Imamo li pouzdane odgovore?

Pin It

Iako borba za ženska prava i jednakost, kroz pojavu feminizma, vuče svoje podrijetlo još iz prosvjetiteljstva, moderne demokracije i liberalizma, prvi feministički zahtjevi idu za jednakim prilikama na obrazovanje žena, za participacijom u politici te pri zaposlenosti.

Moderan feministički pokret, međutim, nastaje tek na poticaj knjige „Obrana ženskih prava žene“ (1792.) auktorice M. Wollstonecraft. U narednom 19. st. naglasak je na ženskom pravu glasa, ispunjenjem kojeg završava „feminizam jednakosti“, kao prvi val feminizma.

Moderni ili rodni feminizam, kao drugi val, započinje šezdesetih godina 20. st. i nakon njega feministički pokret razgranao se u smjerove: liberalni, marksistički, radikalni, socijalistički i poststrukturalistički. Od tada su mnoge države, na te brojne nove zahtjeve, odgovorile proširenjem prava i formalnih mogućnosti ženama.

Tako dolazimo do trećeg vala zahtjeva pa se noviji feminizam bavi informatičkom i reproduktivnom tehnologijom (engl. cyberfeminism), društvenom moći (engl. power feminism), ekologijom (engl. eko feminism) itd.

Iz ovoga sažetka vidljivo je da borba za jednakost i ženska prava, sve do danas, traje već duže od 220 godina i to je u stvari borba za puno priznavanje i afirmaciju različitosti.

Važno je navesti da pravo glasa, žene nemaju još ni dan danas u svim državama svijeta. Očekivano, tu su muslimanske zemlje (Ujedinjeni Arapski Emirati i logično Vatikan te Brunej Darussalam u južnom kineskom moru). U Libanonu žene mogu glasovati samo ako dokažu da su završile osnovnu školu. U Saudijskoj Arabiji žene su ostvarile pravo glasa tek 2011. No, manje se zna da je jedna Švicarska, u samom središtu uljudbe od Europe, uvela pravo Feminizamglasa ženama tek 70-ih godina 20. stoljeća ali i to ne na cijelom svom državnom ozemlju. Tek 90-ih godina 20. stoljeća žene su ostvarile pravo glasa i u tim nekim, posljednjim otocima zaostalosti humanizma: u pojedinim švicarskim kantonima.

Dovoljno je reći hidžab, nikab ili burka pa da shvatimo varijetete punog nepriznavnja recentne jednakosti u muslimanskim zemljama. Dovoljno se prisjetiti koliko je trajala borba za crnačka prava: u SAD tek od 1955. postavlja se pitanje jednakosti. Ali od onda, sve do danas, jednakost različitih i dalje je upitna. Još uvijek, unatoč bivšem predsjedniku SAD-a Obami sa suprugom, kao dvama eklatantnim reprezentantima crnaca na samom državnome vrhu.

Iako upravo južna Afrika predstavlja jedno od najstarijih područja na Zemlji koje je čovjek nastanio (prije tri milijuna godina) to nikako nije značilo, niti donijelo da to područje postane i humanistički najrazvijenije. Povijesni Afrički Mandelanacionalni kongres (ANC kao crnačka politička organizacija) osnovan je tek 1912. Unatoč tomu, politika rasne segregacije proširena je 1948. pod poznatom stigmom: apartheid. Čuveni Mandela na čelu ANC-a, dugogodišnji je politički zatvorenik, dokaz i simbol diskriminacije crnaca, koji je tek po mnoštvenoj aboliciji, i to kroz naporne dvogodišnje pregovore, napokon uspio formalno izboriti prekid rasne segregacije, nejednakosti i diskriminacije različitih. Je li taj (Nobelom nagrađen) proces i stvarno i u cijelosti uspio? Tek je 1994. Nelson Mandela mogao biti slobodno biran na prvim izborima. I pobijedio je i postao prvim crnim predsjednikom. Amerika, kao „najstarija demokracija na svijetu“ kaskala je za ANC-om i Mandelom te njegovim povijesnim proturasističkim postignućima te u konačnici takvim povijesnim uspjehom na razini države.

Rasizam SAD-a spram različitih, nakon crnaca, zahvatio je i tzv. „hispanjolase“. Rasizam u SAD-u još je i dan danas prisutan u marševima Ku Klux Klana (ali i sličnih organizacija bjelačke „supremacije“). Vidljiv je još uvijek čak i pri brojnim (ne)dodjelama Oscara... Zanimljivo je da je jedna takva, jedna KKK i nakazna ćelija, nedavno osnovana i u Italiji... Nadalje, još uvijek ima sredina koje ne trpe Židove, ili „kosoooke“ ili strance kao takve. Sve različite.

Od borbe za ženska prava i borbe Afroamerikanaca i Hispanoamerikanaca preko profašističkih pokreta te KK klanova sve do državnih borbi na svim stranama i razinama protiv svake diskriminacije - ona je diljem svijeta, baš kao i njezin uži dio - rasizam - još uvijek na životu. Živimo u tom i takvom svijetu: različiti su im krivi za sve.

Kad sve to znamo, kad znamo da sve što je uljudba do sada u stoljećima poduzela, nije dovoljno, pa tako ni Ustavstigmatizacija različitosti nije i ne će tako skoro biti pobijeđena, postavlja se pitanje možemo li zaštititi one među nama koji su nedvojbeno najranjiviji? Trebamo li upravo tako, kao država, i postupati?

Sada, kad je Ustavni sud RH donio odluku da djecu treba dati na udomljenje i homoseksualnim parovima, treba pogledati što kaže naš najviši zakon, sam Ustav RH. A on u članku 62. jasno kaže: „Brak je životna zajednica žene i muškarca.“ Ako dakle želimo drugačije odredbe, trebamo promijeniti Ustav. Ali čini se i sadašnje ustavne suce, koji ovu odredbu ne poznaju ili ignoriraju i preskaču. Kako to da Ustavni sud na jednom pitanju agilno traži provođenje Ustava (ćirilica) a na drugome ga ni sam ne poštuje?

U čestim raspravama na ovu temu, objavljuju se razgovori s takvim jednim parom, ide se na jeftino suosjećanje, glorificira se njihova pravna bitka i nekakva pobjeda, nižu se zatim brojna zgražanja s lijeva što im je usvajanje u Centru za socijalnu skrb odbijeno, mediji spremno proizvode žrtve, govori se neprekidno o njihovim pravima, pravima LGTB zajednice a nigdje... nigdje djece.

U svijetu u kojem živimo, u društvu u kojem živimo a za koje nas feministkinje već desetljećima uporno uvjeravaju da Obiteljje tvrdo patrijarhalno, rukovodi li se itko, razmišlja li itko, kakve će se sve predrasude, diskriminacije i stigmatizacije lomiti na nježnim leđima te usvojene djece kada ona uđu u vrtiće, a pogotovo u obrazovni sustav?

Nitko razuman nema ništa protiv legislative i borbe protiv rasizma, svake diskriminacije ili stigmatizacije različitih ali moramo li zaista taj sutrašnji bolji svijet graditi danas na patnji onih najnezaštićenijih? Na leđima djece koja su izgubila roditelje. Zar ćemo im pored te stigme nakalemiti još jednu? Jer vršnjaci, djeca, znamo da su nemilosrdna, baš kao što su ona i odraz sredine. Ne mogu zaboraviti kako su se u medijima u nas, relativno nedavno, pojavile mlade majke koje jednu skupinu djece nazivahu „lidlićima“!! Koje siromašnu djecu, koja se po njihovim gledištima oblače u sramotnom i jeftinijem trgovačkom lancu, stigmatiziraju prema cijeni odjeće!! To jasno pokazuje koliko smo kao društvo (ne)spremni prihvatiti druge i drugačije. Zašto dakle u tu vatru gurati djecu bez roditelja?

Kad govori o zaštiti materinstva, djece i mladeži, Ustav RH navodi i pojam prava na dostojan život. Ima li ikog tko nam može jamčiti: ne, ta usvojena djeca od LGTB roditelja ne će biti primjer ruganja, na tu djecu nitko ne će upirati prstom, tu djecu nitko ne će propitivati i zanovijetati, toj djeci nitko se ne će smijati, tim tinejdžerima i mladim ljudima LGTBnitko ne će postavljati dodatna pitanja kad navedu svoga oca jedan i oca dva. Ili svoju majku jedan i majku dva. Ta djeca dakle, ne će godinama trpjeti podsmjeh? Ne će ispaštati zbog seksualne orijentacije starijih... zbog one iz njihova usvojiteljskoga doma? Ta djeca ne će trpjeti... ni kriva ni dužna.

Stigma različitosti vidljiva je u većini država svijeta. Neke to prikrivaju, zamataju, neke to predbacuju i prebacuju drugima, neke otvoreno priznaju i suprotstavljaju se a neke tvrde da im tako nalaže njihova povijest i vjera i od stigme nad različitosti ne odustaju. Čak i u onim zemljama (poput skandinavskih) koje se tako rado predstavljaju perjanicama tolerancije, svake godine probije nasilni primitivizam prema različitima, kriminalni rasizam i onda se ta društva zgražaju do neba jer oni nisu to. A kako nisu?

Kad već navodno živimo u izrazito patrijarhalnome hrvatskome društvu, kad smo po feministkinjama i pojedincima iz LGTB zajednice tako jako natražni i zaostali i netrpeljivi prema različitima, zar napredak trebamo graditi na žrtvovanju budućnosti i mira upravo u one najranjivije populacije, među djecom? Zar našu naprednost trebamo dokazivati i izvoditi baš preko leđa one djece koja su izgubila svoje biološke roditelje? Zar im trebamo tovariti na nejaka leđa još i tu drugu, dodatnu, diskriminaciju? Imamo li obraza, imamo li to moralno pravo?

Imamo li dakle pozitivne odgovore na ova pitanja? Imamo li pouzdane odgovore? Ova, najranjivija djeca, trebaju ih nasušno, prije i udomljenja i usvojenja, više nego ikoja druga. Svog dostojnoga života radi.

Javor Novak/hkv.hr