Besramno veličanje ustaštva od onih od kojih bismo se tomu najmanje nadali

Pin It

Banditi – a komunistički odmetnici, znani i kao partizani, su to i po međunarodnom ratnom pravu za svoje epopeje doista i bili – zadržavaju banditsku ćud čak i kad steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet. I kad skinu vojne odore i obuku odijela,… i kad im bljeskovi mržnje u očima ustupe mjesto blaziranom drugarskom osmijehu i sjaju zlatnog zuba… i kad surovost šuma i gora zamijene toplinom tuđeg građanskog doma… Jer jednom bandit ostaje uvijek bandit!

U danima pojačane osjetljivosti na razne oblike, pa čak i naznake ustaštva pomalo ispod radara prolazi njegovo veličanje od onih od kojih se to baš i ne bi očekivalo. Jer kako takvo što očekivati od Slobodne Dalmacije, tiskovine koja ne samo što se diči slobodarskom tradicijom, nego se u vlastitoj Kući slavnih, da ne kažemo cvijeća, može pohvaliti jednim Miljenkom Smojom?

Podsjetimo, riječ je o onom Smoji koji je početkom devedesetih širom raširenih ruku iščekivao dolazak Slobodana Miloševića da suncem slobode ogrije i njega i “Slobodanku” pa nakon što mu se nade izjaloviše, pokunjeno priznao kako se zaj… I za kaznu ga snađe da zadnje godine života provede pod ustaškom čizmom. A ustaše mu u tom, iz njegove vizure mentalnom Jasenovcu dobrohotno omogućiše bavljenje kulturnim radom kao što su to činili i predšasnici im pola stoljeća ranije u Sabirnom logoru Jasenovac prema onima koji su gajili iste osjećaje, ali i namjere prema hrvatskoj državi.

Dirnuta ustaškim senzibilitetom za kulturu Slobodna Dalmacija u znak zahvale otkriva nezapamćeni zločin ustaša – onih starih, ne onih koji su (z)vjerski mučili Smoju u jesen života. U krvavom su pohodu, kažu, pobili 280 žitelja etnički čisto hrvatskog sela Lipa u zaleđu Rijeke.

No, povijesni dokumenti kao počinitelje tog brutalnog masakra bilježe postrojbu njemačke vojske poduprtu četnicima i lokalnom fašističkom milicijom sastavljenom uglavnom od pripadnika talijanske manjine. Hm… kad u grozničavoj potrazi za nekim zločinom ustaša počinjenim nad hrvatskim narodom nisu mogli naći ništa drugo osim ovako banalne laži, što li to može biti, nego stidljivo priznanje kako ničeg sličnog nije ni bilo.

Dakle, hoće reći kako ustaše ipak nisu masovno ubijali Hrvate, za razliku od nekih drugih,… onih koji su s lica zemlje zbrisali sela napučena Hrvatima – Borićevac, Španovicu, Zrin,… te posve od Hrvata očistili mjesta poput Udbine, Drvara i Grahova, oslobodivši ih, kako od doma (sve), tako i od života (poveći broj). A tu u pomoć Slobodnoj Dalmaciji u veličanju ustaštva spremno priskaču i poslijeratni službeni popisi stanovništva koji pokazuju da na čitavom području NDH nema nijednog sela sa srpskim pučanstvom koje bi doživjelo takvu sudbinu.

Suočeni s poraznom stvarnošću u uredništvu “Slobodanke” realno i nemaju izbora nego ustašama pripisati zločine drugih. U tome ih ohrabruje spoznaja kako je korištenje takve metodologije postalo sastavnim dijelom državno sponzorirane prakse. Brižno ju njeguje hrvatska javna ustanova JUSP Jasenovac koja ustašama nemilice tovari na pleća umorene u drugim logorima – od beogradske Banjice do Auschwitza – ali i stradale od raznih vojski na raznim mjestima pod raznim okolnostima, pa čak i neke preživjele.

Prema JUSP-ovim naučnicima nemali broj žrtava smaknut je i više puta… kao za inat, svaki put baš u Jasenovcu. Sve to, u pravilu, bez ikakvog pouzdanog materijalnog traga, bilo u vidu dokumenata, bilo posmrtnih ostataka.

A onda se tri četvrt stoljeća od tih događanja napokon našao odvažan čovjek, znanstvenik, umalo i akademik, oličenje intelektualnog poštenja, zapravo “poštena inteligencija” po mjeri onih koji su skovali taj pojam označavajući njime ljudski soj posebnog kova.

U tekstu objavljenom u tjedniku Globus Ivo Goldstein je konačno razbucao revizioniste ponudivši odgovor na pitanje kamo su nestali posmrtni ostatci jasenovačkih žrtava, čiji se službeni broj već popeo na preko 80 tisuća s tendencijom rasta. Između ostalog, navodi kako su ustaše leševe polijevali krečom kako bi što prije istrunuli, zatim kako se početkom travnja ’45 nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine vratilo u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica sa zadatkom da se tragovi grobova unište pod svaku cijenu.

Dodaje kako su tom prilikom leševi spaljivani na željeznim traverzama (koje su neki nazivali “roštiljem”) pa je u grobnice vraćan pepeo, ali i da su iz Reicha dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Povrh toga, tvrdi kako se prilikom ekshumacije ustanovilo da su mnogi leševi već “istrulili i raspali se” te kako se ponegdje “ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”.

Ipak, čak ni živopisan opis ne može prikriti činjenicu kako nijednim od navedenih postupaka nije moguće ljudske kosti pretvoriti u pepeo, pa čak ni spomenutim spaljivanjem na “roštilju”, u što se može svak’ uvjeriti pokuša li to učiniti makar i s pilećim batkom. Naime, kremiranje ljudskih posmrtnih ostataka zahtijeva izrazito visoku temperaturu i specijaliziranu tehnologiju kakve u Jasenovcu tada nije bilo.

Posebno upada u oči tvrdnja kako se početkom travnja ’45 – dakle kad se sve živo, oprema i materijalna sredstva povlači prema Njemačkoj, a infrastruktura koja se ne može transportirati, uništava – u suprotnom smjeru šalju strojevi samo kako bi lomili kosti jasenovačkih žrtava. Mada, nije zgoreg primijetiti kako čak ni polomljene kosti ne nestaju. No, ugledni znanstvenik zasigurno to ne bi tvrdio bez dokaza.

Stoga je gotovo izvjesno kako nas u dogledno vrijeme očekuje povijesni ekskluziv, prepiska koja će pokazati čime je to Ante Pavelić početkom travnja ’45 ucijenio Hitlera da mu pošalje strojeve samo kako bi zameo tragove zločina u Jasenovcu. U cijeloj priči ostaje neizvjesno tek hoće li pošteni nalaznik senzacionalnih spisa biti Darko Klasić, Tvrtko Jakovina ili Ivo Goldstein.

Uostalom, potonji još od rane mladosti, kako svjedoči njegov mentor, profesor Brandt, u radovima navodi knjige i autore koje nije pročitao, štoviše i neke koji nikad nisu postojali niti postoje. Uz lakonsko obrazloženje – svi rade tako! Pa i u JUSP-u Jasenovac rade tako jer svi rade tako. A gdje su to svi ti? Pa u Beogradu, naravno! Gdje drugdje?

Onoga koji se voli pozivati na nepostojeće knjige i autore jasno je da smetaju prilično postojeći mu kolege i njihovi ništa manje postojeći uradci. Napose to vrijedi za one koji se usuđuju tragati za dokazima o jasenovačkom logoru i nakon Drugog svjetskog rata, tada vođenog pod komunističkom franšizom. Eh, da samo tragaju, nego ih, da stvar bude gora, još i nalaze. Pa sav gnjev usmjerava na glasnike te, za njega loše vijesti, umjesto da prstom upre u njezinog tvorca, najzaslužnijeg za oskvrnuće tog svetog mjesta nečistim zločinačkim kostima – onog čiju je sliku nosao do veleposlaničkog ureda u Parizu, a po svoj prilici drži ju i u novčaniku kao neku vrst kreditne kartice.

Kako se u Goldsteinovu slučaju sigurno ne radi o glupu čovjeku, a bome niti o nadobudnom povjesničaru-amateru, još manje o tek svršenom srednjoškolcu, razumno je zapitati se zašto bi se jedan znanstvenik blamirao prosipajući takve budalaštine. Da je šutio, naime, ostao bi filozof. No, iz nekog razloga je odlučio progovoriti ne ostavljajući drugog prostora nego da se to protumači kao prilog drastičnom umanjivanju broja žrtava Jasenovca u odnosu na službeno evidentirani. A što je to negoli podmuklo veličanje ustaštva? Njegovim rječnikom rečeno, riječ je o opasnom koketiranju s povijesnim revizionizmom, prožetim omalovažavanjem žrtava čak i uz dozu sprdnje. Da puno ne duljimo – radi se o eklatantnom primjeru ustašofilije!

Možda je Slobodnu Dalmaciju i Ivu Goldsteina na ovako neočekivano i neobjašnjivo ponašanje nagnala iznenadna prosvjetljujuća spoznaja o nepremostivom civilizacijskom jazu između ustaša i partizana – raskoraku kakav je moguć samo između onih Bogu vjernih i onih koji sebe postavljaju iznad Boga?

Kod prvih osveta ni u ratu nije moralno dopuštena i kažnjava se, dok je u potonjih ne samo dopuštena, nego i poželjna, čak i nakon što rat završi. Doista, je li zamisliva veća razlika između dvije vojske u istoj povijesnoj epohi na istome prostoru, nego kad se u jednoj od njih ratni zločin nad civilima, pa čak i pljačka zatočenika u sabirnom i radnom logoru, kažnjava i smrću (dokumentirani slučajevi o procesuiranju izvršitelja pokolja po 160 civila i zarobljenih odmetnika u istočnoj Bosni i okolici Banjaluke), dok se u drugoj takva djela potiču? Štoviše, nagrađuju se vrlo primamljivim nagradama.

Dobitci u toj čudovišnoj tomboli, u kojoj svaka jama dobiva, su probitci u vidu visokih društveno-političkih funkcija i pozicija. Spomenimo tek neke – visoki dužnosnik u tajnoj službi, vojsci, policiji,… upravitelj izoliranog kazneno-popravnog zavoda (eufemizam za logor),… predsjednik ustavnih i inih sudova, rukovoditelj društveno-političkih organizacija širokog spektra, drug iz partijskog komiteta,… potom direktor hotela, eksport-import poduzeća,… konačno član Predsjedništva – kolektivnog šefa države, predsjednica Vlade… Ukratko, pozicije su to rezervirane za zaslužnike predodređene da ’45 usele u nekretnine koje su bile u židovskom vlasništvu do ’41.

Pa sad, kad se izgubljeni životi više ne mogu vratiti, suvremena Hrvatska sve što može popraviti – a tiče se nepravde učinjene prema hrvatskim Židovima slijedom delegirane uredbe tadašnje Europske Unije na koju se još nakalemila komunistička samovolja – jest vratiti njihovim potomcima nepravedno oduzetu imovinu. No, zamjetno je kako su viđeniji pripadnici lokalne židovske zajednice spram tih zahtjeva prilično tihi, iznenađujuće rezervirani… Ne stupaju baš u prvim redovima. Zašto? Štogod bilo, bolje je ovu bolnu temu zaključiti prije nego što netko pomisli da je tomu razlog što u nekima od tih židovskih nekretnina i danas žive Židovi.

Doduše, ne oni koji su tamo živjeli do ’41, poneki i do ’45, niti njihovi potomci, nego oni koji pogled na Državu Izrael, kao i štošta drugo, materijalno i nematerijalno, baštine od totalitarne komunističke tvorevine – Jugoslavije – te banditske tvorevine.

Banditi – a komunistički odmetnici, znani i kao partizani, su to i po međunarodnom ratnom pravu za svoje epopeje doista i bili – zadržavaju banditsku ćud čak i kad steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet. I kad skinu vojne odore i obuku odijela,… i kad im bljeskovi mržnje u očima ustupe mjesto blaziranom drugarskom osmijehu i sjaju zlatnog zuba… i kad surovost šuma i gora zamijene toplinom tuđeg građanskog doma… Jer jednom bandit ostaje uvijek bandit!

Uz to, čini se i kako je takva ćud, poput one vučje, nasljedna. Pokazuju to i oni koji danas tako suptilno veličaju ustaštvo da i kad svjedoče istinu – doduše neizravno, ali svakome s tri čiste u glavi jasno i razgovjetno – čine to ostajuć’ i dalje kratkih nogu.

Grgur S. / Kamenjar.com