Tri razloga za ukidanje Dana antifašističke borbe (i uvođenje proslave Dana pobjede)

Pin It

Dakle, biti “antifašist” znači naći se u društvu masovnih ubojica, uključujući i Slobu Miloševića i Vojislava Šešelja, koji su također stalno lamentirali o antifašizmu i potrebi borbe protiv ustaša i povampirenog hrvatskog fašizma.

Tri su stvari aktualizirale pitanje “Dana antifašističke borbe”: Prva je prijedlog Josipa Đakića ispred hrvatskih ratnih veterana, koji su, razumljivo, tražili da se ukine datum koji je praktički i datum osnivanja JNA u Hrvatskoj, datum osnivanja vojske protiv koje su se borili u ratu. Prijedlog je vjerojatno iznesen čisto da Đakić malo skrene pažnju s činjenice da je Plenkovićev pokazni ratni veteran, odnosno da je zapravo stranački poslušnik, a ne vođa jedne nevladine organizacije.

Taj prijedlog je bio očita farsa, a moguće i dogovoreni igrokaz tipa “dobar HDZ-ovac, loš HDZ-ovac” između Plenkovića i Đakića. Đakić kao napada antifašizam, a Plenković ga kao brani. Tako se antifašizam, koji se nerijetko koristi kao ideološka toljaga uperena protiv hrvatske suverenosti, ponovo uvlači u igru na način da je svatko tko ne želi priznati da je “antifašist” negativac: Mediji će ga satrti, oko njega će se, kao oko Karamarka, sagraditi sanitarni kordon, rušit će ga se na ovaj ili onaj način.

Antifašistički obrambeni zid

Drugi je proslava 30. obljetnice pada “antifašističkog obrambenog zida”. Tako se, naime, službeno zvao Berlinski zid: “Antifascihsticher Shutzwall”. Iz toga je jasno proizlazilo da je zapadna demokracija za komuniste jednako tako fašizam kao i Hitlerov nacional-socijalizam, iako je potonji bio srodniji ruskom komunizmu nego zapadnim demokracijama: Uostalom, sustav logora smrti (gulaga) za cijele nepoćudne narode je patentirao još Lenjin i Hitler je samo preslikao taj sustav. O srodnosti tih sustava govori i izvorni program nacional-socijalističke stranke, tada još s “radnička” u imenu, u kojem je oko polovice od 26 programskih točaka praktički preslikano od radikalne ljevice – nacionalizacija banaka i korporacija, ograničenja kapitalistima i trgovcima, besplatno zdravstvo i školstvo te ekstremno široka socijalna prava, dok se druga polovica uglavnom bavi ukidanjem građanskih i ljudskih prava ne-Nijemaca, prvenstveno Židova. Ni tu nacizam nije puno odudarao od komunizma, jedino što je potonji deklarativno odbacivao nacionalizam, ali u praksi se komunizam u SSSR-u svodio na velikorusku politiku, a i u Jugoslaviji nerijetko na velikosrpsku pod krinkom “jedinstva”.

Koji je pravi datum, i naziv?

Treći je gostovanje Miroslava Škore u emisiji Dogmatica Željka Matića na Z1 televiziji gdje je među ostalim kazao je među ostalim da su Hrvati ponosni na antifašizam te da Dan antifašističke borbe treba ostati kao državni praznik. Na pitanje treba li Hrvatska imati državni blagdan povezan s borbom protiv fašizma, Škoro je rekao, “Apsolutno! Je li to taj dan ili neki drugi, to trebaju odgovoriti kompetentniji ljudi od mene. (…) Kažem da treba biti Dan antifašističke borbe. apsolutno da. To je u Hrvatskoj tradiciji, to je u tradiciji Europe kojoj pripadamo. Zaboga, zar ćemo se dičiti nečim drugim”,

Ja se slažem da trebamo slijediti EU, i sasvim sigurno da se ne trebamo dičiti fašizmom, te da pobjedu nad Hitlerovom Njemačkom treba obilježavati. No pored datuma sporan je i naziv, jer nigdje u EU ne postoji “Dan antifašističke borbe” već se to zove “Dan pobjede”, iz jednostavnog razloga što su pojam “antifašizam” prije i tijekom Drugog svjetskog rata za sebe koristili jedino komunisti, samo su se oni tako deklarirali. A što se datuma tiče, smatram da i tu trebamo slijediti Europu, i tu je odgovor na Škorino pitanje.

Miro Bulj je nekidan u Saboru rekao da se dan antifašističke borbe obilježava samo još u Srbiji i Hrvatskoj, ali to nije točno. To više ne postoji ni u Srbiji, samo u Hrvatskoj. Europa slavi “Dan pobjede u Europi”, odnosno VE day ili V day, spomenuti 8. svibnja, dan kad su saveznici ušli u Berlin, dok Rusi, Republika Srpska i Srbija te još neke u pravilu istočne države taj isti praznik obilježavaju dan kasnije, 9. svibnja.

I to je ono što bi i u Hrvatskoj trebao biti praznik. Svi civilizirani europski narodi obilježavaju taj dan, dan pobjede nad nacizmom, a samo još mi imamo „Dan antifašističke borbe“. Čak su i Srbija i Republika srpska odbacile takve kriptokomunističke „praznike“.  Trebamo se, jednostavno, i u tom pogledu priključiti Europi i ostaviti iza sebe komunizam i njegove rituale i svetkovine. No malo je vjerojatno da ćemo to uraditi, jer nismo ni u području ekonomije ni politike.

Baština diktature

Naravno, idealno bi bilo kad bi se “antifašizam” nekako mogao razdvojiti od komunističke diktature koja je uslijedila, i “antifašisti” inzistiraju na tome, no to nije moguće, kao što ni NDH nije moguće razdvojiti od ustaškog režima. Uostalom, u slučaju NDH upravo antifašisti najviše inzistiraju na znaku jendakosti države i režima. Ivo Banac je još 2010. ispravno protumačio tzv. „hrvatski antifašizam“ kao “zakasnjeli spin komunista”, a prošlog mjeseca je također, kao i Bulj i Đakić, predložio da se slavljenje „Dana antifašističke borbe“ posve izbaci iz kalendara, jer je „neminovno povezan s baštinom jedne diktature”, te da se umjesto njega usvoji 9. odnosno, ja bih ga ispravio, 8. svibnja, Dan pobjede u Europi.

Profesor Banac je tu posve u pravu, ma koliko se antifašizam prikazivalo nečim pozitivnim. Slavljenjem Dana antifašističke borbe se daje instant-opravdanje jednom totalitarizmu samo zatjer je bio suprotstavljen jednom drugom totalitarizmu, i to čak ne ideološki već silom prilika, slijedom razvoja događaja, odnosno – napada Hitlera na SSSR. To ima smisla koliko i slaviti Al Caponea kao “antimafijaša” jer je dao pobiti cijelu mafijašku familiju Bugsa Morana. Stvar je u tome da oni nisu principijelno protiv metoda kojima su se služili nacizam i fašizam, već su im fašisti samo konkurencija za apsolutnu vlast na totalitarnoj, antidemokratskoj strani političkog spektra. Konkurentska banda.

Komunisti ili protivnici svakog, pa i crvenog, fašizma?

Kad bi Hrvatski antifašisti bili to za što se izdaju, uostalom, borci protiv fašizma a ne komunisti, na svojim bi skupovima nosili slike Tuđmana i Bobetka, hrvatskih partizana, od kojih je potonji bio članom upravo tog Sisačkog odreda koji je stvoren 22. lipnja. Da ne govorimo da su ta dvojica sudjelovala u onom što je bila stvarna pobjeda Hrvatske nad fašizmom, velikosrpskim, i da je stvarni datum pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj 5. kolovoz. To je naš “V-day”, dan pobjede. Onaj u Drugom svjetskom ratu nama nije donio puno, ali ga trebamo obilježavati jer smo dio Europe, a ne Trećeg rajha, jer smo demokracija a ne diktatura, jer nismo – bar ne formalno-pravno – narod drugog reda, “prljavi Slaveni”, u svojoj zemlji.

Plenković se, doduše, poziva na Tuđmana te drsko govori da je upravo on taj koji je odredio taj datum za praznik. Jest, ali samo zato jer se prije toga kao “Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj” obilježavao mjesec dana kasniji datum, 25. srpnja. Tog su dana antifašisti-četnici s braćom antifašistima-komunistima poklali civile iz susjednog hrvatskog sela. Ustaše ne, jer ih tada tamo nije bilo. Zašto se slavio taj kasniji datum? Da ne ispadne da su Hrvati prvi podigli ustanak protiv okupatora, to su morali biti Srbi. Tuđman je znao da se radi o podvali i premjestio je to na dan kad je grupica Hrvata – kojima se nekoliko dana kasnije priključio i tada mladi Janko Bobetko – otišla u šumu. No to je imalo svoje razloge tada, a uostalom, na Tuđmana se oni koji ga mrze jer je simbol hrvatske državnosti i otac nacije uvijek pozivaju kad treba braniti svoj antifašizam. “Pa, i on je bio antifašist”. Jest, naročito devedestih, u smislu borbe protiv stvarnog tadašnjeg fašizma, onog velikosrpskog, ali ne i u ideološkom smislu.

Dakle, više je razloga zašto taj praznik valja ukinuti.

Prvi je taj što je “antifašizam” pojam koji se povijesno vezuje praktički isključivo uz krvoločne diktatore – Staljina, Ceaussescua, Enver Hoxhu, Tita… “Antifašizam” se kao pojam gotovo nikad nije vezivao uz zapadne demokratske lidere i vođe pokreta otpora, poput De Gaullea i Churchilla, niti su oni ikad sami koristili taj pojam, i svatko tko im imputira “antifašizam” post festum krivotvori povijest. Zapadni su saveznici izbjegavali taj pojam jednostavno zato jer ga je lansirala kominterna, i to davno prije rata, da bi tada već teško kompromitirani pojam komunizma zamijenila privlačnijim, dakle radi se o praksi preimenovanja ružnih  i odiznih stvari kojoj ljevica i danas pribjegava (a one koji nazivaju stvari pravim imenom kažnjava zbog “govora mržnje”), kako bi utjecala na javno mišljenje.

Dakle, biti “antifašist” znači naći se u društvu masovnih ubojica, uključujući i Slobu Miloševića i Vojislava Šešelja, koji su također stalno lamentirali o antifašizmu i potrebi borbe protiv ustaša i povampirenog hrvatskog fašizma. Njima je antifašizam dobro poslužio kao izgovor za agresiju na Hrvatsku, koja je intrinzično “fašistička” zbog povijesne činjenice postojanja NDH i u antifašističkoj vizuri, ne postoji način da sa sebe spere taj “istočni grijeh”. Većina ih nije bila ništa bolja od fašista kao takvih, neki su bili i gori. Iza “antifašista” se nerijetko skrivaju – crveni fašisti.

Pojam iz prošlog stoljeća

Drugi je taj što i sam pojam “antifašizam” treba izbaciti iz javne upotrebe, jer on podrazumijeva da su antifašisti Srbi i “pošteni Hrvati” koji su na strani Srba, a da su Hrvati ustaše dok ne dokažu da nisu. A to mogu dokazati samo ako pristanu da se pokore Srbima. Ukratko, Mesić nije taj zaboravljeni pojam – koji se do dvijetisućitih u najboljem slučaju vezao uz stare komuniste, a eventualno uz vandale koji uništavaju europske nekoć civilizirane gradove prilikom svakog summita G8, i koji se po potrebi da rastegnuti više od žvakaće gume – nije vratio bez razloga u upotrebu, vjerojatno po naputku britanske tajne službe koja je stajala iza njegovog izbora na Pantovčak, kako bi se kotač povijesti zaokrenuo natrag. On sam ipak nije toliko lukav.

Svaka antifašistička paradigma ide u korist hrvatske štete. Istina je da je Hrvatska tijekom Drugog svjetskog rata imala vrlo jak pokret otpora, za razliku od Srbije, i da se toga sigurno ne treba sramiti, i Škoro je tu posve u pravu, no mi se možemo ubiti dokazujući ovo ili ono strancima – propaganda SFRJ i Srbije o “ustaškoj i nacističkoj Hrvatskoj”, kao i sama činjenica da je Hrvatska kao “neovisna država” – iako samo formalno jer su u njoj bili prisutni deseci tisuća stranih vojnika, Talijana i Nijemaca – postojala samo od 41. do 45. prije, naravno, pada antifašističkog komunizma 1990. je Hrvatsku trajno obilježila kao “fašističku” zemlju. Dokazivati da je Hrvatska “antifašistička” u tom smislu je jednako jalovo kao i dokazivati strancima da jugoslavenski socijalizam-“antifašizam” nije bio isti kao sovjetski  – njima je to sve bilo “s krive strane željezne zavjese”, a to što smo mogli ići u Trst po traperice samo znači da smo imali malo dulji lanac, a ne da smo bili slobodni ljudi.

I treći je, da ne ispadne da smo mi jedina država u Europi koja ima “Dan antifašističke borbe” i koja se poziva na “antifašizam u Ustavu” (na stranu što ga tamo stvarno nema, jedina ideološka odrednica hrvatskog Ustava je odbacivanje komunističkog sustava). Antifašizam, naravno, ne može biti temelj državnosti jer države, bar one stabilne i dugovječne, nisu zasnovane na ideologijama, pogotovo ne onima koje imaju “anti” u prefiksu, nego na iskazanoj volji naroda za neovisnošću i njegovoj spremnosti i mogućnosti da uspostavi vojnu kontrolu i organizira političku vlast na cijelom svom teritoriju.

I, na kraju, treba se osloboditi tih kompleksa i prestati stalno svima dokazivati da smo mi antifašisti, ne ustaše. Jer, oni koji su vodili rat protiv hrvatske neovisnosti će uvijek povlačiti znak jednakosti između ustaša iz Drugog svjetskog rata, koji je za Hrvatsku zapravo bio beznačajan jer ona u stvarnosti niti nije bila strana u njemu, i boraca za hrvatsku neovisnot iz devedestih. Naravno, ne treba se pozivati ni na kakvo ustaško naslijeđe, to je kontraproduktivno i štetno, ali sasvim je sigurno da se nemamo kome što opdravdavati i dokazivati u smislu nekakvog “antifašizma”.

Marcel Holjevac/priznajem.hr