Beljakova izjava nije slučajna – nova ofenziva povampirenih jugonostalgičara

Pin It

Izjava predsjednika HSS-a i  saborskog zastupnika Kreše Beljaka i k tome gradonačelnika Samobora  o tome da Udba nije likvidirala dovoljno hrvatskih emigranata nego samo 100 za vrijeme komunističke Jugoslavije nije izrečena slučajno. Ona je samo dokaz da je povampireni hrvatski jugokomunizam dostigao takav stupanj da je ovakva izjava i to predsjednika jedne političke stranke i parlamentarnog zastupnika, moguća u postojećoj klimi koja vlada u Hrvatskoj već dugi niz godina.

Klica te klime usađena je još za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana koji je stvarajući demokratsku i nezavisnu Republiku Hrvatske preveliki naglasak u odabiru svojih najbližih suradnika stavio upravo na istaknute dužnosnike iz komunističke Jugoslavije, među kojima i suradnike jugoslavenskih tajnih službi koje su likvidirale hrvatske političke emigrante u raznim dijelovima svijeta. Treba podsjetiti da je Krešo Beljak na Twitteru reagirao na izjavu njemačke komentatorice hrvatskih korijena Katie Pavlich koja je napisala “kako jugonostalgičari ne shvaćaju da je bilo preko 100 političkih atentata izvan Jugoslavije u razdoblju od 1945. do 1990. organiziranih od strane UDBE”.

Ona je ispravno locirala temeljni ideološki i politički problem s kojim se Hrvatska suočava od uspostave državne nezavisnosti i demokratskog ustroja. Ako je u doba sloma svjetskog komunizma i raspada totalitarne Jugoslavije predsjedniku Tuđmanu bilo potrebno da se u svojem projektu stvaranja hrvatske države osloni i na dio agenata jugoslavenskih tajnih službi, postavlja se pitanje zašto i 30 godina nakon rušenja Berlinskog zida i samostalne Hrvatske hrvatsko društvo još nije riješilo taj ideološki i politički problem održavajući klimu koja je dovela do Beljakove skandalozne izjave. Ako predsjednik Tuđman nije imao odlučnosti da dosljedno provede svoju ideju o pomirenju uvjetno rečeno ustaša i partizana, zašto je to oklijevanje u raščišćavanju grijeha jugokomunističke totalitarne prošlosti dovelo do toga da se u demokratskoj Hrvatskoj povampirio jugoudbaški i jugonostalgičarski politički sindrom u okviru kojega je Krešo Beljak dao takvu izjavu. Odgovor je vrlo jednostavan. Nikakve “ustaše” nisu bile uključene u ključne odluke  pri stvaranju obnove hrvatske države, jer je njihovo političko krilo “Hrvatski oslobodilački pokret” na čelu sa Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom na prvim slobodnim izborima dobio zanemariv broj glasova u odnosu na veličanstvenu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice. Pri tome treba imati na umu da je u HDZ prije izbora ušlo 27.000 bivših članova SKH, a nakon izborne pobjede HDZ-a još 70.000 bivših hrvatskih komunista. Uz to vodeća oporbena stranka današnji SDP kao slijednica bivšeg Saveza komunista Hrvatske zadržala je oko 45.000 članova. Ona se otvoreno i odlučno protivila osamostaljenju Hrvatske i čak je napustila sabornicu kad se o tome odlučivalo, a njezin čelnik Ivica Račan zbog  raskidanja veza sa komunističkom Jugoslavijom nazvao je HDZ “strankom opasnih namjera”.

Kad su birači 2000. godine zbog pogrešne politike kaznili HDZ pa je na vlast došla prvi put Račanova stranka na čelu lijevo liberalne koalicije, u koju je spadao i predsjednik Mesić,  nelustrirani jugohrvati proveli su po komunističkom modelu pravu čistku u brojnim državnim sektorima, počevši od politike preko gospodarstva do medija i kulture. Taj najblaže rečeno jugonostalgičarski trend zadržan je uz manje oscilacije i za vrijeme vladavine HDZ-a pod Sanaderom, Kosor Vlaisavljević, pa Zoranom Milanovićem i sad Andrejom Plenkovićem. U tom pogledu zanimljiva je bila epizoda s Tomislavom Karamarkom koji je nakon pobjede na izborima morao dati ostavku na čelu HDZ-a zbog navodnog sukoba interesa.On  se nije baš uklapao u ovu ekipu, jer je između ostalog bio jedini koji je u izbornoj kampanji najavljivao lustraciju, pa su ga jugohrvati i prije nego što je pokušao doći u Banske dvore brzo lustrirali.

Najočitiji dokaz da između HDZ-a i SDP-a u pogledu osude komunizma kao totalitarnog režima nema razlike leži u činjenici da su sve rezolucije Europskog parlamentas i Vijeća Europe koje su se bavile totalitarnom prošlošću, dakle osudom nacizma, fašizma i komunizma u Hrvatskoj potpuno ignorirane, ne samo na političkoj razini nego i u vodećim medijima kako javnim tako i komercijalnim. Kulminacija tog upornog bježanja hrvatske političke kaste od gorke istine dogodila se u slučaju izručenja dva bivša jugoslavenska agenta Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu na temelju europskog uhidbenog naloga. Vodeći političari koji su se zalagali za usvajanje tzv. “lex Perković” bili su tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović i tadašnji premijer, a sada novi predsjednik Republike Zoran Milanović. Drugim riječima, da Hrvatska nije postala članica Europske unije ta dva bivša jugoslavenska agenta nikad ne bi bila osuđena za zločine koje je Udba počinila nad hrvatskim političkim emigrantima.

U posljednjih nekoliko godina Hrvatska je zapljusnuta pokušajima rehabilitacije propale federacije  i njezinog komunističkog državnog ustrojstva. Koliko je taj projekt bio pogrešan, jer se mogao održavati samo u totalitarnom režimu, prvo monarhističkom, a potom komunistzičkom, pokazao je njezin raspad, jer je od šest bivših republika nastalo čak sedam država. Usprkos tome od svih novostvorenih država upravo je baš u Hrvatskoj jugonostalgičarski naboj najjači. Svako malo se pojavljuje na javnoj sceni neka manifestacija jugoudbaške nostalgije. Treba se sjetiti samo izjave istaknutog člana SDP-a saborskog zastupnika Nenada Stazića kako partizani 1945. godine nisu dobro obavili posao u Hrvatskoj. Na tu izjavu nitko nije reagirao, a najmanje je to palo na pamet samom SDP-u i njegovom predsjedniku Davoru Bernardiću koji je i u ovoj prilici povodom Beljakov skandalozne izjave to pokušao relativizirati prikazujući to kao “osebujan stil” Kreše Beljaka. I kao jugonostalgičarski komunjarski šećer na kraju u Rijeci su odlučili da u godini kad grad postaje europska prijestolnica kulture na neboderu u centru grada postaviti veliku skulpturu petokrake. Nakon svega normalan Hrvat se može upitati Quo vadis Croatia?, ali i Quo vadis Europska unija? I na kraju, ako je za novog predsjednika Republike “normalno” da se u Rijeci glorificira crvena zvijezda protiv koje se hrvatski narod borio sa svoju slobodu, postavlja se pitanje kakvog su to predsjednika hrvatski birači izabrali na nedavnim izborima.

Vjekoslav Krsnik/projektvelebit.com