Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

Pin It

Hrvatska je obilježila još jedan Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Političari su prigodno polagali cvijeće, palili svijeće i tu i tamo držali prigodničarske govore. Iako sam naziv Europskog dana sjećanja kaže kako bi se na 23. kolovoza svake godine trebalo prisjetiti žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima, u Hrvatskoj ovaj dan obilježava samo nacionalno-konzervativni dio političkog i društvenog spektra.

Politička ljevica i lijevi dio društveno –političkog spektra i dalje se drži Dana antifašističke borbe kao glavnog spomendana i utjelovljenja vlastitog političkog habitusa. Već samo ova činjenica, kako ne postoji jedinstveni nacionalni spomendan kojim se odaje počast svim žrtvama iz bremenite hrvatske povijesti, a ni Europski dan se ne obilježava u kompletnom društvu, pokazuje s kakvim podjelama i problemima se Hrvatska suočava.

Koliko god se mi trudili postavljati teze poput okretanja budućnosti i ostavljanja stvari iz prošlosti u prošlosti ta i takva prošlost nas prije ili poslije sustigne. Nažalost, pored svih problema s kojima se Hrvatska susreće; tranzicijskih muka, loših demografskih trendova, iseljavanja...kompromisno ustrojstvo države na tezi kako „prošlost pripada prošlosti“ Hrvatskoj jednostavno ne da naprijed. Iznova ju povlači u vrtloge neriješenih pitanja iz prošlosti, neistraženih tema i neotvorenih priča te se svako malo priče iz prošlosti nameću kao prvorazredna društveno –politička pitanja na dnevnoj bazi. Ukratko, Republika Hrvatska je nastala na kompromisu komunističkih društvenih elita, disidenata iz domovine i političkih prvaka iz emigracije. Prilikom postizanja dogovora o pokretanju projekta samostalnosti neka pitanja su ostala zatvorena u vremenskoj kapsuli koja je zakopana duboko ispod Banskih dvora. Jedno od navedenih pitanja svakakao je i pitanje odgovornosti komunističkih prvaka za velike ratne i poratne zločine nad civilima i vojnicima NDH, ali i nad njemačkim i drugim poraženim vojnim formacijama. Praksa s istragama i procesuiranjem navedenih zločina upućuje nas na zaključak kako je prethodno postavljena teza o aboliciji odgovornih dogovorena u samom državnom vrhu te kako je ona postala sastavni dio nikada obznanjenog ugovora o osnutku Republike Hrvatske.

Kako objasniti tisuće masovnih grobnica?

Sa svakim zločinom dolaze i materijalni tragovi. Nažalost, u ovom slučaju to su deseci i stotine tisuća razasutih skeletnih ostataka uzduž Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. I dok u dubini podsvjesti i možemo pronaći nekakvo logično opravdanje o neprocesuiranju odgovornih za strašne zločine na početku borbe za slobodu i samostalnost u osvit Domovinskog rata, ne nalazim logično opravdanje za nepostupanje prema istima nakon okončanja rata. Pogotovo logike nema u načinu postupanja sa skeletnim ostacima iz masovnih grobnica. Teško je objasniti odnos Hrvata prema zemljanim ostacima žrtava komunističkih zločina. Kada arheolozi otkriju nekropolu iz rimskog vremena nastane neviđeno uzbuđenje. Na neku njivu u zadarskom ili šibenskom zaleđu sjati se kompletna znanstvena zajednica, a mediji u udarnim terminima izvještavaju o senzacionalnom otkriću. S druge strane, kada se u Sloveniji prilikom izgradnje trase autoceste pronađe masovna grobnica s dvadesetak tisuća civila i vojnika iz Hrvatske to se u hrvatskom javnom prostoru tretira kao da se radi o nekoj grobnici iz Ruande gdje su se Hutu i Tutsi plemena poklala. Posmrtni ostaci se iskopaju, smjeste u neko skladište i na koncu, ukoliko imaju sreće –pokopaju. Međutim, nerijetko u raznim skladištima znaju biti i desetcima godina, a da to nikoga, a najmanje Republiku Hrvatsku, zanima. O DNA analizama, mogućem pronalasku obitelji žrtva koje bi dostojanstveno pokopale članove svoje obitelji nema ni govora. No, čak i takve situacije, temeljito se pokušavaju prekriti kolektivnim društvenim zakonom šutnje, otvaraju u narodu brojna pitanja – tko, gdje i kako?

„Hebrangov“ ured i brzo ukidanje istog...

Upravo zbog činjenice da su masovne grobnice iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj razasute doslovne u svakom mjestu i gradu, u nekima i više njih, Hrvatski sabor je 1991. osnovao Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Iako je RH tada bila izložena brutalnoj srbijanskoj i crnogorskoj agresiji, Komisija je u kratko vrijeme popisala, a djelomično i ekshumirala, veliki broj masovnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci tisuća žrtava. Uspjeh Komisije ne treba čuditi, jer je „materijala“ bilo u izobilju. Danas je u znanstvenoj zajednici dobro poznata činjenica kako je komunistički pokret još od najranije faze rata u svojim redovima imao posebne odrede čiji je osnovni zadatak bio obračun s nepoćudnim elementima, odnosno, elementima koji su mogli predstavljati smetnju novim vlastima nakon rata. Kada znamo ovaj podatak onda ne iznenađuje činjenica kako su masovne egzekucije vršene još u ranoj fazi rata da bi puni opseg zvjerstva pokazale pred završetak i nakon okončanja ratnih zbivanja. Rezultati koje je Komisija postigla u prvoj fazi svog postojanja alarmirali su vinovnike iz prethodno sklopljenog kompromisa o neotvaranju bolnih tema te je Komisija za duže vrijeme, sve do svog ukinuća 2002., sustavno marginalizirana.

Pokušaj nastavka istraživanja, ali i civiliziranog ophođenja s posmrtnim ostacima ubijenih civila i vojnika, zabilježen je i 2011. kada je, na prijedlog dr. Andrije Hebranga, osnovan Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. No, i ovaj skromni pokušaj s osnivanjem Ureda, koji je imao tek dva uposlenika, završio je već nakon godinu dana ukidanjem ureda u vrijeme Milanovićeve vlade i njegovim pripajanjem Ministarstvu branitelja. I u Ministarstvu branitelja, kao neka vrsta posebnog odjela, Ured je nastavio životariti sa skromnim proračunom, ograničenim brojem ljudi i doslovno vezanim rukama u poslu. Ipak, vrijedi spomenuti činjenicu kako je tada na čelo Ureda postavljen bivši pukovnik jugoslavenskih tajnih službi što je bila i određena vrsta poruke kako zaposlenicima ureda tako i svima onima koji su se nadali kako će konačno pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Civilizacijski doseg društva – sahraniti žrtve

O kažnajvanju odgovornih za počinjene zločine više ne treba ni sanjati. Kako zbog bioloških zakona tako i zbog klime u pravosuđu i politici, slučaj Boljkovac najbolji je primjer za sve one koji su gajili i posljednje nade kako bi pravda ipak mogla stići ponekog egzekutora ili naredbodavca zločina. Uostalom da je Republika Hrvatska imala bilo kakvu ozbiljnu namjeru raskrstiti sa komunističkim zločinima onda bi se obračunala sa Stjepanom Hršakom, pripadnikom OZNA-e za kojeg postoje dokazi kako je svojom rukom ubio 21 svećenika u Maceljskoj šumi. Umjesto tamnice, Hršak je prije nekoliko godina skončao prirodnom smrću - u svojoj vili na Tuškancu. A nije baš da nije pokušan kazneni progon ovog egzekutora, ali je, prema svjedočenju dr. Stjepana Bačića predsjednika Udruge „Macelj 1945.“, procesuiranje ovog krvnika zaustavio osobno – Stipe Mesić.

S obzirom da kao društvo, nismo u stanju procesuirati svirepe krvnike imamo li uopće snage dostojanstveno sahraniti posmrtne ostatke žrtava? Valjda se možemo složiti oko osnovne civilizacijske postavke kako svaka žrtva, ubijena bez suda i osude, ima pravo na dostojanstvenu sahranu... No, u današnjoj „antifašističkoj Hrvatskoj“ i to je problem. Odnosno, naglo otvaranje stotina masovnih grobnica moglo bi destabilizirati pomno građen mit o antifašističkoj borbi i ogoljeti do srži ono što je ona na prostoru Hrvatske u svojoj biti i bila – komunistička revolucija!

Primjer iz Bosne i Hercegovine kao rješenje za Republiku Hrvatsku?

Iako su u Gračanima kod Zagreba na Europski dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima sahranjene čak 294 žrtve, koje su ranije ekshumirane iz masovne grobnice u ovom zagrebačkom prigradskom naselju, ovo je, barem što se tiče RH, više iznimka nego pravilo. Naime, još uvijek u RH postoje stotine masovnih grobnica koje nisu istražene. Postoje svjedočanstva kako se na brojnim takvim grobnicama nalaze vrtići, škole, zgrade, parkirališta... Prema određenim podacima samo se u Maceljskoj šumi, u desetinama masovnih grobnica, nalazi više od dvadeset tisuća žrtava. Ukoliko želimo napraviti onu razliku koja nas čini civiliziranim društvom za razliku od barbarskog – te ljude treba sahraniti!

Iako na Bosnu i Hercegovinu često znamo gledati s visoka, oni su u ovom pogledu miljama ispred RH, barem u onim županijama s hrvatskom većinom. Naime, zahvaljujući županijama s hrvatskom većinom na platou Bile, između Mostara i Širokog Brijega, formirano je groblje „Mira“ na čak 100.000 metara četvornih. Na njemu se svake godine, pa i ove, već šest godina, na Europski dan sjećanja, sahranjuju neidentificirani posmrtni ostaci žrtava Drugog svjetskog rata i poraća s područja Hercegovine. Nešto slično je u Hrvatskoj, na Udbini, pokušao napraviti biskup u miru Mile Bogović. Međutim, njegova ideja u Hrvatskoj nailazi na strašan otpor kako u političkom, tako i u medijskom spektru. Ideološki sljedbenici propalog komunističkog režima u Hrvatskoj boje se kako bi jedinstveno groblje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća moglo biti strašan, vječni, pokazatelj brutalnosti komunističkog režima.

Danas ne postoji niti jedan zdravorazumski argument koji bi priječio civiliziranu sahranu žrtva svirepih egzekucija. Ukoliko se središnja država do sada pravdala kako bi ekshumacije s detaljnom DNA analizom bile ogroman, dugotrajan, i financijski zahtjeva projekt, prijenos posmrtnih ostataka uz dostojanstven ispraćaj ne bi za ovu državu bio zahtjevan izdatak. Uostalom, ukoliko je jedna Bosna i Hercegovina sposobna sa svim svojim problemima realizirati jedan ovakav projekt, koje je opravdanje RH za nečinjenje istog? Hrvatska mora konačno riješti pitanje masovnih grobnica na svom području ne samo zbog svoje prošlosti, već zbog svoje – budućnosti!

Željko Primorac / HRsvijet