Pupovac širi velikosrpske mitomanske teze "o izgnanstvu preko 200 000 Srba"

Pin It

Političari tako olako prepuštaju u miru ono što je vojnička, u našem slučaju hrvatska čizma, postigla u ratu. Možemo samo zamisliti tjeskobu, nemoć, očaj i malodušnost koje takvi potezi izazivaju u hrvatskih branitelja, od generala do dragovoljaca, a kakvog li su tek intenziteta ti osjećaji u obiteljima poginulih i nestalih, onih koji su dali najveću žrtvu za Domovinu i njezinu slobodu?

Kruna svih tih žrtava, unatoč mnogobrojnom naoružanom neprijatelju, usprkos nesklonosti djela međunarodne zajednice, prikrivenim diplomatskim opstrukcijama, ucjenama, prijetnjama i domaćim izdajnicima bijaše vojno-redarstvena operacija „Oluja“.

05. se kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te obilježava Dan hrvatskih branitelja. Slavimo pobjedu, koji sami izborismo i izvojevasmo, te bivamo zahvalni za slobodu, za neovisnost, za zemlju i – za Državu. Isto tako, zahvaljujemo hrvatskim braniteljima što su nam omogućili navedeno i radujemo se što su nam omogućili život u slobodi - kakvog danas živimo. Radujemo se radi uspjeha, ali i žrtava koje smo kao narod podnijeli jer svatko znade da se ništa veliko i veličanstveno ne može postići bez znatne i velike požrtvovnosti.

I onda se na obljetnicu svega toga, kad se sva ta čuvstva nanovo javljaju, pojavi četnik koji je devedesetih u Glini tvrdio da Hrvatska nikada neće biti slobodna, te u Bačkoj Palanci uspoređuje Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kuka, jadikuje i otvoreno i opetovano laže.

No, radi toga se ne treba ljutiti; s porazom se skoro svatko teško miri, a pogotovo narod s megalomanskim i mitomanskim kompleksima, država koja je svakim danom sve manja i manja. Ipak, nije u tom problem. Problem je što je, uvjetno rečeno, hrvatski političar, zastupnik u Hrvatskom saboru, štoviše, dio vladajuće većine, svemu tomu pljeskao, kimao glavom i odobravao.

Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a i čelnik stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić, čija su braća sudjelovala u četničkoj agresiji na Hrvatsku, etnobiznismen koji u svojim stranačkim redovima okuplja abolirane i neabolirane četnike te ih štiti od hrvatskog pravosuđa, čovjek koji je putem „Tesla banke“ ostvario nevjerojatnu materijalnu korist na štetu manjine čije interese navodno zastupa, glavni destabilizirajući faktor hrvatske politike, kadrovik i ucjenjivač koji sve čini kako bi ostao na vlasti – on ima obraza pojaviti se na četničkom derneku na kojem se proziva Republiku Hrvatsku, državu koja mu je dala apsolutno sve.

K tomu još kaže: „Reći ću i još nešto, nešto za što se nadam da će oni koji me zovu po dužnosti prenijeti onima koji to bez njih neće moći ni čuti ni vidjeti: nadam se da naši sugrađani Hrvati razumiju kako obilježavanje “Oluje” bez svijesti o izgnanstvu preko 200 000 Srba i sa proslavama kao što je bila ovogodišnja u Glini (mjestu historijskog pogroma Srba u mjesnoj crkvi i okolici 1941. godine), u kojoj se gledao i slušao sramotni i strašni pozdrav ”Za dom – Spremni!” ne može biti nikako tolerirano.“

Još bismo nekako i mogli prihvatiti takvo ponašanje „hrvatskog“ političara kako sudjeluje u srbosrbijanskoj jugoslavenskoj vladi Zorana Milanovića ili nekog od savjetnika Ive Josipovića, no da Hrvatska demokratska zajednica, stranka pod kojom je stvarana država, pod kojom je „Oluja“ i prethodne joj vojne operacije provođena, prešutno tolerira takvo veleizdajničko ponašanje, a sve radi ostanka na vlasti, naprosto je nevjerojatno.

Vrh današnjeg HDZ-a diči se elokventnošću, „progresivnošću“, voljom za kompromisom ili stabilnošću, poštivanjem načela pravne države ili vladavine prava. Iako smo svi svjesni da nam je nadležnost Haaškoga suda nametnuta te su neke presude potpuno skandalozne, moramo ih poštivati nolens volens. Stoga valja po tko zna koji put ponoviti da bez obzira što je Haaški sud odbacio Štrbac-Puhovski mitomansku tezu o navodnom progonu 200 000 Srba, Milorad Pupovac nam na dan najveće pobjede i najčišće vojne operacije (koja se izučava na američkim vojnim učilištima) poručuje kako u kolektivnu svijest Hrvata mora ući to kao progon, pogrom i iseljavanje.

Međutim, broj srpskih i hrvatskih žrtava u „Oluji“ je poimenično utvrđen. Presude su javne i dostupne, a njima je utvrđeno da je tijekom ratnih operacija stradalo 44 osobe. 44! Ne 44 000, ne 200 000, nego četrdeset i četiri. Neka netko nađe ratnu operaciju tolikih razmjera s toliko niskim brojem žrtava! Toliko o pogromu i Vučić-Pupovčevim „krvožednim ustašama“!

Pupovčevo spominjanje glinske crkve je također mitomanija nastala iz pera Đure Zatezala, velikosrpskog „istoričara“, čije su kvalifikacije ravne onima Slavka Goldsteina ili Hrvoja Klasića. Problem je što Srbi toliko izmišljaju, lažu i krivotvore da hrvatski povjesničari jednostavno nemaju dovoljno ljudi i vremena za pobijanje svih tih fantazija koje s povijesnim činjenicama nemaju dodirnih točaka.

Ključno je pitanje može li netko s takvim stavovima biti dio vladajuće većine u Republici Hrvatskoj?

Ne može, ni pod cijenu novih izbora. Vjerodostojnost proizlazi iz dosljednosti, a HDZ si, kao stranka koja je najviše doprinijela stvaranju države, više ne može priuštiti Pupovčevu prisutnost u vladi, ako je to uopće ikad mogla.

Po Plenkovića, Jandrokovića, Bačića i ostale Kosoričine „dečke“ bi bilo najbolje kad bi postupili poput njihova nekadašnjeg mentora Ive Sanadera, sazvali novinarsku konferenciju te kazali „Hvala na suradnji i doviđenja.“ Neka se maknu, put Bruxellesa ili gdje žele, a mogu i Milorada Pupovca sa sobom povesti.

Jer Pupovčeva jučerašnja izjava "o izgnanstvu preko 200 000 Srba" ne može se i ne smije prešutjeti. Haški sud je temeljen dostupne arhivske građe ustvrdio kako je riječ o najobičnijoj krivotvorini. Naše je natjerati Pupovca i njegove mentore da se suoče sa vlastitom prošlošću i to prihvate.

Mila Marušić/HRsvijet