13.000 partizanskih mirovina...

Pin It

Pa, dobro, Hrvati se već desetljećima pitaju dokle će trajati ti partizani. Od njihovih „slavnih pobjeda“ u kojima su pobili razoružane hrvatske vojnike i civile prošlo je ni manje ni više nego 73 godine, a oni kao da su u cvijetu mladosti te im ova država i dana danas isplaćuje 13 tisuća mirovina. Dakle u 2018. godini Hrvatska isplaćuje 13 tisuća mirovina okupatorskim vojnicima protiv čijih su ideala i rezultata hrvatski mladići 90-ih morali ginuti kako bi stvorili napokon samostalnu i slobodnu hrvatsku državu.

Najčešći poklič protivnika nastave katoličkoga vjeronauka u školama je da mu je mjesto u crkvama, a ne u školama. Ponavljaju da je Hrvatska sekularna država i da vjeronauk jednostavno treba izbaciti, lažući pritom da ta nastava segregira drugu djecu. Istoga raspoloženja, prije nekoliko dana u Zagrebu je prosvjedovalo protiv Vatikanskih ugovora, mediji su izvijestili, stotinjak građana, a na slikama se vidjelo najviše njih desetak. Uvijek iste „babe“ bore se za uvijek iste „vrijednosti“, za obilježavanje dana uzlaska okupacijske jugoslavenske vojske u Zagreb, za zadržavanje Trga maršala Titra, za borbu protiv fašizma, za borbu protiv vjeronauka, Katoličke Crkve. Radojka Borić, Anka Mrak Taritaš, Marijana Puljak i slične im uvijek traže neke druge Križizgovore kako bi prikrile svoje političke opsesije, najčešće jugonostalgiju, a u nekim slučajevima i golu mržnju prema Hrvatskoj.

Naravno da hrvatska demokracija mora i može tolerirati takve devijacije, ali ostaje praktično pitanje: gdje bi se, ako ne u školama, održavala nastava vjeronauka za djecu koja žele tu nastavu. U crkvama? U jednoj crkvi nema više od jedne, a često ni jedne učionice, pa ne znamo kako bi to izgledalo kada bi samo u jednoj smjeni nekoliko stotina učenika iz škole došlo u crkvu na nastavu vjeronauka. Ali ideja prosvjednika je nešto drugo. Znaju da bi u situaciji održavanja nastave vjeronauka u crkvama, iz različitih, mahom praktičnih razloga, otpao broj polaznika, vjerojatno najmanje za polovicu. To inicijatori progona vjeronauka i žele.

Naime, ateistima, agnosticima, jugonostalgičarima i još nekim kategorijama nepodnošljiv je zapravo visok postotak vjernika i uz to još katolika u Hrvatskoj. Izbacivanjem vjeronauka iz škola i prebacivanjem u crkve, došlo bi, očekuju oni, do drastičnoga pada interesa za vjeru, a posljedično nakon nekoga vremena opao bi i broj vjernika. U Hrvatskoj je zapravo fenomen to koliko nevjernici ne podnose vjernike. Ako vjernicima ne smeta njihova nevjera, nije jasno odakle mržnja nevjernika prema vjeri.

Vjernici i crkva kao prijetnje

Neprijateljima hrvatske države vjernici i crkva najveće su prijetnje i nesvladive prepreke. Silne milijarde ulažu svake godine u promidžbu kojom žele svjetonazorski i konfesijski preparirati hrvatski narod, ali rezultat im je kontraproduktivan: broj vjernika se ne smanjuje, sve više djece želi nastavu vjeronauka, na vjerske manifestacije hrvatska mladost pohodi masovno, a njihovim komunističkim, jugosrpskim ili globalizacijskim bogovima nitko se ne klanja.

Nedavni skup tzv. antifašista u Splitu, a slično je posvuda, pokazao je svu gerijatrijsku bijedu te kategorije ljudi. Nitko ih ne sluša, nitko ne drži od njih, nikoga nije briga... Pa desetak jugonostalgičara na tim skupovima sami sebe uvjeravaju, primjerice, da su Split, Zadar ili Zagreb, oslobodili Titove ubojice i okupatori 1945. godine. Hvala Bogu da im više nitko ne vjeruje, osim ponekih poremećenih ili korumpiranih likova.

Pa, dobro, Hrvati se već desetljećima pitaju dokle će trajati ti partizani. Od njihovih „slavnih pobjeda“ u kojima su pobili razoružane hrvatske vojnike i civile prošlo je ni manje ni više nego 73 godine, a oni kao da su u cvijetu mladosti te im ova država i dana danas isplaćuje 13 tisuća mirovina. Dakle u 2018. godini Hrvatska isplaćuje 13 tisuća mirovina okupatorskim vojnicima protiv čijih su ideala i rezultata hrvatski mladići 90-ih morali ginuti kako bi stvorili napokon samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. Ministar Pavić iznio je taj podatak prošloga tjedna u Hrvatskome saboru. Želeći ga relativizirati, bivši SDP-ov ministar, borac s enormnom mirovinom, lažan kao što su i lažne partizanske mirovine, Peđa Matić Fred, rekao je da su u tome broju i ustaše. Nisu, replicirao mu je ministar, nego samo partizani. Mahom ljudi koji su kad je 1945. godine završio Drugi svjetski rat imali pet, šest, eventualno deset godina, a neki nisu bili ni rođeni.

Pljačka Hrvatske

Naravno, riječ je o pljački Hrvatske, ali to se ne smije tako nazvati. Joža Manolić ima sto godina i još je živahan kao kad je bio zloglasni oznaš koji je ubijao na bjelovarskome području i vozio Stepinca u zatvor. Prije nekoliko godina, on se i oženio dvostruko mlađom ženom, vodeći se Titovom mišlju „Ako ikada umrem...“. Dakle ako Manolić ikada  Lovroumre, mirovinu će nastaviti primati njegova sadašnja mlada ljuba koja se za nj nije udala, naravno, zbog rascvale ljubavi, nego zbog mirovine. Ona će pred vlastitu smrt to pravo prenijeti na nekoga novoga muža ili nasljednika, staratelja. To što imaju partizančine u Hrvatskoj, nema ni jedna druga kategorija u Hrvatskoj, a nešto slično ne postoji nigdje u svijetu: dakle mirovinu nasljeđuju kao obiteljsko leno: djeca, unuci, ljubavnice, žene...

Kad tako lažu i pljačkaju bez stida, nije ni čudno što njihovi baštinici Andrej Plenković, Lovro Kuščević i drugi mogu krasti referendumske potpise, ne dopuštati provjeru pri brojanju i pritom mirno gledati u oči ovome jadnom hrvatskom puku. Nema esencijalne razlike između partizanske pljačke i Plenkovićeve i Kuščevićeve krađe referendumskih potpisa. Jedni i drugi su fizički ili mentalni ostatci jednoga vremena, jednoga režima i jednoga porobljivačkoga totalitarizma, oni su znak nedovršene hrvatske borbe za slobodu i slobodnu državu. Tek kad pobijedimo i porazimo jugosrpski komunizam u Hrvatskoj, onaj formalni i onaj mentalni, Hrvatska će slobodno disati i ne će ju potkradati nekadašnji okupatori i njihovi sadašnji apologeti.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr