Pupovac djeluje prema programu Drugog memoranduma SANU-a

Pin It

Dr. Pupovac i njegovi istomišljenici moraju se pomiriti s činjenicom da je velikosrpska politika poražena u Hrvatskoj i da je srpsko pitanje riješeno, to jest da su oni manjina i da nema povratka na staro

Politički nastupi i izjave neslužbenog lidera velikog broja hrvatskih građana srpskoga porijekla ponovno nameću pitanje položaja manjina, posebno srpske manjine u Republici Hrvatskoj, odnosno njihova odnosa prema Hrvatskoj kao svojoj domovini. Njegova zadnja izjava za ljubljansko Delo: “Srbe iz istočne Slavonije želi se natjerati da odu iz Hrvatske” na rubu je nacionalne izdaje.

Zašto dr. Pupovac daje ovakve izjave? Je li posrijedi kriza etnobiznismena, taktika kako bi on i njegova stranka dobili više novca, što iz državnog budžeta, što ispod stola ili na neki drugi način, teško je prosuditi.

U svojim javnim nastupima on patetično i tragizmom sav zabrinut izjavljuje da nije četnik, u što osobno vjerujem. Također osobno vjerujem da nije ni srpski agent, odnosno sluga Aleksandra Vučića. Je li još uvjereni Jugoslaven i titoist, što je prije nekoliko godina javno izjavljivao na televiziji, on to najbolje zna i to je, uostalom, njegovo pravo. Međutim, njegovi zadnji javni nastupi, osobito u BiH i Sloveniji, postavljaju nekoliko pitanja koja zahtijevaju ne samo odgovore nego i ozbiljnu analizu.

U prvome redu ozbiljan političar, član Sabora Republike Hrvatske, nikada neće ići izvan svoje zemlje i kritizirati svoju vladu ili političko stanje u zemlji – to predstavlja minimum političke kulture. Svaki ozbiljan političar kritike i neslaganje s politikom Vlade svoje zemlje iznijet će doma. Izigravanje “junaka” koji se ne boji boriti i zastupati svoje mišljenje i političke teze, kao i program svoje stranke, čista je nebuloza. Njegovi javni nastupi potvrđuju visok stupanj demokracije u Hrvatskoj. Zato na glupa i provokativna pitanja nekih novinara, boji li se za svoj život, kao pravi srpski “junak” odgovara da se njega ne može preplašiti. Činjenica je da je s jedne strane zaštićen od hrvatskih vlasti, kao što ona narodna izreka kaže kao lički medvjed, a s druge strane od vanjskih faktora, čega je itekako svjestan. Zar nije apsurd da on kritizira Vladu u kojoj je njegova stranka koalicijski partner?

Prešao je sve granice

U točki 6. Drugog memoranduma koji su napisali istaknuti članovi SANU-a na čelu s Dobricom Ćosićem i Ljubomirom Tadićem – čiji je sin Boris Tadić bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. – stoji da treba “destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti optužbu protiv Srbije”. Svojim izjavama dr. Pupovac pridonosi polarizaciji hrvatskoga društva i potencijalnim nemirima. Prešao je sve granice političke korektnosti, a on je veoma ozbiljan i nadasve veoma inteligentan političar da bi se tako lako i neodgovorno razbacivao izjavama. Govori li u ime nekih vanjskih faktora, onih snaga koje nisu naklonjene Republici Hrvatskoj ili zemalja koje se još ne mogu pomiriti s činjenicom da naša zemlja ima najvažniju političku ulogu na području bivše države kada je u pitanju EU, samo on zna.

Svaka demokratska zemlja, uključujući i Hrvatsku, drži do pripadnika svojih manjina. Manjine predstavljaju bogatstvo svake, pa tako i naše zemlje. Odnos države prema pripadnicima manjina govori o visokom ili niskom stupnju demokracije određene države. Činjenica je da imamo osam pripadnika manjina u Saboru koji su izravno izabrani na svojim posebnim listama, plus jedan relativno velik broj pripadnika najbrojnije manjine koji su u Sabor izabrani na listama glavnih političkih stranaka. Volio bih znati koja to država, barem u Europi, ima takav odnos prema svojim manjinama. Uopće nema dvojbe da je nakon pobjede hrvatske vojske nad srpskim teroristima iz Knina, te mirne integracije Podunavlja, hrvatska Vlada postupila bolje prema poraženim Srbima nego što su neke demokratske zemlje, poput SAD-a, Kanade i Australije, tretirale svoje građane, pripadnike raznih etničkih skupina, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata. Činjenica je da je više od stotinu pripadnika srpske manjine koji uglavnom podržavaju dr. Pupovca i njegovu stranku na visokim položajima, kao pomoćnici ministara i državni tajnici u raznim ministarstvima i u državnim institucijama. Članstvo u stranci dr. Pupovca glavni je i jedini kriterij za njihove pozicije. Da ne govorimo o pripadnicima srpske manjine koji su zastupljeni u kulturi, književnosti, sportu, gospodarstvu i ostalim segmentima hrvatskoga društva. Imajući u vidu tu činjenicu, ići izvan teritorija Republike Hrvatske i optuživati svoju zemlju za pojavu nacionalizma i ugroženosti pripadnika manjina, svjesno je notorno laganje s predumišljajem.

Ideološki blizanci dr. Pupovca

Nipošto ne smijemo ignorirati i zatvarati oči pred javnim ispadima prema građanima srpske nacionalnosti koji su posebno došli do izražaja u posljednjih mjesec dana. Sve relevantne političke stranke, javne osobe iz kulture i znanosti, kao i najviši crkveni krugovi i, što je najvažnije, široka javnost, oštro su osudile napadače. Ovakvih i sličnih ispada ima više-manje u svim državama Europe i svijeta. U usporedbi s njima, spomenuti događaji u Hrvatskoj su kamilica. Ali, ponavljam, njih se ne treba i ne smije ignorirati.

Dr. Pupovac i njegovi istomišljenici moraju se pomiriti s činjenicom da je velikosrpska politika poražena u Hrvatskoj i da je srpsko pitanje riješeno, to jest da su oni manjina i da nema povratka na staro.

Svakom lojalnom građaninu kojemu je stalo do izgradnje moderne demokratske države smetaju ovakve izjave dr. Pupovca, no još više iritira licemjerno ponašanje određenog broja novinara i političara, ideoloških blizanaca dr. Pupovca, koji pokušavaju obraniti ono što se ne može obraniti. Jesu li tako pisali i govorili kada su Hrvati porijeklom iz Hercegovine u Zagrebu bili izloženi rasističkim napadima i vrijeđanjima? Jesu li osudili pojavu jumbo-plakata u Zagrebu s rasističkim porukama na račun Hrvata iz zapadne Hercegovine?

Tvrditi da RH predstavlja faktor nestabilnosti na prostorima bivše države čista je nebuloza i čista laž. Takva izjava ne može se ignorirati. Sve njegove izjave u posljednjih mjesec dana uklapaju se u velikosrpsku politiku. To je činjenica. Kakva je razlika između njegove izjave ljubljanskom Delu i jedne točke famoznog Memoranduma SANU-a. “Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rješenje njihova nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ako se rješenja ne pronađu, posljedice mogu biti višestruko štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj nego i za cijelu Jugoslaviju.”

Srpski silovatelji

Kako su se trebali osjećati Hrvati u Slavoniji, a posebno u Vukovaru, kada su čitali intervju bivšega predsjednika Srbije Tomislava Nikolića 2011. u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, koji je na primjedbu novinara Michala Martensa da u Vukovaru danas živi više Srba nego prije desetak godina, hladnokrvno odgovorio: “To je zato što je Vukovar bio srpski grad. Onamo se Hrvati nemaju što vraćati”. Imajući u vidu tu izjavu, valja podsjetiti na činjenicu da Vukovarom slobodno šetaju bivši srpski teroristi, od kojih neki u uniformama hrvatske policije. Među njima su i silovatelji, koji se iz dana u dan susreću sa svojim žrtvama.

Sveučilišni profesor Vinko Grubišić, koji je do odlaska u mirovinu vodio katedru za hrvatski jezik i kulturu na sveučilištu Waterloo u Kanadi, napisao je knjigu u kojoj je ustvrdio i dokazao da je ćirilica hrvatsko pismo. Međutim, uvođenje ćiriličnih ploča u Vukovaru imalo je drugu poruku. Ploče nisu simbolizirale građansku ravnopravnost, nego su odašiljale poruku: Vukovar je naš, grad je ponovno srpski. To je velikosrpska politika, to je poruka memoranduma SANU-a.

Izjavom da “ne bi htio da ova zemlja doživi isto iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao i doživio sramotan kraj jer je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima”, dr. Pupovac još jednom svjesno iritira hrvatsku javnost uspoređujući demokratsku i neovisnu Republiku Hrvatsku s NDH. To je govor velikosrbina koji na ovaj način želi stvarati kompleks krivnje i odgovornosti kod Hrvata, u 21. stoljeću, što Srbi rade od 1945. godine sve do dandanas.

Opasnost od Srbije

No, jednostavno ne stoji njegova tvrdnja da je NDH doživjela sramotan kraj. Ustaška vlada na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem doživjela je istu sudbinu kao vlade njezinih saveznika, to jest Njemačke, Italije, Japana itd. Optužuje li itko normalan u današnje vrijeme pripadnike naroda spomenutih država kao simpatizere fašizma? Žalosna je činjenica da se Srbi iz Knina i okolnih mjesta, na čelu s četničkim vođom Momčilom Đujićem, nisu borili protiv talijanskih fašista i njemačkih vojnika, nego su u suradnji s njima izvršili velike zločine nad hrvatskim pučanstvom, čak i u Hercegovini. Zar nije žalosno što su pobunjeni Srbi u Kninu 1990., poput četničkog popa Momčila Đujića, ustali protiv hrvatske države koja je stvorena demokratskim putem? Dr. Pupovac ne treba se brinuti za budućnost Hrvatske. Današnja je Republika Hrvatska stabilna država, u prvome redu zato što imamo jaku profesionalnu vojsku i veoma učinkovitu policiju. U procesu smo jačanja novostvorenih hrvatskih institucija, čiji proces usporavaju pripadnici stare strukture o kojima dr. Pupovac svakako više zna nego mnogi od nas.

Najveća opasnost za Republiku Hrvatsku dolazi od nestabilnih susjeda, osobito od Srbije, čije vodstvo još nije odbacilo ideju velike Srbije. Zato je tvrdnja dr. Pupovca da današnja RH predstavlja faktor nestabilnosti na području bivše države notorna laž.

U programu Drugog memoranduma između ostalog piše:

– umanjiti odgovornost Srbije za učinjene zločine i razaranja, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova, staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju

– odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi na Haškom tribunalu

– susjedne države, BiH, Hrvatsku i Kosovo, dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima

– pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja

– pomagati odcjepljenje Republike Srpske

– inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu svesrpsku zajednicu.

Crnogorski model

Kada vidimo i analiziramo događaje i ponašanje srpskih vođa u prvome redu u Crnoj Gori, Kosovu i BiH, možemo reći kako se njihovi politički potezi i akcije podudaraju sa spomenutim točkama Drugog memoranduma. I uz činjenicu da je Crna Gora 3. lipnja 2006. proglasila svoju neovisnost, srpski političari i crkveni poglavari Srpske pravoslavne crkve ne mogu se pomiriti s time, naročito s činjenicom da su Srbi i Crnogorci dva različita naroda sa svojim posebnim kulturama i jezikom. Tu se nije ništa promijenilo od vremena Ilije Garašanina i njegova poznatog djela “Načertanije”, na čijim tezama počiva ideja velike Srbije. Ta ideja širila se dalje preko Vuka Karadžića, zatim Jovana Cvijića, srpskog geografa koji je stekao veliku međunarodnu reputaciju, a koji je Crnogorce smatrao Srbima, do bivšeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koji je u spomenutom intervjuu njemačkim novinama otvoreno tvrdio da nema nikakve razlike između Srba i Crnogoraca.

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović nedavno je otvoreno napao Srpsku pravoslavnu crkvu da su njezini interesi u suprotnosti s državnim interesima njegove zemlje. Posebno je kritizirao lidere Srba u Crnoj Gori, “koji zahtijevaju ravnopravnost Srba i srpskog jezika u Crnoj Gori”, a sve s ciljem da Crna Gora promijeni svoj ustav po kojem bi postala država srpskog i crnogorskog naroda s dva jednaka i ravnopravna jezika.

Mišljenja sam da je na tom tragu politika koju vodi dr. Pupovac i njegovi istomišljenici poput Dejana Jovića i dogradonačelnika Vukovara.

Da se Srbi nisu pomirili s neovisnom Crnom Gorom, svjedoči i pokušaj otprije tri godine, kada su srpski nacionalisti nastojali izvesti akcije koje bi izazvale kaos u državi i omogućile prosrpskim strankama i njihovim simpatizerima da preuzmu vlast u svoje ruke. Na njihovu žalost, taj pokušaj “državnog udara” nije uspio. Obnovom Crnogorske pravoslavne crkve i njezinim priznajem nastala je zakonska osnova po kojoj će se manastiri i ostale nekretnine koje su pripadale državi prepisati na nju.

Činjenica je da je beogradska patrijarhija nezakonito upisala oko 12 četvornih kilometara crkvenog zemljišta – gotovo 600 crkava i 60 manastira koji su do tada bili u vlasništvu države – što je veliki kamen smutnje između dvije oprečne strane.

Slučajevi Kosova i BiH

Kada govorim o političkoj nestabilnosti, važan je faktor slučaj Kosova koje Srbi i dalje ne žele priznati, bez obzira na činjenicu da je Republiku Kosovo priznalo mnogo država. Srbi kao da žive na nekom drugom planetu i ne žele se suočiti s realnošću i sami sebi javno priznati: Kosovo smo izgubili zauvijek. Sve njihovo lobiranje kod svjetskih moćnika iz SAD-a, Njemačke, Francuske i kod samog pape da se Kosovo barem podijeli između dvije zaraćene strane, ostalo je bez uspjeha.

Što pak reći o političkoj situaciji u BiH, državi koja uopće ne funkcionira i koja bi se sutra raspala kada bi međunarodna zajednica digla ruke od nje. I uz činjenicu da Srbi u toj državi imaju svoj entitet, tzv. Republiku Srpsku koja je stvorena na zločinu, mnoge srpske političare, kao i današnju vlast u Srbiji, to ne zadovoljava. Tvrdnje bivšega predsjednika Tomislava Nikolića, kao i nekih drugih političara u tzv. Republici Srpskoj, da se u Srebrenici nije dogodio nikakav genocid govore sve.

Točka 7. Drugog memoranduma SANU-a postavlja za svoj cilj pomaganje odcjepljenja tzv. Republike Srpske. Nedavno su građani Hercegbosanske županije, čije je sjedište u Livnu, pripremali održavanje proslave godišnjice oslobođenja Drvara i Jajca – kada su pripadnici HV-a i HVO-a nakon Oluje oslobodili ova dva grada. No, Srbi su isti dan upriličili svečani doček Aleksandru Vučiću u Drvaru, bez obzira na to što taj grad nije u tzv. Republici Srpskoj, nego u Federaciji BiH. No imajući u vidu da su Srbi većina u tom gradu, oni su pozvali svog vođu, a ovaj je iskoristio priliku da javno obeća kako će njegova vlada još više pomoći četirma općinama – Glamoču, Petrovcu, Drvaru i Grahovu – u kojima su Srbi većina. Je li i taj politički potez baziran na programu Drugog memoranduma, neka svatko sam zaključi.

Vratimo se tvrdnji dr. Pupovca da je Republika Hrvatska politički nestabilna država. Nedavna izjava predsjednika Srbije, dokazanog četnika Aleksandra Vučića, kojom opravdava oružanu pobunu srpskih terorista u Kninu i ostalim mjestima Hrvatske, u najmanju je ruku skandalozna i suvišan joj je bilo kakav komentar. Skandalozan je i pokušaj ulaska u Republiku Hrvatsku, kako ih je premijer Plenković duhovito nazvao “Vulinovih jedanest”, srpskih vojnika kao civila koji su se zatim trebali presvući u vojničke uniforme i paradirati na komemoraciji u Jasenovcu. Episkop Jovan, kao organizator komemoracije, mogao je uz pomoć svojih srpskih sveštenika pozvati bivše srpske teroriste iz Knina, hrabre srpske vojnike kojima su njegova braća sveštenici davali blagoslov i oružje prije nego što su išli u borbu protiv ustaša u Tuđmanovu Hrvatsku.

Na kraju da zaključim kako dr. Pupovac i njegovi istomišljenici i najbliži suradnici ovakvim svojim javnim nastupima najviše škode Srbima u Hrvatskoj. Već je krajnje vrijeme da se on i njemu slični povuku iz politike, iz javnog života, ako iskreno žele pomoći Srbima u Hrvatskoj i općenito RH. Na članovima je njegove stranke, i općenito Srbima u RH, da biraju novo vodstvo koje će analizirati njihov položaj i raditi na uspješnoj integraciji njihove zajednice u hrvatsko društvo.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković trebao bi pokazati svoju političku dosljednost i principijelnost te ponoviti svoj performans sa sjednice Vlade na kojoj je naredio tajnici da napiše otkaze trojici ministara iz redova koalicijskog partnera, te ponovno narediti tajnici da napiše pismo kojim se prekida koalicija sa strankom dr. Pupovca. Ako je bivši predsjednik Ivo Josipović mogao to učiniti sa svojim savjetnikom Dejanom Jovićem, ne vidim zašto predsjednik Vlade to ne može učiniti s dr. Pupovcem. Na taj će način pokazati državničke vrline bez ikakvih eventualnih političkih posljedica iz Bruxellesa za njega i njegovu vladu. Dapače, baš suprotno.

Autor:Dr. sc. Marin Sopta/7dnevno