Plenković ne igra za raju, a to ima svoju cijenu

Pin It

Ako je netko cijepljen od populizma, onda sam to ja, kaže Plenković, time zapravo priznajući jednu od svojih najvećih mana. Da on ne igra za raju. I ne zanemaruje taktiku. I neće završiti karijeru u nižerazrednom Vratniku. No, putem kojim ide svoju političku budućnost u Hrvatskoj svakim danom eksponencijalno skraćuje

Po definiciji, Hrvatska je u limbu: love ima previše da bi (brzo) propala, a premalo da bi napredovala.

Ministar financija, društvena elita i dio sigurno uhljebljenih i dalje žive u iluziji života u raju.

No, stotine tisuća Hrvatića i dalje žive kao građani drugog reda, kojima su hrvatske ljepote jednako dostupne koliko i egzotični otoci preko sedam mora.

Od onih već blokiranih, koje država prisiljava isključivo na gotovinsko plaćanje (iako ne mogu ni gotovinu podići s bankomata), pa do onih koji jednostavnim matematičkim operacijama lako izračunavaju da im je jedini izbor u budućnosti pridružiti se armiji blokiranih ili potrošiti zadnju plaću na jednosmjernu kartu preko samo dvije velike vode – La Manchea i Irskog mora.

Bilo bi stvarno nepravedno reći da ni ova Vlada ništa ne radi. Ako ništa drugo, ima više kunića i eurića, pa onda stvarno ima i čitav niz posve novih programa.

Eto, ministar Pavić prošli vikend me uvjeravao: Imamo bolje uvjete za poticanje samozapošljavanja nego Velika Britanija! Veli, njegov britanski kolega Alok Sharma šokirao se kad je vidio koliki su relativni iznosi hrvatskih poticaja. No, teško da će to Pavića pomaknuti s mjesta nejneprepoznatljivijih hrvatskih ministara.

Prema anketama, 45 posto hrvatskih građana nikad nije čulo za njega. To može biti i dobro, jer može značiti i da nije napravio neku kobnu grešku zbog čega bi se dnevna hajka preusmjerila na njega kao novu najslabiju kariku.

No, drukčije ne može ni biti sve dok sam premijer u objektive svih nacionalnih TV kamera govori o egzodusu Hrvata kao o posve “normalnom trendu”. Hrvatići, eto, smatra premijer, odlaze prije svega zato što – mogu, a ne zato što im je dosta da na kraju svakog mjeseca imaju osjećaj da im je glava na panju.

Treba nam više optimizma, veli on. Hrvatići, eto, ne znaju koliko im je dobro, pa im to premijer svako malo ponavlja. Ne znaju ni koliko su sretni što imaju njega za premijera. Nije važno što ankete govore da više od 70 posto građana vjeruje da zemlju vodi krivo, on nas na Danu poduzetnika uvjerava da je “1000 posto uvjeren” da Vlada ide u pravom smjeru.

Za rubriku “Vjerovali ili ne” je da Plenković, objašnjavajući zašto Hrvatska po svim statistikama i dalje daleko zaostaje, prvih pet minuta govori da nitko nije imao rat kao Hrvatska. Naravno, to je istina, ali godine gospodnje 2018. izvlačiti rat kao opravdanje gospodarskog zaostajanja?!? Nevjerojatno!

Vlastitim novcem, kaže, izgradili smo 155 tisuća stambenih jedinica, deset Šibenika. Pa je li moglo biti nesretnije usporedbe: Šibenik, simbol propale industrije i nazadovanja? A u međuvremenu smo “izgradili” još najmanje deset takvih propalih Šibenika: opustjeli su čak i gradovi koji nisu osjetili izravna razaranja, više od 400 tisuća hrvatskih građana, dakle najmanje deset Šibenika, napustilo je Hrvatsku, vjerojatno zauvijek, u potrazi za sigurnijom budućnošću svoje djece. Ljudi moji, pa pokušajte konačno pojmiti: Hrvatska je danas zemlja s manje od 4 milijuna stanovnika!

Još lani upozoravao sam da će se to ove godine neizbježno dogoditi. U Belgiji na upola manjem teritoriju živi tri puta više ljudi. Ako smo u samo nekoliko godina izgubili gotovo deset posto stanovništva, onda je jasno da je taj gubitak mjerljiv i u BDP-u, da je i to razlog usporavanja rasta te da mirovinski sustav postaje neodrživ.

Kad se takvo što događa, onda je to ravno prirodnoj kataklizmi, tada nisu dovoljne dugoročne mjere, već je nužna i hitna pomoć. Ali, naravno da to ne mogu čuti oni koji hladno kažu “pa to je normalno”. Takvima se nikamo ne žuri.

Ako je netko cijepljen od populizma, onda sam to ja, kaže Plenković, time zapravo priznajući jednu od svojih najvećih mana. Da on ne igra za raju. I ne zanemaruje taktiku. I neće završiti karijeru u nižerazrednom Vratniku. No, putem kojim ide svoju političku budućnost u Hrvatskoj svakim danom eksponencijalno skraćuje.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje tu empatiju koju on nema i ne trgne li se on uskoro, otet će mu posao na Trgu žrtava fašizma i na Trgu svetog Marka. A dobar dio stranke to će dočekati s oduševljenjem.

Ne shvati li Plenković da je populizam zapravo prirodno stanje političara te da postoji i zdrava doza populizma, tad neće biti ni pomaka u njegovoj popularnosti.

Populizam nije samo podilaženje najnižim strastima, već i slušanje i rješavanje stvarnih problema stvarnih ljudi, Hrvatića od krvi i mesa, a ne pretvaranje njihovih imena u brojeve u statistikama.

Nažalost, zakone koje će prije ljeta poslati u Sabor ponovno su pisali odvjetnici interesnih skupina, ponovno su ignorirani prijedlozi stručnjaka. Uskoro će se jasno vidjeti: i ovi zakoni više će pomoći raznim Borgovima nego malim ljudima.

Ivan Hrstić / VL