShare

Tweet

Kao kad nadolaze sve jači i jači odkucaji ogromnog zidnoga sata ka samim bubnjićima uha, da se naslutiti da će nešto puknuti. No nisam bio u pravu. Ništa nije puknulo, već mi se vratio sluh zvonjavaom nad samim vratima, pred kojima su spremno čekale zapete strojnice, čekajući naredbu za vatromet od strane ponos(a)noga časnika u krvi.

Nad vratima se upalila kričava, crvena lampa u obliku petokrake, te su se vrata otvorila. Bila su to dvokrilna vrata dizala, odnosno, u ovom slučaju nizala. U nizalu su bili nitko treći, već samo Vesna i Zoran, koji su izgledali bezbrižno sve dok nisu van nizala pred sobom ugledali strojnice.

Nisu stigli ni vrisnuti od stravičnog prizora koji ih je dočekao, te će netom uslijediti, a kao da ih je netko nevidljiv već, kroz leđa, grubo zgrabio za srca, kako bi im suspregnuo bol. Časnik je naglo spuštajući dvije sablje uzviknuo: ''Paliiiiiii!!!!!'' Potezima sablje prema dolje, časnik bi obojici vojnika presjekao glave odozgora po pola, da bi od udara sablji po puknutim glavama vojnika, došlo do frcanja kostiju iz lubanjih, koje bi se časniku zabile u oči. Strojnice su tad bez ikakove kontrole, bjesomučno zaurlikale podzemnom arenom uz razjedinjenu harmoniju sonate smrti. Rešetale su Vesnu i Zorana, koji su od snage paljbe lebdili kao prazne plahte u zraku prostora nizala, kao kad su onomad revolveraši divljeg zapada pucali u kovanicu dolara bačenu u zrak, s tim da nikada ne padne na zemlju.

Ovo čak ni taj divlji zapad nikada nije vidio, a niti je čuo, bar do sad. Prštali su komadi mesa i odjeće po svim stranama nizala, ali nisam vidio ni kapi krvi. Izgleda da je ta krv, upravo ona krv na rukama i odori časnika. Kad su strojnice ispucale unaprijed određenu količinu mataka, nizalo bi se prodrmalo i naglo propalo prema dolje. Za njima bi se zatvorila vrata. Vojnicima bi se ponovno slijepile lubanje, zajedno s vraćenikm komadićima kostiju iz časnikovih sad već opet zdravih očiju, te bi ponovno nahranili strojnice novom partiturom metaka za slijedeću sonatu vesnozoranske smrti, a zapravo jednu te istu sonatu smrti, koja se ponavljala vječno. A što bi im ja, kada ni sada u ovim svojim agonijama, ni pod koju cijenu(?), ne žele o-dreknuti svoju zlu prošlost, već oni radije poput s neba o-dreknutog dreka, otpada, vraga, uzalud sabiru svoju dušu. Zar dušu sabirati tu, u podzemnoj areni, gdje se samokažnjavaju? Nemoguće.

''Jeeeeeee!!!!!'' – odjeknulo je na nekoj strani podzemne arene, te pogledah što se tamo zbiva, odnosno, tko je tamo atrakcija. Još nisam stigao pogledati u čemu je štos, kad začuh razočarenje: ''Neeeeeeee!'' Visoko na unutarnjem zidu arene bio je jedan prozor. Pod prozorom je bila masa ljudi. Vidio sam tu svakoga. Sam prizor te mase je izražavao tolike pojedinačne gadosti, da je to neopisivo. Vidjeh Zokija. Iz lica su mu prskali gnojni prištevi po ljudima u njegovoj okolini. Pokušavao je to zaustaviti rukama, ali bi se gnoj tek tad punom snagom počeo oslobađati iz njegova lica, da bi mu lakoćom odbacio ruke, što bi izazvalo reakciju gnoja u masi, poput nuklearne petarde. Slučajno? Ne bih rekao.

Bio je tu i Tvrtko zvani Povest, koji je bio uvjeren da cijela hrvatska povijest može stati u njegov ptičji mozak, koji se pretvorio u njegovoj glavi u papigu, koja bi mu sad iz izbijenog oka, sad kroz usta, sad kroz čmar, sad kroz izbijeno drugo oko, pa kroz razvaljena usta, kljunom dobacivala masi oko njega: ''La-že! La-že! La-že! La-že! La-že.... '' Grozno, što si je taj čovjek obezbjedio kao buduće. Iz ušiju su mu probila krila papige, kojima je papiga pokušavala uzletjeti uz: ''Po-vest! Po-vest!....'', kao da je i njega htjela negdje po-vest. Uzaludno. Ista stvar se događala i ostalim banalnim povezničarima teške i vrijedne hrvatske povijesti.

Bila je tu i Opančička. Čupala se za kose, te je divljala u skokovima držeći se za svoje nove cipele, koje su bile izrađene od gole socijale njenih tabana. Naime bila je bosa, a nožni palci su joj toliko narasli, da su umalo nadmašili i sam polumjesec. Vidjeh tu i ministra obrazovanja, čiji primarni cilj je bio hrvatsko obrezovanje nauka, a ne obrazovanje. Imao je naočale, u kojima je mogao vidjeti samo sebe, kako sam sebe pljuje u obraz i kako sam sebi u obraz, kao bezobraz, plazi jezik na kojem piše ''srbski''. Kad bi pokušao skinuti te naočale, ruke bi mu ostale priljepljene za sljepoočice i držke naočala, te bi mu u tom trenutku, uz teturanje, iz svakog stakla naočala iz kojih sam sebe pljuje i koje mu plaze jezik, ti isti jezici iz oči solnom kiselinom srpili iris uz riječi: ''Ti si bio hrvatski branitelj? E, a takovih je bilo više, a svi se redom obisiše! Živeli obešenjaci!'' Hm.... I to je šport.

Osim brojnih političara, tu su bile prisutne i razne građanske udruge, kao što su vijetGongovci, na koje je stalno padala tuča, tako da bi svakom pojedinačno glava odvanjala pri udarcu komadića leda o glavu, kao gong. To je bilo jako strašno i za slušati, a kamo li njima, kojima su se udovi razletili na sve strane od silne unutarnje buke. Bilo je tu i drekomovaca. Drekomuništica Vesna je imala toliko tešku staklenu grbu na leđima, od koje se nije mogla pomaknuti, već je samo mogla ležati, dok joj je ta velika staklena grba na leđima drobila pluća. Pri tom bi joj kroz usta izletjelo srce i odskakivalo joj živo pred očima, a ona bi ga bezpomoćno gledala, tek bi samo šaputala: ''....dokument....daj mi dokument...dokument......još dokumenata......''. Za to vrijeme staklena kugla, puna drekomovaca koji su iznutra zapomagali zarobljeni, bi se jednostavno raspukla, te bi svi iz kugle potekli van, u obliku lavine koja bi žarko počela topiti sve prisutne, od tabana pa do koljena......

....'Jeeeeeeeee!'' – iznenadan i dugo očekivan uzvik mase je prekinuo sve njene muke. Svi su ozdravili.

Na visokom prozoru podzemne arene se pojavila ona. Jada. Plakala je od sreće u popularnosti. Pogled joj je naglo pao dolje. Tek tada je preplanula u osmjehu prepunom sreće, kada je dolje ugledala Ivu. Iva joj dobaci, držeći stari štap kao oslonac u ruci: ''Skoči k meni. Bez straha. Ja ću te spasiti.'' I Jada se prepusti punom i slijepom povjerenju u svog vođu, te se bosa, odjevena, samo u haljinu od prepariranih maćuhica, odrazi i strmoglavi s prozora u zagrljaj Ive. Nu, kad je Iva pustio štap, svoj oslonac, srušio se u nemoći, te se Jada razvila po podu arene u tisuće maćuhica. Ivin štap se uto pretvori u veliku zmiju, te mu se munjevito omota oko tijela i pogleda ga očima u oči uz: ''Ti se praviš Mojsijem? Ma ti si naopak!'' – odbrusi mu zmija, zdrobi ga u ništicu, te jezikom po podu u mah pobere ostatke maćuhica i nestane u otvoru kanalizacije. ''Neeeeee!'' prolomilo se masom. Sad opet sve iz početka. Špric prištića, papge iz očiju, mjesečeve sandale, odnosno opanc i....i.t.d... I tako u vječnost. Isuse Bože.

Uh. Stavih ruke za vrat i rastegnuh se. Otvorih oči. Super. Nisam ni primjetio kako sam izašao iz ukora. Hvala ti Bože. Koliko je prošlo? Samo 5 minuta? A činilo se kao vječnost. Stavio sam ruku na srce kako bih ga primirio, od tolikih silnih grijeha i griješnika koje vidjeh. Dakle, ruka na srcu umiruje osjećaje, odnosno emocije, a tko to ne želi znati, ima predinfarktno govno u glavi.

BOG i HRVATI!

Johnny Otočac