Treba li zakonski zabraniti povik Allahu ekber?

Pin It

Image result for islamisti

I dok se u Hrvatskoj raspravlja treba li zabraniti pozdrav “Za dom spremni”, jer neke vrijeđa, prilično nezamijećeno prolaze neki drugi, nimalo bezazleni povici, iako razum nalaže da im se pokloni puna pozornost. Razumljivo je, doduše, da “Za dom spremni” nije ostao u lijepom sjećanju onima koji su s nelagodom dočekali stvaranje hrvatske države, a za što se pod tim geslom ginulo, no nije jasno zbog čega bi ga se Hrvatska danas trebala sramiti.

Istina, neki ga vezuju uz događaje otprije skoro 80 godina, pripisujući mu pritom čudovišnu narav i moć. Ipak, čitava se ta konstrukcija doimlje poprilično umjetnom i  nategnutom, ne samo zato jer žrtava tog vremena gotovo da danas više i nema na životu, nego još više zato što devedesetih, unatoč raširenoj uporabi pozdrava “Za dom spremni”, nije došlo do ponavljanja takvih događaja. Znači ipak nije bilo do pozdrava. S druge strane, u Hrvatskoj je podosta onih, nekih i u punoj životnoj snazi, koji se živo sjećaju pokolja, razaranja, paleža i progona čiju je provedbu pratio povik “Allahu ekber”. Bilo je to ne tako davnih, devedesetih godina prošlog stoljeća, a odigralo se na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine.

Već sama logika nalaže kako bolno sjećanje nipošto ne smije biti jedini kriterij kojim bi se trebalo voditi pri odluci treba li neki poklič, pozdrav ili geslo zakonski zabraniti. U tim razmatranjima razložno je, ali i pragmatično, staviti u prvi plan kakve posljedice njegova upotreba ostavlja sada. I dok na mjestima gdje se danas rabi “Za dom spremni”, nitko još nikog nije ujeo, povik “Allahu ekber” se – iako također sam po sebi vrijednosno neprijeporan, jer uzet doslovce ipak slavi veličinu nečijeg boga – nažalost koristi i kao oružje.

Pokazuje to nedavni primjer s Uskrsnog bdijenja hrvatskih katoličkih vjernika u jednoj crkvi u Münchenu kad je musliman porijeklom iz Afrike ušao u kršćansku bogomolju i usred obreda počeo raditi nered vičući “Allahu ekber”, usput bacivši na vjernike poveći kamen. To je prouzročilo opći metež i stampedo nazočnih koji je tek pukom srećom prošao bez žrtava. Poslovično revna njemačka policija požurila je izvijestiti kako se ne radi o terorističkom činu, uz obrazloženje kako je počinitelj duševno bolesna osoba. Mada nije jasno zašto i takve osobe ne bi mogle biti u stanju izvesti teroristički čin s istim posljedicama kao što to mogu duševno zdravi teroristi. Uostalom, kako uopće pouzdano utvrditi da je počinitelj takvog čina zdrav? Hoće li njemačka policija ubuduće, ili to možda čini već sada, čin okarakterizirati terorističkim samo ako kod počinitelja pronađe potvrdu da je duševno zdrav, i to iz barem dva neovisna liječnička izvora?

Da se njemačka policija ne može smatrati vjerodostojnim izvorom u ocjeni karaktera napada i počinitelja, zorno oslikava službena statistika strukture počinitelja antisemitskih napada. Službena statistika pokazuje kako su za 97,5% njih odgovorni desni ekstremisti. Ipak, procjena pripadnika židovske zajednice, unutar koje se razmjenjuju informacije o takvim ispadima i napadima, stubokom se razlikuje. Prema njoj – 40% napada dolazi iz radikalnih muslimanskih redova, trećina od desnih ekstremista, a za gotovo 20% njih smatraju odgovornim gorljive ljevičarske radikale, zaklete neprijatelje Izraela i simpatizere Palestinaca u tamošnjem sukobu. Ni uporno ustrajavanje minhenske policije kako je metom napada bila pravoslavna crkva ne bi trebalo čuditi. Naime, na zapadu se, općenito, pravoslavne crkve nazivaju ortodoksnima (u doslovnom prijevodu – pravovjernima). A kako njemačku biskupsku konferenciju predvodi Reinhard Marx, kardinal čiji je nauk u mnogo čemu bliži onome poznatijeg mu prezimenjaka iz 19. stoljeća nego tradicionalnom učenju Katoličke crkve, hrvatski vjernički puk doista se mnogima tamo može učiniti odveć pravovjernim.

No, to što se počinitelj nije raznio bombom ili nije nazočne posmicao rafalom uopće ne znači kako nije riječ o terorističkom činu. Naime, u zatvorenim prostorima s ograničenim mogućnostima brzoga izlaska, a to su, primjerice, stadioni, sportske, koncertne i kino dvorane, vjerski objekti,… za teroristički napad dovoljno je dovesti okupljene u uvjerenje da se radi o terorističkom činu. Tako je i bez popratne manifestacije fizičke naravi moguće izazvati paniku, a potom i stampedo s tragičnim posljedicama. A kud ćeš pogodnijeg detonatora za to od zaštitnog znaka islamističkih terorista koji vjerno prati njihove napade – povika “Allahu ekber”.

Aljkavo držanje njemačke policije i njezina nevoljkost da se prema minhenskom događaju postavi kao prema terorizmu, a ovdje je moguće i riječ o probnom ispitivanju novih terorističkih mogućnosti, sigurno nisu promakli planerima islamističkih napada. Teroristički čini koji takvima ne će biti službeno tretirani predstavljaju idealno sredstvo za širenje psihoze nesigurnosti i bespomoćnosti u neprijateljskim redovima. A propustiti takvim alatom obogatiti spektar ionako već širokih borbenih mogućnosti za islamiste bi bilo ravno smrtnom grijehu.

Nipošto, dakle, ne manjka zdravorazumskih argumenata u prilog zakonskoj zabrani javne uporabe povika “Allahu ekber” (kao i povezanih uzvika poput – tekbir), osim možda u iznimnim slučajevima kad navedeno ne ugrožava javnu sigurnost. Iznimku bi mogli predstavljati, recimo, poziv na molitvu muslimanskog vjerskog službenika ili najavljene javne izvedbe islamom nadahnutih pjesama (ilahija i kasida). Vrijedi to kako za Hrvatsku, tako i za čitavu Europu koja je takvom djelovanju još izloženija. A ako je tako u Hrvatskoj i Europi, koliko li tek ima smisla isto primijeniti i u jednoj Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva poveznica između islamskih fundamentalista (bolesnika?) i sekularnih im kolega po krhkom zdravlju, ujedno i prirodnih saveznika, kod kojih su ozbiljne mentalne neravnoteže daleko uočljivije, je što i jedni i drugi jednostavno obožavaju pohoditi mjesta koja ih beskrajno iritiraju. Takva im je valjda anamneza. Jednako kako sekularne “bolesnike” smeta što neki slave hrvatsku vojnu pobjedu pjesmom u kojoj se spominje geslo “Za dom spremni” pod kojim je izvojevana, tako je i neliječenog “bolesnika” u Münchenu zasmetalo što drugi slave vjerski obred u svojoj bogomolji. Neke je “bolesnike” i na sam Uskrs isto to smetalo i u dalekoj Šri Lanki, baš kao što je jednog pacijenta ista stvar nedavno iritirala na još daljem Novom Zelandu. Stoga su odlučili pribjeći radikalnijim metodama od minhenskog mjesečara s nemjerljivo većim učinkom i odjekom.

No, čak i između ta dva brutalna pokolja postoji zamjetna razlika. Dok novozelandski masakr nije izlazio iz fokusa javnosti gotovo dva tjedna, prošlost pokazuje da bombastična uskrsna “čestitka” u Šri Lanki ne će ni približno tako dugo i intenzivno zaokupljati širu medijsku pozornost. Zašto? Pa ne valjda zato što je na Šri Lanki ubijeno gotovo 6 puta više osoba nego na Novom Zelandu?

Tko li su ti tezgaroši koji se odnose prema ljudskim žrtvama kao prema valutama na međunarodnom tržištu kapitala pa im određuju vrijednosti, tečajeve? Vjerojatno isti oni koji muslimanske žrtve pokolja u Ahmićima prikazuju vrijednima pozornosti i suza svijeta jednako glasno kao što šute o ukupno brojnijim hrvatskim žrtvama od strane prethodnice ISIL-a, pobijenim u napadima istog tipa, u istom kontekstu i istom okruženju.

Grgur S./Kamenjar.com