Smrt mita o zdravstvenoj zaštiti u SFRJ

Pin It

Jedna od najvećih laži zločinačke i umjetne tvorevine zvane Jugoslavija vezana je uz osiguranje zdravstvene skrbi i usluga svim njezinim građanima. Prema toj banalnoj i duboko ukorijenjenoj laži, svi stanovnici tadašnje države imali su pravo na besplatno liječenje i to po najvišim međunarodnim zdravstvenim standardima.

Propagandisti ovakvih neistina izbjegavaju ulaziti u dublje i šire rasprave o različitim razdobljima u Jugoslaviji i zato u lažnoj prezentaciji njezine povijesti kao primjere navode uljepšane i nerijetko krivotvorene statistike iz 'najboljih' godina, dok najgora razdoblja prešućuju. Nasilno preuzimanje vlasti od strane Josipa Broza Tita i komunista predstavlja se kao nekakav civilizacijski iskorak. Ti nas falsifikatori povijesti pokušavaju uvjeriti kako prije nego što su komunisti preuzeli vlast nisu valjda postojali ni liječnici, ni bolnice, ni normalan sustav zdravstvene zaštite.  Naravno, istina je potpuna drukčija. Prva ustanova koja je imala funkciju bolnice, podignuta je u Zadru 556. godine, a nekoliko stoljeća kasnije pojavljuju se i prve ljekarne u primorskim gradovima. U kontekstu suvremene brige i skrbi države o zdravlju građana, važna je 1906., kada je došlo do reorganizacija zdravstva na području čitave Hrvatske. Tada je donesen i Zakon o zdravstvu u kojemu su prvi put definirane i preventivne mjere očuvanja zdravlja cjelokupnoga stanovništva. Ključna osoba modernizacije i reorganizacije zdravstvenoga sustava bio je Andrija Štampar o kojemu hrvatska enciklopedija navodi i sljedeće činjenice koje dodatno potkrjepljuju tezu da je prije 1945. Hrvatska imala izuzetno moderan i funkcionalni sustav zdravstvene zaštite koji je služio svim građanima.

'Značajne promjene u organizaciji zdravstva uveo je A. Štampar, koji je 1919. bio imenovan načelnikom Ministarstva narodnoga zdravlja. On je proveo temeljitu reformu zdravstva, polazeći od socijalno-medicinskih načela organizacije zdravstvene službe; prvi u svijetu osmislio je institucionalni oblik primarne zdravstvene zaštite.  Njegovom zaslugom bili su utemeljeni higijenski zavodi, domovi narodnoga zdravlja, zdravstvene stanice, školske poliklinike, dispanzeri za dojenčad, antimalarične i bakteriološke stanice, antituberkulozne, antivenerične i antitrahomske ambulante i dr. Godine 1927. podignut je u Zagrebu Centralni higijenski zavod (danas Hrvatski zavod za javno zdravstvo) sa Školom narodnoga zdravlja. Domovi narodnoga zdravlja bili su dio sustava preventivnih i higijenskih ustanova pod vodstvom Centralnoga higijenskog zavoda i Škole narodnoga zdravlja; osnivali su se na području nekoliko kotareva, a provodili su zdravstveno prosvjećivanje, zaštitu trudnica i djece, unaprjeđivali su higijenske uvjete života te su samo djelomice liječili bolesnike. Djelatnost im je bila usmjerena na rješavanje vodećih zdravstvenih problema toga doba (tuberkuloza, malarija, trahom, endemski sifilis). U razdoblju prije II. svjetskog rata, u tadašnjoj Jugoslaviji djelovao je 51 dom narodnoga zdravlja i 159 zdravstvenih stanica. Higijenski zavodi, osnivani po regijama, vodili su velik dio primarne zdravstvene zaštite' - piše na mrežnim stranicama enciklopedije.

Tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, zapravo dolazi do urušavanja čitavoga sustava, što je djelomično rezultat ratnih prilika i okolnosti, ali još više proizvod nečovječnoga odnosa komunista prema ljudskom životu i njegovoj vrijednosti. Dolazi do ubrzanoga kulturološkog i civilizacijskog srozavanja na svim područjima, pa tako i zdravstvo postaje poligon za eksperimente izdržljivosti ljudskoga organizma.

Uvode se zakonske odredbe i objavljuju dekreti kojima se po prvi put u povijesti sustava zdravstvene zaštite, na području Hrvatske, radi segregacija stanovništva na građane koji imaju, i na one druge koji nemaju pravo na zdravstvenu skrb i zaštitu. Sasvim slučajno prilikom pregledavanja starih papira, nedavno sam pronašao i dokument svoga pokojnog oca, novinara Jože Vlahovića, koji kao petnaestogodišnji dječak u studenom 1945. piše nadležnom Narodnom odboru (Rajon IV) molbu radi upisa u bolesnički fond, što je tadašnji ekvivalent današnjem Hrvatskom Zavodu za zdravstveno osiguranje.  Kako bi pristupio bolesničkom fondu i time stekao pravo na zdravstvenu zaštitu, moj je otac morao pribaviti čitav niz dokumenata. Konkretno, od Narodnoga je odbora morao dobiti potvrdu da nije bio član nikakve fašističke organizacije i da je 'moralno i politički ispravan'. Upravo takva formulacija stoji u službenom rješenju koje je Upravni odjel spomenutoga Narodnog odbora donio 26.11.1945. Dakle pola godine nakon genocida nad stotinama tisuća Hrvata, Komunistička partija nastavlja potragu za 'neprijateljima države'.

Proveden je plan masovnoga ubojstva i selekcije „moralno i politički“ ispravnih Hrvata

Pravo na zdravstvenu zaštitu nemaju u 'Narodnoj Republici Hrvatskoj' čak ni djeca koja su imala jedanaest godina kada je počeo Drugi svjetski rat na prostoru Hrvatske, što je uistinu povijesni i anticivilizacijski presedan kakav se u istom razdoblju, nije primjenjivao ni u Sovjetskom Savezu. Možemo li uopće zamisliti profil ljudi koji zasjedaju u nekom tobože narodnom odboru i odlučuju o sudbini djeteta te skupljaju i provjeravaju informacije o njegovoj mogućoj pripadnosti fašističkim organizacijama? Uostalom, što znači uvjerenje da je dijete politički i moralno na ispravnoj liniji?

Dokument moga pokojnog oca zato ima veliku važnost i prilikom brojanja ukupnih žrtava komunističkoga i partizanskoga terora. Poslije genocida nad hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bio i veliki broj žena i djece, komunisti mijenjaju pristup i daljnja masovna ubojstva izvode perfidnijim metodama - uvjetovanjem zdravstvene zaštite. Bilo je to vrijeme kada su vladale velike epidemije i endemije zaraznih bolesti. Povećana je i smrtnost dojenčadi i ljudi su bez prava na zdravstvenu zaštitu masovno umirali, što se kasnije pripisivalo neimaštini, bolestima i teškim socijalnim prilikama. Čini se da su to bile samo posljedice, dok je pravi uzrok masovnoga umiranja odraslih ljudi i djece, neostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu i liječenje prema ideološkim i nacionalnim kriterijima.

Desetci tisuća Hrvata stradali zbog uskrate zdravstvene skrbi

Bitnu ulogu u tom masovnom ubijanjuz stanovništva imale su i takozvane radne akcije, koje su nerijetko bile i prisilne. Onaj tko bi odbio sudjelovati na radnim akcijama, zasigurno ne bi mogao dobiti uvjerenje Narodnoga odbora o moralnoj i političkoj ispravnosti i time bi ostao bez prava na zdravstvenu zaštitu.  Doduše, trebalo bi kroz arhivsku građu dođi do podataka koliko je ljudi koji su sudjelovali u tim radnim akcijama ostvarivalo prava na zdravstvenu skrb i liječenje. Tijekom 1947.-'48., moj je otac obolio od tifusa na radnoj akciji kod Brčkoga i da nije bio upisan u bolesnički fond, zasigurno ne bi preživio. U razdoblju od 1945. do1950., desetci tisuća Hrvata smrtno su stradali zbog neadekvatne ili nikakve zdravstvene skrbi. Iz današnje perspektive, temeljem otkrića i ovoga dokumenta, možemo zaključiti kako se radilo o političkoj odluci i planu biološkoga istrjebljenja svih Hrvata 'sumnjive' prošlosti i komunistima dvojbenih političkih uvjerenja. Sve do sada tvrdilo se kako je velikom broju Hrvata iz različitih razloga bilo zabranjeno društveno djelovanje, ali da su i dalje mogli ostvarivati druga prava. To evidentno nije istina. Najmonstruoznije je što se čak i djeci uvjetovala zdravstvena zaštita. Dokument iz 1945., može biti polazna točka za daljnja istraživanja kojima bi se rasvijetlio zdravstveni aspekt priče masovnoga ubijanja i progona Hrvata. Što se tiče moga oca, on je imao dosta sreće. Naime, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kraće vrijeme, dolazio je na sastanke jedne organizacije ustaške mladeži. U Narodnom odboru nisu to znali, jer da jesu, nikada mu ne bi izdali pozitivno rješenje. Podatak da je kao jedanaestogodišnjak nekoliko puta, ili samo jednom, bio na sastanku organizacije ustaške mladeži, bio bi dovoljan da mu se onemogući pravo na zdravstvenu zaštitu. Zbog bolesti koje su harale, teško da bi preživio te godine. Ovako, ipak je nekako uspio preživjeti te bremenite godine, a s njime i istina koja polako ali sigurno, i uz veliki otpor, konačno izlazi na vidjelo.

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/hkv.hr