Rijeka – europska prijestolnica komunizma

Pin It

Ovih dana imali smo priliku odgledati otvorenje u kojemu je Rijeka postala “luka različitosti” i “europska prijestolnica kulture”. Ali je netko tamo nepažnjom, ili iz neznanja, to EPK preveo kao “europska prijestolnica komunizma”.

Umiješale su se neke sile mraka, pa su čak i prije samog otvaranja počele provokacije. Tako je još u siječnju netko popasao umjetničko djelo Ivana Kožarića, skulpturu “Stog sijena”. Eh, ta primijenjena umjetnost – čim je vani i nije ograđeno stoka sitnog zuba odmah pomisli kako je to hrana za publiku.

Sljedeća provokacija je uslijedila kada je javnosti nepoznat konceptualni umjetnik i ulični performer u crveno – boju krvi – premazao jugoslavensku zastavu. Mediji su to odmah napali kao vandalizam. Nije mi jasno kako to da u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture, ne razumiju kako cilj umjetnosti i jest provocirati i poticati na razmišljanje?

Zamislite samo kada bi netko– neki umjetnik – svakoga dana crvenom bojom (krvi) premazivao jugoslavensku zastavu, i taj svoj performans nazvao: “365 dana podsjećanja na žrtve jednog totalitarnog sustava”? Zar je moguće da u Rijeci – luci tolerancije, poštovanja i suživota – netko ide ideološki provocirati samo kako bi “pametna desnica” skočila i napravila im besplatnu reklamu?

Kako mudro od onih koji nasjedaju. A nitko tu ne gleda drugu stranu, i kako je Rijeka razočarala prave drugove i komuniste – koji su se tu okupili proslaviti 75 godina komunizma – a tamo samo jedna mala jugoslavenska zastava i petokraka, i to ne crvena nego bijela.

Dok neki kažu da se radi o petokraki na koju se može nabosti, drugi govore kako još samo treba da netko na jedan od balkona ispod te bijele petokrake postavi i bijeli polumjesec, pa da popadamo od sramote kad netko pomisli da je Rijeka Istanbul. To bi bila očita provokacija, kao kad je ona žena pokušala isprovocirati gradonačelnika Gojka da je udari kišobranom.

Da je Rijeka pravi grad koji poštuje svoju tradiciju nacrtala bi jugoslavensku zastavu preko cijelog Korza, pa da onda vidimo tko će to moći obojiti. Svakom tko zgazi zastavu na čelu nacrtati petokraku, a tko zaobiđe – brkove od jogurta. A ne ovako, da jedna od voditeljica otvaranja bude prisiljena ispod haljine skrivati štafetu.

Dok sada umjetnici okruženi sebi sličnima, uvjeravaju nas u vlastitu progresivnost, zauzimaju službene i poluslužbene kulturne institucije, govore o “originalnosti” i “provokaciji”, navodno se boreći protiv kiča i klišeja, a sami promoviraju vlastiti klišej. Pogledajte samo kako su izveli operu u kojoj Zrinjski umjesto “U boj, u boj” pjeva “Za mir, za mir”.

Zamislite samo da tisuće fašista opkole Rijeku, a Nikola sa zidina pjeva “mir, mir, mir, nitko nije kriv, ava, ava, ava, sijeno mi je pojela krava”. Tako nešto izvedu na ulici, a poslije se čude što ljudi ne idu u operu.

Ironija svog tog kiča je u tome da je Zrinjskom, kao nekome tko je spreman umrijeti za ideale, više pristajala “Bella ciao”. Ali to je problem kad se anakrone ideje prodaju kao progresivne.

Tako i imamo ironičnu situaciju da paleojugoslavenski konzervativizam vlastiti totalitarni poriv skriva iza firme antifašizma, antifašizama izjednačenog s komunizmom – onog koji je “konceptualno osmislio” drug Staljin, a koji je srušen s Berlinskim zidom.

Vic je u tome da je – uz promjenu naziva od KPJ u SKJ i zatim u SDP – tu jedna te ista partija neprekidno na vlasti od 3. svibnja 1945. godine. Rijeka je, tako, i službeno potukla rekord SSSR-a u kojoj je najduže u povijesti ostao na vlasti komunizam.

Rusi su, naime, s komunizmom krenuli 1917. i odustali već 1991. Sve to ne iznenađuje, jer ne tako davno je Denis Kuljiš upozoravao kako se bliži velika obljetnica kada će Rijeka doista srušiti rekord i postati metropola u kojoj je najduže u svijetu vladao komunizam. A sada je kolijevka fašizma koja je odnjegovala najdugovječniji komunizam dobila priliku da s 500 milijuna kuna dobivenih za projekt europske prijestolnice kulture proslavi obljetnicu 75 godina europske prijestolnice komunizma.

Za nadati se je, ipak, kako će Rijeka ponuditi nešto više od paleojugoslavenskog treša, i da će, ako ništa drugo, makar povratiti uložena sredstva i završiti svoje “stolovanje” bar na pozitivnoj nuli. Ne kaže se uzalud da je nada san budnih.

Borislav Ristić / VL