Sve dam samo da prodam

Pin It

U dugoj i još ne dovršenoj tranziciji u Hrvatskoj, nastale su kompradorske (osobe koje djeluju kao agenti za strane organizacije koje se bave investicijskim, trgovinskim, gospodarskim ili političkim operacijama)* trgovačke kaste, dobri poznavatelji nacionalnog blaga, bez osjećaja prema nacionalnim vrijednostima, nezasitnih profitnih apetita

U trgovačkom svijetu nezamislivo je da sve što postoji nema svoju cijenu i svoga kupca. Preko aukcijskih kuća, trgovina , pa do buvljaka dade se sve i svašta prodati i kupiti. Čega smo se spremni odreći za novčanu naknadu? Gdje je granica između onog: “ponudi mi dobru cijenu, pa ćemo se dogovoriti, i onog: „ovo nema cijene“

Samo patološki tipovi i stanja u kojima se oni nalaze, ne poznaju vrijednosti i imetak koji nema vrijednosti.

Čega se mi kao osobe i kao nacija nikada, ama baš nikada ne bismo odrekli? Najvjerojatnije je to ono što ima osobnu, obiteljsku ili nacionalne vrijednosti. Tu postoje individualne razlike, ali uvijek su to stvari koje su nam od posebne važnosti, bilo da se radi vrlo vrijednim predmetima prema kojima smo razvili jednu vrstu emocije, nešto po čemu smo mi kao osoba ili ako se radi o nasljeđu, kao nositelji tog prezimena prepoznatljivi.

Bez toga mi više ne bismo bili mi.

Naslijeđene materijalne i nematerijalne, kulturne i duhovne vrijednosti, svojim su prenošenjem s koljena na koljeno sve vrjednije i time  postaju neodvojiv dio našeg identiteta.

Politička i gospodarska tranzicija ili preciznije, oživljavanje kolonijalizma na kraju XX. st., najpogodnije je vrijeme za trgovce kod kupaca pogubljenih sustava vrijednosti.  U sumanutoj ideji da iz stare, generacijama nasljeđivane i njegovane kuće, bez ikakvog osjećaja i odgovornosti, počnemo sve izbacivati kako bi napravili novu, trendističko osviještenu kuću, bacili smo sve obiteljsko srebro i sva sjećanja na obiteljsku prošlost.

U dugoj i još ne dovršenoj tranziciji u Hrvatskoj, nastale su kompradorske (osobe koje djeluju kao agenti za strane organizacije koje se bave investicijskim, trgovinskim, gospodarskim ili političkim operacijama)* trgovačke kaste, dobri poznavatelji nacionalnog blaga, bez osjećaja prema nacionalnim vrijednostima, nezasitnih profitnih apetita.

Kako bi sva ta trgovina protekla bez zastoja bitno je naciji nametnuti teme čija je glavna funkcija odvratiti pozornost od stvarnih problema. Koristit će se Gotovina kod ulaska u EU, kad je Gotovina oslobođen i javno se odrekao bilo kakve aktivne participacije u društvu, reciklirali su nam Jasenovac. Onda su uhvatili pomalo zbunjenog Papu Franju sa Stepincem. Neiscrpnu i vazda zahvalna tema je ustaštvo, pa se ta tema ustaštva i osvježiti sa srpskim parkingom, navijačkim, kretenskim napadom u Uzdolju. Zar se može posumnjati u revnost Mainstream medija?

Tu će svoju ulogu odraditi protunacionalni intelektualci s fakulteta i instituta, nevladine udruge i slične organizacije, a mediji će nas do besvijesti njima bombardirati. Naravno da će svi protagonisti tog posla biti nagrađeni. Neki će biti brže promicani u znanstvenoj karijeri, dobivat će stipendije, putovati po kongresima, a mediji dobivati potrebna financijska sredstva za kolonijalnu i nacionalno mrzilačku politiku.

To su borci protiv nacionalizma, konzervativizma i tradicionalizma. Čak i oni koji igraju neku vrstu ljevičarske pobune u svojim malim organizacijama (salonski anarhisti, trockisti, aktivisti “antifa”, alterglobalisti) zapravo šire obrazac ponašanja koji je odavno identificiran kao bezopasan za globalni sustav moći. Zato se takav obrazac ponašanja promiče u tranzicijskim zemljama. Stoga se takvi ljevičari,  mogu slobodno nazvati “suputničkom alternativom”. “U znak zahvalnosti za konsolidaciju snaga kapitala,” takvi će pobunjenici vrlo brzo “dobiti unosan posao u Birou za internetsku globalizaciju, u“ Ministarstvu tolerancije“.

Tko vlada školstvom i kulturom, vlada nacijom. Vlada li Vlada nacionalno zaštitnički i odgovorno s ova bitna dva segmenta svakog društva?

Komparadorska inteligencija u stalnoj je borbi za slobodu umjetničkog izričaja, pa se grlato stavlja u obranu Frljića (kojeg po malo gubimo iz fokusa) i frljiziranja. Nadalje, za HAVC kao instituciju preko koje se određuje koji će scenarij imati nacionalnu, a ne samo umjetničku vrijednost i biti prikazan na središnjem nacionalnom festivalu u Puli. Podgrijavat će nam se još dugo slučaj obitelji i nedužne djevojčice Zec, Srbljenka i Dijana Budisavljević, a da pritom ne znamo niti jedno ime od blizu 500 ubijene hrvatske djece za vrijeme Domovinskog rata.

Na predstojećem rujanskom/septembarskom Zagreb festu, slušat ćemo neupitno estetsko ništavilo iz „regiona“, kao znak čega? Naše umjetničke i duhovne uniženosti ili federalne koegzistencije?

Najfriškije, koplja lomimo oko jedan put tjednog intoniranja nacionalne himne u školama.

Tko zapravo u Hrvatskoj vlada? Kome je interes Hrvatska, srednjoeuropska uljuđena, gospodarski prosperitetna?

Nemojte opet upirati prstom u branitelje, kao jedine dežurne za obranu od svega lošega. Svi smo mi odgovorni. Pitanje je koliko smo zainteresirani.

Hrvatska me podsjeća na jugoslavenske trgovačke divove Astru i Genex, koje se nisu samo bavile trgovinom, već su služile za jačanjem Udbi-nih i Kos-ovih financijskih položaja za što bolji startni položaj u vremenima tranzicije.

Ostaje mi za vjerovati da ćemo svi u Hrvatskoj na sebe preuzeti ulogu nacionalnih čuvara i detronizirati obične trgovce hrvatskog srebra.

Netko će ostati kratkih rukava. Nadam se da neće narod kao i uvijek.

Trpimir Jurić/Kamenjar.com