Hoće li Plenković zaista pomoći Milanoviću na izborima?

Pin It

Za pretpostaviti je da Plenkoviću ne odgovara ni činjenica da je Grabar-Kitarović znatno popularnija u njegovu biračkom tijelu, vjerojatno i među stranačkim članstvom, nego što je to on. Iz takvog konteksta vjerojatno bi mu više odgovarao netko poput Milanovića, jer bi on tad imao nepodijeljenu pozornost birača i članstva, koji bi u tom slučaju političkog „neprijatelja“ našli u omraženom im Milanoviću

Iako službeno ni na koji način Zoran Milanović to nije potvrdio, gotovo da nema medija koji već neko vrijeme ne nagađa o Milanoviću kao potencijalnom kandidatu za budućeg predsjednika Republike Hrvatske. Uostalom, s obzirom na to da za manje od mjesec dana i službeno ulazimo u izbornu godinu, to je legitimno pitanje.

Naime, Zorana Milanovića mnogi autori svrstavaju među kandidate koji bi mogli ugroziti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

No, kakva je zaista njegova politička ostavština?! Nakon što se, gotovo pokunjeno, povukao s političke scene u jesen 2016., Milanović gotovo da nije sudjelovao u temama koje se tiču stranačke politike. Nije ni imao razloga. Iza njega je ostalo puno više poraza nego pobjeda. Zapravo, jedina prava pobjeda bila je u studenom 2011., kada je pobijedio Kosoričin HDZ i formirao sigurnu vlast.

Četiri godine prije toga, u studenom 2007., iako je slovio za sigurnog pobjednika, a u što su javnost uvjeravala brojna istraživanja javnog mišljenja, deklasirao ga je Ivo Sanader. U međuvremenu je nanizao popriličan broj poraza. Karamarkov HDZ pobijedio ga je na izborima za Europski parlament 2013. i 2014., na predsjedničkim izborima 2015., te na lokalnim izborima 2013.

Ipak, na parlamentarnim izborima 2015. Milanović je sa svojim koalicijskim partnerima osvojio isti broj mandata kao tadašnja HDZ-ova koalicija prevođena Karamarkom, no nije uspio formirati vlast. Svejedno, i to je bilo dovoljno da ostane na vlasti. Tek ga je na parlamentarnim izborima 2016. Andrej Plenković izbacio iz političkog sedla.

Zanimljivo, sada dio medija iznose kalkulacije da bi upravo Plenković mogao biti taj koji će pripomoći Milanovićevu povratku i cilju zauzimanja Pantovčaka?! Međutim, koliko je to realno?!

Zaista, na čiju potporu Milanović može računati ako se odluči kandidirati za mjesto predsjednika RH? Sasvim sigurno to su birači SDP-a i dobrog dijela ljevice. Drski i uvjerljivi Milanović bi im nakon potpuno nesuvisle politike, čudnovatog komunikacijskog stila i šuplje retorike Davora Bernardića mogao doći kao svojevrsno osvježenje.

Naime, u usporedbi s izgubljenim Bernardićem, zbog kojeg je veliki broj istaknutih SDP-ovaca napustio stranku, Milanović se čini „rasnim političarem“ kojem bi se moglo oprostiti čak i činjenica da je izgubio pet, šest važnih izbora. No, glasovi SDP-a i dijela ljevice ne će biti dovoljni da se Milanović doista i „popne“ na Pantovčak. Naime, za očekivati je da će na ljevici biti još kandidata koji će Milanoviću uzeti dio glasova. Dakle, i on mora računati na bazen u kojem će biti glasovi lijevog centra i centra. Pitanje je hoće li mu i može li mu u tome Plenković pomoći?!

Naime, nije nikakva tajna da Plenković s predsjednicom Grabar-Kitarović nema kvalitetan odnos i da se veoma često ponaša kao da predsjednica nije došla iz redova stranke kojoj je on na čelu. Štoviše, nekoliko puta je poprilično odrješito javno kazao da će tek po objavi njene kandidature vidjeti kakvo je stajalište stranke o tome da je podrži. Takvom Plenkovićevom hladnom ponašanju ne treba se previše čuditi.

Nije ni prvi ni posljednji predsjednik Vlade kojemu u određenom trenutku nije odgovarao predsjednik države iz vlastitih redova. Posljednji takav primjer je Milanović kojem je smetao Josipovićev rejting i koji se pretjerano trudio pomoći mu u borbi za drugi mandat.

Za pretpostaviti je da Plenkoviću ne odgovara ni činjenica da je Grabar-Kitarović znatno popularnija u njegovu biračkom tijelu, vjerojatno i među stranačkim članstvom, nego što je to on. Iz takvog konteksta vjerojatno bi mu više odgovarao netko poput Milanovića, jer bi on tad imao nepodijeljenu pozornost birača i članstva, koji bi u tom slučaju političkog „neprijatelja“ našli u omraženom im Milanoviću.

Sve ovo, međutim, ne znači da bi se Plenković, čak kada bi to i želio,  usudio u ime HDZ-a predložiti bilo koga drugog u slučaju da se Grabar-Kitarović odluči na drugi mandat. Jer takvo što, ne samo da bi dovelo do velikih tenzija u HDZ-u, nego bi i Plenković morao preuzeti odgovornost za eventualni gubitak izbora, što je teško zamisliti s obzirom da se radi o iskusnom političaru.  

Isto tako Plenković, ako bi to i htio, ne bi mogao ni na koji način utjecati na birače HDZ-a da glasuju za Milanovića (poznatog, među ostalim i po tome, da je za vrijeme svog premijerskog mandata, na branitelje i invalide Domovinskog rata poslao policiju) jer bi takvo što bio njegov politički kraj u HDZ-u. Zato, kada bi Plenković teoretski htio pomoći Milanoviću kao što se nagađa u određenim medijima, morao bi se pobrinuti da aktualna predsjednica dobije jednog ili više protukandidata koji dolaze iz istog ili sličnog političkog kruga, a koji bi je u prvom krugu izbacili iz igre.

Slični scenariji s HDZ-ovim kandidatima već su se odigrali na izborima 2000. (kada je kandidat bio Mate Granić) i 2010. (kada je kandidat bio Andrija Hebrang) te ih nije nemoguće zamisliti. No, tom bi slučaju Milanović – koji je svojedobno rekao kako bi Plenković, po svemu što zna o njemu, više pripadao u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ – ispao prorok.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal