U sve većem broju odlazimo na Bleiburg sjetiti se nevinih hrvatskih žrtava i pomoliti se za njihove duše!

Pin It

Nakon što je javnost saznala za groznu sudbinu 17-godišnje Friede Paulitsch, koju su četrdeset slovenskih partizana, pripadnika Osvobodilne fronte sa Svinjskih pašnjaka (Saualm), u svibnju 1945. brutalno silovali, potom ubili i skuhanu u gulašu – pojeli (jedan od njezinih ubojica sve je na samrti ispričao svećeniku), vrijeme je za katarzu i otrježnjenje! A u tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch, partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Protivnici komemoracije hrvatskim nevinim žrtvama na Bleiburgu prijavili su 12. svibnja svoj - antihrvatski dernek, a govore će držati 'antifašisti' iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i neukusnu provokaciju - uveseljavat će ih borbenim partizanskim pjesmama 'Rudarski puhački orkestar Laško', dakle glazbenici iz središta istoimene slovenske općine Laško, u čijem je sastavu naselje Huda Jama s rudnikom Huda jama...

„I danas sam opet saznala da se hrvatske kosti žrtava Titove Jugoslavije i dalje pronalaze u, i okolo Bleiburga. Ne samo u Koruškoj, Titovi partizani na savjesti imaju tisuće vojnika i civila, na primjer u Hudoj jami. Hvala organizatorima ove komemoracije na njihovu trudu, a ja ću se i dalje zauzimati za Titove hrvatske žrtve na koruškoj zemlji!“

To su riječi gospođe Anneliese Kitzmüller, koje je kao referentica za prognanike u austrijskoj parlamentarnoj Slobodarskoj stranci (FPÖ), izgovorila s govornice na Bleiburškom polju, 17. svibnja 2014. godine, pred desetak tisuća hrvatskih i drugih hodočasnika. Nastup gospođe Kitzmüller, šokirao je komuniste i ultraljevičare u toj austrijskoj saveznoj Pokrajini i od tada je počela sve žešća i prljavija kampanja protiv ove tradicionalne hrvatske komemoracije, ali i same gospođe Kitzmüller.

Žestoki napadi krenuli su, u stvari, već u ranu jesen 2012. godine, nakon što je skupina Hrvata i Slovenaca (dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, Jože Dežman, Mijo Jurić, Ivo Pomper i Marijan Luburić) ispitana u svojstvu stručnjaka i svjedoka u Povjerenstvu Pokrajinskog koruškog parlamenta, ustanove koja je pokrenula lustraciju i deudbašizaciju Koruške, s posebnim naglaskom na tamošnja događanja ’70-ih godina!

Zastupnik ultraljevičarske Stranke zelenih u austrijskom Parlamentu, Rolf Holub, u javnim je nastupima prozivao skupinu Hrvata i Slovenaca najpogrdnijim uvredama i klevetama! Potom su uslijedile privatne tužbe prozvanih koje su – odbijene, jer austrijske strukture sudske i državne vlasti, čvrsto u rukama drže lijevičari, mnogi svojedobno i duboko povezani s Udbom i partizanštinom. U Koruškoj je uskoro došlo i do promjene vlasti, pa je ta lustracija pala u vodu. No, udbaši, antife i koruški partizani, krenuli su tada u napad, čiju kulminaciju doživljavamo upravo ovih dana…

Ultraljevica protiv predsjednice Parlamenta

U međuvremenu, sredinom listopada 2017., u Austriji su održani prijevremeni parlamentarni izbori na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele stranke desnog centra – Pučka (ÖVP) i desna – Slobodarska (FPÖ), koje su ušle u koaliciju i brzo dogovorile suradnju i program nove Vlade. Jedna od predsjednica austrijskog Parlamenta, postala je tada i „naša“ – Anneliese Kitzmüller! I kao što je obećala na Bleiburgu 2014. godine, gospođa Kitzmüller, i sama podrijetlom iz prognaničke obitelji, i dalje se zdušno zauzima za hrvatske žrtve komunističkog Titova režima, pa je najavila i ove godine svoj dolazak i govor na Komemoraciji, ovaj put kao visoka članica izvršne vlasti u Republici Austriji! U tome grmu leži zec…!

Tako su se još lani urotile razne ultraljevičarske udruge i velikosrpski klubovi, koji si također tepaju da su „antifašisti“ – slično srbijanskom ministru obrane, Aleksandru Vulinu – ali im je uspjeh bio – skroman. Konce, zpravo, cijelo vrijeme vuče stanoviti „Genosse“ (drug), Mirko Messner (punim imenom Štefan Miroslav Messner) šef, vjerovali ili ne – Komunističke partije Austrije (KPÖ)! Rođen je u partizanskoj obitelji (otac Janko – partizan iz Bleiburga, majka – makedonska partizanka), pa mu je još u kolijevci implantiran komunistički chip, kao kronična dijagnoza.

Otac druga Mirka, Janko Messner, partizan i poznati literat u Austriji, pripadao je skupini koruških aktivista od kojih su dolazile uvrede, pa čak i pismene prijetnje, članovima Počasnog bleiburškog voda (PBV), iako je tada na komemoracije dolazilo tek nekoliko desetaka redovitih hodočasnika. Drug Mirko je okupio skupinu „antifašista“ i dokonih „aktivista“, uglavnom sličnog pedigrea i duhovnog smrdokružja („Dunstkreis“).

Tako su dobro pozicionirani po ljevičarskim medijima, redakcijama i katedrama, umreženo i orkestrirano, uz svesrdnu pomoć zagrebačkih i ljubljanskih istomišljenika, krenuli ove godine u ofenzivu neslućenih dimenzija! Pritom je bilo lako uočljivo da cijeli ovaj koncert ima istu kajdanku i rukopis! Uspjeli su u svoje redove pridobiti i „Mauthausen-Komitee“, a već neko vrijeme s njima je Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora (DÖW).

Javljaju se, uglavnom, s tekstovima koje su drugi iz te družine već objavili, tako da se jedan jedini tekst, nekad kraći, nekad dulji, copy-paste-metodom perpetuira i širi internetom. Često, pak, zaparaju uši fraze koje smo već čuli od hrvatskih političara ili novinara. Tako svi zajedno, vrše strahovit pritisak na predsjednicu austrijskog Parlamenta, Anneliese Kitzmüller. Zahtijevaju da otkaže svoj govor na ovogodišnjoj komemoraciji kod Bleiburga, tvrdeći unisono da je riječ o „najvećem skupu fašista i neonacista u Europi“, krilatici koju zdušno preuzimaju ljevičarski, ali i drugi, uglavnom, neupućeni mediji po Europi. Istodobno su uspjeli podvaliti laži i crkvenim velikodostojnicima u Austriji, na koje također vrše, do sada, neviđen medijski teror!

‘Obostrana agresija’ dr. Ljiljane Radonić

Pritom nekritički prenose izmišljenje frazetine o „stotinama naci simbola i odora“ koje se susreću na Bleiburgu! Doduše, oni stidljivo i kratko spomenu i žrtve Bleiburga, ali izbjegavaju reći da se radilo o mnoštvu civila koji su bježali pred Titovim koljačkim hordama, ali broj žrtava koje se udostoje spomenuti je, prema njima – skoro pa „zanemariv“. Posebno aktivan u svemu tome je i bivši socijalistički (SPÖ) zastupnik u austrijskom Parlamentu, Helmut Edelmayer, koji je čak pokrenuo i webstranicu, „no-ustasa“, na kojoj neumorno donosi novosti o aktivnostima falange protiv bleiburške komemoracije.

Valja reći da su propašću Sovjetskog Saveza i DDR-a, austrijski komunisti ostali „siročad“, jer su odjednom ostali bez velikih financijskih sredstava iz tih zemalja, ali i svoje ideološke braće, na što ih je bio naviknuo Franz Muhri. Tako su se srozali na partijicu jugo-slovenske provenijencije, od nekoliko postotaka, do nekoliko promila glasova na izborima. Umjesto dnevnog lista („Volksstimme“/„Glas naroda“) sada tiskaju mjesečnik, kojega kao i prije dnevnik – nitko ne čita.

Komunistima i potomcima koruških partizana, u hajci se priključila i bečka politologinja rodom iz Zagreba, dr. Ljiljana Radonić, koja već dulje vrijeme putuje po Europi, ali i šire, gdje drži (hvalevrijedna) predavanja o holokaustu, ali kada govori o Hrvatskoj, govori to s velikosrpskih pozicija SANU-a, tvrdeći tako da je Domovinski rat, u stvari, bila „obostrana agresija“, eksplicitno spominjući „srpsku Krajinu“! Tvrdi također da je u Jasenovcu ubijeno više od 100.000 ljudi, a u Thompsonovu stihu – „…često Jude pravednima sude…“, perfidno vidi „antisemitizam“, isto kao i u samom spominjanju „Judinih škuda“!

Teško je povjerovati da doktorica Radonić ne zna da te metafore nemaju nikakve veze s antisemitizmom. Što bi na to rekao poznati antifašist i fanatični pjevač i ljubitelj glazbe Marka Perkovića – Peđa Grbin?

Njeni istomišljenici iz KPÖ-a su se posljednjih tjedana ustrčali po Austriji kao „otrovani majmuni“, pa joj organiziraju predavanja o Bleiburgu, tako da se i doktorica razletila između Klagenfurta, Graza i Beča, gdje je 17. travnja nastupila u opskurnom „AntifaCaféu“, u zgradi koju već desetljećima zauzimju rabijatni anarholjevičari i punkeri, gdje normalan građanin osjeća nelagodu i kada samo mora zastati na crvenom semaforu ispred te zgrade! Ne treba posebno napominjati da je i ta zgrada (Ernst-Kirchweger-Haus, EKH) donedavno bila u vlasništvu KPÖ-a…

Problem nije komemoracija, već mediji…

Umreženost neojugoslavenske ljevice slikovito pokazuje i članak srbijanske novinarke, Olivere Stajić u (lijevom, naravno) bečkom dnevniku „Der Standard“ (tiska se na roza papiru), pod naslovom, „Polovična istina o Bleiburgu“, od prošle godine, koji je aktualan i danas, i služi im kao izvor podataka za napade na bleiburšku komemoraciju. Pored Ljiljane Radonić, u njemu o Bleiburgu i političkim prilikama u Hrvatskoj govore i riječki povjesničar, Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i „Zucker zum Schluss“ – Miljenko Jergović.

Kako je uglavnom dobro poznato što ti korifeji već godinama mantraju o hrvatskoj povijesti, a da nisu apsolutno ništa novoga rekli, spomenut ću tek tezu Vjerana Pavlakovića o nastanku „bleiburškog mita“: „Jedna mala skupina bivših ustaških oficira, odabrala je nakon 2. svjetskog rata Bleiburg, da bi oprala vlastitu prošlost i sebe predstavila žrtvama. Događanja u svibnju 1945. bila su im za to jako pogodna“. Nadajmo se da barem dr. Pavlaković zna što je htio reći…

Ljiljana Radonić se i putem socijalnih platformi udružila s istomišljenicima koji joj asistiraju, šireći njene teze o Bleiburgu, lajkaju je i dijele statuse. Među njima je mlada Tanja Malle, novinarka na Austrijskom radiju (Ö1), koja u svojoj opširnoj emisiji također govori o „stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac“. Ona također dolazi iz partizanske koruške obitelji, a tu je i stanoviti Paul Donnerbauer, mladi antifa prepun boljševičkog, lenjinističko-rabijatnog revolucionarnoga naboja, koji odlazi na Bleiburg s jedinim ciljem – pronaći ustaše! Tako je prošle godine, valjda, „slučajno“ naletio na „pravoga Uju“, koji je spremno i oduševljeno pozirao novinarskim kamerama i mikrofonima, hvaleći Hitlera kao „mudrog čovjeka koji je Njemačku htio učiniti jakom državom“.

Gospon Donnerbauer očito je tada već bio ispraznio akku, pa nije uspio ništa snimiti, pa su mu u pomoć priskočili, sa slikom i tonom, kolege iz Zagreba, Vojislav Mazzocco i Dario Dalmacija. Međutim, taj „ustaški“ provokator(!) je uhićen i upravo je procesuiran u Austriji, i to zbog „Wiederbetätigung“/„obnavljanja (naci) djelovanja“!, što je u toj zemlji vrlo strogo kažnjivo nedjelo. A kako se „hrabri ujo“ brani? Tvrdi na sudu, ni manje ni više, da su na Bleiburgu „organizatori dijelili crne odore i zastave“, a on je jadnik, valjda, mislio da odoru mora obući i dizati desnicu, kad god mu se približi neki indexovac ili bilo koji „novinar“…

Nadamo se da će ova preprozirna priča dobiti odgovarajući epilog na sudu, kao opomena svim provokatorima koji godinama napadno i bjesomučno mlataraju rukama po zraku i dreče neke neumjesne tekstove pod šatorima, i to u vrijeme sv. Mise! Tko šalje te provokatore, tko ih instruira i plaća? Na Bleiburgu se 2008. godine pojavila skupina mladića u originalnim(!) ustaškim odorama i ustaškom zastavom (sa slovom „U“ u kutu), tvrdeći da su – gradišćanski Hrvati iz Beča!

Međutim, tko i malo poznaje tamošnje prilike, zna da je to nemoguće! Očevidac tvrdi da su govorili perfektan njemački, s bečkim slengom. I nikada više nisu dolazili – očito su obavili svoju zadaću s jednim dolaskom.

Dodajmo da je na kraju spomenute emisije na radiju Ö1, jedan austrijski policajac vrlo precizno, u jednoj rečenici pojasnio u čemu je problem: „Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

Slovenske frustracije zbog Južne Koruške…

Taj bleiburški, prilično mali kutak Južne Koruške – otprilike ono što se s mjesta komemoracije (pravi naziv tog polja je Loibacher Feld/Libuško polje!) vidi prostim okom i malo dalje do Klagenfurta – imao je u posljednjih 100 godina vrlo burnu i tragičnu povijest, tako da i ne čude tamošnje razne ideološke zavrzlame i etnički sukobi!

S jedne strane, Hitler i nacionalsocijalisti su početkom Drugog svjetskoga rata deportirali tisuće Slovenaca u južnije krajeve, želeći tako homogenizirati njemačku etničku skupinu. S druge, pak, strane, kada se ratna sreća okrenula 1945., upravo taj dio Koruške bio je objekt požude (veliko)slovenskih partizana s Edvardom Kardeljem na čelu, koji su ga na sve načine pokušali osvojiti i anektirati. U blizini je i Saualm/Svinjski pašnjak, gdje su po šumama i pašnjacima haračili domaći, koruški partizani, ništa manje okrutni i spremni na zločine, od ostalih njihovih drugova južno od granice.

Pošto Staljin nije odobrio Kardeljevu molbu za aneksiju, Titovi partizani morali su napustiti te prostore. Valjda da bi im ublažili frustracije zbog tog poraza, Britanci su im, umjesto austrijskog teritorija, predali na milost i nemilost stotine tisuća Hrvata, vojnika svih rodova i mnoštvo civila, koji su bježali pred komunističkom nemani s Istoka. Danas znamo kako su prošli, i zbog toga u sve većemu broju odlazimo na Bleiburg, sjetiti se tih nevinih žrtava i pomoliti se za njihove duše…

Mladi austrijski povjesničar, dr. Florian Thomas Rulitz, autor vrlo zapažene knjige, „The tragedy of Bleiburg and Viktring“, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske. Prema britanskim izvorima, tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Čak i komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano i uništeno 150.000 ,domaćih izdajnika’“. (woche.online)

Aneksija Južne Koruške nije, dakle, uspjela i zato su ostale duboke frustracije u dijelu tamošnjih Slovenaca, kao uzrok dugogodišnjih etničkih sukoba, koji su kulminirali tijekom ’70-ih godina, u vremenu kada je Hladni rat bio na vrhuncu. Tada su u organizaciji domaćih terorista, uz svesrdnu logističku pomoć Udbe i KOS-a, gotovo svakotjedno iz Koruške dolazile vijesti o bombaškim napadima na državne ustanove i spomenike. Godine 1979., udbaški teroristi napravili su fatalnu grešku, pa su pri napadu na Heimatmuseum (Zavičajni muzej) u Völkermarktu, teško stradali. Jugoslaveni su odmah uhitili dvoje Austrijanaca u Ljubljani, proglasili ih „špijunima“, ali su ih ubrzo razmijenili za dvoje terorista iz Völkermarkta i stvar je, tiho – okončana.

Genijalni političar i vizionar, austrijski kancelar, Bruno Kreisky, čija je neutralna zemlja sa tri strane bila okružena komunističkim diktaturama i stalno strepila od sovjetske šape i tada vrlo jake JNA, uspio je stanje u Koruškoj primiriti, vodeći prema koruškim Slovencima i Jugoslaviji politiku – „u rukavicama“! Na državnoj TV (ORF), za svaki slučaj, emitiran je u to vrijeme intenzivan tečaj ruskog jezika, kojeg je vodila komunistica rođena u Moskvi, a posebno neurotična situacija nastala je nakon što je oficir KGB-a prebjegao na Zapad i ispričao o ciljevima sovjetske akcije „Polarka“ i konkretnim izviđačkim pripremama u Austriji!

Tko će svirati komunistima na Bleiburgu…

Iako je to vrijeme iza nas, ostali su „repovi“ i pojedinci, „partizanska deca“, koji, ne znajući ništa korisno raditi, danas žive od „antifašizma“, što očito nije samo pojava u Hrvatskoj. Koruški Slovenci su inače jako dobrodušan i uljudan narod, ali eto, povijest nas uči da je u svakom narodu moguće jedan dio izmanipulirati i radikalizirati. Danas su južnokoruški Slovenci uglavnom napustili nekadašnje političke pozicije osim, naravno, nekolicine, kao što su Mirko Messner i vjerni mu drug Peter Gestettner, koji mu asistira u koordininaciji aktualne hajke na Hrvate i Bleiburg.

Nakon što je javnost saznala za groznu sudbinu 17-godišnje Friede Paulitsch, koju su četrdeset slovenskih partizana, pripadnika Osvobodilne fronte sa Svinjskih pašnjaka (Saualm), u svibnju 1945. brutalno silovali, potom ubili i skuhanu u gulašu – pojeli (jedan od njezinih ubojica sve je na samrti ispričao svećeniku), vrijeme je za katarzu i otrježnjenje! A u tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch, partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Više o sudbini Friede Paulitsch: ovdje i ovdje

Međuetnički dijalog i suradnja u Južnoj Koruškoj danas su ipak na visokoj civilizacijskoj razini, što je posljedica, između ostalog, nestanka Udbe i njenog huškačkog i zločinačkoga djelovanja. Mnogi “jastrebovi” i s jedne i s druge strane, napustili su svoja dosadašnja stajališta i danas prijateljski komuniciraju i surađuju međusobno s, ne baš tako davno, “ljutim” protivnicima!

Zanimljivo je i što nekolicina javnih osoba, koji Hrvatima, posebno u Bosni i Hercegovini, nisu ostali u dobrom sjećanju, dolaze upravo iz tog kutka Južne Koruške. To su Wolfgang Petritsch, Valentin Inzko i proslavljeni dramaturg Peter Handke, apologet i naricatelj na grobu balkanskog krvnika, Slobodana Miloševića…).

Kako će pitanje Bleiburga i komemoracije hrvatskim i drugim nedužnim žrtvama ići dalje? Neojugoslaveni i chipirani „antifašisti“ uspjeli su svojom prljavom kampanjom uzburkati austrijsku (i širu!) javnost, što nam daje priliku podići tu temu na višu, međunarodnu i stručnu razinu! Isti je slučaj i s debatama i prijeporima oko Jasenovca. Naše je samo da iz svojih redova eliminiramo provokatore, te da i dalje poštujemo i molimo se za svaku nevinu žrtvu. Bleiburg je trajni simbol hrvatskih patnji i kao takav je neizbrisiv iz naše kulture sjećanja…

Ostaci ostataka partizana sa Svinjskih pašnjaka (Koroški odred) odlučili su se i ove godine spustiti u Bleiburg, gdje su za 12. svibnja, prijavili policiji svoj – antihrvatski dernek. Doći će, naravno, i nekoliko partizana-juniora, a govore će držati antifašisti iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i jednu neukusnu provokaciju! Naručili su poseban glazbeni okvir: uveseljavat će ih borbenim partizanskim pjesmama „Rudarski puhački orkestar Laško“, dakle glazbenici iz Laškog, središta istoimene slovenske općine Laško, u čijem je sastavu naselje Huda Jama s rudnikom Huda jama, koji je postao sinonimom partizanskih zvjerstava nad Hrvatima… Slučajno ili ne – prosudite sami…

Ladislav Tomkin/7dnevno