Mario Filipi: U vrijeme rođenja Nikole Tesle nije postojala srpska pravoslavna crkv

  • Ispis

Kojoj crkvi je pripadao mladi Nikola Tesla? Srpska propaganda piše da je to bila Srpska pravoslavna crkva. Jugoslavenska komunistička propaganda tvrdila je da je izumitelj „raskrstio s crkvom i religijom“. Ništa od toga nije istina. Tesla je rođen kao vjernik Pravoslavne crkve Austrijske monarhije (hrvatsko-mađarske pravoslavne crkve).

Rano je prekinuo veze s crkvom koja je kasnije silom i nekanonski postala „srpska“, ali je do kraja života ostao duboko religiozan. Svaki dan molio je barem pola sata molitve koje je sam smislio.

Jednu jedinu godinu prije rođenja velikog izumitelja (1855) u Ateni je izišla knjiga pod imenom „Sintagma“. Bila je to knjiga o pravoslavnim crkvama tog doba koja najprije nabraja, a zatim podrobno opisuje svaku od njih. Njezino izdavanje naručio je tadašnji carigradski patrijarhat. Ta knjiga pruža nam dragocjene podatke o pravoslavlju tog vremena i ispravlja neke duboko ukorijenjene zablude koje snažno zadiru u izumiteljev život i njegovu obitelj.

Već u preambuli knjige navodi se gdje je vrh pravoslavlja. To su patrijarhati u Carigradu, Aleksandriji, Jeruzalemu i Antiohiji (danas u Turskoj, blizu granica sa Sirijom i Libanonom). Odmah zatim pojavljuju se imena autokefalnih (nezavisnih) crkava koje su se smatrale najuglednijima. To su pravoslavne crkve Rusije, Grčke, Austrijske monarhije i Cipra. Na tome mjestu se ne spominje nikakva crkva Srbije.

Unutar same knjige spominju se i mnoge druge crkve. Precizno se navode njihovi čelnici, kao i imena episkopija (biskupija) s imenima biskupa.

Budući da je Hrvatska u to vrijeme priznavala vrhovnu vlast austrijskog cara kao hrvatskoga kralja, ona je i sama bila dio austrijskog carstva. Tako su i pravoslavni vjernici bili vjernici Pravoslavne crkve austrijske monarhije. Tim imenom zvao ju je patrijarhat u Carigradu. U samoj monarhiji zvala se je Grčko-istočna crkva, a ona je samu sebe nazivala Istočnopravoslavna crkva. To ime napisano je i na Krsnom listu Nikole Tesle.

SRIJEMSKI KARLOVCI  BILI SU U HRVATSKOJ SVE DO 1946, A SRBIJA JE BILA U TURSKOJ

Budući da su se crkve u to vrijeme nazivale po imenu sjedišta, ta austrijska crkva najčešće se spominje kao Karlovačka arhiepiskopija (nadbiskupija). Ne radi se o gradu Karlovcu, nego o mjestu Srijemski Karlovci. To mjesto bilo je stoljećima, pa tako i u doba osnutka te crkve na području Hrvatske odnosno njezinog dijela Slavonije. Tek 1946. godine Srijemski Karlovci su nekim „drugarskim dogovorom“ među komunističkim čelnicima tadašnje Jugoslavije dospjeli u Srbiju. Crkva je djelovala na vrlo velikom prostoru monarhije, te je obuhvaćala cijelu tadašnju Hrvatsku i Mađarsku, preciznije sva mjesta gdje je bilo pravoslavnih vjernika. Ona je dakle po prostoru djelovanja bila hrvatsko-mađarska, a po sjedištu hrvatska pravoslavna crkva.

U doba kada je izdana ta knjiga, a to je ujedno i doba rođenja izumitelja, Srbija je bila sastavni dio Otomanskog (Turskog) carstva. Tada je već imala status vazalne kneževine s izvjesnim stupnjem autonomije, dok je ranije bila Smederevski sandžak (u rangu grofovije ili županije), te zatim kraće vrijeme Biogradski (danas Beograd) pašaluk.

NI „PEĆKA PATRIJARŠIJA“ NIJE BILA SRPSKA CRKVA

Ta Srbija smještena u Turskoj imala je također svoju vjersku hijerarhiju. Postojala je mitropolija (nadbiskupija) s tri eparhije (biskupije) koja je bila izravno podređena patrijarhu u Carigradu. Razlog tome leži u činjenici da je ranija Ipekska arhiepiskopija (Srbi ju zovu Pećka pastrijaršija) 1766. godine bankrotirala. Njezine dugove platio je Carigradski patrijarhat, a time je „pokupio“ i njezine preostale vjernike, između ostalog i Srbe.

„Pećka patrijaršija“ je bankrotirala zato jer je ostala bez mnogih vjernika koji su pobjegli na područje Austrijske monarhije, gdje im je car Leopold još pola stoljeća prije (1707) uredio pravoslavnu crkvu Karlovačku arhiepiskopiju, upravo onu kojoj je pripadao Nikola Tesla i njegov otac svećenik Milutin. Ali „Pećka patrijaršija“ ni ranije, još od svog osnutka (1557), nije bila srpska crkva, nego Turska pravoslavna crkva za vjernike „ugarskih zemalja“ pod turskom vlašću. Srbi su u njoj bili tek mala manjina. Nije čak sigurno je li bila osnovana kanonski (zakonito), jer o tome nedostaju dokumenti.   

MILUTIN TESLA JE BIO SVEĆENIK AUSTRIJSKE (HRVATSKO-MAĐARSKE) PRAVOSLAVNE CRKVE

Budući da je ta mitropolija imala sjedište u drugom carstvu, njezina vlast se nije protezala nigdje izvan tadašnje (turske) Srbije. Tako ni jedan hrvatski pravoslavac nije mogao biti njezin vjernik, a također ni jedan svećenik nije mogao biti srpski svećenik, a nije postojalo ni njezino današnje ime Srpska pravoslavna crkva. Zanimljivo je da knjiga „Sintagma“ spominje autokefalnu crkvu Crne Gore (grčki: Mavromunija) u vrijeme dok srpska crkva još nije bila nezavisna (autokefalna).

Otac Nikole Tesle Milutin kao paroh (župnik) Smiljanski, kasnije Gospićki, bio je svećenik Karlovačke arhiepiskopije (Crkve Austrijske monarhije) i nije imao nikakve veze s malom srpskom mitropolijom u Turskoj. Da bi Milutin bio svećenik bilo kakve srpske crkve, morao bi djelovati najmanje 300 km istočnije od Gospića, pa bi onda njegov sin mogao biti vjernik neke srpske crkve. Ali u tom slučaju obojica bi morali biti turski podanici (državljani). U stvari su bili hrvatski državljani i podanici Austrijskog cara. Milutin je čak dobio visoko carsko odlikovanje Željezni križ za doprinos monarhiji, što znači da je njegov rad bio visoko cijenjen u toj državi. Da je makar i povremeno djelovao u smjeru velikosrpske propagande ne bi mogao dobiti odličje, jer se je monarhija takvim aktivnostima žestoko protivila.

HRVATSKA JE BILA PODIJELJENA NA VOJNI I CIVILNI DIO

Važno je reći nešto i o statusu Hrvatske u to vrijeme. Ona je bila podijeljena na (užu) Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Zbog turske opasnosti Hrvatska i Slavonija su bile podijeljene na vojni i civilni dio. Vojni dio Hrvatske i Slavonije bio je privremeno izuzet iz vlasti Sabora, vlade i bana i bio je organiziran po vojnim postrojbama a ne po općinama i županijama. To područje nosilo je ime Hrvatsko-Slavonska vojna granica (krajina) ili na njemačkom Kroatisch-Slawonische Militärgrenze. Područje najbliže Zagrebu ipak je bilo pod upravom bana, ali također vojnički organizirano u sklopu Vojne krajine. Zato se i danas zove Banovina ili Banija. Osim Hrvatsko-Slavonske vojne krajine postojala je i banatska Vojna krajina. Ona je bila na području Mađarske. Tamo je rođen drugi znanstvenik Mihajlo Pupin, izvan tadašnje turske Srbije. Pupin osobito nije bio rođen u „kraljevini Srbiji“, jer ta kratkotrajna kraljevina formirana je tek početkom 20. stoljeća, pa čak ni ona nije obuhvaćala regiju Banat.

Nikola Tesla i njegova obitelj živjeli su u hrvatskom dijelu vojne krajine u kojoj je izumitelj rođen. Kada je Tesla imao 25 godina i radio u Budimpešti (1881) Vojna krajina je i formalno vraćena pod vlast Sabora, bana i vlade. To se vidi i iz Tesline putovnice koju je izdala upravo vlada u Zagrebu. I tada se je zvala putovnica (Reisepass) i bila je izdana dvojezično na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Iz svega navedenog je vidljivo da je Nikola Tesla rođen u Hrvatskoj, bio je vjernik Pravoslavne crkve Austrijske monarhije (u biti hrvatske pravoslavne crkve), dok istovremeno nije postojala niti nezavisna srpska država, kao ni nezavisna srpska crkva. Iz toga se vidi da nemaju nikakvog temelja tvrdnje koje su danas „u modi“ u Srbiji da u doba izumiteljevog rođenja i mladosti „nije bilo Hrvatske“. Naprotiv, ona je tada već bila „stara“ preko 1.200 godina.

U 20-tim godinama 20. stoljeća Tesla je prijateljevao sa slavnim hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem. Za to vrijeme dva genija su međusobno razgovarali o mnogim temama, pa i o vjeri. Tesla je rekao Meštroviću da ne komunicira sa srpskom crkvom, ali da moli svaki dan najmanje pola sata. Do 50. godine molio je pravoslavne molitve iz svog djetinjstva, a nakon toga je smislio svoje posebne molitve kojima se je obraćao Bogu.

Tesla je govorio hrvatskim jezikom. To potvrđuje kipar Ivan Meštrović koji u svojim memoarima piše da je Tesla govorio istim jezičnim izričajem kojim su pisale zagrebačke „Narodne novine“. Pisao je korijenskim pravopisom (kojeg srpski agitatori nazivaju „ustaškim jezikom“), što se vidi iz njegovog pisma Meštroviću. Taj pravopis naučio je u školi u Gospiću u kojoj je Hrvatski jezik (korijenski) ili na njemačkom Kroatische Sprache bio redovni predmet. Srpskog jezika nije bilo nigdje.

Prema Meštroviću, Tesla je oštro kritizirao tadašnji jugoslavenski režim. Iz toga se vidi da nikako nije bio „obožavatelj kralja Aleksandra“ kako voli reći srpska propaganda. O svemu tome pisao je Meštrović u svojim memoarima „Sjećanja na političke ljude i događaje“.                                                                                                                                              

Mario Filipi