Glavohodi, priča o samoizrodima jednog naroda

Pin It

Hrvatska je danas prepuna ljudi, koji su porođeni na glavu, a ponašaju se kao da su porođeni na noge, odnosno umjesto da hodaju na nogama, oni hodaju na glavi, a da to i ne kuže. Pa si još k tome jedan drugome slijepo i čestitaju, što zajedno stupaju na glavi kroz blatno polje, za koje misle kako je ono njihov bajni život, koji završava prazninom.

Takvi ovjenčanici blatom niti ne blaguju, jer nisu ponizni, a kako se i poniziti, ako hodaju na glavi? Ipak, i oni se snađu, pa ponegdje i ponekad nešto i požderu, dakako nešto jako skupo i to na račun onih koji ponizno hodaju pod svojim Kraljevstvom nebeskim, Majkom Božjom Bistričkom, pa i pod čitavom svojom vojskom, koja je nesebično položila svoje živote na Oltar domovine, dok im se ti isti naopaki glavohodi, smiju i rugaju javno u lice, iako baš i ne žele griješiti dušu koju nemaju.

I sad takvi naopaki glavohodi misle kako su oni zapravo nagrađeni za svoje naopake misli, dok u tom svom blatu oko glave i na njoj i po njoj, ni ne vide, kako su oni zapravo nagađeni, zagađeni i zgađeni, odnosno oni su sve ono suprotno od nagrade zvano nagrda iliti svetogrđe. I još se ljute, kad ih prirodno hodajući narod uporno odbacuje, jer ih takve Naopake ne želi pod svoje. Ma koji bi to prirodno hodajući narod i htio pod svoje primiti te naopake glavohode, koji i svoje naopako pišanje zovu velikim, darovitim i marljivim pisanjem, a kamo li te iste naopake, koji sami i proklinju narod, koji ih tako naopake proklinjatelje i ne želi. Prirodno je da su oni ugledni (vidljivi), ali nije baš prirodno da su oni sami sebi neugledni (nevidljivi) u svom naopakom glavohodu, što je prirodno hodajućem narodu vidljivo (ugledno), ali nikako nije za narod i uzorito.

Jednostavno ti naopaki glavohodi, ne ljudi, već proklinjatelji naroda, nikako ni ne mogu razumjeti činjenicu, da netko može biti pripadnik neke nacije, ali da ta nacija nije njegova, kako bi je on proklinjao i vrijeđao sve njene vrijednosti u svoje ime i nazivao taj isti narod beznadnim i jadnim. Zašto naopaki glavohodi to ne kuže? Pa zato jer im od sve učestalijeg hodanja na glavi, odumiru moždane stanice i postaju šupljoglavi i jednostavno ničiji, te na kraju prestaju biti i svoji.

Takvim glavohodima jedno koljačko četništvo je dirljivo; ljubavne veze između istospolnih bolesnika su sentimentalne; prazne jame kao u Jadovnom su za njih potresne; crkvene propovijedi su za njih gorke; priče silovanih žena u ratu su za njih šaljive; gaženje mladeži od strane policijskih čizama je po njima nježnost; za njih je zlo plod.

Oni su zapravo sami po sebi – neusporedivi, s ostalim prirodno hodajućim narodom. To i je jedina točna riječ u njihovom opusu ''kozmičkih'' razmjera – neusporedivi. A to što nas uporno odvlače u neko svoje beznađe, na koje se mi niti ne obaziremo, to je samo jedna mala greška u njihovom radnim memorijama u glavama, koje su još uvijek na šugoslavenskim matičnim pločama, na kojima se procesor vrti naopako, u natrag. Bez nas. I to je naša najveća povlastica i na kraju poslastica. Hvala Bogu što nismo kao i oni, svakidašnje neplodni, samoprokleti, i naopaki glavohodi beznađa.

 

Johnny Otočac