Veliki razgovor s beskompromisnom znanstvenicom, povjesničarkom Blankom Matković: Dvije godine bila sam gladna i jedva sam preživjela

Pin It

Blanka Matkovic3

Povjesničarka Blanka Matković, upućenijim ljudima poznata kao beskompromisan borac za povijesnu istinu i znanstvenica u punome smislu te riječi, uskoro će u nekoliko hrvatskih gradova održati predavanja o komunističkim i velikosrpskim mitovima, u sklopu kojih će biti predstavljena nova izdanja Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat.

Tim povodom objavljujemo opširan razgovor s povjesničarkom Matković, koja svjedoči kako je u određenom razdoblju života gladovala i gotovo umrla od gladi, što je zorna slika o tome kako Hrvatska nagrađuje svoje znanstvenike.

U jesen 2017. objavili ste knjigu „Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1957.) – Likvidacije i progoni“. Kako je došlo do nastanka knjige?

Radu na toj knjizi prethodile su godine sustavnog istraživačkog rada u arhivima koji je započet još 2006. godine kao moj samostalni istraživački projekt. Naročito sam intenzivno istraživala u Državnom arhivu u Splitu u kojemu sam pregledala sve fondove koji se odnose na Drugi svjetski rat i poraće.

Potrebno je istaknuti da je, izuzevši nekolicinu autora poput Drage Gizdića i Sibe Kvesića, sustavno istraživanje dalmatinske povijesti između 1941. i 1945. bilo relativno slabo zastupljeno u jugoslavenskoj historiografiji sve do 15. travnja 1968. kada je odlukom Skupštine općine Split, broj 022/141-68, osnovan Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije – Split (IHRPD). U razdoblju od 1968. do 1989. IHRPD bio je organizator ili suorganizator 14 znanstvenih skupova i šest okruglih stolova, objavio je 45 izdanja, među kojima 10 zbornika dokumenata, 19 monografija iz političke i vojne povijesti, 10 zbornika radova te šest ostalih izdanja. Među objavljenim izdanjima nekadašnjeg IHRPD-a od posebnog je značaja deset zbornika dokumenata koji obuhvaćaju razdoblje od travnja 1941. do ožujka 1944. godine. Zbornici 11 – 14, koji se odnose na razdoblje od travnja do prosinca 1944., pripremljeni su za tisak, ali nikada nisu objavljeni.

Treba naglasiti da su dokumenti u objavljenim zbornicima birani prema svojevrsnom načelu podobnosti, a iz onih koji su ušli u uži izbor izbacivani su "nepodobni" dijelovi što upućuje na potrebu sustavnog i detaljnog istraživanja Drugog svjetskog rata i poraća na području čitave Dalmacije. Taj neminovno dugoročni proces otežava nepostojanje financijskih sredstava, ali i volje da se takvom istraživanju pristupi kroz postojeće institucije. U posljednjih 20 godina nije se pristupilo ni osnivanju novog povijesnog instituta u Splitu specijaliziranog za istraživanje čitave dalmatinske povijesti, iako institucija s ciljem istraživanja lokalne povijesti postoji u Slavonskom Brodu (Podružnica za proučavanje povijesti Slavonije, Srijema i Baranje) te djeluje pri Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

Uzevši u obzir veoma slabu zastupljenost povijesti Dalmacije od 1941. do 1948. u modernoj hrvatskoj historiografiji,  izuzevši nekoliko samostalnih istraživača poput fra Petra Bezine, Joška Radice, Ivana Kozlice i drugih čiji je doprinos nemjerljiv, te iznimno složenu situaciju u kojoj se Dalmacija nalazila tijekom Drugog svjetskog rata, odlučeno je da prva u nizu naših knjiga bude upravo zbornik dokumenata o komunističkim ratnim zločinima i teroru općenito, koji su se od rujna 1943., odnosno nakon kapitulacije Italije, događali na cijelom dalmatinskom prostoru. Tim zbornikom kojeg su u ožujku 2011. pod naslovom Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e, Dokumenti pripremili Ivan Pažanin i ja, obuhvaćeno je razdoblje do 1948., odnosno godine do koje je likvidirana većina križarskih skupina i kada glavnim unutrašnjopolitičkim problemom postaju pristaše rezolucije Informbiroa.

U zborniku su bili zastupljeni svi dalmatinski krajevi od Zadra do Dubrovnika, uključujući i otoke s posebnim osvrtom na odnos Komunističke partije prema Katoličkoj crkvi. Zbog nedostatka financijskih sredstava zbornik je objavljen samo u online izdanju te je od tada dostupan na većem broju mrežnih stranica. Dio dokumenata iz tog zbornika ustupljen je priređivačima knjige Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Dalmacija, koju su u svibnju iste godine objavili Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu i Hrvatski institut za povijest u Zagrebu.

Između 2006. i 2017. naša udruga nije imala nikakve financijske mogućnost da tiska barem jedno izdanje, a svoj rad smo financirali iz vlastitog džepa i uz povremenu pomoć pojedinih donatora. Godine 2011. Općina Dugopolje je tiskala naše prvo tiskano izdanje Dugopoljski žrtvoslov.

U svibnju 2017. veći dio dokumenata za područje srednje Dalmacije objavljen je u mojoj knjizi Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944. – 1964.), Zarobljenički logori i likvidacije na 630 stranica čiji su nakladnici bili Kulturno društvo Trilj i naša udruga. Ta knjiga je djelomično financirana donacijama, a polovica troška tiska je isplaćena prodajom za koju je bilo zaduženo Kulturno društvo Trilj. Svi dokumenti u toj knjizi odnose se na sigurnosnu situaciju u Splitu i srednjodalmatinskom području te zarobljeničke logore uspostavljene nakon 26. listopada 1944. kada je Narodnooslobodilačka vojska (NOV) zauzela grad Split. Unatoč nedostatku dokumenata, naročito kompletnijih popisa likvidiranih, dokumenti objavljeni u tom zborniku barem donekle otkrivaju razmjere komunističkih zločina počinjenih u Splitu, ali i neke slabije poznate detalje iz moderne hrvatske povijesti poput uloge njemačkih zarobljenika u poratnoj obnovi i industrijalizaciji Dalmacije. Upravo je u tom zbornik po prvi put  objavljena presuda Frani Tenti, Frani Bettiniju, Ivici Bavčeviću i drugima koji su u svibnju 1947. osuđeni radi rasturanja letaka, ispisivanja parola, organiziranja Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i podizanja hrvatske zastave na splitskom Marjanu. U ljeto 2017. u časopisu za solinske teme „Tusculum“ također je objavljen moj znanstveni rad pod naslovom "Prilog poznavanju grada Splita i okolice u poratnom razdoblju (1946. –1947.): nepoznati detalji iz dosjea Frane Tente".

S obzirom da je u proteklih 12 godina pregledano kompletno arhivsko gradivo o biokovsko-neretvanskom prostoru u Drugom svjetskom ratu te sva dostupna literatura i prikupljena svjedočanstva, uvidom u te izvore zaključeno je da je sačuvana izuzetno velika količina podataka koji nikada nisu korišteni u drugim radovima niti su objavljivani te su time ostali skriveni od očiju javnosti, naročito stradalnika i njihovih obitelji. Nakon pojedinih upita javnosti, posebice stanovnika tog područja, upućenih našoj udruzi, osmišljen je mini-projekt "Biokovsko-neretvanski kraj u Drugom svjetskom ratu i poraću" kojim bi se odgovorilo na pojedina pitanja te prezentirao cjeloviti povijesni prikaz tog kraja u navedenom razdoblju, čime bi se brojnim obiteljima omogućilo lakše razumijevanje događaja koji su zatekli njihove obitelji, kao i odavanje počasti onim članovima obiteljima o kojima nisu znali ništa ili su o njihovoj sudbini znali tek djelomično.

U listopadu 2017. godine objavljeno je i treće tiskano izdanje Samostalnog istraživačkog projekta "Hrvatska povijest 1941. – 1948.", odnosno prva knjiga mini-projekta "Biokovsko-neretvanski kraj u Drugom svjetskom ratu i poraću", pod naslovom Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944. – 1957.), Likvidacije i progoni na 1000 stranica. Ovu knjigu financirali smo samostalno uz pomoć privatnih donatora, a na našu zamolbu za sufinciranjem odgovorilo je svega nekoliko općina na tom prostoru. Dokumenti objavljeni u toj knjizi prikupljeni su između 2006. i 2011. uglavnom u fondu Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a većina nikada ranije nije objavljena. Okosnicu te zbirke dokumenata na tisuću stranica činili su elaborati Narodne milicije iz 1956. i 1957. godine i to za svako selo Imotske krajine zasebno te za tri stanična područja – Imotski, Zagvozd i Cistu Provo.

Svi elaborati se sastoje od tri dijela. Prvi dio, koji započinje geografskim opisom sela, prikazuje stanje neposredno prije II. svjetskog rata. Opisana je demografska slika sela, politička aktivnost stanovništva te gospodarska situacija sela. Drugi dio elaborata pruža podatke o naselju za vrijeme rata, sudjelovanju stanovništva u hrvatskoj vojsci ili, što je rijeđi slučaj, u NOV-i, potom podatke o rukovoditeljima političkih stranaka te aktivnosti župnika i klera za vrijeme rata. I posljednji, treći dio elaborata prikazuje nam poslijeratnu situaciju u naselju, odnos stanovništva te župnika prema Narodnoj vlasti te uspoređuje stanje u selu prije i poslije rata, odnosno za vrijeme Prve i za vrijeme Druge Jugoslavije. Uz sve elaborate se nalaze poimenični popisi ustaša, domobrana, svećenstva, „narodnih neprijatelja“, strijeljnih, emigranata, osuđenih, itd.

Osim toga, u prvom dijelu knjige uz elaborate su dodani popisi nestalih koje je 1945., 1946. i 1947. pripremala OZN-a, odnosno UDB-a, i to za svako selo pojedinačno, osim za ona naselja za koja popisi nisu nađeni ili sačuvani. U drugom dijelu zbirke nalaze se razni popisi, veoma često bez datuma i pečata zbog čega ih je nemoguće precizno datirati i zaključiti tko ih je točno sastavljao. Ti dokumenti uključuju popise likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, zatim "narodnih neprijatelja", "ratnih zločinaca", iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo. Zato ta zbirka dokumenata predstavlja značajan doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine, a brojni dokumenti objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek "nestali na Križnom putu".

Prvo izdanje knjige Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944. – 1964.), Zarobljenički logori i likvidacije je rasprodano, a na raspolaganju je ostao tek manji broj primjeraka knjige Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944. – 1957.), Likvidacije i progoni. Upravo smo zahvaljujući dobroj prodaji te knjige uspjeli isfinancirati sve troškove oko tiska i promocija nove knjige Vrgorska krajina, Makarsko  primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.–1965.), Likvidacije i progoni. S tom knjigom također smo se u srpnju prošle godine prijavili na natječaj Ministarstva hrvatskih branitelja te po prvi put uspjeli dobiti potporu jedne državne institucije koja sufinancira tu knjigu u iznosu od 30.000 kn. No, troškovi tiska i pripreme za tisak ove dvije knjige, koje su iznimno opsežne, znatno su veći i penju se do 120.000 kuna, ne računajući troškove promocija.

U razgovoru za Novi list od 5. ožujka ove godine, Ivo Goldstein je zlonamjerno doveo javnost u zabludu spomenuvši našu udrugu u kontekstu istraživanja Jasenovca koje navodno financira Vlada RH. Mi smo na to reagirali i uputili dopis redakciji Novog lista sa zahtjevom da se on objavi s ispravkom netočnih navoda, no niti nakon 2 pokušaja uspostave kontakte u posljednja 2 tjedna, redakcija Novog lista ne odgovara na naš zahtjev i time izravno krši zakone RH. Zanimljivo je i to da Goldsteinu smeta bilo kakav oblik državne pomoć čak i za knjigu koju obuhvaća stradale žitelje biokovsko-neretvanskog kraja ubijene od strane svih vojski koje su djelovale na tom prostoru, uključujući naravno i tzv. žrtve fašističkog terora. Smetaju mu djeca koju su ubijali četnici, Talijani i Nijemci.

Kakva je koncepcija nove knjige o zločinima u Vrgorskoj krajini?

Među geografskim područjima Republike Hrvatske na kojima su naročito izražene podjele u društvu čije izvorište možemo ustanoviti u stradanju hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću svakako je južni dio Splitsko-dalmatinske županije te granični dio Dubrovačko-neretvanske županije uz rijeku Neretvu. Biokovsko-neretvanski kraj bio je tijekom Drugog svjetskog rata izložen djelovanju različitih vojnih postrojbi. Upravo je na tom prostoru Narodnooslobodilačka vojska zauzela prvi grad – grad Vrgorac, no ta pobjeda bila je obilježena likividacijom preko trideset Vrgorčana.

Nedugo zatim na tom su prostoru nevesinjski četnici izvršli masovni pokolj stanovništva na području Rašćana, Kozice i Dragljana u najzapadnijem dijelu Vrgorske krajine. Primorski dio toga prostora nalazio se pod jakim talijanskim utjecajem unatoč činjenici da je službeno bio sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske. Time se ovaj kraj zatekao pod utjecajem različitih političkih opcija i sustava koje su ostavile traga nad lokalnim stanovništvom te potaknule duboke podjele u društvu koje su započete u prethodnim, odnosno predratnim društvima.

Stoga je druga knjigamini-projekta "Biokovsko-neretvanski kraj u Drugom svjetskom ratu i poraću", odnosno četvrto tiskano izdanje Samostalnog istraživačkog projekta "Hrvatska povijest 1941.–1948.", upravo ova pod naslovom Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.–1965.), Likvidacije i progonina 1300 stranica, koju smo pripremili član naše udruge Stjepan Štimac i ja uz suradnike magistra povijesti Ivana Andabaka i studenticu povijesti Magdalenu Vuković. Iako se ova zbirka dokumenata odnosi na područje Vrgorca, Makarske i Metkovića, potrebno je spomenuti da se dio dokumenata odnosi i na prostor Imotskog zbog čega ova knjiga predstavlja svojevrsni nastavak spomenute knjige o Imotskoj krajini te zajednički čine jednu cjelinu.

Knjiga je organizirana u tri cjeline i to:

1. ELABORATI NARODNE MILICIJE ZA STANIČNA PODRUČJA DRAŠNICE, KOZICA, METKOVIĆ, NOVA SELA, PLOČE I VRGORAC

2. ELABORATI NARODNE MILICIJE, NARODNIH ODBORA I UDB-e (PO NASELJIMA)

3. RAZNI POPISI (LIKVIDIRANI, OSUĐENI, ZATOČENI, PROGANJANI, “NARODNI NEPRIJATELJI”, “RATNI ZLOČINCI”, KRIŽARI, EMIGRACIJA) I IZVJEŠĆA KP , OZNE I UDBE ZA PODRUČJE VRGORSKE KRAJINE, MAKARSKOG PRIMORJA I NERETVANSKOG KRAJA

Kao i u prethodnoj zbirci, dokumenti objavljeni u ovoj knjizi sačuvani su uglavnom u fondu Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a većina nikada ranije nije objavljena.Okosnicu zbirke čine elaborati Narodne milicije, UDB-e i mjesnih narodnih odbora koji su nastali u drugoj polovici 1940-ih i tijekom 1950-ih godina 20. stoljeća i to za svako naselje Vrgorske krajine, Makarskog primorja i neretvanskog kraja zasebno:

VRGORSKA KRAJINA

1. BANJA, ORAH I PODPROLOG

2. DRAGLJANE

3. DRAŽEVITIĆI, UMČANI I VINA

4. DUSINA

5. KLJENAK

6. KOZICA

7. KOZIČKA POLJICA

8. MIJACA

9. RAŠĆANE

10. RAVČA, KOKORIĆI I VIŠNJICA

11. STILJA I PRAPATNICA

12. VELIKI PROLOG

13. VRGORAC, KOTEZI, KUTAC i RADOVIĆ

14. ZAVOJANE

MAKARSKO PRIMORJE

1. BAST

2. BAŠKA VODA

3. DONJA BRELA

4. DRAŠNICE

5. GORNJA BRELA

6. IGRANE

7. KRVAVICA

8. MAKARSKA

9. PODGORA

10. TUČEPI

11. VELIKO BRDO

12. ŽIVOGOŠĆE

NERETVANSKI KRAJ

1. BAĆINA

2. BIJELI VIR

3. BLACE

4. BOROVCI

5. BREČIĆI i DUBRAVE

6. DESNE

7. DRAGOVIJA

8. GLUŠCI

9. ISTOČNA PLINA

10. KOMIN

11. KRVAVAC i KULA

12. MALI PROLOG

13. METKOVIĆ

14. MISLINA

15. NOVA SELA

16. OPUZEN

17. OTRIĆ SEOCA

18. PLOČE

19. PODRUJNICA

20. POZLA GORA

21. ROGOTIN

22. SLIVNO-RAVNO

23. STAŠEVICA

24. VID

25. VIDONJE

26. ZAPADNA PLINA

Ovi elaborati uključuju popise poginulih ustaša i domobrane, tzv. narodne neprijatelje, popise poginulih partizana i žrtava „fašističkog terora“, zatim popise političkih i ekonomskih iseljenika, popise članova obitelji „narodnih neprijatelja“, popise suradnika okupatora, popise vlasnika nacionalizirane imovine, popise svećenika, časnih sestara i članova crkvenih odbora, popise tzv. problematičnih osoba, popise strijeljanih, popise bivših članova Hrvatske seljačke stranke, popise sjemeništaraca i bogoslova, osoba koje se dopisuju sa inozemstvom i održavaju veze s političkim emigrantima, popise špijuna, oružnika, povratnika iz inozemstva, osuđenih osoba itd.

U drugom dijelu zbirke nalaze se izvješća OZN-e, UDB-e, Komunističke partije i narodnih odbora te razni popisi, veoma često bez datuma i pečata zbog čega ih je nemoguće precizno datirati i zaključiti tko ih je točno sastavljao. Ti dokumenti uključuju popise likvidiranih, osuđenih, nestalih, zatočenih, "narodnih neprijatelja", "ratnih zločinaca" i emigranata.Zbog počinjenih masovnih zločina na vrgorskom prostoru, u uvodni dio ove zbirke uvršteni su dokumenti koji se odnose na 1942. godinu, za razliku od prethodnih zbirki koje počinju 1944.godinom.

Uskoro planirate održati niz predavanja u nekoliko gradova o hrvatskoj povijesti, s temom komunističkih i velikosrpskih mitova?

Za razliku od naših prošlogodišnjih promocija, ove promocije organizirano kao opširnija predavanja o hrvatskoj povijesti, odnosno komunističkoj represiji i velikosrpskim mitovima od 1941. do danas. Predavanja ćemo održati u 11 gradova i to: Split 17. 4., Zagreb 18.4., Rijeka 19. 4., Gospić 20.4., Vrgorac 24. 4., Makarska 25. 4., Metković 26. 4., Osijek 4. 5., Slavonski Brod 5. 5., Kaštela 8. 5. i Dugopolje 9. 5. Dakle, riječ je i o pojedinim gradovima koji naizgled nemaju nikakvu vezu sa sadržajem knjiga koje predstavljamo. No, povijest jednog dijela Hrvatske neodvojiva je od povijesti drugih hrvatskih krajeva, a samim tim i od naša današnjice.

Povijest je učiteljica života što znači da iz nje možemo učiti čak i onda kada nas se naizgled izravno ne tiče.  Dokumenti u ovim knjigama djelomično uključuju i osobe iz drugih hrvatskih krajeva, no naš najvažniji cilj je posjetiteljima na ovim predavanjima prezentirani širu perspektivu kroz koju ćemo povezati povijest prije Domovinskog rata s onom za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Želimo im pokazati zbog čega smo danas tu gdje jesmo, zbog čega se mučimo s problemima koje mnogi drugi narodi nemaju. Želimo im pokazati zbog čega se hrvatski narod 73 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata veoma često napada kao genocidan i zašto su mnogima koji se našim kruhom hrane trn u oku spomen-ploče hrvatskim braniteljima, npr. ona koje je donedavno bila u Jasenovcu.

Uz pomoć dokumenata u knjizi o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i neretvanskom kraju taođer raskrinkavamo jasenovačku laž jer neki od tih dokumenata otkrivaju nepodudaranja između arhivskih izvora i popisa navodnih jasenovačkih žrtava Spomen-područja Jasenovac. Tako se na tom popisu nalazi 6 osoba s vrgorskog područja. Ante Galić Josipov i Mijo Rakić Franin se dokumentima Narodne milicije nalaze na popisu poginulih u NOB-i, bez spominjanja Jasenovca. Imena Ante Hrstića Petrovog, Marka Radića Ivanovog, Ivana Klaričića Petrovog i Matije Židić Ivanove nisu zabilježena na niti jednom popisu. Na popisu navodnih jasenovačkih žrtava iz Makarske spominju se dva imena. Josip Grakalić ne spominje se u dokumentima Narodne miliciji, no na popisima se nalazi drugo ime s ovog popisa – Dumo Puharić.

Isti se nalazi zabilježen na popisu osoba koja su surđivala sa neprijateljem tijekom rata i to kao Mate Puharić Dumo. U istom dokumentu je zabilježeno da dotični živi u Makarskoj. Podsjećam da je riječ o elaboratu Narodne milicije napisanome prije rata što znači da je Mate Puharić preživio rat i nije mogao biti jasenovačka žrtva. Osim toga, ime Mate Puharića zabilježeno je i u elaboratu Udbe o Ustaškoj nadzornoj službi na području bivšeg kotara Makarska. U tom elaboratu se navodi sljedeće:

PUHARIĆ MATE zv. "Dumo", sin Grge i Marije, rođdjen 6.III.1898. godine u Makarskoj, oženjen, otac četvoro djece, Hrvat, državljanin FNRJ-e, trgovac.

Do 1942. godine nalazio se u Makarskoj i kontaktirao s ustašama. Iste godine je pošao da nabavi hrane u Slavoniju i u Sarajevu je bio uhapšen. Iz zapisnika kojega se posjeduje, vidljivo je da je na istrazi rekao sve što je znao oNOP-u i članovima KPJ. Zatim je upućen u logor Stara Gradiška, a zatim u Lepoglavu, gdje je ostao do oslobodjenja. Za primjetiti je da je trebao biti po ustašama likvidiran, ali mu se to nije dogodilo. Osnovano se može sumnjati da je bio vrbovan i da im je u zatvoru i logorima služio kao saradnik. "Dumo" nije htjeo svjedočiti, tj. svjedočio je u prilog ratnom zločincu Lovrić Mići iz sela Ilića kotar Mostar, koji je bio ustaški uzornik u logoru Stara Gradiška. Vjerovatno se boji da Lovrić onjemu nebi rekao istinu. Danas živi u Makarskoj. Politički je negativan.

Dakle, navodna jasenovačka žrtva ne samo da je preživjela rat, nego se isti nakon Drugog svjetskog rata nalazio pod nadzorom Udbe. Osim toga, na jasenovačkom popisu je zabilježeno 95 osoba s područja Metkovića. U dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije niti jedna od navedenih osoba se ne povezuje s Jasenovcem. Štoviše, prema ovim dokumentima na području Vrgorske krajine, Makarskog primorja i neretvanskog kraja zabilježena je samo jedna osoba koja je možda stradala u Jasenovcu. Riječ je o Mati Mrsiću pok. Jure iz Podgore koji je bio zatočen u logoru Jasenovac i nestao. Na svojoj web stranici Spomen-područje Jasenovac tvrdi da je dotični ubijen u Jasenovcu 1944. iako u dokumentima za taj navod nema potvrde.

Zanimljiv je i slučaj Mande Štulić iz Kozice, kažnjenice iz logora Stara Gradiška, koju su ustaše pustile na slobodu. „Povedite potragu na vašem okrugu i u slučaju pronalaska imenovani sprovesti u kažnjenički logor Stara Gradiška.“, stoji u dopisu OZN-e za Srednju Dalmaciju upućenom OZN-i za područje Biokova i Neretve. Njezina daljnja sudbina na temelju zasad dostupnih dokumenata ostaje nepoznata.

Pripremate i knjigu o zločinima u Gospiću?

Na knjizi o zločinima Jugoslavenske armije i Komunističke partije u Lici i gradu Gospiću 1945. godine počela sam raditi još 2008. godine. Mali dio tog opširnijeg rada objavljen je 2013. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru kao izvorni znanstveni rad pod naslovom „Ratni zločini počinjeni tijekom i nakon Ličko-primorske operacije od postrojbi Jugoslavenske armije i ustanova nove vlasti“. Veliki broj dokumenata ostao je tada neiskorišten pa smo zaključili da je došlo vrijeme da se taj opširniji rad nadopuni i pripremi za objavljivanje, a naglasak će svakako ostati na 1945. godini.

Kako sam već navela, prethodnih godina mi nismo imali financijske mogućnosti za tiskanje bilo kakvih izdanja. S obzirom da smo knjigu o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i neretvanskom kraju uspjeli isfinancirati uz pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja i samostalno od prodaje knjige o Imotskoj krajini, vjerujemo da ćemo prodajom vrgorske knjige uspjeti isfinancirati ovu knjigu o Lici. S obzirom da naš rad funkcionira na tom principu da jedna knjiga ustvari financira onu narednu, u ovom trenutku nemoguće je reći kada bismo mogli očekivati tiskanje knjige o Lici jer će to ustvari ovisiti o prodaji vrgorske knjige.

Nedavno ste bili u posjetu Hrvatima u Kanadi. Kakvi su dojmovi? Kako gledate na odnos Hrvatske prema svome iseljeništvu?

Moj boravak u Kanadi organizirala je Croatian Heritage Association, odnosno članice te udruge Erica Zlomislić, Ivana Mandac i Tanya Granic Allen uz financijsku potporu g. Ivana Hrvoića. S obzirom na golemi trud koji su u to uložili, ja bih iskoristila ovu priliku da im se još jednom zahvalim. Također se želim zahvaliti župnicima u hrvatskim župama u Hamiltonu, Mississaugi, Norvalu i Oakvillu koji su bili sjajni domaćini i koji su potaknuli svoje župljane da nazoče predavanjima. Posebno ističem župu u Mississaugi u kojoj je održano dodatno predavanje na engleskom jeziku za mlade koji su iskazali veliki interes za teme kojima se bavim i postavljali brojna pitanja. Možda se među njima krije neki budući povjesničar koji će nastaviti našim stopama.

Sva predavanja bila su jako dobro posjećena, a održana su i dodatna predavanja na engleskom jeziku na Sveučilištu u Waterloou i Sveučilištu u Torontu pa stoga  zahvaljujem svima koji su sudjelovali u organizaciji tih događanja. Osim toga, sudjelovala sam u panel raspravi na temu „Emerging from Communism“ koja je održana na Sveučilištu u Torontu 16. ožujka. Ostali sudionici govorili su o drugim bivšim komunističkim zemljama – Rumunjskoj, Mađarskoj, Rusiji i Gruziji, no nazočni su najviše pitanja postavili upravo meni i htjeli su znati više o problemima s kojima se Hrvatska suočava danas, ali i o manipulacijama povijesnih događaja i npr. Jasenovca u političko-propagandne svrhe od 1941. do danas.

Kanadski Hrvati odradili su odličan posao upravo zato jer su preko svojih kontakata i vlastitim zalaganjem uspjeli organizirati i predavanja na engleskom jeziku tamošnjoj akademskoj zajednici što je od iznimne važnosti za hrvatsku znanost, naročito povijest. Sva predavanja su iskorištena i za promociju moje knjige na engleskom koja je tiskana prošle godine u SAD. Žao mi je što nije bilo mogućnosti da se slična predavanja organiziraju za hrvatske zajednice u Montrealu, Ottawi i Vancouveru, no možda u budućnosti bude prilike i za to. Bilo bi mi posebno drago ako bi se veći broj Hrvata u engleskom govornom području, posebno SAD i Australiji, zainteresirao za tu knjigu na engleskom jeziku, naročito radi njihovih potomaka kojima je takve knjige možda lakše čitati na tom jeziku, a ne na hrvatskom.

Što se Hrvatske tiče, ona je svome iseljeništvu nažalost maćeha. Ne mislim pritom samo na državnu vlast nego i dio javnosti koja to iseljeništvo percipira kao ekstremiste koji se miješaju u poslove države u kojoj ne žive. Ja već šest godina pripadam ovom novom valu iseljenika koji je otišao trbuhom za kruhom, no često sam se našla u prilici da mi komentatori u javnom prostoru odgovaraju „što se ti miješaš u naše stvari, to ovdje ni ne živiš niti plaćaš porez“. Ipak, u toj zemlji žive svi moji prijatelji i moja kompletna obitelj, a oni plaćaju svoj porez. Osim toga, brojni hrvatski iseljenici ovog novog vala bivaju oporezivani dvostruko – mukotrpno zarađuju svoj kruh u stranoj zemlji, veoma često bez igdje ikoga i daleko od svega što poznaju, a hrvatski uhljebi im oduzimaju dio te zarade za državu u kojoj ti iseljenici više ne žive. Stoga oni, kao i ja, imaju pravo „miješati se“.

Iseljeništvo je Hrvatskoj dobro kad treba novaca, a mnogi u Hrvatskoj misle da u inozemstvu ti novci rastu na stablu. To nije istina i mnogi ljudi žive teško, rade naporno, žrtvuju se da nešto postignu i ništa im ne pada s neba. O tome kolika je Hrvatska maćeha hrvatskom iseljeništvu svjedoči ponajbolje činjenica da u Saboru iseljeništvo ima svega 3 zastupnika iako u inozemstvu žive milijuni Hrvata i njihovih potomaka koji Hrvatskoj sustavno daju sve što mogu, a ne uzimaju ništa ili veoma malo. Koliko predstavnika ima srpska manjina u hrvatskom Saboru? Što to dobro ti ljudi čine hrvatskoj državi i narodi? Koliko ja vidim, mi ih plaćamo da nas pljuju i u zemlji i u inozemstvu, financiramo njihove protuhrvatske pamflete i propagandu, omogućavamo im da udobno žive i još se pritom žale da su zakinuti.

Hrvatska treba napraviti ozbiljnu reviziju svoga odnosa prema hrvatskom iseljeništvu, ali i onima u zemlji koji joj jamu kopaju. Dokle god se to ne napravi, teško je očekivati da će naša budućnost biti svjetlija, a broj Hrvata koji će se zbog beznađa i razočaranja iseljavati, zasigurno će se povećati.

Kako komentirate nedavno objavljeni Dokument dijaloga tzv. Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima?

Na rad toga Vijeća osvrnuli smo se u više navrata u posljednju godinu dana. Osim toga, članovima Vijeća smo prošle godine uputili dopis u kojemu smo ih podsjetili na neke važne povijesne činjenice, pa tako i na onu da su hrvatska djeca na školskoj priredbi 1921. godine recitirala „Za rod i dom spremni život dati“. U dopisu smo također naveli da smo „javno smo upozorili na opasnu ideju o politički oktroiranim „komisijama“ koje bi zauvijek skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja jer iz takvog pristupa proizlazi zaključak da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo.  Stoga smo istaknuli da je jedino načelo na kojemu počiva znanost „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima.

U ovakvom pristupu, na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama, znanost ne poznaje nacionalnost, političku pripadnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može biti zauvijek skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja.

Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličniji praksi totalitarnih režima u kojima se političke odluke sustavno nameću kao odgovori na nepolitička pitanja poput onih znanstvenih.

Osim toga smo istaknuli sljedeće: „Početkom godine također je bilo upitno što je ustvari cilj novoosnovanog Vijeća. Još u siječnju premijer Andrej Plenković istaknuo je da Hrvatska mora „jasno osuditi režim između 1941. i 1945 godine, dakle ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, ali isto tako na trezven način analizirati sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine“. Iz ovog proizlazi da se razdobljem od 1941. do 1945. nije ni potrebno baviti jer je o njemu već sve rečeno „na trezven način“ i pod budnim okom Udbe. Već u ovoj najavi bilo je jasno da hrvatska povijesti iz tog razdoblja neće biti tretirana kao ona poratna koja će ipak biti podvrgnuta nekakvom promišljanju.

U praksi ovo znači likvidaciju znanosti jer režim je odlučio da daljnja istraživanja ratnog razdoblja nisu ni potrebna iako je upravo taj dio naše povijesti pisan po partijskim napucima i od 1945. naovamo kontinuirano kontaminiran. Što će se događati s novootkrivenim dokazima u budućnosti? Bit će skriveni? Što se događati sa znanstvenicima koji ih objave?“

Istaknuli smo i to da je zatiranje bilo kojeg dijela hrvatskog nacionalnog identiteta radi njegovog postojanja, odnosno korištenja u ovoj ili onoj državi najobičnije je negiranje osnovnih ljudskih prava i sloboda hrvatskog naroda u cjelini, čak i gore od onog kojeg su Hrvati iskusili u Karađorđevićevoj Kraljevini SHS kada su, kako smo se uvjerili, hrvatska djeca slobodno recitirala da su „za rod i dom spremni“. Od Vijećamo smo zatražili odbacivanje bilo kakve rasprave o hrvatskim nacionalnim vrijednostima, a od cjelokupne hrvatske javnosti, posebno „intelektulne elite“ i akademske zajednice“, da podupre naš zahtjev te time pruži moralnu potporu hrvatskim braniteljima i svim istinskim domoljubima.

Potporu našem zahtjevu nije pružio nitko. Ama baš nitko. Osim toga, niti jedan član partijske komisije zvane Vijeće  nije odgovorio na taj dopis, no tomu se nismo ni nadali s obzirom da je od početka bilo jasno da je Vijeće osnovano kao odgovor premijera Andreja Plenkovića, dakle diplomata koji je 2010. godine bio na sprovodu navodne jasenovačke žrtve Stanka Nicka, na “talasanja” naroda koji se u to vrijeme počeo buniti protiv velikosrpskih napada na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a, postavljenu u Jasenovcu krajem 2016. godine.

Jedina zadaća Vijeća bila je partijskom direktivom zacementirati bilo kakav napredak znanosti, pa tako i stvarno suočavanje s našom prošlošću. Vijeću je dana svega godina dana da na svojim iznimno rijetkim sastancima odluči o povijesnim događajima koja je realno potrebno istraživati desetljećima. Procjena vladajućih je vjerojatno bila ta da je godina dana dovoljno vremena da se zaliječe neke stare rane, da barem dio naroda zaboravi, da se ljudi zaokupe nekim novim problemima, a dio da se iseli. Danas je kritična masa vjerojatno znatno manja nego početkom 2017. godine zbog čega je Vijeće konačno bilo spremno da u javnost izađe s partijskim pamfletom. U to vrijeme javljali su se i neki drugi koji su podržavali ideju Efraima Zuroffa o osnivanju nekakve međunarodne komisije koja bi dirigirala hrvatskom poviješću. Usprotivili smo se takvim idejama bez obzira na to iz kojih krugova one dolazile i zbog toga su nas kritizirali mnogi kojima smo dirnuli u njihove mesije.

U našem reagiranju, koje smo objavili 12. ožujka ove godine, naveli smo da je potrebno istaknuti kako odabir članova vijeća nije bio transparentan, te je mnoge građane podsjetio na vremena u kojima su se stvarale komisije. Stoga bi u budućim raspravama trebalo uključiti i predstavnike braniteljskih udruga, kao i druge hrvatske povjesničare koji se bave Drugim svjetskim ratom. Pojedine preporuke Vijeća, među koje spada i onaj dio iz Ustava o „nasuprot NDH“, ali i mnoge druge, doživjele su i drugačije pojedinačne interpretacije, naročito u kontekstu potencijalnih zakonskih zabrana koje Hrvatsku vraćaju desetljećima unatrag. Naime, zabrane pojedinih simbola u zapadnoj Europi (posebice Njemačka i Austrija) donosile su se odmah po završetku rata kako bi se spriječilo reaktiviranje ideologija ili sustava, koji se smatraju uzročnicima 2. svjetskog rata i velikih stradanja. Pozivanje na takvu praksu 73 godine nakon rata je besmisleno kao što je besmislena zabrana bilo koje druge prakse koja se ionako ne prakticira, poput npr. spaljivanja vještica. Osim toga, ratna i poslijeratna iskustva drugih država znatno su drugačija od onih na području bivše Jugoslavije što naglašava i dr. Tanjić u izdvojenom mišljenju: “Hrvatsku ne obavezuje praksa zapadnih zemalja EU-a, jer one nisu prošle kroz povijesno iskustvo komunizma koji je u Hrvatskoj bio na vlasti punih četrdeset i pet godina. (...) Zato uporaba crvene zvijezde u Francuskoj i Italiji ne može imati jednako značenje ili iste posljedice kao u Hrvatskoj.”

Uzevši u obzir posljednjih sedam desetljeća hrvatske povijesti, odnosno masovno stradanje hrvatskog naroda upravo pod zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom, nameće se logičan zaključak da u Hrvatskoj može postojati jedino bojazan od komunističkog recidiva i recidiva velikosrpske politike pa se bilo kakve zabrane mogu odnositi jedino na one organizacije koje propagiraju ciljeve tih ideologija. Umjesto toga, Vijeće je u „nepoželjna“ obilježja i znakovlje uvrstilo krilaticu „Za dom spremni“ unatoč činjenici da je riječ o pozdravu iz Domovinskog rata, dok je istovremeno „crvenu zvijezdu ili zvijezdu petokraku“ definiralo višeznačnim simbolom unatoč tome što su upravo pod tim obilježjem likvidirani brojni vukovarski zarobljenici.

Osim toga, nemoguće je prihvatiti pojedine interpretacije, koje se nazivaju „opće ustanovljenim ili prihvaćenim istinama“, u Dokumentu ovog Vijeća jer je riječ o dogmama ili „istinama“ komunističke historiografije. Naime, ustaški režim (NDH) nije bio ni fašistički, ni nacionalsocijalistički – ovaj zadnji je u NDH kao stranka bio zabranjen, a u ime prvoga okupirani su veliki dijelovi Hrvatske, odnosno Dalmacije.

Neovisno o naravi ustaškog režima, ne smijemo zaboraviti da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj živjelo nekoliko milijuna stanovnika koji nisu bili pripadnici Ustaškog pokreta, no koji su također podržavali ideju samostalne hrvatske države i za nju bili – spremni. Štoviše, težnju za ostvarivanjem takve države nastojala je provesti već i Hrvatska seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem, što je bilo zaustavljeno krvoprolićem u beogradskom parlamentu i uvođenjem diktature. Stoga se postavlja pitanje jesu li prema zaključcima Vijeća svi oni koji su podržavali ideju hrvatske nezavisnosti bili automatski fašisti. Jesu li hrvatski građani koji su sudjelovali u Domovinskom ratu također fašisti?

Nadalje, nazivati NDH fašističkom, jer je težila homogenizaciji države i naroda koji su obitavali na njenom području je deplasirano: isto to su kod ujedinjenja učinile Italija i Njemačka još u 19. st., Jugoslavija je to činila od 1918., stvorivši naciju Jugoslavena i tako dalje. Kada još uzmemo u obzir da su trećina generala u NDH bili pravoslavci ili po današnjem Srbi, da je niz visokih službenika u Vladi NDH bilo i muslimanskog i židovskog i srpskog podrijetla, onda ni slika o NDH nije više crno-bijela. O tome koji su izvorni „doprinosi“ NDH totalitarnim režimima, a što je NDH, kao saveznica sila osovina, bila prisiljena od istih preuzeti, također se u literaturi vodi rasprava. Koliko je doista samostalna današnja Republika Hrvatska, a što aktualna državna vlast čini u skladu sa zahtjevima nekih novih „saveznika“ – NATO, EU, SAD?

Kada „Vijeće“ ustanovljava kako „postoji asimetrija između dobro poznatih fašističkih zločina koji su javno osuđeni te dugo prikrivanih i manje istraženih, komunističkih zločina“, to je ne samo točno, nego i uzrok da se o „antifašizmu“ i partizanima još uvijek govori pozitivno. No, također je potrebno zapitati se koliko je tek izmišljenih zločina od strane „antifašista“ pripisano „fašistima“. Odgovor na to pitanje možda nikada nećemo doznati, ali ga ipak valja tražiti. U tome se krije bit znanosti – još jedne žrtve zaključaka ovog Vijeća.

Kako onda tretirati simbole?

Kada je riječ o bilo kakvom znakovlju i simbolima, Republika Hrvatska mora polaziti od odnosa tih režima prema hrvatskom narodu. Hrvatski narod ima samo jednu domovinu i ima je pravo urediti po svom nahođenju. Prava drugih naroda u Hrvatskoj ne mogu biti veća od prava hrvatskog naroda u njegovoj domovini nego samo jednaka tima. Zato nije moguće pod pozivanjem na patnje i stradanja drugih naroda, bilo u Hrvatskoj ili izvan nje, zakidati pravo Hrvata na povijesnu istinu istraživanjem iste iako se upravo to čini, a svi oni koji se usuđuju reći da je broj ubijenih u Jasenovcu daleko manji od onoga koji je promicala velikosrpska propaganda nazivaju „negatorima Holokausta“. Time se hrvatski narod sustavno ucjenjuje s ciljem spriječavanja objektivnih znanstvenih istraživanja, kritičkog promišljanja i destabilizacije RH.

Demokratski dijalog postaje nemoguć, a samim tim stabilnost na hrvatskom prostoru .Stoga smo zaključili da, umjesto promicanja istraživanja povijesne istine, zaključci Vijeća podržavaju ciljeve velikosrpske ideologije i komunističkih elita u Hrvatskoj koje nametanjem osjećaja kolektivne krivnje i navodne genocidnosti čitavog hrvatskog naroda diskreditiraju Domovinski rat i borbu za hrvatsku nezavisnost. Time nas Vijeće uvodi u razdoblje  nove komunističke diktature o kojoj se ne postavlja pitanje koliko dugo će trajati, nego koliko dugo će je hrvatski narod trpjeti.

Do kuda ste došli s istraživanjem logora Jasenovac? U najavi je bila i nova knjiga...

Najavljena knjiga je bila završena, ali nije otišla u tisak na temelju odluke jednog koautora. O svojim razlozima može govoriti samo on osobno. Otkazivanje tiskanja te knjige izazvalo je negodovanje naših čitatelja koji su knjigu željno iščekivali, što je razumljivo uzmu li se u obzir sva događanja oko Jasenovca, posebno srpsku izložbu u Ujedinjenim narodima. Velikosrpska ideologija je još jednom u totalnoj ofenzivi, a odgovora sa hrvatske strane praktički nema ili je nedovoljan da bi bilo što promijenio na svjetskoj znanstvenoj sceni. Prilikom mog boravka u Kanadi opišrno sam govorila o našim istraživanjima Jasenovca te prezentirala rad naših članova Nikole Banića i  Stipe Pilića. O Jasenovcu nije bilo samo riječi na predavanjima u hrvatskim župama u Hamiltonu, Mississaugi, Oakvilleu i Norvalu, nego i na Sveučilištu u Waterloou, Sveučilištu u Torontu i na panel-raspravi koja je pod nazivom „Emerging from communism“ održana također na Sveučilištu u Torontu.

Manipulacije brojem i imenima jasenovačkih žrtava izazvale su veliku pozornost studenata i profesora koji za razliku od Ive Goldsteina ili Mirjane Kasapović, koja je u svom posljednjem „izvornom znanstvenom radu“ opalila po našoj udruzi i meni osobno na način nedostojan jedne sveučilišne profesorice kojoj će biti odgovoreno otvorenim pismom u Hrvatskom tjedniku, nisu pokazivali nikakvo užasavanje nad mojim revizionizmom odnosno kritičkim razmišljanjem i preispitivanjem partijskih dogmi, nego su bili užasnuti činjenicom da se u 21. stoljeću jedna članica EU još uvijek pridržava tih istih dogmi i onemogućava objektivna znanstvena istraživanja.

Istraživanja o Jasenovcu neophodno je predstaviti stranoj publici, posebno onoj akademskoj jer upravo je to scena na kojoj će se borba za istinu o Jasenovcu dobiti ili izgubiti. Značajan korak prema tome je napravljen obranom moje disertacije na Odsjeku za povijesti na Sveučilištu Warwick u listopadu 2015. jer sam u toj disertaciji pisala i o manipulacijama s ratnim logorom Jasenovac, poslijeratnom logoru Jasenovac, te anti-hrvatskoj propagandi koja u posljednjih 30 godina počiva naročito na Jasenovcu. U listopadu 2017. nadopunjenu disertaciju je objavio američki izdavač BrownWalker Press i ona je otada dostupna na Amazonu.

Zahvaljujući našemu dobročinitelju g. Ivanu Hrvoiću iz Toronta koji je otkupio veliki broj primjeraka te knjige, kanadski Hrvati tu su knjigu imali priliku kupiti po sniženoj cijeni, a primjerci su također darovani Sveučilištu Waterloo i Sveučilištu Toronto. S obzirom da se moja doktorska disertacija odnosi na Domovinski rat i hrvatske branitelje, u uvodu te disertacije također će biti govora o jasenovačkom mitu kao ključnom dijelu velikosrpske propagande, a jednom kada bude završena, i ona će biti dostupna stranim istraživačima na engleskom jeziku. Sve su ovo važni koraci u borbi za istinu o Jasenovcu, no oni nisu dovoljni jer je potrebno da se u ovakav inozemni angažman uključi što veći broj hrvatskih istraživača. Osobno bi me veselilo da među njima budu članovi naše udruge koji se Jasenovcem bave više od mene. S obzirom da u udruzi imamo trojicu takvih, ja sam se na određeni način povukla iz istraživanja Jasenovca i posvetila drugim temama koje ostali ne rade. No, kakav će biti rezultat njihovog rada i hoće li biti novih knjiga ovisi prvenstveno o njima samima, kao i financijskim sredstvima potrebnima za takav rad koje trebaju prikupljati svi članovi udruge podjednako.

Ja sam samo jedna osoba i objavljivanjem i prodajom mojih knjiga možemo isfinancirati tisak jedne naredne knjige, ali ne možemo isfinancirati 2-3 naredne knjige kao i sve autorske i druge troškove koje idu uz takav rad. Dakle, potrebno je osigurati resurse za temeljitiji istraživački rad Jasenovca, a zatim je sve na onima koji se tom temom intenzivno bave.

Koji su budući projekti udruge dr. Rudolf Horvat?

Sredinom ožujka ove godine naša udruga je obilježila 10 godina svoga djelovanja.Tijekom tog desetljeća članovi udruge su istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te su objavili brojne znanstvene radove o stradanju hrvatskog naroda kroz 20. stoljeće. U ovih proteklih 13 godina moga rada ponajviše me motivirala ljubav prema znanosti i istraživanju, ali i ljudska prava. Ironično je to da se u našem društvu tim pravima često kite nekakvi ljevičari, antifašisti i slični koji namjerno zaboravljaju da su upravo oni ti koji su ljudska prava sustavno kršili i gušili  proteklih 8 desetljeća. Kakva su to ljudska prava ako smrću i imenima pojedinih žrtava manipuliraju u propagandne svrhe, a smrt drugih, njima nepoćudnih, negiraju i relativiziraju?

Prije sedam godina, dakle 2011., Europski sud za ljudska prava je donio presudu u slučaju Girard protiv Francuske kojim je potvrđeno jedno dotada zanemareno ljudsko pravo – pravo na ukop članova obitelji. Sud je zaključio da je povratak tijela ili posmrtnih ostataka obitelji i dostojanstven pokop jedno od ljudskih prava zagarantiranih člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima koju je ratificirala i Republika Hrvatska. Pravo na grob temeljno je ljudsko pravo u civiliziranim društvima, ali pravo koje se u Hrvatskoj uporno minorizira. Na tisuće hrvatskih žrtava to pravo nikada neće imati. Jedino što za njih možemo učiniti je utvrditi i usuditi se izreći istinu o njihovom stradanju, bez obzira na to nazivao li nas Ivo Josipović ustaškim gujama, a Mirjana Kasapović negatorima Holokausta.

O budućim projektima naše udruge u ovom je trenutku teško govoriti jer to ovisi prvenstveno o volji članova udruge i financijskim resursima. Katkad nam dođu ljudi koji jedno vrijeme pomažu, ali onda odu jer se žele posvetiti svojim privatnim stvarima ili zato jer smatraju da utjecaj našeg rada u javnosti nije dovoljno prepoznat i nema učinak koji bi trebao imati. Na taj dio problema mi ne možemo utjecati jer ne kontroliramo niti jedan medij, a naše brojne dopise većina medija i portala ignorira, pa čak i oni navodno desni. Šanse da prezentiramo naš rad širem čitateljstvu su veoma rijetke i mi ih maksimalno koristimo. Na prvi dio problema koji sam spomenula može utjecati isključivo svaki pojedinac za sebe. U našem društvu veoma je malo onih koji se doista žele žrtvovati za ovakav rad, a on traži maksimalnu žrtvu, katkad i do 15 sati dnevno, katkad i bez spavanja, katkad bez sekunde vremena za osobne potrebe i sve to bez očekivanja nekakve slave ili zarade.

U proteklih 13 godina ja sam za ovaj rad žrtvovala sve što sam imala ili mogla imati. Žrtvovala sam svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj privatni život na svim mogućim razinama, svaku kunu koju sam zaradila sam uložila u rad te udruge, a kad udruga nije imala od čega platiti nekakav trošak, ja sam svoj ionako mršavi ručak dijelila na dva ručka da bih uštedjela na sebi i dala udruzi. Da bismo mi uspjeli predstaviti svoj rad u inozemstvu i ući u strane akademske krugove, otišla sam na studij u iseljeništvo. Plaćala sam ga sama uz povremenu pomoć obitelji i prijatelja te Zaklade Frankopan koja mi je u četiri navrata dala malu stipendiju koja je pokrivala jedan manji dio moje školarine. Radila sam sve poslove do kojih se moglo doći od ribanja zahoda i konobarenja do asistenta na projektima. Također sam kao ljudski pokusni kunić sudjelovala u preko 80 znanstvenih eksperimenata na engleskim sveučilištima jer sam time sebi osiguravala obrok, a taj obrok značio je koji dan života više.

Većini ljudi je nepoznata činjenica da sam ja dvije godine bila gladna i jedva sam preživjela što je ostavilo velikoga traga na mome zdravlju. Kući nisam mogla otići pune 2 godine jer nisam imala čime platiti put. Disertaciju o komunističkim zločinima napisala sam u razdoblju kad sam zbog gladi trpila strahovite bolove, a na obranu te disertacije otišla sam s jednim keksom u želudcu. To je bio moj jedini obrok unutar 24 sata. Kada je disertaciju trebalo predati sveučilištu, nisam imala 30 funti za trošak printanja. Sveučilište mi je dalo taj novac da ne izgubim studij. Da mi je netko tada rekao da će dvije godine kasnije ta disertacija biti tiskana u SAD, ne bih mu vjerovala jer u to doba ja sam bila na rubu života i smrti. Rijetki pojedinci koji su tada poznavali moju situaciju vjerovali su da mogu izdržati maksimalno 2 mjeseca s toliko malo hrane. Ja sam izdržala 2 godine i 2 mjeseca, a od smrti me spasio g. Hrvoić. Po svim kriterijima medicinske znanosti, ja danas ne bih trebala više biti živa niti su splitska, imotska i vrgorska knjiga trebale postojati.

S obzirom da sam ja rođena slabovidna, ovaj dosadašnji rad uzeo je veliki danak i na mome vidu. Za moj problem zasad nema lijeka ni pomoći, no znanstvenici u pojedinim državama na tome intenzivno rade. Ja ta istraživanja pratim i povremeno kontaktiram te znanstvenike u nadi da će jednog dana postojati terapija zahvaljujući kojoj neću više živjeti u svakodnevnom strahu od sljepoće.

Moj plan je predstaviti knjigu o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i neretvanskom kraju, zatim dovršiti knjigu o Lici, te se odazvati pozivima drugih hrvatskih iseljeničkih zajednica bude li ih bilo ne bi li se što većem broju iseljenika predstavio naš rad. No, smatram da je 13 godina života bila dovoljna žrtva i zato odsada želim živjeti onako kako su drugi živjeli svih ovih godina koje sam ja nepovratno izgubila. Moj je plan živjeti i posvetiti su ljudima koji su meni osobno važni. Želim živjeti bez da u inbox dobivam prijetnje ili uvredljive poruke onih koji o pozadini našeg, a posebno moga rada, ne znaju ništa, no sebi uzimaju za pravo da me pljuju jer ne surađujem s onima koji su na mome radu i bez moga dopuštenja zarađivali dok sam ja umirala od gladi.

Želim živjeti u državi u kojoj znanost počiva na znanstvenim dokazima, a ne partijskim dogmama i razmišljanjima Mirjane Kasapović i Ive Goldsteina, u državi u kojoj ću imati šansu zaustaviti propadanje moga vida i u državi u kojoj ću nekakav posao moći dobiti bez obzira na to tko mi je otac ili imam li partijsku iskaznicu i vezu. Ja već znam koja je moja željena destinacija, a do trenutka moga odlaska pomagat ću udrugu koliko god mogu i nastojati je ostaviti financijski stabilnu da s novim predsjednikom na čelu jednog dana može nastaviti kvalitetan rad. Dakle, još jedno ili dva izdanja ću sigurno odraditi do kraja naredne godine, a ostali planovi u tom razdoblju ovisit će o interesu drugih članova udruge i njihovoj volji da ovakvom radu podrede vlastite živote, posao, obitelji i zdravlje.

Davor Dijanović/hkv.hr