Vladajuće klase u strahu od naroda

Pin It

Related image

Direktna demokracija, odnosno neposredno odlučivanje birača o pitanjima obavljanja vlasti, postala je sve uobičajenija u zapadnim demokracijama te sve više uživa javnu podršku, ali i uvlači strah među odnarođene političare. Slijedom toga, pred države se postavlja važan zadatak uređenja referendumskog procesa, na kojem polju postoje različita rješenja.

Način na koji države reguliraju referendum, između ostalog, reflektira i stupanj otuđenja političke klase od vlastitog naroda – pojave koja sve više obilježava zemlje Europske unije čemu je najviše zaslužna upravo sama Europska unija.

Neutralna i bogata Švicarska građanima omogućuje organizaciju referenduma o najrazličitijim pitanjima, od zabrane gradnje minareta do plaćanja RTV pristojbe. Nasuprot tome, „politički korektna“ vladajuća klasa u Bruxellesu zemljama Europske unije nameće bezbroj zaštita građana od njihovih vrijednosti i vjerovanja, njihove kulture; zaštitu od njih samih.

O kvorumu izlaznosti i odlučivanja

Dva važna načina reguliranja referenduma su kvorum izlaznosti i kvorum odlučivanja/potvrđivanja. Prvi (participation quorum) zahtijeva da ukupan broj glasova, odnosno broj onih koji su izašli na referendum prijeđe određeni postotak (npr. 30, 40 ili 50%) od ukupnog broja birača. Drugi (approval quorum) kaže da je za valjanost referenduma potrebno da učešće onih koji su glasovali ZA promjene predložene referendumskim pitanjem bude iznad određenog postotka od ukupnog broja birača. Naravno, uvjet je i da većina od onih koji su izašli na referendum glasuje ZA predložene promjene.

Znanstvenici su dokazali da dva navedena kvoruma imaju utjecaj na izlaznost birača na referendum, a posljedično i na rezultate – posebice kvorum izlaznosti. Naime, dokazano je da određivanje kvoruma izlaznosti za valjanost referenduma negativno utječe na izlaznost one grupe koja se protivi promjenama (za koje se zalaže referendumsko pitanje) i očekuje da će biti u manjini. Stoga se pripadnici te grupe češće odlučuju za neizlazak na referendum nego za glasovanje.

Kvorum izlaznosti kao dvostruko pravo glasa

U slučaju kvoruma izlaznosti, onaj tko je protiv promjene koja se predlaže referendumskim pitanjem ima dvije gotovo jednake mogućnosti za doprinos „rušenju“ referenduma: glasovanjem protiv i neizlaskom. To se u praksi pokazuje kao svojevrsno dvostruko pravo glasa onih koji se protive predloženim promjenama.

Takav način organizacije referenduma jednoj grupi građana pruža mogućnost da maskira svoj stav te „glumeći“ nezainteresiranost za društvena zbivanja, svojim neizlaskom na referendum u stvarnosti „glasuje“ protiv referendumskog pitanja. Znanost je ovakvu vrst „apstinencije“ prepoznala kao No-show paradox.

Znači, kao posljedica određivanja kvoruma izlaznosti javlja se suprotan učinak – smanjuje se izlaznost. Naprijed navedeno dokazano je u više znanstvenih radova koji su analizirali sve referendume održane u Europskoj uniji od 1970. do 2007. godine. U radovima je dokazano da postojanje kvoruma izlaznosti povećava biračku apstinenciju za više od 10%, odnosno da upravo postojanje navedenog kvoruma dovodi do neostvarenja njegova navodnog cilja. Suprotno tome, nepostojanjem kvoruma izlaznosti na referendumu se ostvaruje „kvalificiraniji“ kvorum – veća izlaznost.

Venecijanska komisija protiv kvoruma

Brojni su europski primjeri u kojima je održani referendum propao zbog postojanja kvoruma izlaznosti od 50%. Postoje slučajevi u kojima je i preko 90% od onih koji su izašli na referendum bilo ZA referendumsko pitanje (promjene u postojećem zakonodavstvu), ali referendum nije uspio jer je na birališta izašlo manje od 50% od ukupnog broja birača. Oni koji su bili protiv promjena uglavnom nisu izašli na referendum te su time pridonijeli njegovom neuspjehu.

Zagovaratelji kvoruma izlaznosti na referendumu ističu da se na taj način nastoji izbjeći iskorištavanje apatije ili nezainteresiranosti većine za određeno pitanje. Međutim, europski primjeri pokazuju da apstinencija birača može biti jako oružje u rukama onih koji se protive promjenama postojećeg stanja.

Osim toga, i Venecijanska komisija kaže da je određivanjem kvoruma izlaznosti „dovoljno ne izaći na referendum kako bi se pokazao svoj stav što dovodi do povećanja apstinencije“.

Suprotno učinku kvoruma izlaznosti, kvorum odlučivanja nema (zamjetan) negativan učinak na izlaznost jer pojedinac koji je protiv referendumskog pitanja nema interes za neizlazak na referendum budući da svojim neizlaskom samo povećava šanse „druge strane“.

„Racionalna“ Vlada i njihovi stručnjaci protiv „sebičnih Hrvata“

Sudeći po usporedbi regulacija referenduma u Hrvatskoj i ostalim državama Europske unije, kao i najavama promjena na tom polju u RH, naša politička klasa daje naznake da u njoj i dalje jača strah od vlastitog naroda.

Pojedini ustavni stručnjaci (često prisutni u medijima) postojeći strah političke klase od naroda pokušavaju racionalizirati, poznanstveniti (opravdati vlast) pa situaciju prikazuju kao realan strah vlasti od ljudske prirode (!), jer kažu da se sebičnost i iracionalnost skriva u svakom pojedincu te ga time odvlači od humane, demokratske odluke koja je za dobro svih. Stoga, po takvim ustavnim stručnjacima, tu su naši (racionalni!) političari koji će ustavnim i zakonskim inženjeringom otjerati iracionalnu prirodu svojeg naroda i na svoju sliku i priliku, od mase zlih sebičnjaka stvoriti altruiste, odnosno zaštititi vrijednosti nepoznate onima koje predstavljaju.

Naravno, to su puke tlapnje i ne služe ničemu nego učvršćivanju aktualnog stanja. Uostalom, ne znam kakva bi sebičnost došla do izražaja prilikom glasovanja za referendumska pitanja koja predlaže GI Narod odlučuje. U ovom slučaju vrlo je lako vidjeti na kojoj se strani skriva sebičnost.

Nestajući kvorum

Naravno, prema željama nalogodavaca, pojam racionalnosti i sebičnosti se mijenja, a sukladno tome i regulacija referenduma pa je u našoj povijesti zabilježen slučaj da su se referendumska pravila promijenila kad je na dnevni red došlo pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Naime, prema tadašnjim propisima, ulazak RH u EU bio bi krajnje upitan s obzirom da je za udruživanje RH u saveze s drugim državama potrebno raspisati referendum, a uspješan referendum do tada je u praksi bio gotovo neizvediv – trebalo je zadovoljiti izlaznost od preko 50% od ukupnog broja birača.

Stoga je Sabor pristupio izmjeni Ustava i 2010. godine izbacio odredbu prema kojoj je za valjanost referenduma potrebna izlaznost veća od 50%. Ta odluka pokazala se „racionalnom“ jer je na referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji izašlo manje od 50% birača.

Kako dalje?

Začuđeni uspjehom GI Narod odlučuje, SDPHDZ najavljuje promjene u smjeru daljnjih restrikcija i onemogućavanja iskaza društvene volje. Spominju se kvorumi, teme koje „iracionalan“ narod nije sposoban shvatiti pa ga o tome ne treba ni pitati, itd.

Ali postoji jedna zamka. Što ako iz Bruxellesa opet zaprimimo jasan i neodgodiv zadatak društvene promjene, a u međuvremenu se vrati kvorum izlaznosti s još nekoliko dodanih kvoruma i sličnih prepreka iskazu narodne volje? Naši će „racionalni“ političari opet morati mijenjati pravila igre. Pri tome će naravno, iz posve „nesebičnih“ razloga, uvijek imati podršku altruističnih stručnjaka. Jer po njima, ako je išta „racionalno“, to je poštivanje volje nalogodavaca iz Bruxellesa. Pa neće valjda slušati masu „frustriranih i iracionalnih Hrvata“ koji ovog puta jedva čekaju da zaskoče prava nacionalnih manjina!

Za sada, Ustav RH propisuje da se na referendumu u Hrvatskoj odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu. Zakon o referendumu je negdje zalutao pa baš i nije najjasnije kako postupiti kad na vrata zakuca narodna volja, posebice kad u pismu nosi „nepristojna“ pitanja. Ali nedorečenost i neusklađenost propisa oduvijek je bio cilj naših „racionalnih“ političara. Znamo i zašto.

Na kraju će ipak biti kako narod odluči – djelovanjem ili nedjelovanjem.

Dr Hrvoje Pende/narod.hr