HRVATSKA RAK RANA (HRVATSKA LJUTA RANA)

Pin It

Neizlječiva, s dubokim korijenima, prožima cijelo njeno biće i postojanje. Krvari, gnoji se i nema tendenciju zaraštavanja. Ako i počne cijeliti i ispunjavati se zdravim tkivom, ono inficirano uvijek prevlada i rana se ponovo otvara, još bolnija i još razornija. Ta bolna rana kroz koju naša domovina gubi životnu snagu i integritet, i na koju već dugo krvari krvlju svojih hrabrih sinova, svojih žila kucavica, ta rana smo mi sami, Hrvati

Hrvati u velikoj većini koji su izgubili osjećaj pripadnosti, osjećaj ponosa, osjećaj domoljublja, osjećaj pravednosti i razuma

Narod koji brzo zaboravlja, koji ne cijeni ni sebe ni svoga, narod koji prodaje dušu vragu i nikad, baš nikad ne uči iz pogrešaka.

Narod koji ne vidi dalje od nosa i svojih osobnih interesa, koji je sklon kritizirati sve i svakoga a ne čini ama baš ništa da se ono što ne valja promijeni.

Narod koji je prošao pakao rata, ne jednom, a danas sa onima koji su izvršili agresiju na njegov dom grade odnose bratstva i jedinstva a pljuju po onima koji su im omogućili život u slobodi na rodnoj grudi.

Da, ogorčena sam i srce me boli i istovremeno bijesni zbog tih brojnih jedinki iz mog naroda koji ne shvaćaju sve ono što nam se događa. I ne žele shvatiti.

Zbog svekolike naše hrvatske mladeži koja je zatrovana iskrivljenom i krivotvorenom hrvatskom poviješću i pogrešnim idealima.

Zbog naroda koji dopušta komunistima da i dalje djeluju protuhrvatski u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj kao što to rade već desetljećima, i koji dopušta širenje bratstva i jedinstva prema onima koji nose genetski ugrađenu mržnju prema Hrvatima već stoljećima.

Kakvu mi budućnost možemo priželjkivati ako smo izgubili ljubav i poštovanje prema vlastitoj domovini i narodu? Ako ne cijenimo sve žrtve koje su pale za ono što danas imamo i sustavno uništavamo.

Jer danas se na one koji pokazuju domoljublje na bilo koji način, koji poštuju hrvatsku kulturu, tradiciju i vjeru gleda negativno kao na čudake, nacionaliste.

A projugoslaveni i komunisti nesmetano divljaju i guraju nas u neke nove balkanske integracije, u neku novu kvazi Jugoslaviju, umjetnu tvorevinu gdje više neće biti ni nacije ni povijesti.

Domovinski rat se kriminalizira, Hrvatska država proglašava zločinačkom, stvorenom na genocidu i zločinu, što vuče za sobom cijeli niz zločinačkih epiteta koji se priljepljuju hrvatskom narodu, braniteljima i vodstvu, onom pravom, nekadašnjem, hrvatskom.

Sve to hrvatski narod šutke dopušta. Pa čak i izjednačavanje krivnje za domovinski rat između velikosrpskog agresora i hrvatskih obrambenih snaga.

Ne diže se niti glas protiv abolicije onih koji su ubijali i mučili hrvatski narod, rušili, pljačkali i palili, a niti protiv kaznenog progona hrvatskih branitelja. Četnici, evidentirani i dokazani zločinci slobodno i bezbrižno šeću Hrvatskom i imaju sve privilegije, dok hrvatski branitelji i generali, heroji, popunjavaju zatvorske kapacitete.

Gdje god krenem nailazim na jugonostalgičarske gadarije.

Uporno veličanje Tita iako je jedan od deset najvećih zločinaca 20. st. a ruke mu bile natopljene hrvatskom krvlju.

Promicanje komunističkog znakovlja pod kojim su djelovali krvnici Hrvata.

Žal za bivšom jugom, tamnicom hrvatskog naroda, periodom srpskog terora nad Hrvatima.

Nad narodom koji nikad nije napadao, samo se branio.

A danas, više se ni ne brani. Predaje se kukavički i bez imalo grižnje savjesti prema svima onima kojima je Hrvatska u srcu i uvijek će biti. Prema svima onima koji su posvetili i dali svoj život za hrvatski dom.

Šutimo i zatomljujemo hrvatsku istinu da se ne bi slučajno nekom zamjerili. Ne daj Bože nekom četniku, komunjari ili jednom od europskih gospodara. A Srbi trče okolo i glasno izvikuju gdje god stignu svoju ''istinu'', istinsku laž.

Naša istina se ne čuje, njihova laž se čuje, a ono što se opetovano čuje postaje istina. Jednostavno.

Kada čovjek pročita komentare po raznoraznim portalima i forumima shvati u što se pretvorio naš narod. Kakva su njegova razmišljanja, ako se to može uopće tako nazvati, i vizije. Poražavajuće. Čitajući te i takve upise posramiš se što si uopće dio tog naroda. Pored njih uopće ne trebamo neprijatelje, uništit ćemo se sami.

Ali. Uvijek postoji neki ali, ovaj put u pozitivnom smislu.

Onaj manji dio hrvatskog naroda, dio koji poštuje i promiče sve hrvatsko, razmišlja i djeluje hrvatski, vraća mi vjeru u to da nije još sve izgubljeno. Još ima onih koji će svoju djecu odgajati u zdravom hrvatskom duhu, koji će poduzeti sve da se čuje hrvatska riječ i misao, hrvatska istina. Onih koji se ne boje i ne sustežu. Idu srcem i ponosom.

I to me ispunjava neopisivim žarom i domoljubnim nabojem, ponosom i ushitom.

Jer malo nas je al nas ima.

A dok god hrvatsko srce bije, izgubljeno ništa nije.

Dok je srca bit će i Hrvatske.

A dok je Hrvatske bit ćemo za dom spremni.

 

KIKI