O tiraniji - od Tita do Vučića

Pin It

Osobno nemam problema s tiranima. Odrastao sam u primitivnoj tiraniji “druga Tita”, rijetko lošoj i neučinkovitoj. Osim u prvom fazi kad je ta tiranija uspjela pobiti nekoliko stotina tisuća ljudi - poslije drugog svjetskog rata. Tada je, naime i nažalost, bila vrlo učinkovita.

Drug Tito bio je krvoločni tiranin do 1954. godine, kad je postao tiranin-zabavljač, mirotvorac, svjetski putnik, te bucmasti dokoličar i berač mandarina na Brijunima. Nasmijani diktator.

Josip Broz bio je neobičan spoj druga Staljina, koji je bio paranoik, patološki ubojica i sadist, te cara Franje Josipa, koji je bio spori autokrat, kojeg je vrijeme pregazilo. Uzimajući od obojice njihove najgore karakteristike, on je oblikovao Yugoslaviju po svojoj mjeri: dakle kao primitivnu, rijetko lošu i posve neučinkovitu državu. Grad Trst trebao bi podignut spomenik Yugoslaviji, jer je samo zahvaljujući diletantskoj tiraniji lažnog bravara postao najbogatiji grad u Italiji.

Obično se tvrdi da je demokracija dobar oblik vlasti, a da je tiranija loš. Slavoj Žižek, taj intelektualni zabavljač modernih pseudo - intelektualaca, definirao je “demokraciju kao tiraniju 21. stoljeća”. U svom lupetanju tu se posve približio istini. Naime, lažna, dežmekasta i pretila demokracija opasno je slična nesposobnoj tiraniji. Vrlo opasna faza pseudo-demorkacije je kad uvodi policijski sat i zabranu kretanja - za “opće dobro”. Kad god mi netko drugi naređuje što bih trebao raditi, ja sam uvijek sumnjičav. U njemačkom duhu je izvršavanje naređenja, u hrvatskom - anarhičan pristup svemu. Svaki Hrvat je samovladar u svom životnom prostoru. I zato je Njemačka efikasna država i pod tiranima i pod pseudo-demokratima. A Hrvatska nije. Također u oba slučaja. No, oni su efikasni, a mi smo - sretni. Iako nemamo ništa, kad god smo nesretni odemo na “otok” (kaj ima dva otoka?) i tamo malo ribarimo, malo pijemo bevandu, malo rješavamo svjetske probleme, pa malo bacimo ribu na gradele. Često oni koji nemaju ništa - imaju sve. I obrnuto.

U susjednoj despotskoj Srbiji, situacija je nešto drugačija. Naime, oni su ostali bez “svog Jadrana”, no ne i bez svog beogradskog tiranina. Kako je svaki idući tiranin u nizu, blesavija i luđa verzija prethodnika, tako je i Vučić samo dno u uglednom društvu manijakalnih vlastodržaca. Da mi se ne zamjeri da komentiram s “ustaških” pozicija “vrhunarovnog vrhovnika susjedne nam despocije”, citirat ću ulomak iz aktuale kolumne srpskog političkog komentatora Velikića, koji svoje osvrte piše u beogradskom NIN-u.

“Mnogo je već rečeno o Vučićevim pretnjama, prenemaganju i histeriji u komunikaciji sa građanima. Kako razumeti izjavu da mu je drago da su se građani uplašili? Pa neće strah i panika sačuvati ljude od korone, već razumno ponašanje. U trenutku kada je svet zakoračio u katastrofu, jedini je predsednik zbog kojeg se pišu peticije s molbom da za vreme epidemije pusti struku da vodi glavnu reč. Međutim, on ne može da podnese situaciju u kojoj sa lekarima deli minutažu na konferencijama za medije... Do kada će srpski građani da se stide svog predsednika? Zašto ih koristi za mentalnu terapiju? Baulja i lupeta na konferecijama za medije... Vučićeva moć se zasniva na strahu koji indukuje, na manipulacijama i lažima.”

Mislim da je koronavirus razobličio podjednako i Vučića i Europsku uniju. Sprovodi se strahovlada nesposobnih. Naime, svatko može voditi Europsku uniju, dok se ta vrlo problematična konfederacija gega rutinski kroz decentno uređen park, međutim kad situacija postane ozbiljna, u neprohodnoj, mračnoj džungli punoj različitih zvjeri, vidi se sva raskoš nesposobnosti briselske birokracije.

Ipak, na nesreću Srba, njihov “voljeni tiranin” još je malo nesposobniji od šarlatana iz Bruxellesa. Nesposobniji, luđi i apsolutno uvjeren da je i “Otac, i Sin, i Sveti duh” nacije.

Opasna je samo tiranija nesposobnih - nezavisno da li je riječ o samovladaru ili samovladarima (u množini). Od “dobrog druga Tita” do “mahnitog Vučića” malen je korak. Toliko malen da ga ja uopće ne vidim. U Beogradu je kontinuitet tiranije u opancima od 1918. do danas. Samo elegantni tirani pozitivno djeluju na oblačenje onih, koji prežive njihovu vlast. Koronavirus je tek još jedan loš izgovor za ionako nesposobne vlasti.

Za vrijeme korona-karantene preporučam čitanje sjajnih južno-američkih romana o diktatorima, od Augusta Roa Bastosa i knjige “Ja, Vrhovni”, do Marqueza i njegove “Jeseni patrijarha”.

F. Perić/HRsvijet