Srbež 1.dio

  • Ispis

Za vrijeme OLUJE čestitah srbeži (po onoj: što si i pomislio – učinio si) dan žalosti uz onu staru, koja ide odprilike ovako: „MI ZAPJEVASMO VI ZAPLAKASTE. MI ZAIGRASMO VI PROPADOSTE.“ A cmizdriti će i propadati i dalje i dalje...... Hoćemo li hrvatskog mozga ili srbskog drozga, iliti hrvatskog znanja oli srbskog sranja?

Naslušasmo se , nagledasmo se i osjetismo srbež znanja, te i završismo umalo u zoni usrbita zemljina kenja stanja, te ne preostaje ništa drugo do preoranja. Preorimo svatko sam sebe i srbež će sama izsrbit sebe. U tom izsrbenju, Hrvat će ostati ipak gol, ali čist i zdrav na vilovitom stijenju, ponovnoga početka bez srbežkog umetka.

Govor mržnje prema partizanima ne postoji, jer jednostavno, partizani više ne žive. Volim ih, a ne mrzim, upravo zato što više ne postoje, jer da postoje onda bih ih mrsio i razmrsio, a ne mrzio. Teška im hrvatska gruda. Hvala Bogu partizana više nema, te svi oni koji se sada nazivlju partizanima su okružno loši, skr. OLOŠ: kradljivi, lažljivi i krivokletnički proizvodi. Sva ta zavrzlama se lako odzavrzlama, kada se okružno lako – OLAKO skuži, kako svaki proizvod partizana i dobrovoljne srbinje nije spadao pod rod , već po proizvod zvan srbnja. Tko je to proizveo? Pa to je proizveo proizvođač koji ne rađa rod, već proizvede proizvod. Hrvati su rod, a srbež je proizvod, odnosno jugoslavenski proizvod koji se najlakše da opisati kao umjetni ljudski GMO 'rod'. Ljudski GMO 'rod', odnosno iz nosna srbež, koja bez rada odnosi blago što dalje od nosa Hrvata i unosi u nos svoj, srbeni.

Političko pljačkaški srbizam, od Hrvata odnarođene srbeži se čini kao izmišljanje tople vode, ne topličke već pitke vode, koja svojom ustajalom toplinom suprotno od liječenja, izaziva srbež kuge i kolere u Hrvata. Ta kuga i kolera političkoga srbizma od strane srbeži, je već na desetke, pa i stotine puta već viđena, kroz godine i godine proročke hrvatske povijesti pobjede nad zlom, ocem svih srbeži.

Prvo nam'država', odnosno srbežka tržava, pravorečeno TRGAVA, trga, strga i otme zemlju kroz osrbu (ovrhu), te je onda poklanja srbeži, koja se na tu istu od nas osrbljenu zemlju usrbuje i srbuje srbežom, komu ni malo nije cilj rad i orada (o-rada je okružni rad u slovo O, dok je n.pr. o-brada okružna brada u slovo O, i.t.d.) te iste zemlje, već prisrbljivanje susjednih još ne osrbljenih zemalja od strane srbeža, uz svesrbnu pomoć srbežke krivoslavne, odnosno pravoslabne crkve, koja je bila i ostala od samoga njenog srbežkog začetka šizmatička crkva u kojoj je glava šiza laži, a tielo šizmatizam, odnosno shizmatara (šiza koja ubija), do koje se dolazi shizmaturom (svršavanjem srbežkih shizučilišta, skr. srbaaluk).

Nedavno sam slučajno bio prisutan na slučajnoj proslavi neslučajnog Svetoga Petra, u slučajnom selu srbežkoga slučaja, slučajne pravosramne vere iliti penje (verati i penjati se, je isto) na kojoj je slučajem slučajno i došlo do masovnog, slučajnog srbizma, u kojemu se slučajno nije slavio Sveti Petar, nego slučajno slučajni kralj slučaja, slučajni Petar slučaja: garava Kara, crnoga slučaja Đorđevića neslučajno. Inače srbež je samoizsrbila tamo neke garave kare, odnosno karave gare Đorđeviće, koje je osnovao prvoustanik garavi, kara, crni Đorđe Petrović, dok je kasnije srbaal ukom i posrbaal ukom Petrovića jednostavno nestalo iz tog srbežijanskog srbaal uka, samo zato što Petrovića ima i nesrbežnih, kao i Juraja Bogdanića, odnosno Juke Bogdana, prosrbovano: kneza Lazara, a da o grkokatoličkom šiptaru Nimaniju, zvanom Neman Ja (za kavu) ni ne divanim. Skoro iztrgnuh mikrofon iz ruke Veri Matović da im to sve skrešem u povijestno izkopane oči, dok je urlikala grabeći kandžama dvistotice kuna: „Nema lebše zemlje od: šuma di je? Šuma di je?“, te su je pri toj upitnoj pjesmi dezorijentacije umalo raztrgali vođe kolca, nekad Tigrovi, a danas žvaleri vascelodajnih beogradskih radodajki kako bi joj pokazali: Šuma di je.

Uto slučajno priđe nama Hrvatima jedno momčilo: „Odakle vi momci?“ A jedan Hrvat slučajno promrsi kroz zube: „Ovo sve treba zapalit.....!“ Momčilo pobježe tako brzo, da je od brzine bježanja kroz zrak umalo izazvao trenje za samozapaljenje. Slučajno. Hrvat nije spomenuo zapaljenje bez razloga, jer.... kada se vrati iz matice virusa srbeži četnik, koji je u Oluji ubio 7 Hrvata, viteza, i traži da se sa njegove zemlje makne spomenik u spomen na 27 poginulih ratnika Hrvata u Oluji, zar se uopće treba zapitati, zašto nas, zlo ne abolira, ako smo mi njega abolirali? Zlo će nekoga abolirati? Abolirano zlo? Tko smije abolirati zlo koje je sam Bog već bacio u oganj? NITKO! Čitajmo na internetu novine srbeži i ispod novina komentare obične srbeži. Nema abolicije ni za obično srbežko zlo, niti zla obična srbež abolira dobro, a kamo li srbežka vlast. Zla srbež samo u sebi vidi dobro i u ničemu i nikome drugome. Zla srbež ne priznaje aboliciju na njeno zlo, koje smatra jedinim dobrim na svijetu. Srbež priznaje sama sebe kao jedino dobro na svijetu i to brani isključivo zlom. Za srbež nema dobrote osim zla. Postoji i među srbežom manjina dobra, ali ta manjina nije srbež.

Davno su se vjernici, Hrvati, grčko-katoličke vjeroispovjesti u Lici borili i žalili protiv te šizmatičke (Teslin otac nije bio srbiški šizmatik nego grčko-istočni pop) pošasti hrvatskim vlastima, ali bez uspjeha preklinjajućim apelom: „Žele nas odvratiti od Vatikana!“ I šizmatici su malo po malo uspjeli veliki broj grkokatolika, Hrvata, oteti od Vatikana, šizirati srbizmom, te smo i sami imali posla sa tom posrbljenom i usrbljenom šizom, ludilom, manijaštvom i svakim drugim oblikom srbeži, koja je u samo 100-tinjak godina od vjernika postala krvolokom čovjeka vjere i to takvim krvoločnim radnjama strave i užasa koje nikada ne bi pale na pamet i umno najvrhunskijim svjetskim scenaristima filmova strave, užasa, jeze i sotonizma, koji su ujedinjeni u triller. U stvarnosti trilleraši su srbi i biti će to sve dok ih ne prekinu uživo akcijski Hrvati.

Dakako, tu je uz šizucrkvu, veliku ulogu odigrala i 'narodna' četnička vojska od 1918. godine, koja je 1945. godine samo ublažila svoje četničko ime s partizanima, a partizani nisu bili ništa drugo nego četnici pod novim, prikrivenim imenom, odnosno pravi domaći izdajnici i dezerteri hrvatske vojske, koji su svoje domaće izdajništvo i dezerterstvo samo nasljedno, genski ponovili 1991. godine, dok nas od 1941 godine dijeli i to, da su uz domaće izdajnike – dezertere, masovno sudjelovali i domaći izdajnici – pljačkaši, te masovni izdajnici – teroristi udbe. Koliko ih je bilo, o tome dovoljno govori davitelj branitelja nad svim daviteljima branitelja Prevrag, koji je točno izbrojao 'svojih' 350 000 tisuća davitelja branitelja, da bi priznao kako pravih branitelja ima točno 150 000. Da sam kojm slučajem ja ministar branitelja, pa mi se ispred ministarstv a postavi šator, odstupio bih isti čas, što daje do znanja kako Prevrag i ja niti smo iste osobe, niti smo isti vojnici, niti smo isti domoljubi, niti smo branili istu državu, niti smo imali iste protivnike, niti smo robijali za istu stvar, niti smo navijali za isti nogometni klub, ni reprezentaciju, a kamo li da smo pripadnici iste vojske. Prevrag i ja smo jednostavno na suprotnim stranama, a o tome će dovoljno reći samo to, da je njegova strana prokletnički uhljebljena u moj prazan džep. Kad su me upitali prijatelji, što mislim o mimohodu, odgovorio sam kako je dokazano da je nakon prva dva mimohoda za vrijeme Franje Tuđmana uslijedo prvo rat, a nakon drugog Bljesak i Oluja, te da je na redu nakon ovog, trećeg mimohoda na redu priprava četvrtog mimohoda u Banja Luci, a petog u Zemunu. Nisu mi ništa na to odgovorili, jer prva dva su činjenice, a nakon trećeg će se pokazati jesmo li retuđmanizirani ili detuđmanizirani. Za vrijeme mimohoda se uveliko pokazalo da smo još uvjek detuđmanizirani, jer ako na mimohodu sjedi na svečanoj tribini glavni retuđmanizator Mesić, zajedno s 'šefovima' braniteljskih udruga čiji su članovi bojkotirali mimohod, tad je jasno da 'šefovi' braniteljskih udruga misle samo na sebe, a članove tko je...., kao što je ista stvar sa šefovima s(t)ranaka i članstvom.

Zar je ta sva dezertersko-tajkunsko-političko-udbaška srbež vrijednija od Blage Zadre, Paradžika, Kraljevića, Gavrana, Pauka i ostalih heroja? Zar su sve stranke/sranke vrijednije od poljoprivrede, stočarstva, graditeljstva, trgovine i ostalih gospodarstava Hrvatske? Zar su trećespolne parade vrijednije od kolona radnika koji idu s posla i na posao?

Zato je danas, hrvatska politika mrtva da mrtvija ne može biti, a ova politika danas, je prljava srbežka politika srbeži u kojoj vladaju srbiumovi propasti Hrvatske i Hrvata. Kada narodu, kao glasačim, dođe u glave, da 'njihovim' strankama upravljaju samo vodstva isključivo za sebe, a ne za ostale članove i glasače, tada će se sa pravom, srbež pretvoriti u srbežaniju, a ne da se pojedini članovi i simpatizeri raznih stranaka s pravom vrijeđaju, pa se u pogrešnu zaštitu onih kojih ih i pljačkaju potuku, dok žeđuju i gladuju zajedno bez posla i bez skorog krova nad glavom. Jedini lijek je repolitička Oluja!

nastavlja se...

Johnny Otočac