Rada Borić i ostali lešinari, oprostite, ali zašutite!

Pin It

Dok su u novonastaloj krizi i izazovu zla sva srca, pa i porazbacane hrvatske glave (umovi), okupljeni u borbi za dobrom, na površinu, poput praznih tikvi u vodi, izviru neki drugi tipovi i likovi. Uslijed teške bolesti, potresa, straha, na sceni se pojavila Rada Borić koja umjesto ljubavi i solidarnosti sije mržnju i podjelu

Mirko Božić, hrvatski književnik i dramatičar je davno zapisao: „Koliko je visoko do neba, toliko je duboko do čovjeka“. I, dok ipak, nekako dosegnemo čak i do neba svojim duhovnim predanjem i ispruženom Božjom rukom, teško je doprijeti do čovjeka – osobito do nekih ljudi ne ispružene ruke. Pišem namjerno ljudi premda, kako reče filozof, ljudi prestaju biti ljudi kad se pretvore u ljude koji mrze druge ljude.

Dok su u novonastaloj krizi i izazovu zla sva srca, pa i porazbacane hrvatske glave (umovi), okupljeni u borbi za dobrom, na površinu, poput praznih tikvi u vodi, izviru neki drugi tipovi i likovi. Uslijed teške bolesti, potresa, straha, na sceni se pojavila Rada Borić koja umjesto ljubavi i solidarnosti sije mržnju i podjelu.

Dok Zagreb trpi posljedice strašnoga potresa to nju nije emotivno potreslo ni mozak njezin protreslo. Ona, kao prava mrziteljica ljudskoga roda, mrziteljica Hrvata, mrziteljica svega što je hrvatsko, nadasve mrziteljica Crkve i vjernika, „pucika“ ojađeni puk na tu istu Crkvu. Njezin pamflet, u kojem poziva da se ne obnavljaju crkve, a koji je objavila na svome facebook profilu možemo nazvati samo jednim imenom: Lešinarenje!

Uz ovaj tekst prilažem fotografiju koja je 1994. objavljena u New Yort Times-u, te koja je dobila Pulizerovu nagradu za fotografiju godine. Ta fotografija ponajbolje oslikava Borićke i ostale „nadri aktiviste“ čija su usta puna ljudskih prava, a sad su se uvukli u mišije rupe, nestali sa scene i iz tih rupa ispuhuju zadah mržnje i isključivosti.

Lešinar na toj fotografiji čeka smrt iznemogle djevojčice od gladi, da bi se on nahranio njezinim ostatcima. Snimak je šokirao cijeli svijet. Fotograf Kevin koji je načinio nagrađenu fotografiju je rekao: “Stvarno mi je žao što nisam uzeo dijete”. Tri mjeseca poslije taj fotograf je izvršio samoubojstvo.

Unatoč svemu, bez obzira što mržnja uvijek poziva na megdan mržnju s druge strane, ne želim ni pomisliti da želim da Rada Borić i slične i slični njoj završe kao Kevin. No, nju i takve molim da prestanu biti lešinari koji čekaju tuđu nevolju kako bi zasitili svoju nutarnju pohotu i napili se tuđe krvi.

U trenutcima kad su porušeni i oštećeni stanovi, bolnice, škole, crkve, institucije itd. pravi čovjek neće praviti selekciju kome i zašto pomoći. Pravi čovjek će pomoći ne pitajući za ime i prezime, ne pitajući čija je kuća i za koga je ta kuća glasala, koje je političke opcije. No, Rada Borić to čini. Njezini istomišljenici prebrajaju vjerska zrnca dok se borimo za živote.

Dosta! Rade i ostali nevladini lijevo-liberalni aktivisti znamo da ste navikli samo izdašno primati, a ništa davati. Zato od vas nitko ništa ne očekuje: ni susjedi, ni crkva, ni bolnica ni škola. Od vas samo jedno možemo očekivati u ovim iskušenjima i to vam želim reći: Zašutite već jednom dok ne naučite jezik dobrote!

Stara Židovska poruka zapisana u Talmudu glasi: „Budi onaj koga kleveću, ali nikad klevetnik“. Stoga, ako i ovaj moj tekst miriše na trunku klevete, tražim oprost. Međutim na kraju imam poruku za Radu Borić: Ako ti je stan oštećen, ako imaš bilo kakvu potrebu slobodno mi se javi. Pomoći ću ti.

Nismo mi kao vi, premda vaša uskoća vaše duše to nikad neće shvatiti. Ako naše društvo, naša javnost, obični čovjek u ovom razdoblju nisu shvatio tko je tko onda nam ni koronavirus ni potres nisu dovoljni da progledamo i doživimo katarzu. (fra Mario Knezovć)

P.S. Molim u komentarima bez izlijeva mržnje!

kamenjar.com