Beljakov iskorak

Pin It

Beljak je, istina, prvi seljak, ali u ideološkim opačinama on nikako nije ni prvi ni izvanredan. O ubijanju Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata slično je prije Beljaka u Hrvatskomu [državnom] saboru govorio SDP-ov [narodni] zastupnik Nenad Stazić. Predsjednik SDP-a Davor Bernardić još je nedavno zazivao „duha antifašističkog kolektivizma iz 1945.“

Tko bi rekao da će seljak, oglasivši se priopćajem na engleskomu, tako uzbuditi hrvatsku javnost!? To se nije moglo očekivati ni u najluđemu snu. Zašto? Seljaci se ne razmeću poznavanjem latinštine. Ni europske ni globalne. Globalna je latinština idiom suvremenih gradskih eurohrvata. A seljaci? Tuđe ne će, svoje ne daju. Kada imaju što reći široj zajednici, glagoljaju zavičajnom hrvatštinom suobličujući ju standardnomu hrvatskom jeziku. I dobro se razumiju s ostalim Hrvatima. Osim toga već se činilo da je hrvatsko seljaštvo za ovih šest godina u Europskoj uniji posve skončalo, ali, gle, ono nije samo živo, nego i – pismeno.

Istina, nije se oglasio pravi, oglasio se prvi seljak, hoću reći predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS), samoborski gradonačelnik i [narodni] zastupnik u Hrvatskomu [državnom] saboru – Krešo Beljak.

Kako je Beljak govorio engleski? Kao Milan Bandić ruski? Nee, nikako! Beljak nije govorio, Beljak je pisao. Kako? Neki stručnjaci kažu na oxfordskom standardu; drugi vele na pidžin-inglišu, posoljenu prostotom. A što ja velim? Kako nisam anglist, „ne bi se štel mešati“. Bilo ovako ili onako, Hrvati su Beljaka dobro razumjeli, usuđujem se reći bolje nego kosovski Albanci druga Tita god. 1967., kada im je u Prištini tumačio neprijateljski smisao Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

A što piše Beljak? Ništa novo. Dijalektički se srdi na zloglasnu jugoslavensku Udbu. Gotovo tri desetljeća nakon njezina nestanka! Srdi se i kori Udbu što je u inozemstvu ubila samo stotinjak Hrvata. Premalo, piše Beljak, jer su fašisti koji su izmaknuli Udbi potkraj prošlog stoljeća razbili Jugoslaviju. – Možda se čini ludo, ali što jest, jest: ima tu, s dijalektičkoga gledišta, istine! Da je Udba poubijala sve Hrvate u domovini i u svijetu, ne bi imao tko razbiti Jugoslaviju. A ono „fašisti“, to se Beljak u „antifašizmu“ suobličuje s SDP-ovim juganima. Zašto? Valjda stoga što će na jesen opet s njima na izbore.

Kada su pročitali Beljaka, Hrvati su se zgrozili. Kao da se takvo što prvi put dogodilo! Neki su HSS-ovi dužnosnici odmah zatražili piščev odstup s mjesta stranačkoga predsjednika. Drugi su temeljito posumnjali u piščevo duševno zdravlje. Treći su od pisca tražili da im kaže koga još treba ubiti. O Beljakovu tumačenju suvremene hrvatske povijesti očitovalo se u Hrvatskoj i staro i mlado, i muško i žensko. Neki su sudionici Domovinskoga rata za 10. veljače najavili prosvjed u Samoboru, a drugi zaprijetili piscu kaznenom prijavom zbog raspirivanja mržnje.

Sve u svemu, mnogo se ljudi gnjevno osvrnulo na Beljakov „antifašistički“ iskorak protiv života, ili – ako je komu draže – iskorak protiv najnovije Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. Je li to znak? Ne znam. Možda jest, možda nije. No, svakako je znakovita koncentrirana šutnja svih onih građanskih udruga što inače budno paze na zdravlje hrvatske slobode. Doda li se tomu SDP-ovo svođenje nepatvorene mržnje na piščevu stilsku osebujnost, nema dvojbe da će ta stvar svršiti kao parafraza arapske poslovice. Dakle: Psi laju, a antife prolaze.

Beljak je, istina, prvi seljak, ali u ideološkim opačinama on nikako nije ni prvi ni izvanredan. O ubijanju Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata slično je prije Beljaka u Hrvatskomu [državnom] saboru govorio SDP-ov [narodni] zastupnik Nenad Stazić. Predsjednik SDP-a Davor Bernardić još je nedavno zazivao „duha antifašističkog kolektivizma iz 1945.“. Zoran Milanović je izmišljao da Finska nije imala građanski rat, kako bi hrvatski Domovinski rat implicite prikazao kao građanski, a uzroke srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku našao je u tomu što su Hrvati Srbima u Hrvatskoj oduzeli neka prava! SDP-ovi uglednici Arsen Bauk i Joško Klisović očekuju od Milanovića da im na Pantovčak vrati kip ili reljef Josipa Broza Tita, najvećega zatornika Hrvata.

Što Beljak radi u tom društvu? Teško je to reći. On je doduše seljak, ali je duhom SDP-ov antifa-vitez. Što u SDP-u misle, Beljak to govori. Hvasta se prijateljstvom sa Zoranom Milanovićem. Znači li to da su slični? Ne bih rekao. Ali vjerojatno tu ima nešto. Obojica se u najmanju ruku jednako ponose svojim djedom ustašom – obojica djedom s majčine strane.

A što meni bî da se bavim Beljakovim iskorakom u ništa? Ne znam. Vjerojatno me je zavelo puko zanimanje za stvaralaštvo našijenaca na globalnomu latinskom.

Benjamin Tolić/HRsvijet