Vrijeme je za koncept totalne obrane, sve ostalo su agitpropovske pizdarije

Pin It

Image result for domovinski rat zastava

U rat ne ulazi samo vojska. U rat ulazi cijela država, cijelo društvo, i civili i vojnici. Ista je stvar, kao što ovih dana dobro vidimo, sa izvanrednim situacijama poput epidemije virusa,  napada, zemljotresa, poplava ili požara

Odgovor na korona virus i zemljotres ne može biti, kako neki agitpropovski zazivaju, da vojsku naoružamo avionima i tenkovima. Državni BDP će ionako u godinama koje dolaze padati u mračni bezdan bez svjetla. Prva žrtva pada BDP-a u vojnom sektoru bez dileme bit će kupovina borbenih aviona.

Posljedično tome bit ćemo živi svjedoci gašenja našeg nadzvučnog borbenog zrakoplovstva.  Kao što vidimo, neprijatelj je opasniji i podmukliji od granate i gelera, a vojska nam godinama vodi ratove protiv požara, poplava, a sada  i virusa.

Naš odgovor na svijet koji se nepovratno mijenja mora biti integrirana, pametna obrana odnosno – totalna obrana.

Ako smo ovu katastrofu od sinergije korona virusa i zemljotresa već označili i doživjeli kao svojevrstan rat protiv opake prirode i njene stihije, a to je na terenu tako i bilo, jer da nije bilo civilne zaštite, doktora, liječnika, sjajnih resornih ministara, vatrogasaca,  komunalnih djelatnika, Hrvatske vojske te brojnih vrijednih građana ove zemlje, posljedice bi bile – mnogo gore.

Općenarodnu obranu i samozaštitu građana početkom 90-tih smo posve nekritički pomeli u ropotarnicu povijesti zajedno s socijalizmom. Međutim, do čega nas je to dovelo?  Do toga da se i kod najobičnijeg, manjeg požara mnogi se ne bi znali poslužiti  običnim vatrogasnim aparatom – iako je na njemu nacrtano kako se njime rukuje.

Ne tako davne 1991. gotovo je svaki punoljetni Hrvat imao veze s oružjem i kopanjem rovova zahvaljujući ponajviše vojnom roku u JNA. Ali djelom zahvaljujući i famoznom predmetu koji se predavao u osnovnim i srednjim školama bivše države, a zvao se Općenarodna obrana i društvena samozaštita. Učilo se baratati puškom M-48, zapaliti vatru, podignuti šator, pružiti prvu pomoć, pripremiti hranu…

Tako se gradila sigurnosna kultura kod građana i sve su to bili neki od razloga, budimo pošteni do kraja, zbog čega smo brzo ustrojili obranu države i zaustavili agresiju 1991.

U rat ne ulazi samo vojska. U rat ulazi cijela država, cijelo društvo, i civili i vojnici. Ista je stvar, kao što ovih dana dobro vidimo, sa izvanrednim situacijama poput epidemije virusa,  napada, zemljotresa, poplava ili požara.

Ukinuvši vojni rok i narodnu samozaštitu danas nemamo naciju spremnu za izvanredne situacije, uključujući i borbu. Nemamo idejno, nemamo motivacijski, apsolutno ni na kakav način minimum spremnosti za bilo kakvu frtutmu većih razmjera. Oko suspenzije obveznog vojnog roka u ovoj zemlji uopće nije bilo referenduma!

Ovih dana se jasno vidi da je ukidanje obveznog služenja vojnog roka bila gotovo pa kobna greška koju još stignemo ispraviti.

Tome je prije desetak godina presudila (pre)liberalna politika i ministri obrane koji su pred vojni stroj izlazili u bermudama i japankama. Obvezni vojni rok naša je politička elita shvaćala kao nepotrebni trošak i relikt Hladnog rata, a u biti bijaše to vrhunski čin kastracije nacionalne sigurnosti.

A vojni rok je jedini socijalni odnos vojske i društvene zajednice, mladih vojnika i građana

Slomom socijalističkog sustava otpisali smo koncept društvene samozaštite kao nešto retrogradno, nepotrebno, kao nešto što previše miriše na mrski socijalizam ne gledavši pretjerano njegov temeljni sadržaj. A jesmo li trebali? Zadnje godine brojnih prirodnih nepogoda pokazuje da nismo, a što  i potpuni slijepci vide.

Doktrina SFR Jugoslavije o općenarodnoj obrani i samozaštiti uvedena saveznim obrambenim zakonom 1969. godine.  Ustavom SFR Jugoslavije utvrđeno je da se sustav općenarodne obrane i društvene samozaštite tretira kao samoupravna funkcija u čijem ostvarivanju sudjeluju svi građani. Je li takav sustav organiziranja društva po načelu naoružanog naroda ispunio očekivanja ili ne, može se utvrditi samo primjenom znanstvenih metoda i analizom.

Već krajem 80-tih bilo je jasno da je nužno provesti deideologizaciju sustava općenarodne obrane i očistiti ga od svih političkih utjecaja. Fundamentalni problem je bio Savez komunista koji je ostvarivao monopol na donošenje značajnih odluka u provedi ove doktrine. Predmet koji u svom sadržaju obrađuje pitanja zaštite ljudi, odnosno građana, i naše neposredne životne okoline od raznih oblika elementarnih nepogoda, pa u krajnjoj liniji i rata, zasigurno ni iz pozicije današnjeg vremena nije suštinski sporan, ali je sporan ideološki okvir unutar kojeg se predmet izučavao.

U provedbi nekadašnje narodne samozaštite sudjelovale su političke organizacije, radne organizacije, mjesne zajednice te kulturno – prosvjetne organizacije. Akcije su se odnosile na vježbe zaštite od požara, zaštite od poplave, ratne opasnosti, potresa i slično.  Danas takve vježbe gotovo da  i nemamo.

Ako bi taj koncept oljuštili od ideoloških natruha, mnogi bi se složili da je to u principu bila dobra stvar koja bi se danas u okolnostima brojnih „nevojnih“ prijetnji bez ikakve dileme uspješno mogla primijeniti.

Strategija Domovinske sigurnosti u Hrvatskoj trebala bi se, barem je tako zamišljeno, nositi s svim vrstama ugroza, posebno onim „nevojnog“ karaktera.  No, Domovinska sigurnost je riječ koja se najmanje koristila zadnjih dana.

Domovinska se izgleda raspala u sudaru sa stvarnošću, a glavnu riječ vode oni koji su to oduvijek i trebali civilna zaštita-policija-zdravstvo-vatrogasci-komunalne službe uz logistički angažman vojske i njene mehanizacije. I zbog toga ne treba javno zazivati da se vojsci zbog toga što radi svoj posao kupuju avioni i tenkovi. Virus neće kapitulirati pred borbenim avionom. Na žalost.

Hoćemo li tom logikom zato što danas čiste opasne zagrebačke ulice zazivati da se  i smetlarima kupe bolje metle. Ne pretjerujmo kao u neka agitpropovska, komunistička mračna vremena. Posao rade sve službe, civilne i vojne, i zato im svima velika hvala i duboki naklon svih nas građana koji strepimo pred neizvjesnom budućnosti.

Mladi građani naše zemlje ne znaju rastavit i sastaviti pušku, ne zna podignuti šator, ne zna staviti na lice gas masku,  ne zna kako pomoći ranjenoj osobi, nemaju ni minimuma znanja kako se ponašati u slučaju zemljotresa, požara, poplava.  Nakon ukidanja socijalističkog koncepta  narodne samozaštite 1990.  i  vojnog roka 2008. današnja Republika Hrvatska nema sustav preko kojeg će se njezini građani upoznati s osnovama civilne samozaštite.  Tim više što smo postali nacija koja je izgubila sposobnost biološke samoreprodukcije pa pitanje nacionalne sigurnosti postaje pitanje prvoga reda.

I ovaj zemljotres nam je pokazao da se naša vojska zadnjih 25 godina bori uglavnom protiv poplava i požara, a u nas su inženjerijske postrojbe sveli na minimum.

U zemljama Europe inženjerija je u ukupnom broju vojnika zastupljena sa 10 do 12 posto. One države koje imaju brojne vodotokove imaju i 20 posto brojnog sastava vojske u inženjeriji. Tko vodi inženjeriju danas? Tko brine o tehničko-tehnološkim dostignućima inženjerije u svijetu? Tko prati znanstveni razvoj inženjerije? Gdje je školstvo u inženjeriji?

Moderna inženjerija su i teški građevinski strojevi, pontonski mostovi, amfibije i amfibijske skele, gumeni i aluminijski desantni čamci, pumpe,….  U opisu posla inženjerije su i hidrotehnički radovi.

Zašto su se naše postrojbe ABKO-a našle u situaciji da civilne firme imaju više sredstava i opreme od njih? To je posljedica lošeg i nepostojećeg vojnog planiranja u Hrvata

Naše vojno planiranje najbolje se ogleda u mučnom i dugom umiranju naše borbene eskadrile kojoj će presuditi svjetska pandemija virusa.  Tko nam je kriv što je nismo ranije kupili. Nitko, osim nas samih, a za to nitko nije odgovarao nego su se dijelili činovi.

Želimo reći da nema koncepta opće sigurnosti (totalne obrane) ako u tom konceptu ne sudjeluju sami građani, ali pod uvjetom da građani, ili barem većina, imaju elementarno znanje iz vojničke obuke ili praktičnih vještina koje bi trebale biti korisne u izvanrednim situacijama. U situacijama poput sve češćih prirodnih nepogoda, katastrofa poput požara, ali i mogućih terorističkih napada, pa i situacija koje se događaju svakodnevno, poput prometnih nesreća, evidentno je da građani (mladi) nisu dovoljno educirani za ponašanje.

Valja nam formirati obrazovni sustav građanske i civilne samozaštite koji će dati osnove znanja stanovništvu za preventivnu zaštitu i spašavanje.  Moramo civilnu zaštitu podignuti na viši stupanj; opremljenosti  i brojnosti. Nama treba koncept totalne obrane od nevojnih prijetnji (ali i vojnih) kakav mnoge zemlje Europe uvode nazad  u svoj obrambeni sustav, a kako bi građani bili spremni za reakciju.

Naravno, da se ne zanosimo, nijedna kvalitetna obrana nije jeftina. Samo od sebe nameće se i pitanje bismo li kao narod preživjeli da nam se dogodi 91.? Ne znamo, ali sve više zadovoljavamo uvjete da jednog dana brzo povijemo rep. Ne zato što nemamo borbenih aviona, nego zato što zapravo pojma nemamo kako ustrojiti pametnu obranu naše države.

Uostalom, korona je pokazala da za pokoriti narode  i države više nisu potrebni tenkovi…

M.Marković/maxportal