Što je razlog smrtnog urlika SABA nakon govora Rozalije Bartolić?

Pin It

Image result for rozalija bartolićž

Govor Rozalije Bartolić u Samoboru, kojim je Krešu Beljaka postavila u epicentar majke svih hrvatskih problema današnjice, pa ga kao političku protuhu prevela u opasnu zakonitost hrvatske političke i društve scene, platformu antifašizma, koja ga je ohrabrila i omogućila, posve očekivano su na nož dočekali antifašisti Hrvatske.

A prenijeli svi važniji mediji, čime je Bartolićka pokazala Hrvatskoj, kako treba reagirati i iskoristiti golemu, prema njoj i njenim riječima, ali i prema svim razumskim povijesno-političkim implikacijama, neprijateljsku neravnotežu u Hrvatskoj i zlu dati povoda da svojom histerijom promovira – dobro.

Njene riječi su svjedočanstvo puta ka dobru, a reakcije SABA i antifa su svjedočanstvo zla. Tu komporomisa za svakoga tko drži do sebe ne smije biti. Nema polovične istine ili polovičnog zla.

Problem hrvatske i nacionalno-suverenističke scene i politika, a ima ih na izvoz, je da se ne usuđuju iskoračiti iz gabarita, koje im je zadao taj antifašizam, predstavaljajući se kao nužno napredan koncept, nasuprot svega nazadnoga.

Bartolić je, kao autentična hrvatska javna osoba, izrekla riječi, koje se ni jedan desni političar izuzev Ante Đapića, ne usudi izreći.

“Na žalost, Beljakove riječi i otvoreni pozivi na ubijanje, odavno su pojava, odavno su politika, koju nam nameću pobjednici Drugog svjetskog rata, koje smo mi porazili uz strašnu žrtvu i herojstvo unazad 25 godina. Poraženo zlo ponovo je ovladalo našom državom“, kazala je Rozalija Bartolić

Njene riječ su do bola su istinite i povijesno točne. Hrvatska zbog izbjegavanja korištenja darova Duha Svetoga, mudrosti, savjesti, razuma i respekta, poznatog kao strah Božiji, dopušta i prepušta šačici izrazito manjinskih nasljednika društvenog zla i protagonista zla protiv hrvatskog naroda, te nositelja negacije nasuprot civilizacije na kojoj počiva naše društveno postojanje, odavno kleči pred tim uvjetovanim “veličinama”, i pokušava ustati priznajući njihovu povijesnu vrijednost.

Ustati se, a ni opstati pod teretom antifašizma ne može, jer bi s tim antifašizam izgubio opravdanje postojanja.

Nitko tko tu anti-vrijednost priznaje kao relevantnu društvenu paradigmu ne može po definiciji biti slobodan čovjek, zatim Hrvat i katolik. Ne može, jer platforma negacije, koju nosi sam pojam anti-fašizam, čisto logički i filozofski spriječava pitanja i znatiželju, s tim i svaku mogućnost razvoja svih ljudskih potencijala, a nameće svojom negativističkom paradigmatičnošću isključivost, selektivnost, korupcionizam, klijentelizam, nepotizam, poltronstvo, a slijedom toga nužan progon do istrijebljenja svih, koji se usuđuju revidirati. Ili pitati?

Utoliko je dragocjena poruka Rozalije Bartolić u Samoboru, jer žena, neopterećena političko-stranačkim ambicijama, smogla je hrabrosti kazati urbi et orbi, odakle proizilaze današnji hrvatski problemi. Jednostavno je, tko hoće misliti i tko se usuđuje misliti. Negacija je uvod u zločin, a institucionalizirana negacija je, s jedne strane proizvod zločinačkih namjera, s druge strane, nužno vodi novom zlu.

Politička platforma pobjednika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, hrvatskom je narodu donijela epohalno, uništavajuće zlo. Ovo nitko živ tko se drži razuma, bio pristalica Boga, ili ateist, kome je znanost vodilja i koji izvan povijesnih činjenica i pameti misli da su znanost i vjera u Boga antipodi, ne može već sada, usprkos još uvijek antifašističkom ključu, osporiti.

Gospođa Bartolić je upravo to izgovorila. I izgovorila je posredno, riječima da je hrvatski narod pobijedio devedesetih godina XX.stoljeća pobjednike Drugog svjetskog rata, koji su hrvatskom narodu, a ne tzv fašistima, donijeli smrt i ropstvo umjesto slobode, da je njen muž i više od 15 tisuća Hrvata palo za potvrdu te činjenice.

Nitko u Hrvatskoj, tko drži do sebe, razuma, znanja, časti i ljudskog ponosa to ne može zanijekati i osporiti. No, zlo može i mora, jer su mu riječi gospođe Bartolić usporedive s efektom glogovog kolca pri udarcu u srce vampira.

Tragikomična i otužna civilizacijska šačica jada, koja u još uvijek duhovno pokorenoj, ili bolje rečeno, politički neoslobođenoj Hrvatskoj, neoslobođenoj zbog hrvatskih slabosti, a ne svoje moći ili povijesne uzoritosti tzv.antifašista, prozvana sa zlim ciljem i razlogom SABA, digla je pretežitu javnu dreku i paniku.

Većega komplimenta, ali i razloga za osobnu zabrinutost gospođa Rozalija Bartolić, nije mogla dobiti. Komplimenta od zgaženoga i poniženoga hrvatskog naroda, a i zabrinutosti zbog izravnih prijetnji posrnulog sustava pod kontrolom antifašističke negacije.

Evo što SABA veli:

“SABA tu izjavu smatra uvredom svim antifašističkim borcima iz Drugog svjetskog rata, žrtvama nacizma i ustaštva, svim istinskim i iskrenim braniteljima iz Domovinskog rata te svima koji dijele, njeguju i promiču trajne vrijednosti antifašizma kao ljudskog i civilizacijskog opredjeljenja kao temelja demokracije.

Tražimo da predsjednica Republike, izabrani Predsjednik, Vlada, ministar branitelja posebno, organizacije civilnog društva i nevladin sektor, političke stranke, svi demokratski orijentirani i slobodoljubivi građani osude i odbace jasno i beskompromisno izjavu koja se mogla čuti u Samoboru”!

Dajmo vidjeti tko je, tko su SABA.

Ta organizacija izravno naslijeđuje SUBNOR Hrvatske, utemeljen 1948.godine. Skraćenica znači “savez udruga boraca narodno-oslobodilačkog rata Hrvatske”, pri čemu upravo zbog takvoga naziva molim čitatelje da obrate pozornost na ovo ” Hrvatske”. Tada je bilo regularno reći ili Federalne ili Socijalističke Republike Hrvatske”.

U oba slučaja pojam ” Republika” je označavao kakvu, takvu hrvatsku nacionalnu državnost. Te 1948.godine oznake državnosti nije bilo.

Kako vidite, već tada u nazivu nema ni -antifašizma. Radi jasnijeg sagledavanja konteksta u kojem želim predstaviti SABA, valja znati da je pojam ” antifašizam”, kao i potpis “smrt fašizmu, sloboda narodu” bio politički zabranjen polovicom šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je i KPJ zaključila da je fašizam poražen i da je tzv. antifašizam postao pretjeran i neizdrživ instrument destrukcije društva.

Godine 1992., u travnju mjesecu, nakon serije međunarodnih priznanja Republike Hrvatske, kada su i SAD već priznale novonastalu, ali još uvijek trećinom okupiranu zemlju, u jeku goleme srpske međunarodne kampanje protiv samostalne Hrvatske, koja je počivala na narativu o reafirmaciji “fašističke i nacističke NDH”, dotadašnji SUBNOR H, u potpunoj javnoj i društvenoj hibernaciji, naglo se budi i postaje sad, zanimljivo, vrlo zanimljivo – Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske.

Želim ovdje naglasiti činjenicu, koju je britanska znanstvenica Carol Hodge istanula u svojoj knjizi “Velika Britanija i Balkan, od 1991., do danas”, koja citira riječi ondašnjeg ministra vanjskih poslova Velike Britanije, po svemu realnome ponajvažnijeg svjetskog kreatora međunarodne politike prema tadašnjoj Hrvatskoj, da je međunarodno priznanje Republike Hrvatske samo vid moralne i privremene satisfakcije Hrvatima, a koji će brzo ostati bez ozbiljnog državnog sadržaja.

S ovim opakim i zloćudnim riječima, koje danas Hrvati zaboravljaju, ili za njih uopće ne znaju, iako je knjiga dostupna u hrvatskim knjižnicama, treba povezati i skori ulazak u Hrvatsku Soroševog ” Otvorenog društva”, te golemo financijsko-organizacijsko uredovanje tadašnjih svih globalističkih organizacija, uz žestoku i veliku financijsku potporu većine veleposlanstava zapadnih država.

Tada se snažno budi tzv. antifašistička scena u Hrvatskoj, imamo procese regionalne akademske suradnje, iako je rat trajao na prostorima RH i BiH, imamo poticanje i razvoj antifašističkih medija s Feralom na čelu, sa snažnom kriminalizacijom nositelja obrane Republike Hrvatske.

U svemu tome SABA snažno organizacijski i aktivistički sudjeluje, a njen ključni angažman se svodio na svjedočenju o postojanju fašizma u Hrvatskoj. Po medijskim porukama Ferala, zatim izvještajima svih međunarodnih organizacija iz Hrvatske, svijet je mogao doslovno dnevno svjedočiti o potpunoj, ili pretežitoj fašizaciji Hrvatske.

Što bi mogla biti poruka svjetskim liderima i državama iz tih izvješća? Samo i jedino da Srbi imaju pravo, da Milošević brani vrijednosti pobjednika Drugog svjetskog rata, da se u Hrvatskoj reinkarnirao fašizam u nacionalnom pokretu i da je uspostava hrvatske države sama po sebi fašistički, i samim tim, međunarodni kriminalni čin.

Tko se samo malo želi prisjetiti ponašanja svjetskih lidera tada, posebno Velike Britanije i francuskog predsjednika Miterana, tko se želi prisjetiti golemog javnog angažmana tzv. civilnih organizacija, sve redom satelita globalističkih organizacija, iznenadnog pojavljivanja Vesne Teršelič, Zorana Pusića, Vesne Pusić, Ive Banca i stotina sličnih istražitelja hrvatskog tzv.fašizma, a tko želi to sagledati iz izrazito objektivne i dokumentirane perspektive spomenute Carole Hodge, bit će mu potpuno osvijetljen smisao i svrha uspostave SABA u travnju 1992.godine.

Zatim se, u jeku razvoja međunarodne kampanje protiv već tada pobjedničke i neupitno snažne Tuđmanove Hrvatske, pokreće žestoka integrirana kampanja kriminalizacije oslobodilačkih akcija Hrvatske pred ad hoc tribunalom u Haagu, a SABA tijekom 1997.godine iz imena izbacuje oznaku “Republike” pa se sad zovu Savez antifašističkih boraca Hrvatske.

Slučajno? Nema tu slučajnosti.

Kao što nije bio slučaj oživljavanje pojma “antifašistički” u nazivu 1992.godine, nakon trideset godina proglašenja fašizma mrtvim u bivšoj SFRJ, dakle i Hrvatskoj, tako nije slučajno u jeku žestoke unutarnje petokolonaške i međunarodne kampanje kriminalizacije oslobodilačkih akcija Republike Hrvatske, bilo iz naziva izbaciti “Republike”.

Jer, pojam ” republika” označava državu, državnost hrvatskog naroda, očito neprihvatljivu antifašistima, pa se naziv organizacije određuje geografskim pojmom, bez sadržaja i oznake državnosti, točno na crti velikosrpskih pretenzija i planova. Usporedite Irinejove poslanice.

Zato je nestalo “Republika” iz naziva.

Godine 2002., nakon summita o Zapadnom Balkanu i razbuktavanja antituđmanizacije, kada je definitivno uspostavljenu Republiku Hrvatsku kao međunarodnu činjenicu bilo štetno nastaviti formalno rušiti, čiji bi državni nestanak poremetio nakon rušenja Milošovića u Srbiji uspostavljeni novi geostrateški i međunarodno-pravni okvir i izazvao više štete nego koristi dotadašnjim svjetskim politikama, prvenstveno definiranim u Londonu, pa je državu trebalo silovitim poticajima petokolonaškim snagama u zemlji i kombiniranim pritiscima na političke organizacije, primarno na HDZ i tada jaki HSP, preuzeti pod svoju kontrolu i nastaviti koristiti kao instrument razdržavljenja i anacionalizacije hrvatskog naroda, SABA uz dodatak borcima uvodi u naziv i “antifašiste”, te vraća oznaku države u naziv.

S tim izmjenana, uz antifašističke borce, kojih jedva da je više prirodno, s obzirom na životnu dob, moglo biti, uvodi se i trajna regrutacijska pozicija “antifašista”, što je bio temelj očitih namjera sve snažnijega stiska nad hrvatskim narodom i zavođenja duhovne i prije svega ideološke diktature nad svakim pokušajem slobodnog nacionalnog, državotvornog i kršćanskog javnog istupa ili djelovanja.

Sve to je pratila histerična kampanja kriminalizacije i razdržavljenja Hrvata u BiH, ustavna i zakonska diskriminacije Hrvata u trećim zemljama, internacionalizacija “ugroze” Srba, te nagomilanih manjinskih grupica, od homoseksualaca, preko tzv.sekularista do Roma.

A sve to je pratilo nametanje antifašizma kao sveobuhvatne vrijednosti, načina života, sa svim popratnim, uvijek anacionalnim i antiteističkim polazištima.

Oslonac cijele te perverzne i zastrašujuće priče bila je SABA, društveno perverzna skupina sljedbenika antihrvatskog totalitarnog režima i njihovih anacionalnih globalističkih satelita, koju su činili preživjeli i nelustrirani pripadnici režima komunističke Jugoslavije, a u koju su se regrutirali njihovi anacionalni nasljednici ili plaćenici globalnih lijevo-liberalnih organizacija.

Zbog toga, zbog održavanja njihove legitimnosti laže se i imputira javno da je antifašizam ustavna vrijednost, iako nije, te da je današnja Hrvatska uspostavljena na pobjedi u Drugom svjetskom ratu, iako je sasvim suprotno.

Današnja Hrvatska ne bi bila moguća na platformi pobjednika Drugog svjetskog rata. Uspostava današnje države je bila poraz te platforme.

Republika Hrvatska je po definiciji suprotnost antifašističkim izvorištima, pa, iako te javno perverzne kreature gospođi Bartolić pokušavaju imputirati pristup – tko nije antifašist, automatski je fašist, bit stvari je slijedeći – tko se u Hrvatskoj danas predstavlja antifašistom i kome je to okvir društvenog identiteta, taj se služi fašističkim metodama i svakako su mu namjere, svjesno ili ne, antihrvatske.

maxportal