Tko će sada prvi izgovoriti rečenicu kako HDZ ne može biti talac jednog čovjeka i njegovih promašenih politika?

Pin It

Odveo je HDZ tamo gdje mu nije mjesto i birači desnice su glasali za kandidate desnice – Ružu Tomašić, Marijanu Petir, Zlatka Hasanbegovića. On, međutim, kaže da ne želi mijenjati svoju politiku i da HDZ ostaje na desnom centru. To je, možda, desni centar po švedskim ili briselskim kriterijima, ali po hrvatskim je to gdje je on lijevi centar.  Plenković bi trebao preuzeti odgovornost i ponuditi ostavku stranačkim tijelima, a na njima je da je prihvate ili ne. Jer, za ovaj poraz je krivac isključivo on i njegov briselski dječji vrtić

Tko je, zapravo, iznenađen?

Jutarnji list , a i brojni drugi mediji, pišu kako niti jedan analitičar nije predvidio ovakav ishod izbora — četiri mandata za HDZ, četiri za SDP. Moram podsjetiti da sam na ovom mjestu prije tri tjedna napisao upravo ovo: „Posve je moguće da HDZ dobije samo 4 mandata na izborima za europarlament. Što je najgore, postoje i interna istraživanja u HDZ-u koja su, koliko mi je poznato, također razlog za paniku. Jer, s pet mandata, Plenković ostaje na svom mjestu. Sa šest bi bio više nego siguran. Ali, četiri?”

Napisao sam usto, komentirajući istraživanje agencije 2×1 koja se dosad pokazala preciznijom od Ipsosa i koja je također predvidjela potop HDZ-a, kako su kandidati s Plenkovićeve liste unisono od medija i javnosti označeni kao bezveznjaci, čija je jedina kvaliteta da su lojalni njemu osobno i kako „sve to miriši da bi HDZ mogao ostati na četiri mandata, a tada bi se Plenkovićevo radno mjesto našlo pod velikim upitnikom”.

Uzroci poraza nisu neka tajna – HDZ je zauzevši politički prostor koji prirodno pripada SDP-u, prostor lijevog centra, ostavio ogroman nebranjen politički prostor na desnom centru. Istovremeno, nije osvojio birače centra i ljevice u većoj mjeri — jer većina njih bi se radije odrekla jednog bubrega, nego glasala za HDZ. Ovaj put na listi HDZ-a nije bilo Ruže Tomašić, koja je prošli put dobila najviše preferencijalnih glasova, ni Marijane Petir, ni Zlatka Hasanbegovića – svi su oni izašli samostalno i odnijeli ukupno oko 17 posto glasova — tek nekih pet i pol posto manje od HDZ-a.

Rezultat HDZ-a jasno svjedoči kako je izmišljotina ono što je Plenković rekao dan pred izbore — da su se ti ljudi šlepali na HDZ. HDZ se šlepao na njih, koristio njihova imena da bi dobio glasove, naročito Hasanbegovića, kojeg je kasnije šutnuo. Ovaj put se od Brkića očekivalo da izvede birače na birališta kao i svake godine, iako je očito da mu partija radi o glavi.

Ako je meni bilo poznato da postoje interna istraživanja koja je proveo HDZ, koja ukazuju da će dobiti najviše pet, a vjerojatno samo četiri mandata, i ako je svima bilo poznato istraživanje agencije 2×1 komunikacije, svakako je to bilo poznato i stranačkom vrhu i Plenkoviću. Zašto sad glume veliko čuđenje? Očito, uzdali su se u sreću i nadali se da će, ipak, izvući taj spasonosni peti mandat, no to se nije dogodilo.  Svakako, bit će zanimljivo pratiti rasplet u HDZ-u i tko će sve kome idućih tjedana i mjeseci skakati za vrat zbog izbornog poraza. HDZ je stranka koja ne oprašta liderima neuspjehe i lako ih se i brzo rješava. Stier i Kovač su se pritajili kako ne bi bili izbačeni iz stranke kad je postalo jasno da je Plenković tipični autokrat koji ne tolerira one koji bi mu mogli biti konkurencija za mjesto – pokazujući time, zapravo, slabost. No sad će i oni i mnogi drugi izaći iz ormara.

Dogodilo se na današnji dan

Dan nakon izbora, Plenković se našao pod paljbom. A točno tri godine ranije, u subotu 28. svibnja 2016., na Izvještajnom saboru HDZ-a, taj isti Andrej Plenković je izgovorio čuvenu rečenicu – da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana. Odnosilo se to, naravno, na Tomislava Karamarka.

“Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje”, rekao je zastupnik Plenković i dodao da je na stranci da „analizira političke konotacije trenutne situacije”.

Uz to je stranačkim kolegama skrenuo pozornost na širu sliku koja se događa u Europi, a to je “kriza političkog mainstreama”. Vidite što se događa u Austriji, Grčkoj…. pa i u Njemačkoj, rekao je. Podsjetio je i da se na svim izborima odražanim u zadnje tri godine pojavila neka treća opcija koja je privukla velik broj birača. „Vodimo računa o stvaranju potencijalnih alternativnih opcija na desnom centru”, rekao je kolegama.

Tri godine kasnije, HDZ je pao na izborima kao talac Plenkovićeve politike. Velik broj glasova privukla je „neka treća opcija” o kojoj je Plenković govorio prije tri godine, jer HDZ nije vodio računa o tom političkom prostoru; ostavio ga je nebranjenog. HDZ je, kao politički mainstream, u krizi. Dobio tek dio glasova koje je dobio na prethodnim europarlamentarnim izborima 2014. godine. Tada su osvojili, pod Karamarkom, 381.844 glasova, odnosno 41,42 posto. Ove godine, HDZ ima 22,27%. A HDZ i SDP zajedno imaju onoliko koliko je HDZ imao prije pet godina. Doduše, 2014. je HDZ izašao u sklopu Domoljubne koalicije, koja je osvojila 6 mandata, od toga 4 HDZ-ova, pa mogu spekulirati i tješiti se da nije tako strašno. Ali je…

Ukratko, karma je kuja. Pitanje je samo, tko će prvi izgovoriti rečenicu kako HDZ ne može biti talac jednog čovjeka i njegovih promašenih politika? HDZ je, uostalom, uvijek lako i brzo odbacivao potrošene lidere čim više nisu bili uspješni – tako je Plenković smijenio Karamarka, a Karamarko Jadranku Kosor, rukopoloženu od Sanadera.

A da je Plenkoviću istekao rok trajanja, znat ćemo definitivno kad Jandroković prestane njuškati stražnjice i nađe si novog gazdu.

Listu sastavljam ja, ali za poraz je odgovoran Brkić

Plenković je, kad se malo sabrao, pokušao odgovornost za potop HDZ-a na izborima prebaciti na sve i svakog, samo kako je ne bi sam preuzeo. Nimalo u skladu s onim što je rekao tri godine ranije. I time dokazao da, unatoč svim pričama u zadnje dvije godine, da se „od modernih političara očekuju najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta”. I da je to preduvjet za kredibilno političko djelovanje.

Sad su krivi svi, a najviše Milijan Brkić, kojeg se ionako pokušavao riješiti namještajući mu afere. Sad, vi ste slobodni o Milijanu misliti ovo ili ono, ali činjenica je da je Milijan u pravu – on je u poduljoj govoranciji na sjednici predsjedništva HDZ-a govorio kako krivce za izborni potop ne treba tražiti u crnim labudovima, niti kriviti ljude na terenu, te kako narod nije glup. „Ne podcjenjujmo svoj narod, ne budimo bahati i oholi, budimo skromni i ponizni i vratimo se svome narodu”, rekao je Brkić.  On nije jedini koji tako misli – potpredsjednici stranke, Oleg Butković, Ivana Maletić, Tomislav Čuljak, ali i predsjednik Kluba HDZ-a, Branko Bačić, inače blizak Plenkovićev suradnik, izrazili su slične stavove, da treba prihvatiti poruke birača i iz njih izvući pouke, a ne odgovornost prebacivati na ljude na terenu. Drugim riječima, počeo je početak Plenkovićevog kraja…  U takvoj situaciji, Plenkoviću bi bilo najpametnije posuti se pepelom, odraditi drugarsku kritiku i samokritiku, prihvatiti odgovornost za poraz. To mu je, vjerojatno, jedini način da opstane i da se pokaže kao vjerodostojan lider, jer lideri doživljavaju i poraze — pitanje je samo kako se nose s njima…

A on se s porazom nosi jako, jako loše. On okrivljuje ljude na terenu, čelnike lokalnih organizacija, sve osim sebe. Za Brkića kaže da ga u ovoj kampanji nije ni vidio, te da nije ništa pridonio. Brkićeve jučerašnje izjave se, kaže, ne sjeća.

Na pitanje o vlastitoj odgovornosti za loš izborni rezultat, Plenković kaže: „Ja da vidim odgovornost u nečemu u čemu smo mi bolji od svih drugih stranaka? Kad imate toliko udara na Vladu, koji traju praktički mjesecima, od svih medijskih kuća nisam vidio ni jedan plus, bili su samo napadi”. To je više nego bezobrazluk. Ako su nekog mediji štedjeli, štedjeli su njega. Karamarka su gazili, Plenkoviću toleriraju unutarstranačku diktaturu, samovolju, ignoriranje volje lokalnih organizacija i centralističko upravljanje strankom, izbacivanje svih disidenata i to što ne dopušta nikakav stav različit od vlastitog. Toleriraju mu proglašavanje 30.000 referendumskih potpisa nevažećim, za što bi Karamarka sasvim sigurno razapeli.

Činjenica je da je jedini krivac za ovaj poraz HDZ-a, Andrej Plenković, i to svi u HDZ-u znaju. Nije mu Brkić slagao listu, on je slagao listu. Stavio je na nju ljude bez imena u politici, ljude bez boje, okusa i mirisa. Odveo je HDZ tamo gdje mu nije mjesto i birači desnice su glasali za kandidate desnice – Ružu Tomašić, Marijanu Petir, Zlatka Hasanbegovića. On, međutim, kaže da ne želi mijenjati svoju politiku i da HDZ ostaje na desnom centru. To je, možda, desni centar po švedskim ili briselskim kriterijima, ali po hrvatskim je to gdje je on lijevi centar.  Plenković bi trebao preuzeti odgovornost i ponuditi ostavku stranačkim tijelima, a na njima je da je prihvate ili ne. Jer, za ovaj poraz je krivac isključivo on i njegov briselski dječji vrtić.

SDP – dobitnici koji to nisu

Je li SDP najveći dobitnik ovih izbora? Ne, sigurno ne. Oni su gubitnici, kao i HDZ. Da, dobili su mandat više nego su im davale predizborne ankete — ali i to nije neko čudo. Pisao sam već na ovom mjestu kako me ne bi čudilo da prođu bolje nego što itko očekuje, jer ljudi na biračkom listiću neće vidjeti smotanog Bernardića, niti paleokomunista Komadinu, već Biljanu Borzan i Tonina Piculu, ljude koji su i te kako uspješno zastupali hrvatske interese u Bruxellesu (da, i ljevica može zastupati nacionalni interes kad hoće, i bilo bi dobro da to radi češće).  SDP samo možda nije izgubio onoliko glasova koliko je izgubio HDZ, ali je izgubio dosta. Zato je nemoguće govoriti o pobjedi, samo o tome da se nije dogodio najavljivani katastrofalni poraz. I zato nema smisla pisati kako je ovo uspjeh Davora Bernardića – nije. On nema ništa s tim, on je čak pustio — za razliku od Plenkovića — na listu ljude koji su ga htjeli smijeniti. Ovo je samo uspjeh Tonina Picule i Biljane Borzan, i ničiji drugi.  Gubitnici su i lijeve strančice poput Starta, Dalije Orešković: Uz onoliko reklame koliko su joj mediji radili, završiti na dva posto je – katastrofa. No, to nije čudo, ona je cijelo vrijeme odavala dojam osobe koja je ušla u politiku samo zato jer ne voli Kolindu Grabar-Kitarović. I želi postati predsjednica umjesto predsjednice. I to zato jer je ljubomorma na Kolindu, vjerojatno zato jer ona ima solidnu četvorku prema petici, a Dalija jedva napuni dvojku. Bar je takav dojam ostavljala. A sitnež iz raznih „Možemo” i Radničkih fronti, koji su završili na promilima, da ne spominjemo.  Prava dobitnika su samo dva – Ruža Tomašić i Mislav Kolakušić. Za Ružu Tomašić nije nikakva tajna zašto je dobila najviše preferencijalnih glasova. Ona se u Bruxellesu pokazala iznimno radišnom i spsobnom, te je uspjela progurati kvote za plavu ribu koje su nama jako važne, i to Talijanima unatoč. A birači, kako je poznato, nagrađuju političare koji na konkretan način doprinose kvaliteti njihovih života, a ne one koji se bave isključivo ideološkim pitanjima.

Pernar je u Kolakušiću dobio nasljednika

No, zato je Mislav Kolakušić uspio stvoriti svoj kult. Gluposti koje taj čovjek priča, nisu ni za Pernara. A dok se Pernaru, koji nema nikakvo ni formalno, ni neformalno obrazovanje, lupetanje gluposti ipak može oprostiti, to je malo teže u slučaju nekog tko je sudac, pa bi trebao znati da zakoni, primjerice, onemogućuju da istovremeno budete premijer i predsjednik (a i kad bi to bilo zakonski moguće, ne bi bilo moguće s aspekta sukoba interesa i, uostalom, radnog vremena). Zasad nije poznato je li tražio već od Pape da ga imenuje i za nadbiskupa zagrebačkog i je li se kandidirao za mjesto izbornika nogometne, rukometne i košarkaške reprezentacije.  On za sebe otvoreno traži diktatorske ovlasti, i to prije nego li je išta uradio u politici, a stvari koje zastupa su na tragu politike Madura u Venezueli: državno određivanje cijena, gradnja raznih Obrovaca, nacionalizacija industrije, orijentacija na proizvodnju umjesto na turizam… sve je to već davno iskušano u Jugoslaviji, zato je i propala, završila u dugovima i hiperinflaciji. A iskušano je i u Venezueli, uz jednak ishod. I u desecima drugih država, opet, uvijek uz jednak ishod — brzu i potpunu propast.

Izjave poput – “mi imamo samo turizam od kojeg koristi imaju opet stranci jer tu prodaju svoju robu” ili „građani su bili najbogatiji 1991. kad su bili vlasnici tvornica” (pitajte one u Venezueli ili na Kubi što imaju od toga što su vlasnici tvornica — koje su inače u SFRJ 1990. napravile gubitak od 30% BDP-a, kao jedan veliki, veliki Uljanik) su teški diletantizam i šarlatanstvo. Dovoljno je reći da na jednoj pivi koja se proda u kafiću na moru, ugostitelj (prije odbitka PDV-a ) zaradi 15 do 20 kuna, a proizvođač pive možda pola kune: proizvode se ne plasira kroz turizam nego kroz izvoz, ako hoćete nešto zaraditi. Politika supstitucije uvoza domaćim proizvodima za domaće tržište je jedna od glupljih ideja u ekonomiji, jer obično završava skupljim i lošijim proizvodom već zato jer je rađen za manje tržište, i manjom zaradom zbog oportunitetnog troška, jer se ne radi ono na čem bi se moglo zaraditi više; nacionalizacija je dokazano brz put u totalnu korupciju protiv koje je, navodno, Kolakušić, a državna kontrola cijena uvijek, dokazano i teoretski i u praksi, može rezultirati samo dvjema stvarima — crnim tržištem i nestašicama.

Ekonomija nije astrologija niti horoskop, jako se dobro zna kakve će politike rezultirati kakvim ishodom. Tu nema mjesta za šarlatane, no nažalost u zemljama poput Venezuele — ili Hrvatske — gdje ljudi nisu pretjerano politički i ekonomski obrazovani, a i skloni su „socijalnim” politikama nadajući se da će dobiti nešto što nisu morali zaraditi, takvi često dolaze na vlast ili bar do utjecajnih položaja. A onda upropaste zemlju.

Dva skupa

U Hrvatskoj su prošlog tjedna održana dva skupa: Jedan je bio Hod za život, koji je okupio — po mojoj osobnoj procjeni — dvadesetak tisuća ljudi. Pun, prepun Zrinjevac. Kolona ljudi od Zrinjevca, preko Ilice, preko Mesničke, preko šetališta sve do Markovog trga, kilometrima duga. Prepun Markov trg na kojeg nisu ni blizu stali svi koji su došli.

A onda, policija izađe s procjenom da je tamo bilo 5000 ljudi! Pa kasnije isprave na sedam! Bilo je, posve sigurno, najmanje dva puta toliko. Uostalom, pred tri godine je bilo očito manje ljudi — a tada je policija procijenila da ih je bilo 15.000! Ove godine su izgleda opet svi čekali tramvaj. Usput, policija je navela da je u Kumrovcu, gdje su se skupili štovatelji mrtvog diktatora i totalitarnog režima, bilo 15.000 ljudi. I pokazali jako puno simpatija za taj skup onih protiv kojih smo ratovali pred dvadesetak godina kako bismo uveli demokraciju. Sad imamo demokraciju pa i oni mogu javno raditi derneke uz obilježja koja su u normalnim postkomunističkim zemljama zabranjena i simbole u ratu neprijateljske države

Mediji su, naravno, širili lažne vijesti o skupu pišući kako se „Hod” zalaže za potpunu zabranu pobačaja — što je čista izmišljotina, jer se Hod uopće ne zalaže za zabranu pobačaja, što je bilo posve jasno s parola i govora: Nitko nije jednom riječju tražio ikakvu zabranu. Radi se o apelu na savjest. Ni AA se ne zalažu za zabranu alkohola, nego za to da ljudi apstiniraju od njega!

No, zanimljivo je da su mediji više pažnje posvetili malobrojnim „protuprosvjednicima” protiv Hoda za život. Koji su nosili parole koje vrijeđaju one koji hodaju za život, ali ponekad i zdravu pamet. Neke su otvoreno fašističke, poput – „Zahtijevamo registar prizivača savjesti”, neke retardirane, poput one da ne postoji život prije života (naravno da ne, ali postoji život prije rođenja) i da je pobačaj i ekonomsko pitanje. Naravno da jest, u tome i je problem. I trgovina heroinom je ekonomsko pitanje, a i plaćena ubojstva. Da ih legaliziramo, država bi mogla ubirati PDV, zar ne?  Tako smo od jedne od „protuprosvjednica” mogli saznati da je baš bilo grozno jer su je ljudi, navodno, vrijeđali da je srpska kurva (što je čista izmišljotina) jer je s ostalima sjela na Ilicu kako ne bi prosvjednici mogli proći. I s njom je objavljen podulji intervju u mainstream medijima.  No, pravo na prosvjed je osnovno demokratsko pravo. Ne postoji pravo na protuprosvjed, tj. na ometanje tuđeg prosvjeda, jer bi onda vlasti uvijek mogle organizirati „protuprosvjed” da bi spriječile prosvjed protiv sebe i svojih politika. „Protuprosvjedi” su stvar koja je postojala u nacizmu, i tada se to zvalo pravim imenom – razbijanje prosvjeda. Da protuprosvjednici probaju zaustavit gay pride sjedenjem na trasi, ne da ne bi imali prilike ispričati za medije srcedrapateljnu priču o tome što su im sve dobacivali iz kolone koju su zaustavili, već bi zacijelo dobili deset godina robije radi homofobije, organizatori parade bi ih zatukli, a policija ubila Boga u njima palicama. Mediji ih ne bi intervjuirali nego sotonizirali i proglasili za klerofašiste i neprijatelje demokracije koji negiraju drugima pravo na mirni prosvjed.

Toliko o principima i principijelnosti današnjeg društva.

Mladić hrvatskog podrijetla

U medijima se prošloga tjedna stalno provlači priča o stanovitom „muškarcu hrvatskog podrijetla” koji je batinama ubio svog dvogodišnjeg sina. U naslove se nigdje ne stavlja da je to Alija Hrustić, rođen u Firenci. Koji s Hrvatskom ima jedino to, da mu je otac ili djed bio ovdje na proputovanju i da mu je neki kreten iz nekog razloga dao putovnicu. Alija je, naime, Rom.

Unatoč tome, naslovi u novinama glase: „Mladić porijeklom iz Hrvatske priznao da je u Milanu ubio 2-godišnjeg sina”; „Tko je 25-godišnjak hrvatskog podrijetla koji je u Italiji ubio svog dvogodišnjeg sinčića?”; BRUTALNO UBOJSTVO ZAPREPASTILO ITALIJU: MLADIĆ HRVATSKOG PODRIJETLA SMAKNUO DVOGODIŠNJEG SINA Nakon teškog zločina dao se u bijeg; „Tko je 25-godišnjak hrvatskog podrijetla koji je u Italiji ubio svog dvogodišnjeg sinčića?” Facebook profil monstruma prepun je fotografija na kojima pozira s pištoljima i drogom; I tako dalje.

Svaki, baš svaki naslov ističe „hrvatsko podrijetlo” tog rođenog Talijana romske nacionalnosti. Zanimljivo je to, kad nekakav Srbin, Rom, Bošnjak s hrvatskom putovnicom nekog ubije ili opljačka, za medije je uvijek – „Hrvat”. Kad dobije kakvu nagradu ili ostvari kakvo dostignuće u bilo kojem području, onda je ono što po nacionalnosti već jest, a Hrvatska se ne spominje.  Ima Trump pravo, današnji je tisak neprijatelj ljudi.

Marcel Holjevac/7dnevno